Drevna župa Jelaške - kraj u koji se rjeđe ide

Pri pomisli na Srednju Bosnu vjerojatno prvo na pamet padaju Vitez, Busovača, Travnik... te sva ostala poznata mjesta u Lašvanskoj dolini i šire. Međutim, ta konstatacija samo je još jedna potvrda nepravedne zapostavljenosti kraja i ljepote one Srednje Bosne koja se nalazi u dolini predivne i često nemirne rijeke Krivaje. Točno na 35. kilometru, na pola prometne udaljenosti između Olova i Zavidovića i baš negdje na međi istoimenih općina, četiri kilometra od lokalne, veoma uske prometnice smjestila se drevna i pomalo zaboravljena župa Uzvišenja sv. Križa - Jelaške...

Nije baš poznata činjenica kako je prostor od Olova do Zavidovića kuda krivuda rijeka Krivaja iznimno lijep, pitom i zaista plodan kraj. Pravac je to kojim se zaista rjeđe ide, a s obzirom na prometnicu kojom se teško mogu mimoići i dva manja vozila u brzini, uglavnom ga koriste samo mještani kako bi skratili put do općinskih središta.

Kriva je Krivaja?

Da biste došli do Jelašaka potrebno je u Olovu, idući iz pravca Sarajeva, skrenuti lijevo i samo slijediti usku i vijugavu cestu koja je izgrađena u kanjonu Krivaje. Rijeka nastaje u Olovu spajanjem Bioštice i Stupčanice i nakon 70-ak kilometara toka, baš koliko iznosi duljina prometnice, sjedinjuje se s Bosnom kod Zavidovića.

Područje Krivaje i čitav kraj na obroncima planina Romanije, Konjuha, Zvijezde i Ozrena predstavlja podneblje izuzetnih potencijala i prirodnih bogatstava koje je bilo naseljeno od najstarijih vremena o čemu svjedoče ostaci materijalne kulture iz različitih povijesnih razdoblja. Nažalost, oduvijek naseljeno, ali nikada maksimalno iskorišteno, danas skoro pa je pusto.

Prema onomu što smo vidjeli vozeći se od Olova do Jelašaka kraj je slabo naseljen, a infrastruktura je izuzetno loša. Osim već spomenute uske prometnice, mostovi su, ako nisu improvizirani od željeznih komponenti, onda kao laičkom rukom građeni: drveni i viseći te kao da čekaju raspasti se. Neki od njih su već porušeni ili jednostavno nisu uvjetni za prelazak.

Kada se na to dodaju ožiljci od prošlogodišnjih poplava, zaista prečesti odroni (skoro svaki kilometar) i klizišta uz cestu, može se dobiti jasnija slika zašto ljudi "zaobilaze" ovaj kraj kao putnici, ali i kao potencijalni stanovnici-doseljenici. 

U prošlosti nije bilo tako! Olovo je bilo jedan najvažnijih rudarskih bazena u srednjovjekovnoj Bosni, a tu je izgrađen i jedan od prvih franjevačkih samostana. Krajem 19. na ušću Krivaje u Bosnu nastaju Zavidovići kao jedan od značajnijih centara drvne industrije. Logički bi bilo da se ta dva mjesta povežu boljim prometnicama kako bi se iskoristio sav taj potencijal međutim to se do danas nije dogodilo. Skoro pa prazan prostor bez mnogo ljudi i s lošim cestama kojima često prolaze neregistrirana kola... Izgleda kao da nema ni prometne policije.

Možda je tomu razlog nepostojanje jakog administrativnog središta oko kojeg bi se širila infrastruktura i naselja, a samim time i kvaliteta života koji bi opet privlačio nove doseljenike.

Jelaške zapravo ne postoje

Bilo kako bilo svoj put nastavljamo dalje. Nakon sat vožnje i poslije mjesta Careva Ćuprija koje je u prošlosti igralo važnu ulogu jer je tu bila željeznička postaja, vidjeli smo skromni i rukom napisani putokaz za Jelaške prikucan na zimzeleno drvo. Bosna slikom i prilikom. Improvizacija i parola „snađi se“ na svakom koraku. Novaca nema za normalni prometni putokaz?

Poslije četiri kilometra "sporednog" puta koji se ni po čemu ne razlikuje od onog "glavnog" stigli smo u župu Jelaške, rodno mjesto fra Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke književnosti i jednog od pionira pismenosti. Iz Jelaški je i Magdalena Pereš-Vuksanović (1606.-1670.), redovnica, umrla na glasu svetosti za koju mnogi kažu kako je bila hrvatska i bosanska Ivana Orleanska.

Povijest tvrdi kako se točno ne zna što su i gdje su Jelaške. Mjesto s tim imenom više ne postoji, a današnja župa nosi taj naziv kao podsjetnik na onu drevnu. Može se reći kako su Jelaške kao određeni pojam koji obuhvaća više sela i prostrano polje podno planina i brda.

Smanjuje se broj župljana

Nekoliko stotina metara pred dolazak ispred župne crkve imali smo komični susret s jednim stanovnikom te doline i njegovim unukom. Gospodin očito dobro ne čuje pa je na naše pitanje o pravcu prema crkvi iznenađeno pitao misleći da smo bankarski službenici: "Jeste li vi došli za onaj kredit?" Vjerojatno je nekoga očekivao, a kako se tuda rijetko mogu vidjeti "stranci" mislio je da je dočekao one koje treba.

Razjasnivši nedoumice kako nismo iz banke te da ne dijelimo kredite niti plijenimo robu njegov unuk nam je stidljivo pokazao prstom prema crkvi koja se "sakrila" na vrhu Stojčića. Ispred crkve nas je čekao vlč. Ilija Matanović, koji ovdje pastirsku službu obavlja već godinu i pol. Vlč. Ilija, koji je nedavno obranio doktorat iz povijesti na KBF-u u Zagrebu, iskreno nam je govorio o prostoru gdje je sada župnik i bez imalo uljepšavanja odgovarao na naša pitanja.

Nažalost, kao što smo i pretpostavljali, budući da su ulice puste, a na novim kućama su spušteni kapci župa Jelaške od predratnih 900 vjernika spala je na nekih 150 i to u nekoliko razbacanih sela.

Iako se župna crkva nalazi u Stojčićima, u selu Dištica je "veći" dio župljana dok su u selima Carevoj Ćupriji, Maoči (ne ona koja se u vijestima dovodi u vezu s vehabijama), Stipinu Hanu, Grgićima, Ivanovićima, Borkovicima po nekoliko kuća...

Ovdje nije bilo hrvatsko-bošnjačkog sukoba niti protjerivanja ljudi. Zato kuće nisu srušene niti oštećene, ali na mnogima se vidi kako dugo vremena u njima nitko ne živi. Pokoji slomljeni crijep nam kazuje da neke kuće godinama nisu imali svoje stanare niti se itko trudi obnoviti ih.

Prema riječima našeg sugovornika, a tako je skoro u čitavoj BiH, ljudi odlaze za boljim životom. Međunacionalnih tenzija sa susjedima Bošnjacima nema, ali također nema ni pretjerane suradnje na institucionalnom nivou. Obični ljudi žive normalno, ali vlč. Ilija nema kontakte s mjesnim imamom koji povremeno dolazi iz Sarajeva.

Saznali smo kako imam ne živi u Jelaškama. I župski stan je jedno vrijeme bio "prazan", bez župnika koji je utekao nakon samo dva dana pastoralne službe (nećemo ga imenovati). U vezi s tim zanimljivo je prepričati lokalnu šalu koju su priredili vlč. Iliji. Mještani Bošnjaci prilikom njegova dolaska su ga pitali hoće li ostati dulje od prošlog župnika, a on je rekao kako će svakako ostati dulje od imama. Kaže da su zanijemili nakon tog odgovora.

Više vjernika u dijaspori nego matičnoj župi

U župi s nekoliko osnovaca koji su razbacani po selima nema mnogo smisla govoriti o pastoralnom radu. Djeca čim završe školu gledaju kamo "pobjeći" na studije ili za poslom. Stoga nije ni čudo što izvan župe živi više vjernika nego u njoj samoj. Jaka je jelaška dijaspora u Puli s nekih 380 ljudi te ona u Zagrebu, Beču i Švicarskoj. Dijaspora je nastajala kako su se od 1960. krenuli iseljavati.

Župa je u prošlosti dala nekoliko duhovnih zvanja, ali sada je samo jedna časna sestra ,rodom odavde, živa i djeluje u Zagrebu. Nedjeljom se slave dvije mise s više od 50 % dolaznosti svih vjernika. Obitelji su male s po jednim ili dva člana. Postoji samo jedna s četiri. Ljudi žive od mirovina, rada u polju te pomoći rodbine iz dijaspore. 

Prema župnikovim riječima u ovom podneblju još uvijek važi "titoistički" način razmišljanja u kojemu stanovnici očekuju pomoć od države u svakom segmentu, a nitko ne želi riskirati s privatnim poduzetništvom. "Svatko bi radio od 9 do 17 i poslije posla ode kući bez mnogo razmišljanja. Daj ti meni moju plaću što sam zaradio i neću da dalje mislim. U Puli ima nekoliko poduzetnika koji imaju svoje tvrtke, ali generalno naš čovjek voli raditi za drugoga i čekati državu kako bi ona djelovala", kaže nam župnik u Jelaškama.

Za vrijeme našeg razgovora zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Župnik je prokomentirao kako je tako jednom u nekoliko dana. U ovom slučaju došao je majstor završiti posao pored crkve. Nažalost, čitav zaseok gdje je crkva s nekoliko okolnih kuća „čuvaju“ samo župnik i domaćica Ruža koja veli da ljudi žive kako umiju, snalaze se. Kad župnik ode na put ona je jedini stanovnik čitavog zaseoka koji je nekoć vrvio od života. Njezino gostoprimstvo i kulinarsku sposobnost smo uvidjeli i bili zahvalni.

Povijest župe

Kako smo saznali iz materijala koje nam je darovao vlč. Ilija, Jelaške se spominju još u 15. st. Dokumentirano je kako je 1623., u Divkovićevu vremenu, župa bila u sastavu velikoga olovskoga samostana. U to vrijeme područje uz Krivaju imalo je oko 3 000 katolika. Nakon spaljivanja olovskoga svetišta Jelaške su pripale župi Vareš sve do 1833., a onda "prelaze" u sastav župe Vijaka.

Nekih 90 godina poslije, 1924., potomci vjernika nekadašnje župe Jelaške tražili su od Vrhbosanskog ordinarijata ponovno osnivanje drevne župe. Tako se rađa samostalna župa čiji je zaštitnik bio Našašće sv. Križa, ali je intervencijom tadašnjeg župnika promijenjeno u Uzvišenje sv. Križa. Unatoč tomu, veliko župno slavlje je uvijek bilo na Ilindan, po uzoru na drevnu župu koja je tog svetca imala za zaštitnika.

Kako smo mogli saznati crkva je izgrađena 1959., a temeljito obnovljena 2001. Razgledajući njezinu unutrašnjost može se vidjeti kako su postavljene postaje puta križa domaćeg slikara Saše Zečevića. Oltar krasi zanimljiv korizmeni križ te kalvarija. Plafon i zidovi sa strana uređeni su lamperijom što daje crkvi posebnu toplinu. Vitraji i rozeta nisu posebno uređeni. Lijepa je to i prostrana crkva za jednu seosku i zabačenu župu.

U blizini župnog stana sagrađen je i dom Fra Matija Divković za skupove i slavlja kada dođe dijaspora. Još od prije posljednjeg rata dvorište pred župskom kućom krasi fra Matijina statua, a u podnožju crkve mali muzej starina koje su se tijekom vremena "nakupile". Budući da predmeti stoje na policama i bez zaštite, župnik planira uraditi prigodnu vitrinu te sačuvati vrijedne stvari, kao i rijetke stare misale.

Nekadašnji župnik vlč. Ilija Orkić osim obnove crkve učinio je još jedan velik posao: prikupio je gotovo sve podatke o župi i otisnuo ih kao knjigu.

Vlč. Matanović nam je pokazivao iz daljine, jer se s razlogom boji prići imanju, lokalitet Goli brijeg na kojemu se nalaze ostatci crkve sv. Ilije, nekadašnjega zaštitnika župe i čitave Bosne. Posljednji put kad je bio imao je problema s vlasnicima koji nisu dopusti prilazak. Iz daljine se ne vidi dobro, ali se zna da su kameni ostaci zarasli u šikaru; institucije ili ne stižu ili ne mare za kulturnu baštinu. Nije politički korektno jer nije riječ o stećcima?

Kakva je budućnost?

Kasnije smo obišli i područnu crkvu u Dištici, izgrađenu 1997. unutar novoga groblja te nas je na kraju vlč. Ilija provezao po selima koje pripadaju župi kako bismo stekli dojam o ovome kraju. Budući je riječ o malobrojnoj župi usput je pozdravljao i razgovarao sa svojim vjernicima. Davali su nam čokoladice kao dar, a ujedno su ugovarali i križni put i druge poslove na sanaciji kuća...

Što reći nakon svega? Čini se kako će se stogodišnjica ponovnog osnivanja župe obilježiti s minimalnim brojem stvarnih župljana, a većim brojem onih koji stalno borave u Europskoj uniji. Dijaspora će zasigurno doći i "pogurati" proslavu, međutim ostaje činjenica kako specifična konfiguracija terena, svojevrsna izolacija župe kao i odlazak mladih ne nudi baš ružičastu budućnost.

Župnik smatra kako jelaški narod ima dušu i srce te ljubav prema svome kraju. Međutim očito da danas to nije dovoljno unatoč, dobrim i pitomim ljudima te plodnoj zemlji iz koje sve što se posadi obilato izraste.

Tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broja 15, 2015.

Prof. Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije: Tjedan solidarnosti daje duhovne i materijalne plodove, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj

Korizma nam svake godine daje prigodu dublje razmišljati o smislu i vrijednosti života. Tijekom tih četrdeset dana poziva nas da uz duhovnu obnovu činimo konkretna djela ljubavi dijeleći s potrebnima. Kako bi se te plemenite geste «institucionalizirale» i prenijele na cijeli hrvatski narod, Caritas Republike Hrvatske, sada već tradicionalno, organizira korizmenu akciju pod nazivom Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Osim novčane pomoći, taj znak kršćanske solidarnosti potiče i opstanak te eventualni povratak Hrvata-katolika na njihova ognjišta.

Kako bismo saznali nešto više o (nad)biskupijskim Caritasima u Republici Hrvatskoj koji «nose» akcije u kojima se prikupe značajna sredstva za ljude i Crkvu u BiH, razgovarali smo u korizmi 2015. s prof. Slavkom Jerončićem, ravnateljem Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije.

Rođen je 1955. u mjestu Seoca, župa Kostanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Sjemenišnu gimnaziju pohađao je u Splitu i Dubrovniku, a Teološko-katehetski institut u Splitu gdje je i diplomirao stekavši zvanje profesora vjeronauka. Za vrijeme komunizma radio je kao službenik u pošti i banci. Poslije Domovinskog rata predavao je vjeronauk u dvjema srednjim školama u Splitu. Nadbiskup mons. Marin Barišić mu je 2008. dodijelio službu ravnatelja Caritasa ove mjesne Crkve. Oženjen je i ima troje djece.

Prof. Jerončiću, nalazimo se pred još jednim Tjednom solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Možete li nam reći što za vas predstavlja riječ solidarnost i koliko je ona danas doista nazočna među običnim ljudima?

Za mene biti solidaran, znači suosjećati sa svojim bližnjim u njegovim poteškoćama, i to na način da mu na konkretan način pomognemo prebroditi te poteškoće. To je pomoć u siromaštvu ili bilo kojoj drugoj životnoj poteškoći koju čovjek ne može savladati sam, pa mu je potrebna pomoć drugih. Biti solidaran za nas kršćane ima snagu imperativa. Solidarnost je i te kako prisutna danas među običnim ljudima, što se najviše očituje u odazivu građana na naše humanitarne akcije koje pokrećemo u izvanrednim situacijama, a redovito u vrijeme velikih blagdana Božića i Uskrsa. Očitovalo se to i prošle godine u vrijeme velikih poplava koje su zahvatile, ne samo područja u Hrvatskoj, nego i u BiH i u Srbiji. Tada smo organizirali cjelodnevna dežurstva za prihvat materijalnih dobara koja su ljudi stalno donosili. Posebno su nas oduševili naši mladi koji su tako zdušno kao volonteri sudjelovali na pakiranju i utovaru humanitarne pomoći u kamione.

Ovdje bih spomenuo i značajan doprinos odgojno obrazovnih ustanova na području naše nadbiskupije, koje ne propuštaju staviti naglasak djeci i mladima na potrebu solidariziranja s onima koji imaju manje ili pak nemaju ni malo. Tu su svakako naši vjeroučitelji osnovnih škola koji u Danima kruha animiraju djecu za prikupljanje namirnica za siromašne o kojima skrbi Caritas. Zatim, već treću godinu zaredom, Sveučilište u Splitu i Studentski centar Split u suradnji s nama organiziraju božićnu humanitarnu akciju pod nazivom Dobro srce studenata Splita, u kojoj se uistinu očituje istinska solidarnost studenata sa siromašnima. Više od toga znači odgoj mladih za solidarnost, usađivanje i razvijanje tih humanih vrijednosti u njima samima koje će oni ponijeti u sebi kao životnu konstantu jer siromašnih i potrebnih će uvijek biti. A kad je o nama kršćanima riječ, moramo sebi posvijestiti činjenicu da time ispunjavamo naše kršćansko poslanje. To su djela ljubavi koja Krist od nas traži. Njima potvrđujemo svoju vjeru. No, ovdje je riječ o solidarnosti kao univerzalnom pojmu. Sve u svemu, možemo reći da je solidarnost danas i te kako nazočna među običnim ljudima. Nije nestao čovjek. To nas raduje i daje nadu.

Tjedan solidarnosti je akcija koja povezuje Hrvate u Hrvatskoj i BiH. Budući da akcija traje već godinama, možemo li govoriti o dugoročnim plodovima te akcije koja povezuje istu Crkvu i isti narod u dvjema državama?

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH daje već duhovne i materijalne plodove, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj. Treća korizmena nedjelja, kada u Hrvatskoj obilježavamo Tjedan solidarnosti, znak je prvenstveno naše duhovne povezanosti, a onda i međusobne solidarnosti. Pa jedan smo narod, istim jezikom Jednoga Boga slavimo i Jednoj Crkvi pripadamo. To je, ne samo istina, nego i snaga koja u ljubavi koja naš narod u dvjema državama povezuje među sobom. Prostorne udaljenosti i državne granice nisu u tome nikakva prepreka, niti mogu biti. Naravno, nećemo zanemariti ni materijalna sredstva koja milostinjom Treće korizmene nedjelje prikupe u župama u Hrvatskoj,  plodove kojih uživaju siromašni u BiH. Osim što potrebni u BiH imaju od toga materijalne koristi, to je prvenstveno kršćanska ljubav na djelu. Dar se nikada ne iscrpljuje u samoj materijalnoj vrijednosti. On uvijek sobom nosi i duhovne plodove. To je ljubav i zajedništvo koje ljude međusobno povezuju, ali nam i posvješćuju onu bitnu osobinu, a to je usmjerenost na druge što je od Boga ugrađena u ljudsku narav. Zato se ta ljubav i zajedništvo proteže i na pripadnike drugih vjeroispovijesti u BiH, što vi ovdje dobro znate. Time mi vjernici  dajemo svjedočanstvo univerzalnosti kršćanskog poslanja u ovome svijetu. Ima još jedna dimenzija ove akcije, a to je da i nas same u Hrvatskoj čini sretnima jer svaki dar čini sretnim darivatelja i primatelja. Naši župnici animiraju vjernike u župama za prikupljanje milostinje Tjedna solidarnosti i vjernici se s radošću odazivaju toj akciji. Mi u splitskom Caritasu redovito pozovemo nekoga od svećenika iz biskupijskih Caritasa BiH da dođu slaviti svetu misu u jednu od naših župa, čime simbolično obilježimo Tjedan solidarnosti na razini cijele nadbiskupije. Nastojimo odabrati neku od većih gradskih župa (a svake godine bude druga župa), da se što više vjernika izravno upozna i uključi u akciju Tjedna solidarnosti.

Svaka država ili regija unutar jedne zemlje zahtijeva drukčije karitativno djelovanje. Na što Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije kojemu ste Vi ravnatelj stavlja naglasak i što vam je posebno bitno u djelovanju?

Karitativno djelovanje spada u samu bit poslanja Crkve. Dobro ste primijetili već u Vašem pitanju da ono unutar svake države ili regije zahtijeva drukčije djelovanje. Rekao bih da su različite okolnosti koje zahtijevaju različito djelovanje. Samo kršćanska ljubav koja nas pokreće u tom djelovanju ostaje ista. Evo, to je ono posebno bitno na što stavljam naglasak kao ravnatelj. Ta kršćanska ljubav mora se osjećati među nama, ona mora, što se ono kaže, negdje“lebdjeti u zraku“ između nas, u našim uredima i radnim prostorijama, u susretu sa siromašnima koji dolaze tražiti pomoć. Ako ta ljubav ne bi bila prepoznatljiva, Caritas bi se pretvorio u socijalnu ustanovu bez kršćanskog predznaka. Stoga, Caritas mora uvijek paziti da ne izgubi onu bitnu eklezijalnu dimenziju koja je u biti njegova poslanja i po kojoj se on razlikuje od drugih humanitarnih ustanova i udruga. Često svojim suradnicama i suradnicima naglašavam da je djelatnik Caritasa prvenstveno djelatnik Crkve, a rad u Caritasu nije puko odrađivanje zadataka, nego misija. K nama siromasi dolaze najčešće nakon što su prethodno kucali na vrata svih ostalih društvenih ustanova. Ne naiđu li na ljubav i razumijevanje na našim vratima, pitam se gdje će ih dalje tražiti? Tko im je još ostao? Zato, sve što činimo, trebamo činiti s ljubavlju. Majka Terezija je rekla da nas Bog u konačnici neće ni pitati koliko smo dobra učinili, nego s koliko ljubavi smo činili to što smo činili. Ovi postulati vrijede za sve Caritase, pa i za ovaj naš splitski.

Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije djeluje više od 40 godina. Možete li nam kazati s kakvim se izazovima susretao za vrijeme osnivanja, a s kakvim se susreće danas, i koje biste posebno vrijeme u tih 40 godina izdvojili?

Caritas SMN-a institucionalno je osnovao nadbiskup Frane Franić 1971. postavivši tada Vinku Luković kao voditeljicu Caritasa. Vinka je uz pomoć brojnih volontera vodila posebnu brigu o invalidima, a u Gundulićevoj ulici br. 5 bila je socijalna služba gdje se dijelila hrana i odjeća potrebnima. Početkom Domovinskog rata nadbiskup Ante Jurić imenuje moga prethodnika don Marka Čubelića ravnateljem Caritasa, koji vodi Caritas sve do 2008. 

Kroz ovo cjelokupno razdoblje posebno bih izdvojio vrijeme Domovinskog rata kada je dolazila znatna humanitarna pomoć iz Domovine i inozemstva, a rijeka izbjeglica i prognanika doslovce preplavila Split. Mislim da nije potrebno posebno objašnjavati s kojim se sve poteškoćama susretao Caritas u tim godinama, a sve pod vodstvom moga prethodnika don Marka kojemu i ovom prigodom zahvaljujem. On sam bi o tomu mogao više reći.

Razdoblje prije i poslije toga je mirnodopsko, pa je kudikamo bilo lakše osmišljavati projekte i programe Caritasa, iako u svakom razdoblju potrebe siromašnih daleko nadilaze naše mogućnosti.

Danas je za naš Caritas poseban izazov opće siromaštvo na koje trebamo na prikladan način odgovoriti. Ta opća slika društva nas na određeni način „prisiljava“ da stvaramo nove programe pomoći.

Koje su glavne zadaće i projekti u aktualnom trenutku?

Uz redovite projekte i programe koje imamo trenutno radimo na realizaciji projekta gradske kupaonice. U planu je sedam tuševa, plus jedan za invalidne osobe. Ako samo spomenemo činjenicu da je car Dioklecijan imao gradsku kupaonicu, a suvremeni Split je nema, onda mislim da dodatna pojašnjenja nisu potrebna. Projekt je predviđen u podrumskom dijelu prostora na adresi našeg sjedišta gdje je ujedno blagovalište i skladište odjeće. Svakako, cilj nam je da se naši siromasi na jednoj adresi mogu okupati, presvući i nahraniti, a to, hvala Bogu, čini 75% njihovih potreba. Nadamo se odobrenju i realizaciji ovog projekta čak i u ovoj godini.

Drugi nam je veliki zadatak dobiti u vlasništvo prostore u kojima naš Caritas djeluje. Prostori su u vlasništvu Republike Hrvatske, a mi smo u njima Ugovorom o besplatnom najmu. Predmet se rješava u Zagrebu i nadamo se skorom pozitivnom ishodu.

Sljedeći veći projekt koji je tek u idejnom začetku jest hospicij kojega Split također nema. Za sada taj projekt vodimo pod nazivom Mali kućni hospicij. Naime, imamo više od 30 električnih bolničkih kreveta koje na preporuku župnika dodjeljujemo na korištenje bolesnicima u terminalnoj životnoj fazi. Naša služba dovozi krevete u obitelji i preuzima po prestanku potrebe korištenja. Usluga je u potpunosti besplatna, a ovo je jedini Caritasov projekt za koji nije uvjet siromaštvo, nego zdravstveno stanje osobe za koju se pomoć traži.

Vidimo, dakle, da u svojem radu imate dosta projekata. Kako se oni realiziraju i tko Vam najviše pri tome pomaže?

Najviše naših projekata realiziramo preko nadbiskupije koja je i osnivač Caritasa. Zahvalni smo našem nadbiskupu, koji je ujedno i predsjednik Caritasa, za odobrenje svakog pojedinog projekta koji smo mu predložili. Neki od projekata, kao npr. Sigurna kuća, financira se u potpunosti od nadležnog ministarstva i jedinica lokalne samouprave. Pojedinačne ugovore sklopili smo i sa Splitsko-dalmatinskom županijom, te gradom Splitom i još nekim gradovima i ustanovama. Imamo i potpisane ugovore s Ministarstvom pravosuđa, te Ministarstvom socijalne politike i mladih.  Sveukupno gledajući, pomoć koju smo u prošloj godini podijelili prešla je iznos od 4 000 000 kuna.

Recite nam koja je najugroženija skupina pučanstva u nadbiskupiji u kojoj djelujete?

Naša nadbiskupija je velika i ima 187 župa. Pučanstvo je većinom koncentrirano u gradovima, posebice u Splitu, pa se nekako i siromaštvo preselilo sa sela u gradove. S druge pak strane, na selima su ostale brojne staračke obitelji kojima je također potrebna pomoć. Teško bi pak bilo izdvojiti najugroženiju kategoriju ili skupinu pučanstva jer je svaka kategorija ugrožena na svoj način.

Najčešće nam se obraćaju gradske obitelji s malom djecom u kojima su jedan ili čak oba supružnika nezaposleni. K tomu ako su još i podstanari, onda su to posebno složene prilike u kojima nastojimo adekvatno reagirati.

Iako je Caritas katolička organizacija, on ne pomaže samo katolicima. Recite nam, s obzirom na nacionalni sastav ljudi koji žive na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije, koliki je postotak nekatolika koji dobivaju pomoć?

Područje naše nadbiskupije čini pretežito homogeno pučanstvo. Većinom su dakle Hrvati i katolici. Zbog toga je i mali postotak korisnika naše pomoći koji pripadaju drugoj naciji ili konfesiji. Oni svakako ne prelaze 5% ukupnog broja korisnika. Bitno je reći da pomažemo svima, bez razlike. Nacionalna ili konfesionalna pripadnost uopće ne postoji u našem upitniku za dodjelu pomoći. Iskreno žalimo što nam se pojedine osobe ili obitelji u potrebi zbog tih predrasuda ne obraćaju za pomoć, no takvi su ipak rijetki. U posljednje vrijeme imali smo nekoliko izbjegličkih obitelji iz Sirije kojima smo odobrili pomoć.

Kao Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije zasigurno imate suradnju s Caritasima biskupija HBK-a. Zanima nas imate li dugoročnu suradnju s Caritasima i drugim dobrotvornim društvima u BiH?

Dakako da surađujemo sa svim nad/biskupijskim Caritasima HBK-a. Ravnatelji biskupijskih Caritasa ujedno su i članovi Upravnog vijeća Hrvatskog Caritasa kao krovne nacionalne ustanove. Dapače, surađujemo i s Caritasima BiH, doduše ne na ugovornoj osnovi jer to ni nema potrebe. Ono što sam Vam rekao na početku ovoga intervjua vrijedi i kao odgovor na ovo Vaše pitanje. S drugim dobrotvornim društvima iz BiH nismo ostvarili suradnju, no uvijek smo otvoreni za suradnju sa svima koji čine dobro.

Vjerojatno ste kao ravnatelj Caritasa bili u BiH. Možete li izdvojiti neki susret koji posebno pamtite i koji vas se dojmio?

U srcu nosimo lijepe uspomene sa susreta s mostarskim „caritasovcima“ prošle godine. U jednodnevni posjet Caritasu hercegovačkih biskupija otišli smo na poziv ravnatelja  don Ante Komadine, ukupno nas devet djelatnika i volontera. Don Ante nas je sa svojim suradnicima i suradnicama srdačno primio i upoznao s programima i projektima mostarskog Caritasa. Obišli smo i Caritasove objekte, pa i Dom Betaniju u Čapljini. Nakon što smo sve obišli i vidjeli koje sve programe i projekte ima mostarski Caritas, morali smo dobro paziti da ne podlegnemo napasti grijeha zavisti. Posjet mostarskom Caritasu ostavio je snažne dojmove, kako na mene osobno, tako i na ostale naše djelatnike i volontere. Posebno nas se dojmila pažnja i ljubav kojom djelatnici pristupaju štićenicima Caritasa.

I jedno pitanje za kraj. S obzirom na Vaše iskustvo rada u različitim Caritasovim projektima, možete li nam reći tko su siromašni ljudi danas?

Teško pitanje za kraj. Jedna izreka kaže da nije siromah onaj koji malo ima, nego onaj kome puno treba. Gledano s materijalne točke gledišta, siromašni ljudi danas su oni koje su životne okolnosti i društveni sustav(i) izbacili na marginu života. Žive većinom u gradovima u kojima nakon gubitka posla ili nepronalaženja zaposlenja nemaju nikakvih sredstava za život. Oni su siromašni sudbinom. Za njihovo siromaštvo nisu presudne osobne (ne)sposobnosti ili školska sprema, nego nebriga društva da se riješi problem. Naravno i sveopća kriza na globalnoj razini u tome ubire svoj danak.

Druga kategorija jesu siromašni po vlastitu izboru, no ipak u manjini. Njima je siromaštvo stil života, pa su tako i oni naša briga. I treću kategoriju čine siromasi profesionalci. To su osobe navikle da naprosto „legnu“ na sustav tražeći pomoć od svih institucija i udruga do kojih mogu doći. Na sreću i oni su vrlo rijetki.

Intervju izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 9 2015.

Barokni grad Vinkovci - vrata Hrvatske

Vinkovci se nalaze na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske između Dunava i Save pored rijeke Bosut 22 km jugozapadno od Vukovara, 30 km sjeverno od Županje i 40 km južno od Osijeka. Grad se prostire na oko 90 metara nadmorske visine uz Bosutsku nizinu, autoput i željezničku prugu koji spajaju zapad s istokom te Srednju Europu s Jadranskim morem. Čitavo područje ima znatne i kvalitetne prirodne resurse i vrlo razvijenu infrastrukturu te predstavlja gospodarski i strateški značajno područje. Stoga nije ni čudo što se često kaže: Vinkovci su vrata Hrvatske.

Kada novinari naše redakcije dolaze u podneblja o kojima ne znaju mnogo obično se „spas“ traži u povijesnim knjigama i na službenim stranicama gradova i mjesta koja su odredište. Ni sada nije napravljena iznimka. Prema onomu što smo vidjeli pripremajući se za dolazak u taj kraj Vinkovci su zaista posebno i poviješću bogato mjesto.

Zemlja doslovce vrvi od arheoloških iskopina, a skoro svaki građevinski element u Gradu na Bosutu ima svoju priču. Možda je pretjerivanje, ali nešto slično smo osjetili samo u Svetoj zemlji. Sve odiše poviješću koja je prožeta sadašnjošću.

Najstariji europski grad

Pišući ili govoreći o Vinkovcima neki će reći kako spada među najstarije europske gradove s ljudskim nastambama u kontinuitetu; drugi će misliti o srednjem vijeku, baroku i predivnim arheološkim iskopinama, a treći će spominjati široke ulice prelijepe crkve te bogat kulturno- umjetnički život kako u prošlosti tako i danas... 

Osim nabrojanog, uvijek se spominju i nadaleko poznate Vinkovačke jeseni, tj. najveća folklorna manifestacija u tom dijelu Europe koja predstavlja popularno-znanstveni skup izvorne narodne kulture koji potiče na očuvanje baštine pjesmom i svirkom te daje veliki doprinos u trganju mnogih običaja od zaborava.

Poznato ime Cibalije

O kojem god aspektu Vinkovaca govorili ili pisali uvijek je važno napomenuti činjenicu kako prostor koji obuhvaća današnji grad i njegova bliže okolice ljudi nastanjuju neprekidno oko 7 000 godina. Arheološka istraživanja su dokazala postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika. Mlađa sopotska kultura (od oko 4 250. do 3 350. pr. Kr.) autohtona je kultura nazvana po lokalitetu Sopot nadomak grada.  

I Rimljani su prepoznali vrijednost ovoga podneblja te svojoj naseobini dali ime Cibalae (ilirski: brežuljak). Ono je osnovano kada se sustavno počela osiguravati granica na Dunavu zbog obrane od barbarskih plemena. Naselje se postupno romanizira te za cara Hadrijana (117.-138.), status kolonije grad najvjerojatnije dobiva za cara Karakale (196.-217.). Cibalae ima veliko značenje za rimsku povijest jer se u njegovoj blizini 314. vodila bitka za prevlast između Konstantina Velikog i Licinija. U njemu su rođena dva brata i suvladara, Valentinijan I. (321. - 375.) i Valens (328. - 378.).

Nažalost, Cibalae je stradala zajedno s propašću rimske civilizacije. Godine 378. razrušili su je Zapadni Goti. Slijedila je provala Huna nakon čega su ga poharali Istočni Goti. Posljednji spomen Cibalae nalazi se u darovnici cara Justinijana, koji mjesto daruje benediktincima 527. Ostatke grada ruše Avari 579., a od 582. do 769. godine tu se nastanjuju i plemena Slavena, čime konačno nestaju tragovi antičke civilizacije.

Prvo spominjanje imena grada

Veliki dio povijesti srednjeg vijeka pokriva mrak, ali se sa sigurnošću može tvrditi kako su prvi Hrvati živjeli na području današnjih Vinkovaca 1335. Novo naselje (u mađarskim spomenicima Zenthelye i sl.) uz rub ruševina antičkih Cibala postoji od XI. st. O tome svjedoče razni arheološki ostaci ranoromaničke crkve sv. Ilija, koju je na lokalitetu Meraja otkrio i istražio arheolog Stojan Dimitrijević 1965.

Uz rimske ruševine potkraj XII. st. razvilo se oko crkve sv. Ilije naselje koje je isprva bilo u posjedu mađarskih plemićkih obitelji. Za osmanske vladavine prvi se put spominje pod imenom Vinkovci 1546., kada je bilo sjedište nahije. Ime je dobilo vjerojatno po crkvi Sv. Vinka koja je „nasljednik“ crkve Sv. Ilije. 

Planski razvoj Vinkovaca započeo je nakon povlačenja Osmanlija 1687., osobito nakon osnutka Vojne krajine kada grad postaje sjedištem krajiških ustanova. Vinkovci su za vladavine Marije Terezije dobili status vojnoga komuniteta (1766.), što je podrazumijevalo određene pravne i gospodarske povlastice. Vojne su vlasti izgradile niz upravnih i drugih zgrada, a započela je djelovati i gimnazija. Brži razvoj Vinkovaca započeo je u drugoj polovici XIX. st. izgradnjom željezničkih prugâ i ukidanjem Vojne krajine (1881.). 

Također, važno je napomenuti kako je svo vrijeme poticano useljavanje Hrvata katolika iz Bosne i Like. Tijekom 18. stoljeća ovo se, uglavnom useljeno ratarsko stanovništvo, stopilo u starosjedioce Šokce, bez obzira jesu li došli kao Ličani, Bunjevci ili bosanski Hrvati.

Vinkovci su u 20. st. ušli s 8 500 stanovnika i dijelili su sudbinu čitave Hrvatske „mijenjajući“ države u koje su uključeni, očito ne svojom voljom.

Konačno raspadom Jugoslavije 1992. i dolaskom neovisnosti, grad ulazi u sastav Vukovarsko-srijemske županije. Naknadnim crkvenim preustrojem Vinkovački dekanat je pripao Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Grad sa sedam župa

Kao što se može vidjeti iz letimičnog preleta grad i čitavo područje ima bogatu i slavnu povijest. Pročitavši toliko o prošlosti zanimala nas je „živa riječ“ o tome kako je bilo u Domovinskom ratu te kako danas žive tamošnji katolici. Isprva, nismo bili sigurni na koju adresu obratiti se jer Vinkovci imaju sedam župa: Sv. Euzebija i Poliona; Sv. Nikole, biskupa; Prečistog Srca Marijina; Sv. Vinka Palotija; Sv. Ćirila i Metoda; Prečistog Srca Isusova i Bl. Alojzija Stepinca što je ujedno i najmlađa župa.

Kada smo saznali da središnju župu Sv. Euzebija i Polina i tamošnju baroknu crkvu već 30-ak  godina pastoralno opslužuje mons. Tadija Pranjić, inače rodom iz Bosne izbor sugovornika jednostavno se sam nametnuo. Riječ je o osobi koja je zasigurno dobro upoznata s ratnim zbivanjima te „kako narod diše“ danas.

Mons. Pranjića smo susreli u razgovoru s njegovim sugrađanima u velikom parku ispred predivne barokne crkve. Nakon upoznavanja i neobaveznog razgovora „službeni“ dio smo započeli u župnom uredu, nekoliko metara od mjesta gdje su ga 1991., kako nam je rekao, zatekle bombe tzv. JNA. O tragediji grada i barokne crkve svjedoče u župnom uredu brojne uokvirene fotografije iz ratnog vremena. No krenimo redom...

Najkatoličkiji grad u Hrvatskoj

„Grad ima 36 500 stanovnika od kojih su 97% katolici. Ima nešto pravoslavnog stanovništva te ostalih. U jednoj anonimnoj anketi koju je provodila HRT dobili smo zapanjujuće rezultate. Obilazili su nenajavljeni nedjeljom župne crkve i brojali vjernike te su došli do podatka kako su Vinkovci grad s proporcionalno najvećom nazočnosti vjernika na misi u Hrvatskoj. Bio je to i ostao katolički grad“, rekao nam je na početku razgovora mons. Pranjić koji u pastoralnom radu ima pomoć kapelana te dvije časne sestre. 

Nažalost, rat je opet nezaobilazna tema. Budući je župnik Pranjić osobno svjedočio rušenju crkve, njezinu paljenju te urušavanju tornja zasigurno je to priča koja se ne smije izostaviti. Ne možemo se oteti dojmu da koliko god mnogo znali recimo o Vukovaru, toliko malo znamo o ratu u Vinkovcima.

Domovinski rat

Nakon tragedije u Borovu selu, gdje su, 2. svibnja 1991., paravojne srpske formacije uz pomoć tzv. JNA ubile 12 hrvatskih redarstvenika, pripadnika specijalne policije iz Vinkovaca, sjene rata nadvile su se nad istočnom Slavonijom. Mons. Pranjić se prisjetio riječi pokojnog biskupa Ćirila Kosa koji mu je nakon sprovoda redarstvenika rekao: „Počeo je rat“. Nažalost nije bio u krivu.

Tijekom ljeta Vinkovci su granatirani iz pravca Mirkovaca i vojarne Bosut, a započela je evakuacija civila. Iz dana u dan padale su stotine granata na grad. Velika tragedija se dogodila 24. rujna 1991. kada su zrakoplovi tzv. JNA zapaljivim bombama razorili središte Vinkovaca te potpuno spalili stoljetni župni ured. U trenutku raketiranja u njemu je bio mons. Pranjić, koji je uspio izići samo s onim što je imao na sebi. Nakon tog neprijateljskog čina sjedište župe je izmješteno u samostan franjevaca konventualaca koji se nalazi u blizini. Budući skoro da nije bilo vjernika i djece u čitavom gradu, silom prilika naš je sugovornik postao i vojnim kapelanom.

Vodio je brigu o hrvatskoj vojsci i policiji, obilazio je bojovnike na crti bojišta, dijelio sakramente i svakodnevno ukapao ubijene vojnike, redarstvenike i civile... Mons. Tadić ističe kako su tada vijesti iz Vinkovaca slabo odlazile u svijet jer je Vukovar imao prednost te je postojala svojevrsna „medijska blokada“. Također je naglasio kako je zasigurno jedan od onih svećenika u Hrvatskoj koji su za vrijeme rata pokopali najviše poginulih bojovnika i civila.

Nakon pada Vukovara napadi na Vinkovce su pojačani, a steže se obruč oko grada. Iz dana u dan neprijatelj je razarao sve kulturne i civilne objekte, crkve, škole i bolnicu koja je bila potpuno uništena...

Liječničko i medicinsko osoblje radilo je u podrumima, a kroz kirurgiju prošlo je oko 2 500 ranjenika s područja općine Vinkovci. Bilanca je više od 600 ubijenih branitelja i civila. S obzirom da je grad bio skoro pust brojke su zaista velike.

Za vrijeme rata Vinkovce je više puta posjetio pokojni biskup Kos, tadašnji pomoćni biskup Marin Srakić, apostolski nuncij Einaudi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, razni njemački i američki nadbiskupi i biskupi te veleposlanici mnogih zemalja...
Međutim uzalud, došao je i najteži dan u povijesti grada i župe, 20. studenoga 1991. kada cijelo poslijepodne agresorska vojska iz Mirkovaca i Jankovačke Dubrave razarala crkvu  sv. Euzebija i Poliona. U večernjim satima zapaljen je toranj i uništena zvona. Toranj nekoć prekrasne crkve srušio se pred očima vatrogasaca i mons. Tadije, a ta slika izašla u svijet budući da je britanski BBC bio u gradu za to vrijeme.

Vatrogasci su uspjeli spasiti krovište crkve uz velike žrtve i pomoć hrvatske vojske, tako da plamen nije zahvatio cijelu crkvu. Posebno teška borba vodila se za spas orgulja koje su tada bile stare 185 godina. Na svu sreću sve su slike i umjetničke vrijednosti odnesene u Đakovo, a potom u Maribor.

Vinkovci nisu pali kao Vukovar, a potom su uslijedili poznati događaji, potpisivanje primirja, Oluja te poslijeratna reintegracija okupiranih područja.

U razdoblju od 1994. do 1998. obnovljeni su u potpunosti crkva i župni ured. Na crkvi su postavljena i najveća zvona u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Bogat vjernički život

Kako smo saznali za vrijeme razgovora, danas ovdašnji vjernici imaju i svoju biblijsku skupinu koja je započela djelovanje 2003. Bibiljske susrete animiraju župni vikari s ciljem bližeg proučavanja Svetoga pisma. Župa se može pohvaliti i zborom Sv. Cecilije. Prvi puta je zbor u mješovitom sastavu nastupio 1926. te od tada do današnjih dana neprekidno djeluje. Osim redovitog pjevanja na sv. misama zbor je nastupio na svim smotrama u nadbiskupiji kojoj pripada. Pored nabrojanoga, postoji i molitvena zajednica koja njeguje pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Nastala je na temeljima zajednice Marijine zvijezde koja je u Vinkovcima nekoć djelovala.

Barokna crkva

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo crkvu koja se užurbano restaurira. Temelji za današnju baroknu bogoslužnu građevinu iskopani su 1772. Priča kaže kako su bila sastavljena dva nacrta za dvije oblikom posve jednake crkve i to za Vinkovce (veća) i za selo Kukujevce u Srijemu (manja). No zabunom su se ovi nacrti zamijenili te je učinjeno suprotno. 

Još jedna zanimljivost i manje poznata činjenica je ta da je župna crkva bila posvećena sv. Ivanu Nepomuku sve do 1972. kada je u znak sjećanja na prvog biskupa Euzebija i mučenika Poliona posvećena ovim kršćanskim mučenicima. Svečanost proglašenja novih zaštitnika župne crkve u Vinkovcima bilo je 29. travnja 1973.

Temelji za crkvu morali su biti kopani duboko, jer su se na mjestu gradnje nalazile ruševine starih Cibala pa je zemlja bila mekana. Iz Beča je brodovima do Dalja prevožen i dio potrebnoga materijala, a kako bi se smanjili troškovi umanjen je toranj te ukrasi. 

Gradnja crkve trebala je trajati tri godine, ali su se radovi produžili sve do 1977. kada su Vinkovčani dobili svoju „splendidam ecclesiam”. Prijevod latinskog natpisa nad ulazom u crkvu glasi: „Milošću Josipa II. i Marije Terezije i pod slavnom vladavinom podignuta je zgrada 1777.“

Iz stare crkve sv. Ilije na Meraji prenijeta su na novi zvonik 3 zvona (od 4 postojeća), zatim vrlo vrijedna i štovana slika Blažene Djevice Marije te slika sv. Ivana Nepomuka...

Barokna vinkovačka crkva, duga 45 m, široka 15 m, visoka 18 m, građena je proporcionalno, a osim sakristijskog ima još dva ulaza.

Unutrašnjost ove arhitekture odlikuje se skladnom visinom i konstrukcijom. Jaki polustupovi nose bogate glavice i spojeni su raščlanjenim lukovima preko svodova. Isti lukovi i ukrašeni stupovi manjih dimenzija ponavljaju se na oltarima što neobično usklađuje utisak. 

Pravoj baroknoj ljepoti obojenog drvenog namještaja doprinijela je i obnovljena pozlata mnogih baroknih ukrasa. Za vrijeme završetka izgradnje glavni oltar bio je posvećen tadašnjem zaštitniku Ivanu Nepomuku, druga dva Srcu Isusovu i Marijinu, zatim (1964.) desni sporedni oltar sv. Polionu i srijemskim mučenicima. Na suprotnoj se strani nalazi oltar sv. Euzebija, biskupa, prvog cibalskog mučenika.

Iako je za vrijeme našeg posjeta crkvenu unutrašnjost „krasila“ građevinska skela ljepota njezina interijera nije bila upitna premda se veliki dio nije jasno mogao vidjeti.

Kultura, povijest, arhitektura...

Razgledajući grad i tamošnje građevine te razmišljajući o poznatim ljudima koji su rođeni u Vinkovcima može se zaključiti kako se tijekom stoljeća kulturno-umjetnički život na području grada obogaćivao osobama od kojih su mnoga imena trajno upisana u hrvatsku povijest: od Satira iliti divji čovik Reljkovića, Mrtvih kapitala Josipa Kozarca, Inoče Joze Ivakića, preko M. S. Mađera, Dionizija Švagelja, Josipa Bognera, Vanje Radauša do Josipa Runjanina i mnogih drugih. Osim po brojnim umjetnicima Vinkovci su poznati i po državnim manifestacijama kao što su već spomenute Vinkovačke jeseni te npr. Festival glumca, Pokladno jahanje, Zimski šokački divani, lutkarsko proljeće, Rimski dani, Šokačka rič. U gradu se na lijep način i dostojanstveno obilježava vrijeme adventa.

U staroj gradskoj jezgri osim barokne župne crkve te niza kasnobaroknih zgrada posebno se ističe Gimnazija (1779), Gradska knjižnica i čitaonica (1875); Gradsko kazalište Joza Ivakić (1917); Gradski muzej (1946.); arheološka, prirodoslovna, povijesna, etnografska zbirka).

Jasno je kako barok obilježava Vinkovce, a posebice njegov središnji trg koji je izraziti je primjer urbanizma i kao što struka kaže predstavlja prostor visoke kulturno-povijesne, arhitektonske, stilske i estetske vrijednosti grada.

Središnji trg nosi ime bana Josipa Šokčeviča, koji je rođen 1811. u Vinkovcima. Imenovan je 1860. za bana na preporuku bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Zanimljivo je spomenuti kako su banovi posmrtni ostaci preneseni 2002. iz Beča u Vinkovce te sahranjeni u grobnoj kapelicu sv. Magdalene koju je davno sagradila njegova majka Elizabeta.

Gradski park je nastao 1868. i u njegovom središtu se nalazi spomenik Presv. Trojstva. Park je okružen s jedne strane zgradom Brodske imovne općine izgrađenoj u secesijskom stilu i s dva pročelja. Na kutu zgrade, ispod čelnog tornjića, nalazi se spomen ploča Josipu Runjaninu, skladatelju hrvatske himne.

Nedaleko središta grada, u tzv. Malom parku, nalazi se jedan od najvrednijih spomenika Vinkovaca, gotička crkva sv. Ilije na Meraji, sagrađena početkom 14. st. Sakralnu funkciju je izgubila 1777. U blizini je spomenik sv. Roku koji pokazuje svoje ranjeno koljeno, koje su mu baš na tom mjestu ranile i granate Domovinskog rata.

U Vinkovcima je poznat i pravoslavni hram Silaska Svetog Duha (1793.) koji je bio 1991. za odmazdu zbog raketiranja grada, nažalost, miniran i potpuno srušen. No obnovljen je, a opljačkane umjetnine su većinom vraćene. Prema nabrojanom, može se zaključiti kako je graditeljska baština Vinkovaca bogata kao i povijest grada, a Bosut bi mogao biti europski Tigris i Eufrat.

Danas stanovnici Grada na Bosutu žive normalnim životom, ali ih muči ono što tišti skoro čitavu Hrvatsku: nema posla. Situacija je nešto bolja od okolnih gradova, ali kao što je mons. Pranjić naglasio mladi koji završe fakultete ne mogu čak ni odstažirati. Čini se kako su Vinkovci i čitava istočna Slavonija pred novim izazovom: stvoriti nova radna mjesta kako mladi ne bi odlazili.

Orion-najstariji indoeuropski kalendar

Urezani ukras na posudi (2 600. prije Krista) koja je pronađena u Vinkovcima prikazuje najpotpuniji europski (indo-europski) kalendar koji je zasnovan na astralnom simbolizmu s relevantnim zviježđima za sva četiri godišnja doba. Kalendar je nastao u isto vrijeme kada i sumerski i egipatski kalendari, ali ni u kojem slučaju ne predstavlja njihovu repliku zato što je utemeljen na sjevernijoj, 45. paraleli. Klimatski uvjeti koji odgovaraju toj zemljopisnoj širini imaju za posljedicu četiri godišnja doba.

Reportaža izvorno objavljena u Katoličkom tjedniku broj 4 iz 2015. Tiskano izdanje možete kupiti ili naručiti po potrebi u upravi MCVN-a