Kakvo je naslijeđe Austro-Ugarske Monarhije u BiH danas?

Opće je poznato kako je Austro-Ugarska uprava nad Bosnom i Hercegovinom trajala skoro 40 godina. Ako se to razdoblje promatra kao dio čitave pisane povijesti ljudskog roda, može se zaključiti da to i nije mnogo vremena, međutim, ta četiri desetljeća ostavila su neizbrisiv trag u svijesti bh. društva, njezine ekonomije, politike i kulture do te mjere da se sva kasnija razdoblja i događanja u BiH ne mogu pravilno shvatiti bez detaljne studije austrougarskog naslijeđa koje živi i danas, 100 godina poslije.

  

Ovdje ćemo se osvrnuti samo na one najčešće spominjane i najočitije tragove iz ovog razdoblja.

Na početku valja istaknuti kako je naslijeđe A-U Monarhije u BiH toliko veliko i rašireno te da zadire u skoro sve spore društva tako da predstavlja izvrsnu temu za nekoliko znanstvenih simpozija. 

MN/ Zbogom „tamni vilajete“, ponovno dio Europe

Čini se kako se o prostoru BiH i njezinim narodima oduvijek odlučivalo negdje daleko. Tako je bilo i te važne 1878. kada su prema odluci Berlinskog kongresa svi stanovnici Bosne i Hercegovine kao i njezin teritorij postali sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije. Naravno, nisu svi narodi bili jednako oduševljeni tom odlukom. Nova sila je dočekana uz veliki otpor posebno muslimana, a i pravoslavnih Srba, ali su zabilježeni sukobi i u većinskim hrvatskim mjestima, čak i u Hercegovini. Otpor je veoma brzo savladan tako da je BiH konačno, nakon višestoljetne osmanske vladavine, ponovno postala dijelom europskih zbivanja.

A-U uprava je u BiH zatekla nerazvijeno gospodarstvo, loše i malobrojne prometnice te zastarjelu osmansku državnu upravu te ostala mnogobrojna neriješena pitanja. Osim onih stvari koje su vidno nedostajale, a to je danas bismo rekli infrastruktura, nedostajalo je i školovana kadra i stručnih osoba. Zato je nova vlast od prvih godina uspostavljanja protektorata započela u BiH dovoditi stručni kadar koji je trebao organizirati državnu upravu i pokrenuti gospodarstvo.

Među stručnjacima i obrazovanim ljudima koji su tada došli u BiH bilo je mnogo Hrvata, ali i ljudi iz drugih krajeva monarhije. Osnivane su škole koje su proizvele moderne profile obrazovanih. Nastavni jezik i pismo su se promijenili u odnosu na osmansko razdoblje, a razvoj tiska vodio je pojavi čitaonica koje su potpomogle nastanak političkih stranaka... Rekli bismo kako je bila riječ o začetcima moderne demokracije.

U prethodnim stoljećima u BiH je dominirala pismenost na orijentalnim jezicima, tako da je dolazak nove vlasti značio da svi koji su poznavali samo orijentalna pisma, nisu bili pismeni. To je u cijeloj zemlji ostavilo postotak pismenih od svega 3%. Austro-Ugarska je otvorila brojne osnovne (govori se o 373 osnovne škole s 800 učitelja) i srednje škole u BiH koje su za 40 godina pismenost podigle na 12%. Važno je napomenuti da su uz državne škole i dalje radile i konfesionalne.

U BiH nisu u ovom razdoblju otvarane visoke škole, ali su studenti iz ove zemlje odlazili na školovanje u Zagreb, Beč, Budimpeštu, Linz, Salzburg i ostala sveučilišna središta monarhije...

MN/ Obnova redovite Crkvene hijerarhije

Dolaskom A-U uprave Katolička Crkva je obnovila redovitu hijerarhiju na čelu s prvim vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom. Prvo je 1882. otvoreno sjemenište u Travniku, a kada su prvi dijecezanski maturanti sjemenišne gimnazije dospjeli do teološkog studija, nadbiskup Stadler je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi Dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i prvu godinu studija na Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi. 

U međuvremenu je podizana zgrada Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori prešli u dotad sagrađen dio zgrade koja je izgrađena prema projektu Josipa Vancaša u talijanskom renesansnom stilu. Može se reći da je ovo prva visokoškolska ustanova u BiH prema današnjim (i tadašnjim) europskim standardima.

Tako je Stadler došao u pokrajinu koja je bila duhovno i materijalno opustjela zbog 400 godina osmanske okupacije; gdje je ostalo 210 000 katolika, a od toga samo 700 u Sarajevu. Nadbiskupiju je imao samo na papiru bez institucija, sjemeništa te bogoslovije za odgajanje budućih svećenika. Ipak je za 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio podići Kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, osnovati novi Red časnih sestara, sirotišta, razna crkvena gospodarstva te nekoliko crkava u nadbiskupiji... Njegovo naslijeđe i dalje živi kroz razne institucije i čitavu mjesnu Crkvu, a sve je izgrađeno za vrijeme A-U Monarhije koja je i novčano pomagala materijalnu izgradnju.

MN/Znanstveni i književni napredak

Za znanstvene krugove značajno je bilo otvaranje Zemaljskog muzeja 1888. (zgrada Muzeja je dovršena 1913.), koji je izdavao i danas značajni znanstveno-istraživački časopis Glasnik Zemaljskog muzeja. Zemaljski muzej je izvršio značajna arheološka iskopavanja u BiH. Ovo je bilo razdoblje bogate izdavačke djelatnosti. U zemlji su djelovala nacionalna i potporna udruženja: Napredak, Gajret, Prosvjeta, La Benevolencija.

Mnoga velika književnička imena obilježila su ovo razdoblje, a svaki od naroda je imao istaknute književne velikane čija djela žive i danas: Safvet-beg Bašagić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Kosta Herman, Silvije Strahimir Kranjčević, Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić, Tugomir Alaupović, Svetozar Ćorović, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Petar Kočić...

MN/ Infrastruktura i industrija u usponu

Osim obrazovanja A-U Monarhija je gotovo odmah krenula graditi željezničku mrežu koja je povezivala sva važnija urbana i gospodarska središta. Ukupno je izgrađeno više od 3 000 kilometara uskotračne, industrijske i šumske pruge. Komunikacije za drumski promet, telegraf i telefon su također značajno unaprijeđeni u ovom razdoblju. Osim toga, gdje god se moglo gradila se kanalizacija te je uveden poštanski promet i gruntovnica.

Velika pozornost posvećena je razvoju industrije. Rudno blago je svestrano iskopavano, a rudarski kompleksi su izgrađeni u Zenici, Kaknju, Varešu, Tuzli... Prva moderna solana proradila je 1885. u Simin hanu, druga solana 1891. izgrađena je u Kreki te na toj osnovi projektirana je izgradnja tvornice sode u Lukavcu. Već 1885. u Kreki je otvoren rudnik ugljena, tada najveći na prostoru BiH, u Tuzli je izgrađena tvornica špirita 1888., a u Lukavcu amonijačne sode 1883... Željezara u Zenici je podignuta 1882.

Eksploatiran je širok spektar metala i ruda. Prerađivačka industrija je obuhvaćala preradu i proizvodnju duhana (Sarajevo, Mostar), drvne građe (Zavidovići), kemijsku industriju (rafinerija ulja u Bosanskom Brodu) i prehrambenu industriju (Klas, Sarajevo). Brojne parne pilane sjekle su šume i izvozile ogromne količine drvne građe izvan zemlje. Za građevinske aktivnosti otvorene su brojne ciglane. Uz industriju se razvijalo i bankarstvo. U tvornicama je radilo početkom 20. stoljeća oko 100 000 radnika. Unatoč ovom gospodarskom i industrijskom razvoju BiH je ostala dominantno poljoprivredna zemlja.

Izgradnja cestovne mreže, a naročito željezničkih pruga imala je, pored vojnog i političkog, i izniman gospodarski značaj. Na taj način je ostvarena bolja povezanost pojedinih krajeva zemlje, što je za posljedicu imalo formiranje jedinstvenog tržišta. Izgradnja sustava komunikacija predstavljala je najkrupniji investicijski poduhvat A-U uprave. Željeznica je izvršila prvorazredni utjecaj na tempo gospodarskog i društvenog razvoja zemlje i po svojim posljedicama daleko je nadišla razdoblje austrougarske vladavine. 

Ipak, središnje modernizacijsko pitanje na selu bilo je pitanje agrarne reforme, odnosno oduzimanja posjeda vlastelinskom plemstvu i davanje seljacima, što bi riješilo egzistenciju velikog dijela stanovništva. No austrougarske se vlasti tu reformu nisu usudile odmah provesti, što je znatno utjecalo na gospodarsko i društveno napredovanje zemlje. Tako su feudalni zemljoposjednički-kmetski odnosi iz osmanskog razdoblja ostali na snazi još dugo nakon uspostave austrougarske vlasti, što je kasnije proizvelo mnoge probleme...

MN/ Izdavačka djelatnost

U vrijeme austrougarske uprave u BiH došlo je do intenzivnijeg razvoja tiska i snažnijeg širenja pisane riječi i izdavačke djelatnosti. U BiH je radilo 40 tiskara od kojih je gotovo jedna trećina u Sarajevu, a postojao je znatan broj tiskara u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, te po jedna ili dvije u Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Trebinju, Travniku i Livnu...

Na području BiH je u vrijeme austrougarske uprave pokrenuto oko 150 listova, časopisa i drugih periodičnih publikacija, dužeg ili kraćeg vremena izlaženja. Najveći broj tih publikacija izlazio je u Sarajevu. Po broju pokrenutih listova i časopisa poslije Sarajeva nalazi se Mostar, Banja Luka, Visoko i Tuzla...

MN/ Glavni grad je procvjetao

Austrougarsko razdoblje u povijesti Sarajeva je okarakterizirano kao vrijeme industrijalizacije, razvoja, prilagođavanja zapadnoj kulturi i uopće društvenih promjena. Tri najočitije i najveće promjene u Sarajevu koje su se dogodile dolaskom Austro-Ugarske su promjene u političkoj strukturi grada, arhitektonski stil, kao i promjene u obrazovnom sustavu. 

Prvi put u nekoliko stoljeća Sarajevo se proširilo izvan svojih tradicionalnih granica. Veći dio današnjeg središta grada izgrađen je u to vrijeme. Arhitektura u Sarajevu ubrzo se razvila u širok spektar stilova i zgrada: Zemaljski muzej, Sarajevska pivara, Gradska vijećnica, Pošta, Društveni dom (danas Narodno pozorište), Tržnica, Oficirska vojarna (danas Dom Oružanih snaga), Marijin dvor, Filipovićeva vojarna, Sebilj, Aškenaska sinagoga (danas jedina aktivna sinagoga u Sarajevu), Evangelistička crkva (danas Akademija likovnih umjetnosti), Inat kuća, Prva gimnazija, Zemaljska bolnica (danas Klinički centar na Koševu), Salomova palata, Jajce vojarna, Ulema-medžlis, Kino Apolo, Muzički paviljon, crkva sv. Vinka, Ajas-pašin dvor (hotel Central), Zgrada HKD-a Napredak, crkva Presvetog Trojstva…

Osim toga Austro-Ugari su učinili Sarajevo prvim gradom u Europi koji ima tramvaj.
Gradska vijećnica se nalazi u Sarajevu nedaleko od Baščaršije na Mustaj-pašinom mejdanu i predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekt iz ovog razdoblja građen u pseudo-maurskom stilu i sinonim je za austrougarsko razdoblje u BiH i zaštitni znak tog vremena. Mnogi ljudi danas u šali kažu kako današnje vlasti ne mogu ni okrečiti ono što su Austro-Ugari izgradili. Središnji primjer te tvrdnje je rekonstrukcija Vijećnice koja je trajala skoro 20 godina, što ne bi moglo biti završeno bez izdašne pomoći iz Austrije (opet), te rekonstrukcija zgrade Vlade Sarajevske županije koja nakon prosvjeda i požara iz veljače nije ni blizu useljenja – skoro pola godine poslije. Da ne govorimo o razvoju industrije, željeznice, proširenju tramvajskih tračnica...

MN/ Što je nama A-U Monarhija?

Austrougarska uprava u BiH značila je povijesnu prekretnicu u političkom, gospodarskom i kulturnom smislu. Ona je veoma značajna za modernizaciju zemlje jer je sa sobom donijela tekovine europske civilizacije, uspostavila mnoge institucije koje, pod drugim imenom, djeluju i danas, izgradila brojnu infrastrukturu te napravila mnoga zdanja koja žive i danas.

Nažalost, uspon BiH je zaustavljen Prvim svjetskim ratom kada su brojni njezini sinovi ginuli na svjetskim bojištima. Za vrijeme obiju Jugoslavija BiH je bila, rekli bismo, teritorij drugog reda te se nije mnogo posvetilo njezinu napretku.

Razaranja iz Drugog svjetskog rata i za vrijeme raspada SFRJ-a nanijela su neprocjenjivu štetu BiH tako da je tim činom možda i neutraliziran napredak koji je država doživjela pod vlašću Beča i Pešte.

Ipak, nakon pada Berlinskog zida i komunizma, u mnogim zemljama koje su nekada sačinjavale A-U Monarhiju mogu se čuti glasovi koji ponovno dozivaju „habsburški mit“, među njima su i intelektualci, političari i ostali eminentni ljudi koji govore kako je naslijeđe Habsburgovaca danas iznad svega dobro i europsko. Tako se može reći, s povijesne distance, da A-U Monarhija za male narode nije bila „tamnica naroda“, nego „Europska unija“ prije Europske unije kojoj većina naroda danas teži.

Neki bitni nadnevci

Virtualno je nemoguće na malom prostoru nabrojati sve one dobre stvari koje su nakon Osmanlija došle s novim vlastima. Neke i ne postoje više, dok su druge promijenile namjenu... Zasigurno i danas ima onih koji su protiv A-U Monarhije navodeći činjenice da je sve izgrađeno zbog koristi koju su stranci imali od toga. Međutim, dovoljno je samo upitati što je ili, bolje rečeno, što nije izgrađeno od 1995. do danas kao odgovor na to pitanje. Ipak, na kraju kada se podvuče crta, rezultati rada i napretka se mogu u određenoj mjeri vidjeti samo iz ovog kratkog popisa:

13. 7.1878.      Berlinski kongres upravu nad BiH povjerio Austro-Ugarskoj

19. 8.1878.      Austrougarske trupe ušle u Sarajevo

1. 1.1879.        Počeo djelovati Kotarski ured za grad Sarajevo

20.6.1880.       Između Sarajeva i Ilidže prometuje omnibus

17.8.1881.       Položen temeljac crkvi sv. Ante Padovanskog

11.10.1881.     Počela gradnja Levijeve pivare podno Bistrika

14.1.1882.       U Sarajevo došao prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler

12.12.1882.     Otvorena pravoslavna bogoslovija i hotel Europa

20.3.1884.       Početak rada na zgradi Zemaljske vlade (danas zgrada Predsjedništva BiH)

27.8.1884.       Početak gradnje tramvajske pruge i dan poslije početak gradnje katedrale

1.1.1884.         Počeo prometovati tramvaj

19.12.1887.     Otvorena Šerijatska sudačka škola (danas Fakultet islamskih nauka)

6.4.1889.         Objavljen prvi svezak Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu

25.5.1890.       Otvorena pruga Sarajevo-Bosanski Brod

1.9.1892.         Otvorena pruga Sarajevo-Konjic

1.5.1895.         Počeo prometovati električni tramvaj

20.4.1896.       Otvorena Gradska vijećnica

10.10.1910.     Popis pučanstva (u Sarajevu je tada živjelo 51 919 stanovnika)

30.4./1.5.1916. Prvi put uvedeno tzv. „ljetno vrijeme“

Blažena Djevica Marija u filmskoj umjetnosti

Film se kao medij od samih početaka bavi religijskim temama. Bez obzira je li riječ o najširim biblijskim pričama, odnosu čovjeka i Boga, pitanju ljudske egzistencije, svetosti, profanosti, namjerne blasfemije ili transcendencije, film i religija usko su vezani. Kao dokaz tomu su svi oni nijemi filmovi koji govore o Isusu, Bibliji, apostolima, svetcima, pa preko zvučnih naslova, filmova u boji, do današnjeg filmskog doba koje kao da ponovno otkriva religiju. Ako se zbroje svi naslovi religijske tematike koji su snimljeni za TV, video i za kinoplatna, može se govoriti o nekoliko tisuća naslova. U kontekstu tog broja zanimalo nas je kakav je odnos filmske umjetnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Razmišljajući o umjetnosti općenito, može se zaključiti kako ne postoji neki drugi medij koji otvara toliko kompleksnih pitanja kao što je film... Svi znamo kako je on, kao krajnji proizvod, sinergija mnoštva pojedinačnih iznašašća tijekom više desetljeća ljudskih izuma. Osim toga film uspješno povezuje zvuk i pokretnu sliku te specijalne efekte. Kada se govori o njemu u odnosu na druge umjetnosti, može se zaključiti da je, pogotovo za mlađe generacije, mnogo zanimljiviji te nosi mnogo više informativnih, persuazivnih, komunikacijskih, poučnih, reklamnih i zabavnih sadržaja... I kao takav, film istodobno predstavlja blagodat, ali i prokletstvo s obzirom što autori filma žele postići.

Religijski film i mogućnost definiranja

Također se postavlja pitanje je li film postao roba ili je i dalje umjetnost. Jasno je kako na takva pitanja nema jednostavnih odgovora niti je moguće u teoriji filma doći do apsolutne istine koja će biti prihvaćena. Umjetnost, samim time i film, nije konkretna znanost kao npr. matematika gdje postoje pravila i apsolutni dokazi oko kojih se svi slažu. Dok drugi filmski žanrovi imaju prilično čvrste temelje i, rekli bismo, stabilnu publiku koja zna što može očekivati (primjer su tinejdžerski filmovi, filmovi za djevojke, akcijski filmovi, fantastični naslovi, drame, komedije te oni pravljeni prema popularnim knjigama), nažalost kod religijskih filmova to nije slučaj bez obzira koliko teme bile poznate.

Zašto je to tako? Zato što religijske teme zadiru u najintimnije pore ljudskoga bića, o kojima svatko ima već formirane stavove i osobna razmišljanja. Većina kršćana već ima i slike u glavi kako su izgledali pojedini trenutci iz biblijske tematike te života Isusa i Marije... Od razmišljanja na prvim satima vjeronauka svatko bi određene scene uradio drukčije, uposlio druge glumce, usredotočio se na različite trenutke... I to je ono, između ostaloga, što filmove religiozne tematike često čini teškim za snimanje, ali i konzumiranje.

Nemogućnost prenošenja na ekran

Što se dakle može očekivati u jednom religijskom filmu, odnosno najčešće u filmu o Isusu, Mariji, apostolima, osobama iz Starog i Novog zavjeta? Filmsku verziju Isusove biografije kako ju prenose evanđelja, samo zemaljsku egzistenciju bez pitanja božanstva? Koliko Isus mora biti čovjek, a koliko Bog da bi to bilo prihvatljivo? Može li se pronaći omjer koji odgovara većini? Kakva je Marija kao majka? Mogu li se te teme prenijeti na ekran?

Nakon svega nabrojanog činjenica je da se religijski filmovi kreću po tankoj žici između kiča i umjetnosti, provokacije, blasfemije i realnog prikaza kršćanske tradicije... Ova su pitanja vrlo kompleksna i ne može ih se olako rješavati te svakomu ponaosob, i konzumentu i stvaratelju umjetničkog djela, ostaje procijeniti prema osobnom nahođenju.

Tko je „glavni lik“ religioznih naslova?

Iako je ta kovanica nespretno sročena, kad je riječ o filmskoj umjetnosti, vrlo se lako da naslutiti tko je „glavni lik“. Naravno, najviše se snima filmova koji se tiču rođenja, života, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, dok je lik Djevice Marije donekle sporedan. Zanimljivo je primijetiti kako je u slikarstvu gotovo suprotno. Marija je itekako nazočna i zauzima skoro središnju poziciju u većini umjetničkih djela. Budući da se najveći broj umjetničkih prikaza Isusa iz Nazareta odnosi na njegovo rođenje i smrt, Marija je tu prisutna u motivima betlehemske štalice ili puta križa. S filmom to ne može biti slučaj jer je riječ o umjetnosti koja nije „statična“.

Filmski prikazi Isusa iz Nazareta ipak promatraju dulje razdoblje njegova djelovanja, a ne samo pojedine segmente, rekli bismo uhvaćene trenutke iz njegova života, što radi slikarstvo i kiparstvo. U filmu se najvećim dijelom naglašavaju Isusov životni put, smrt i uskrsnuće te njegova univerzalna poruka svijetu, pa je stoga Marija nažalost, filmskim žargonom rečeno, u sporednoj ulozi. Međutim, ako ćemo pošteno govoriti, ni evanđelja ne donose previše o Mariji.

Malo je istinskih naslova o BDM-u?

U ovome predstavljanju osvrnut ćemo se samo na filmove koji su bili prikazani u kinima, dakle izostavit ćemo sve one naslove koji se snimaju samo za TV ili DVD-ove, iz jednostavna razloga što bi te naslove bilo virtualno nemoguće „pohvatati“ jer ih je zaista previše, a dosta njih su samo prepričavanje i filmovanje Biblije s drugorazrednim glumcima.

Ako se također izostave nijemi naslovi koji se više ne prikazuju na televiziji nego samo ponekad u kinotekama, tradicionalno se na početku može spomenuti film Ben Hur iz 1959. koji je zasigurno jedan od najpoznatijih naslova o Kristu, iako se lik Isusa zapravo ne pojavljuje mnogo u filmu. Samim tim ako nema Isusa, zasigurno je mnogo manje i Marije, ali iz poštovanja prema značenju tog filma za milijune ljudi bilo bi šteta ne započeti s njim. Film zaista vrijedi pogledati, a minutaža određenog glumca u religijskim filmovima i nije toliko bitna koliko je važna njegova poruka.

Sljedeći naslov je Kralj kraljeva iz 1960., američki film od 160 minuta u kojemu se na živopisan način opisuje Isusov život. Pokriveni su skoro svi važniji događaji iz evanđelja, a  Djevica Marija je, kao sporedan lik, prikazana na dostojanstven način.

Najveća povijest svih vremena iz 1963. je američki film koji, za razliku od Ben Hura, u drugi plan stavlja spektakl te u svojih 220 minuta dostojanstveno prikazuje Isusov život, a glavni glumac May von Sydow s mnogo senzibiliteta glumi Krista, a Dorothy McGuire Gospu.

Isus iz Nazareta, talijanski naslov iz 1976., u četiri i pol sata uprizoruje život Isusa Krista najvećim dijelom prema Ivanovu evanđelju. Olivia Hussey vjerno predstavlja Djevicu Mariju koja je i u ovom naslovu, uvjetno rečeno, sporedna uloga.

Jedan od najkvalitetnijih naslova filmske glavnotokovske povijesti koja govori o Kristovu životu i uskrsnuću predstavlja francuski naslov Marija iz Nazareta (1994.) koji prikazuje život Isusove majke od navještenja do predvečerja Isusova uskrsnuća. Istodobno možemo vidjeti Kristov život iz perspektive njegove majke. Nažalost, budući da je film francuski, nije se probio kao slični naslovi na engleskom, ali zasigurno ne zaostaje po kvaliteti.

Također treba spomenuti i film Priča o Isusovu rođenju iz (2006.) koja prati Josipa i Mariju na putu do Betlehema i rođenja Krista. Solidan proračun i dobra produkcija je stvorila film koji vrijedi pogledati.

Naravno, kako smo započeli s Ben Hurom, tako možemo završiti s Pasijom (2004.) Mela Gibsona, filmom koji govori o posljednjim Isusovim satima i razapinjanju. Izvrsna gluma rumunjske glumice Maiae Morgenstern u portretiranju BDM-a nije zaboravljena.

Proglašena neslužbena godina Biblije

Na kraju važno je napomenuti kako su filmski djelatnici u posljednje vrijeme ponovno otkrili Bibliju. Budući da se skoro više od desetljeća nije moglo pogledati nijedan pošten film koji se izravno odnosi na Sveto pismo, najave nekoliko takvih naslova došle su kao šok. Za početak treba spomenuti film Božji sin (2014.) Christophera Spencera koji je otvorio novu filmsku godinu i nekoliko tjedana bio među filmovima koji su najviše zaradili na kinoblagajnama. Isusovu majku je dostojanstveno glumila relativno nepoznata Roma Downey. Tu su naravno i dva naslova spektakla: djelomično osporavani Noa i spektakl Egzodus koji uskoro treba izići. Da filmski djelatnici nisu zaboravili i Mariju, pobrinuli su se u studiju Lionsgate Films koji su za kraj 2014. ili početak 2015. najavili veličanstven naslov - Marija, Kristova majka - sa solidnim proračunom od 25 milijuna dolara i zanimljivim glumcima među kojima su, između ostalih, Ben Kingsley i Julia Ormond.

Budući da američki producenti zasigurno neće naslijepo dati tolike milijune u film koji nema potencijal za vraćanje barem dvostruko uloženoga, još jedna je potvrda kako Biblija, a posebno Isus i Marija još uvijek privlače moderna čovjeka.

Filmovi o Isusu, Mariji i Josipu svaki za sebe potvrđuju kako „trojac“ iz Nazareta, njihov život i poruka „uznemiruju“ suvremenog čovjeka. Činjenica da oni pokreću cijeli pododjel filmske industrije koja se mjeri desetcima milijardi dolara, da ih gledaju milijuni ljudi diljem svijeta, znak su kako ni u suvremenom čovjeku Isus iz Nazareta nije postao suvišan. Štoviše, često umjetničko tematiziranje Isusa iz Nazareta i njegove poruke upućuju na njihovu aktualnost i u našem vremenu, a to je i sukus Marijina života: „Što god vam kaže – učinite!“