Mons. Matthew Kukah, biskup biskupije Sokoto u Nigeriji: Najveći problem Afrike je prividna demokracija ispod koje cvjeta korupcija

Većina običnih ljudi koji se ne bave svjetskom niti afričkom politikom zasigurno ne znaju mnogo o Nigeriji niti o tamošnjoj Katoličkoj Crkvi. Prve stvari koje nam padaju na pamet kada spomenemo tu zemlju su korupcija, otmice, plemenske i vjerske napetosti te nafta. Zapravo i bit ćemo u pravu jer Nigerija je zemlja paradoksa. Najveći je afrički proizvođač nafte, ali je, bez obzira na to, većina građana na rubu siromaštva. Kršćani u toj zemlji čine oko pola stanovništva, ali samo 20% njih su katolici. Kako bismo saznali nešto više o nigerijskim katolicima i tamošnjoj situaciji razgovarali smo s mons. Matthewom Kukahom, biskupom Sokota, magistrom mirovnih studija i doktorom znanosti s londonskog sveučilišta...

Budući se u Sarajevu 16. i 17. lipnja 2014. održavala OASIS-ova međunarodna konferencija na temu religije u konfliktima koja je okupila različite predavače, sugovornika smo našli u mons. Kukahu, biskupu iz nama nepoznate Nigerije.

Biskup Sokota je rođen 1952. u Kuluu, Zango biskupija Kafanchan. Nakon sjemeništa diplomirao je na filozofsko-teološkom fakultetu u Josu, a za svećenika je zaređen 1976.

Po završetku postdiplomskih studija postao je tajnikom biskupske konferencije, članom Komisije za istraživanje kršenja ljudskih prava u Nigeriji te papinskim izaslanikom za međureligijski dijalog. Predavao je na fakultetima u Nigeriji i inozemstvu, a od 2004. do zaređenja za biskupa bio je generalni vikar nadbiskupije Kaduna. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je za biskupa sredinom 2011. S njim smo razgovarali o vjerskom dijalogu, prilikama u Nigeriji i Africi te njegovim dojmovima o Sarajevu...

Poštovani mons. Kukah, došli ste u Sarajevo na konferenciju koju organizira OASIS. Recite nam koja je važnost međureligijskog dijaloga danas?

Međunarodna fondacija Oasis u Sarajevu na temu Iskušenje nasilja. Religije između rata i pomirenje kao i sve druge inicijative koje promoviraju dijalog su veoma važne. Svaka religija je u osnovi okrenuta ka zajedničkom dobru, stoga je veoma važno da vjerski predstavnici religija i obični vjernici „spase“ religiju od zlih ljudi koji ju koriste u svrhu nasilja. Ovakve konferencije su jedan od tih načina.

Osim o Prvom svjetskom ratu na konferenciji razgovarate i o religiji i nasilju. Recite nam što mislite o onima koji religiju koriste za promoviranje nasilja?

Mislim da oni koji koriste religiju za promoviranje nasilja prvenstveno moraju biti identificirani i imenovani te proglašeni djelatnicima đavla, a ne Boga. Budući da nam Bog daje život, a oni koji koriste nasilje uzimaju život bez obzira kakve su njihove tvrdnje zašto to rade, oni rade za đavla ne za Boga.

Dolazite iz zemlje koja nije poznata našim čitateljima. Možete li ukratko opisati kakvo je sada stanje u Nigeriji i Vašoj biskupiji?

Dolazim iz Nigerije, najveće afričke zemlje sa 170 milijuna ljudi i velikim resursima, ali ironično i s mnogo siromaštva i nasilja u ime religije. Kršćanska populacija ima udio oko 45%, muslimanska je otprilike ista dok oko 10% ljudi ne pripada većinskim religioznim skupinama. Katolici čine četvrtinu ukupnog broja kršćana. Nažalost, niti islam niti kršćanstvo nisu uspjeli uzeti udio u javnom životu. To je razlog različitih utjecaja. Jedan od njih je korištenje religije u osobne svrhe od strane užasno loših političkih elita koji koriste religiju kako bi kreirale razloge za nasilje. Žao mi je što moram reći kako je najveći dio nasilja u vezi s religijom vezan za sjeverni dio zemlje koji je muslimanski. Postoje muslimanski predjeli i na zapadu i jugu Nigerije, ali oni nikada nisu povezani s nasiljem. To je veliki izazov za našu zemlju jer Nigerija ima mnoštvo prilika za napredak. Cilj sviju nas u Nigeriji je osigurati dobrobit naših građana.

Moja biskupija je Sokoto na sjeverozapadu zemlje i graničimo s Nigerom. Živimo na prostoru koji se nalazi u sklopu savezne države Sokoto koja je i muslimanski kalifat. Biskupija se prostire na više od 107 000 km2 i obuhvaća još tri savezne države: Zamfara, Kebbi i Katsina. Čitava metropolija ima oko pola milijuna katolika. Iako smo okruženi muslimanima na svu sreću živimo u najmirnijem dijelu zemlje. Mi kršćani živimo u miru s muslimanima na ovom području, ali postoje određeni problemi glede ljudskih prava i korupcije. Često ne možemo praviti crkve gdje nam trebaju i gdje želimo. To su problemi koje imamo, ali suradnjom možemo nadvladati i to.

Čujemo svakodnevno kako se događaju teroristički napadi i otmice. Možete li nam reći zašto se to događa i što je uzrok tomu?

Otmice, posebno otmice maloljetnih djevojčica iz škole, privukle su međunarodnu pozornost, ali mnogo prije su se događale tisuće otmica. To je veliki, prevelik problem na koji vam nitko, ponavljam nitko ne može dati konkretan i jednostavan odgovor. Tragedija je prevelika, ne može je objasniti ni religija ni politika. Boko Haram je organizacija koja dolazi iz teritorija koji je 75% muslimanski. Postoje područja u kojima su muškarci ubijani, a žene otimane ne za brak nego za seksualno ropstvo. Otimaju ih razne frakcije, Boko Haram ili obični kriminalci. Te žene se često vraćaju u svoja sela trudne. Osim što otimaju žene i ubijaju, često uništavaju usjeve, kradu stoku... Može se reći kako je ovaj slučaj velik izazov za vlast i čitavo društvo. Ali, hvala Bogu, Izrael, Britanija, Francuska Amerikanci ponudili su svoju pomoć. Nadam se da ćemo uskoro svi zajedno dočekati kraj ovim tragičnim događanjima.

Na afričkom kontinentu kršćani su često proganjani i zlostavljani... Napadi na crkve, škole, sela i pojedine obitelji njihova su realnost... Što država i vlast čini da to zaustavi?

Iako znam što želite pitati pogrešno je misliti da su kršćani protjerivani i zlostavljani u cijeloj Africi. Može se reći da postoje takvi izazovi u zemljama gdje su muslimani većina. To ne daje dobru sliku islama. To je novi problem za islam jer su različiti ljudi godinama živjeli u zajedništvu, a sada nastaju problemi posebno na istoku Afrike. U posljednjih desetak godina i više zbog Al Kaide doživljavamo mnogo nasilja koji se dovodi u vezu s islamom. To je definitivno pravi izazov za afričke zemlje. Mislim da vlade u Africi nisu iskrene. Velika je korupcija, a postoje pokušaji krađe resursa, nedostatak discipline. Imamo predsjednike koji odbijaju povinovati se izbornim rezultatima. Također, imamo političare koji se održavaju na vlasti otimanjem resursa i pljačkanjem, strašenjem, zlostavljanjem pa i ubijanjem.

Mnoge afričke zemlje možemo nazvati prividno demokratskim, ali ako zagrebete ispod shvatite da su trule, korumpirane, pokvarene i zle. To je veliki izazov i međunarodna zajednica mora pomoći Africi da živi pravu demokraciju. Jedini ispravni put je da sredstva od resursa idu ljudima.

Mogu li se zaustaviti napadi u budućnosti? Zapravo koja je najveća prijetnja miru u vašoj zemlji i čitavoj Africi?

Mogu li se zaustaviti napadi? Naravno da se mogu zaustaviti napadi. Jedan od prvih koraka je da vlade ozbiljno shvate svoje građane i za početak im omoguće dobro obrazovanje i zdravstvene usluge. Kada vlade počnu ozbiljno shvaćati svoje građane i omogućavati im normalne stvari, ljudi će se osjećati dijelom društva i napustit će ih osjećaj fatalizma i frustracija koje sada imaju, na čemu se hrane ekstremisti. Imamo savršeno negativne uvjete koji pogoduju ekstremistima. Jedini put je da Afrikance izbavimo iz siromaštva, mizernih životnih uvjeta... Onda će ljudi početi podržavati svoje vlade u nastojanjima da se riješe problemi s nasiljem. Danas ljudi ne misle da ih vlade štite. Svaka pojedinačna vlada, pa i u Nigeriji, mora ponovno zadobiti povjerenje ljudi na terenu, ponuditi sigurnost i napredak.

Najveće prijetnje u Africi i Nigeriji danas su nepostojanje pravih uvjeta za demokraciju iz kojih će se ljudi ponovno osjećati dostojanstveno.

Koje je vaše mišljenje o Arapskom proljeću?

Arapsko proljeće je kao što vidite generiralo mnogo turbulencija i uzbuđenja... Moram ovo naglasiti: Isus je rekao da će srušit hram i izgradit ga za tri dana. Oni koji su srušili diktatore u Libiji, Egiptu i ostalim zemljama... nisu dali dovoljno odgovora kako će „ponovno izgraditi“ hram“. Mislim da su stvari koje vidimo sada, primjerice u Iraku pokazatelj kako su Zapadne sile isprovocirale Arapsko proljeće. Sada je stvoren vakuum koji prijeti uništiti sve predivne ideje koje su se spominjale na početku Arapskog proljeća. Postojalo je obećanje kako će sve biti bolje poslije... Međutim, nadam se da sada neće sve završiti u novim frustracijama naroda i novim krugom nasilja...

U Sarajevu ste kratko... Možete li nam iskazati svoje dojmove o ovom gradu i zemlji Bosni i Hercegovini?

Iskreno da vam kažem bio sam veoma uzbuđen što ću doći u Sarajevo. Prvi sam put ovdje. Žao mi je što ne mogu ostati duže. Svaki put kad sam govorio ljudima u Nigeriji gdje idem, oni su se pitali gdje je taj grad i dodavali: „Je li to ono gdje se vodio rat?“ To je prvo čega se sjete uz spominjanje Bosne. Veoma sam oduševljen što sam ovdje, posebno što sam vidio mjesto gdje ne nadvojvoda Ferdinand ubijen. To je nešto o čemu slušam 50 godina, ali nikad nisam vjerovao da ću biti na tom mjestu fizički. Žao mi je što neću ostati duže da vidim kako Nigerija pobjeđuje Bosnu u nogometu... (smijeh)

AF/ Što znamo o biskupiji Sokoto

Biskupija Sokoto je osnovana 1964. i sufraganska je biskupija nadbiskupiji Kaduna. Pokriva veliki teritorij više od 107 000 km2 s 14 milijuna stanovnika od kojih je oko 50 000 katolika. Prema podacima iz 2011. u biskupiji postoji 17 župa, 32 dijecezanska svećenika, 7 redovničkih, 7 časne braće i 28 sestara. Biskupija ima 39 sjemeništaraca.   

Zdrav k'o drijen, lijep k'o Drijenča

Otprilike 25 kilometara sjeveroistočno od Tuzle na bezimenim obroncima planine Majevice smještena je mala i mlada župa Drijenča koja ima tristotinjak katoličkih vjernika. Zasigurno većina ljudi u BiH nikad nisu ni čuli, a kamoli bili u tom mjestu koji okupan sunčevim zrakama odiše veličanstvenom prirodnom ljepotom, zelenilom, životinjskim svijetom, čistoćom, mirom i tišinom... 
 

Kad smo nakon mukotrpne vožnje ugledali lijepu i ponosnu župnu crkvu koja s tornjem od skoro 30 metara dominira čitavim krajem shvatili smo zašto redakcija obnovljenog Katoličkog tjednika u razdoblju od 12 godina nikada nije bila u ovoj župi. Izuzetno je zabačena i nepristupačna, no krenimo redom...

Drijenča na kraju svijeta?

Nakon dva sata vožnje od Sarajeva do tuzlanskog kraja te nekoliko sati truckanja po lokalnim makadamima i „kozjim stazama“ zaključili smo da je do Drijenče doslovce nemoguće doći bez solidnog automobila te dobrog poznavatelja čitavog kraja. Kako smo saznali u razgovoru s mještanima, do nje vode dva podjednako loša puta: jedan preko Brežaka i Obodnice, a drugi preko Doknja. No, čak ni autoput ne bi bio ugodan kad bi se na njemu izmjerilo neugodnih 36° stupnjeva.

Budući smo ka Drijenči išli iz pravca Dragunje mi smo izabrali put preko Doknja, ili je igrom slučaja on izabrao nas. Nisu nas pokolebali savjeti dragunjskog župnika vlč. Perice Majića koji nas je nagovarao da odustanemo zbog nepoznavanja terena te mnogo aktiviranih klizišta kojima vrvi ovaj kraj nakon obilnih svibanjskih kiša. Ipak smo krenuli ka našem odredištu i nismo odgodili put. Znali smo da ako sad ne uspijemo vjerojatno nećemo pokušavati zadugo. Svoju pomoć telefonom nije mogao uputiti ni župnik u Drijenči fra Juro Aščić jer je to jednostavno nemoguće. Tu morate živjeti jedno vrijeme, a teren se mora poznavati i nema druge.

Osim prijetnje klizišta i odrona postojala je mogućnost da mnogo vremena izgubimo u pogrešnim skretanjima te slijepim ulicama koje naravno nisu obilježene... I mjesni žitelji su nas upozoravali kako nećemo uspjeti izaći „gore“ u običnom putničkom automobilu. „Puknut će vam guma, zaglavit ćete se negdje, pokvarit će se kola, pogrešno ćete skrenuti“, govorilo nam je i staro i mlado...

Unatoč tomu, u nama je proradio inat te potreba ispunjenja dogovora kako ćemo dva dana prije proslave sv. Ante Padovanskog konačno doći u župu Drijenča čiji je taj svetac i zaštitnik.

Nakon desetak kilometara muke po strogom makadamu, koji je samo na kratkoj dionici asfaltiran, ali s ožiljcima od klizišta ipak smo ugledali ploču koja nam želi dobrodošlicu u Drijenču.

I imali smo što vidjeti. Baš, kako neki umjetnik reče, kao da je netko zažmirio i nasumice po sjeveroistočnim obroncima Majevice rasuo dvjestotinjak kuća raspoređenih u deset zaselaka koji čine župu. Kao šlag na tortu dolazi činjenica da je crkva skoro u središtu tih kuća.

Došli na odredište jesmo, ali smo župniku zakasnili više od tri sata u odnosu na prvobitni dogovor. Na mapi mjesne crkve župa se nalazi tik uz magistralnu cestu, ali nas nitko nije upozorio na lošu putnu infrastrukturu. Tko zna čeka li nas župnik još? Spomenuo je kako mora ići u nabavku jer se sprema za proslavu patrona...

Veličanstven put križa

Ugledavši toranj crkve koji izbija iz svekolikog zelenila zamijetili smo lijep put križa s

14 postaja-kapelica koje je projektirao arhitekt Juro Pranjić. Postaje su našle svoje mjesto duž asfaltirane prometnice koja gradi sponu između crkve i groblja i tako simbolično povezuju žive i mrtve župljane, ali i simbolizira životni put čovjeka, od krštenja do smrti.

Zahvaljujući postajama križnog puta, kako nam je kasnije rečeno, Drijenča postaje i hodočasničko mjesto za katolike tuzlanskoga kraja.

Spuštajući se bojažljivo niz kalvariju, tražeći pogodnu poziciju za fotografiranje krajolika i crkve ugledali smo nesvakidašnju scenu. Nezainteresirana srna je lagano hodala asfaltom te valjda tražila kakvo busenje na njegovim krajevima. Uplašena radom motora i našim koracima konačno se izgubila u nepreglednom zelenilu koje počinje tamo gdje prestane asfalt. Kasnije smo saznali kako je čitav kraj „lovački nastrojen“ te njeguje tu tradiciju. Srneći fond je skoro bio uništen, ali je višegodišnjim lovostajem broj divljači doveden u normalne okvire.

Nema mnogo mladih

Unatoč našem velikom kašnjenju fra Juro nas je sačekao, lijepo ugostio i odgovarao na naša pitanja o župi. Prema njegovim riječima osim velike zabačenosti Drijenča ne krije neku posebnost, obična je to bosanska župa sa 120 obitelji koja zbog više desetljeća iseljavanja, rata i poraća ima malo vjernika ali jaku dijasporu.

„Imamo 310 vjernika, 7 krizmanika, nekoliko ministranata, ali nažalost ove godine nismo imali prvopričesnika jer nema djece te uzrasti“, rekao nam je fra Juro statističke podatke koji su nam ukratko objasnili kakva je situacija za katolike ove župe. Inače, postoji samo petero djece koja još nisu uzrasta za polazak u školu i to su budući prvopričesnici. Unatoč svemu župa je dala nekoliko duhovnih zvanja, što svećenika, što časnih sestara. Zanimljivo je reći kako je teritorij župe stopostotno katolički, a samo dijelovi graniče s bošnjačkim selima.

Narod je pretežno starački pa ljudi žive od pomoći djece, mirovina te se bave zemljoradnjom koliko im to zdravlje dozvoljava. Zbog obilnih kiša u svibnju aktiviralo se nekoliko klizišta koja su, osim putova, uništila jednu kuću a nekoliko ih oštetila.

A kad je izgrađena crkva?

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo crkvu i „okućnicu“. U dvorištu se nalazi kip sv. Ante urađen u hrastu koji je od vremenskih nepogoda zaštićen staklenom instalacijom. Okrenut je prema igralištu gdje se održavaju, osim sportskih, razne župne aktivnosti...

Na mjestu današnje crkve nekoć se nalazila drvena kapelica sa zvonikom, također na drvenim stupovima. Spominje se kako je ova kapela sagrađena kad je donesen drveni kip sv. Ante, ali su datumi i godine izgubljeni u povijesti. Međutim, pouzdano se zna da je podignuta krajem osmanske vladavine.

Zanimljivo je spomenuti kako se tik uz crkvu nalazila osnovna škola koja datira još od prije Drugog svjetskog rata. Nažalost njezina školska zvona više se ne oglašavaju, a zdanje sada stoji prazno...

Zalaganjem brežačkog župnika izgrađena je 1969. na mjestu stare kapelice zidana crkva također sa zvonikom koja je služila kao filijalna crkva. Budući je ona bila oštećena u posljednjem ratu, zahvaljujući ponajprije nekadašnjem župniku fra Marku Kobašu, koji je bio pokretač gotovo svega pozitivnog što se u Drijenči događalo za vrijeme njegove 12-godišnje pastoralne brige, u rekordnom roku od 1997. do 1999. zablistala je nova župna crkva dimenzija 24x12x8 metara.

Tako je na mjestu gdje je nekoć bila stara, u ratu stradala crkvica, iznikla nova za koju je projekt izradio tuzlanski arhitekt Pranjić, a sredstva za gradnju najvećim dijelom dar su Drijenčana, uglavnom onih zaposlenih u inozemstvu.

Ipak, oni koji su Drijenču napustili nisu je zaboravili, nego čine sve kako bi se popravilo ono što je ratom uništeno i napravilo ono što nikada, stjecajem različitih okolnosti, nije ni bilo napravljeno.

Vrijedna umjetnička kolekcija

Prema riječima našeg sugovornika fra Jure koji u Drijenči pastoralno djeluje nekoliko godina, prijašnji župnik fra Marko je za uređenje unutrašnjosti crkve angažirao eminentne hrvatske umjetnike: Đuru Sedera, Milu Blaževića i Blaženku Salavardu... Tako je čudesni spoj umjetničkog, religioznog i lijepog ostvaren u ovoj crkvi udaljenoj od većine očiju.

Na prozorskim otvorima u apsidi crkve postavljena su dva vitraja akademskog slikara Sedera: sv. Franjo i sv. Anto (300x100 cm). Između njih svoje mjesto nalazi križ (260x210 cm, korpus 215x115 cm) izrađen u drvetu, rad akademskog kipara Blaževića. Zasigurno ovaj križ spada u najbolja umjetnička rješenja sakralne umjetničke tematike na našim prostorima. Sam Raspeti nije prikazan na realističan način, ali ipak njegovo tijelo je u grču i boli, ali svijetu pokazuje poniznost, strpljivost i mirnoću... Sve ono što treba današnjem čovjeku.

Salavarda je na zidnim plohama ispred prezbiterija, lijevo i desno izradila dva mozaika u umjetnom kamenu s motivima Uskrsnuća i Krštenja na Jordanu (300x175 cm). Ista umjetnica je u mozaiku napravila i 14 postaja križnog puta. Premda su postaje svojim formatom „čudno male“ umjetnica ih je ipak svojom izvedbom učinila posebnim.

Tko su „listari“?

Zanimljivo je spomenuti kako se u župi inače njeguju uobičajene pobožnosti kao što su pobožnost križnost puta, pobožnosti sv. Anti, mlade nedjelje, svibanjske pobožnosti... Uz opći blagoslov polja koji se obavlja o blagdanu sv. Marka postoji specifični blagoslov polja, kako to Drijenčani vole nazvati, listari, koji se vrši uz Spasovo, kada počinje listati šuma pa mu je odatle vjerojatno došlo ime. Čini se kako je to jedna od posebnosti ove župe.

Blagoslov započinje na groblju molitvom koju predvodi svećenik, a zatim procesija formirana od muškaraca starije i srednje dobi koji mogu pješačiti, s ukrašenim križem što ga nose neoženjeni, svake godine iz drugog zaseoka, kreće se prema rubnim dijelovima sela. Putem se moli krunica do prve postaje, odnosno kako su je zvali križišta ili križare koja se nalazi na njivi iza sela gdje netko od sudionika čini velikim križem znak križa na sve četiri strane svijeta izgovarajući: „Od kuge, gladi, zla vremena oslobodi nas Gospodine“. Križišta su se obilježavala tako što su u drveće urezivani križevi koji su se ispunjavali voskom kako bi ostali kao znak da su tuda prošli listari...

U ovom pohodu svake godine sudjeluje od 20 do 50 muškaraca, ovisno o njihovu zdravstvenom stanju jer treba prijeći ukupno 42 kilometra. Pouzdano se zna da je 1987. sudjelovalo najviše listara, njih 58. Tradicionalno se križ čuva u obitelji Kešina.

Zapostavljena nekoć i danas

Kako smo saznali kroz razgovor treba naglasiti da je Drijenča za vrijeme bivše Jugoslavije bila zapostavljena što je rezultiralo lošom infrastrukturom i iseljavanjem Hrvata. U sastavu općine Lopare, Drijenča je bila jedino hrvatsko selo. Bilo je nemoguće ostvariti napredak pa je veliki dio radno sposobne populacije odlučio potražiti bolji život izvan granica domovine, najčešće u zemljama zapadne Europe. U ratu je Drijenča bila crta razdvajanja i obrambeni zid iza kojega je stajala Tuzla koju bi bilo gotovo nemoguće obraniti ukoliko bi ta bojišnica bila probijena. Stoga je gotovo svo vrijeme bila na udaru i pretrpjela poprilična razaranja, a sedmorica Drijenčana – vojnika su živote dali za obranu. Civilnih žrtava, nasreću, nije bilo.

Nakon rata Drijenča je pripala općini Čelić, opet kao jedino katoličko i hrvatsko selo, a njezin položaj ni sada nije puno bolji od onog predratnog. To je potaknulo novi val iseljavanja, posebno stanovništva mlađe dobi. Tako je u župi od 1 984 vjernika, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991., ostalo manje od šestine, a i taj se broj iz dana u dan smanjuje, kako zbog novih iseljavanja tako i zbog većeg broja umrlih nego rođenih.

Nakon obilaska unutrašnjosti župne crkve i spomenika ubijenim i poginulim Drijenčanima iz dva protekla rata koji se nalaze nedaleko ispred crkve završili smo posjet ovoj jedinstvenoj župi. Nekoć su u Drijenči živjele obitelji i s po 13 djece, dok je sadašnji prosjek 1 ili 2 djece po obitelji. Teški uvjeti na ovim prostorima i višedesetljetno zapostavljanje ovoga kraja, nažalost, rezultiraju ne samo nestajanjem mlađeg naraštaja i slabim natalitetom, nego uvjetuju i gotovo neznatan broj povrataka onih koji su ranije otišli u inozemstvo gdje su stekli mirovine. Uistinu, šteta za župu koju krase brojne prirodne ljepote i pogodnosti.

Mlada župa nastala odvajanjem od Brešaka

Župa Drijenča je osnovana 1986. odjeljenjem pojedinih područja od župe Breške. Kao župna crkva služila je ranija područna crkva u Drijenči, izgrađena 1970. Župnik je stanovao u jednoj obiteljskoj kući koja je 1987. otkupljena. Ta je kuća temeljito obnovljena do 2000.

Župa se sastoji jedino od sela Drijenče, koje je inače razdijeljeno na više zaselaka: Kolice, Martinovići, Dugonje, Brdo, Lučići, Dalgine, Toljaci, Brčine, Perivoj i Bučje.

Godine 1991. imala je 1 984 katolika, ali se njihov broj smanjuje zbog iseljavanja te se ne zna što budućnost nosi.

Inače, Drijenča se spominje u pisanim spisima u 15 st. kada je bila naseljena na današnjem području Šibošnice i Bučja. Kasnije pod pritiscima Osmanlija svi katolici su se povlačili u Bučje i na sadašnji prostor.

Povijesni tijek rađanja ove župe počinje nastankom samostana Gradovrh u 15. stoljeću, kada franjevci iz ovoga samostana služe vjernicima Drijenče. Nakon propasti Gradovrha, odnosno aktiviranjem samostana u Donjim Solima (Tuzla), pastoralnu brigu za Drijenčane preuzimaju franjevci iz ovoga samostana. Vjeruje se kako je ime dobila po drvetu Drijen koje raste podno Majevice.

Don Tomislav Mlakić, predstojnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije: Ne postoji sustav vrjednovanja vjeroučiteljskog rada

Zasigurno će svatko tko ozbiljno misli o svojem životu uložiti dosta vremena i novca u svoje obrazovanje. Tako će učiniti i ozbiljne države jer je obrazovanje jedno od najbitnijih područja ljudskog društva. U posljednje vrijeme često se spominje kako današnje škole obrazuju, ali ne i odgajaju. Jedan od onih predmeta na kojemu se osim obrazovanja vrši i odgoj za život zasigurno je vjeronauk koji je na sebi svojstven način ujedinio odgojnu i

obrazovnu funkciju.

 Kako bismo saznali kakvo je danas stanje s vjeronaukom u školama u BiH, a u povodu prvog Međureligijskog susreta vjeroučitelja BiH koje je organizirao Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije, razgovarali smo s don Tomislavom Mlakićem, predstojnikom tog ureda. Don Tomo je rođen 1966. u Bistrici kraj Uskoplja, a za svećenika je zaređen ratne 1994. u Sarajevu. Nakon studija u SAD-u od kraja prošle godine djeluje kao predstojnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije

Poštovani don Tomo, Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije prvi put organizira Međureligijski susret vjeroučitelja Katoličke Crkve, Srpske Pravoslavne Crkve, Islamske zajednice i Židovske zajednice. Možete li nam reći nešto o važnosti tog susreta?

Ovo je prvi međureligijski susret vjeroučitelja koji organizira jedna od vjerskih zajednica – u ovom slučaju Vrhbosanska nadbiskupija preko svojeg Katehetskog ureda. Ovo je bio prvi susret na kojem su sudjelovali katolički vjeroučitelji iz svih naših biskupija. Kada govorimo o važnosti susreta, treba naglasiti da je znakovito da susret organizira jedna od zajednica jer je prije dvije godine sličan susret organiziralo Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine. Pokazali smo da možemo sami i da naše susrete možemo očuvati od bilo kakvih političkih utjecaja zadržavajući se isključivo na vjerskoj razini. Netko od sudionika reče da bi se u Bosni i Hercegovini sve vrlo brzo dogovorilo kada bi se dogovarali vjernici. Očekujem da ovaj susret urodi plodovima suradnje među vjeroučiteljima i školama na lokalnoj razini. Ovdje su u tri dana mogli biti svjedoci kako je moguće biti zajedno, dijeliti iskustva, učiti se kako nadvladavati predrasude i graditi mostove prema drugima i drukčijima.  

Kakva je vaša suradnja i suradnja Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije s Katihetskim odborom SPC-a i Vjersko-prosvjetnom službom IZ-a?

Suradnja je iznenađujuće dobra. Od samog početka smo se susreli s otvorenošću i dobronamjernošću obiju zajednica. Naravno da ima pitanja u kojima nam pogledi nisu identični i da ima problema koji otežavaju suradnju jer je u ovoj zemlji sve ispolitizirano i opterećeno pitanjima koja nisu vjerske naravi. Kada organizirate ovakvu vrstu susreta, onda morate biti jako pažljivi i osjetljivi na uvjerenja, tradicije i običaje drugih. Mislim da smo u tome uspjeli i da je to bilo moguće zbog plodonosne suradnje s Katihetskim odborom SPC-a, Republičko-pedagoškim zavodom Republike Srpske i Vjersko-prosvjetnom službom IZ-a. Dokaz da je suradnja naših ureda više nego dobra je poziv episkopa Hrizostoma da se sličan susret organizira iduće godine u Brčkom.  

Možete li nam reći nešto o trenutnom stanju katoličkog vjeronauka u školi i razlici između školskog vjeronauka i župne kateheze?

Ja sam službu predstojnika Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije preuzeo krajem prošle godine, tako da se tek polako upoznajem s poteškoćama u izvođenju katoličkog vjeronauka u školama i sa stanjem župne kateheze u našim župnim zajednicama. Za točniju i cjelokupniju ocjenu trebat će mi malo više vremena. Nedavno je Katehetski ured u Katoličkom školskom centru u Sarajevu organizirao susret ravnatelja škola koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu s našim nadbiskupom kardinalom Puljićem i dekanom KBF-a dr. Jurišićem. Takvi susreti nam pomažu u rješavanju konkretnih problema s kojima se vjeroučitelji svakodnevno susreću u svojem radu. Problema, ima ali nisu nerješivi. Trenutno je najveći problem nepostojanje sustava vrjednovanja vjeroučiteljskog rada. Vjerujem da ćemo uspjeti dogovoriti sa županijskim ministrima savjetničku službu za katolički vjeronauk po uzoru na već postojeće službe koje imaju druge dvije vjerske zajednice.

Kada je u pitanju župna kateheza, onda moram biti iskren i reći da se, nažalost, u većini župnih zajednica svela na kratku pripravu prije primanja sakramenata. Iznimke postoje, ali su stvarno iznimke. Ovaj problem nedostatka župne kateheze ne mogu ja rješavati nego, nadam se vrlo brzo, otac nadbiskup sa svojim suradnicima koji su odgovorni za cjelokupnu pastoralnu djelatnost u našoj nadbiskupiji. Ne bi trebalo razdvajati školski vjeronauk i župnu katehezu na način da se traga za razlikama. Ja bih volio kada bi naši vjeroučitelji bili, ne samo prenositelji znanja, nego i svjedoci vjere u našim župnim zajednicama. Idealno bi bilo kada bi školski vjeronauk i župna kateheza išli ruku pod ruku i međusobno se nadopunjavali.

Još uvijek se osjećaju posljedice komunističke ideologije u obrazovnom sustavu. Može li se kazati kako je duh komunizma još uvijek nazočan u školama, i kakav je odnos aktualne vlasti na svim razinama prema vjeronauku u školama?

Ne vidim baš previše u našim školama duh komunističke ideologije kojeg spominjete. Možda ga je moguće naći u razmišljanju pojedinih ministara i ravnatelja koji su crvene knjižice zamijenili nekim drugim stranačkim bojama i teško prihvaćaju da su im vjerske zajednice koje su godinama smatrali neprijateljima sada partneri. Vjerujem da to vrijeme polako prolazi s dolaskom mlađih i obrazovanijih ljudi na te dužnosti iako ne vidim načina kako obrazovanje rasteretiti političkih utega budući da su pozicije ministara i ravnatelja fotelje u koje političke stranke namještaju svoje poslušnike. I ovdje ima iznimki. Odnos trenutne vlasti prema vjeronauku u školama je različit od županije do županije. Nedolazak većine županijskih ministara obrazovanja (Hrvata) na spomenuti susret s nadbiskupom i dekanom fakulteta je više nego jasna poruka.

Često se mogu čuti ideje i tendencije za ukidanjem vjeronauka ili njegovu svođenju na predmet koji se neće ocjenjivati. Čini se kako je vjeronauk uvijek „u opasnosti“? 

Ovi glasovi ne dolaze samo iz tzv. lijevih krugova i medija, nego i iz određenih krugova u Katoličkoj Crkvi. Preteška i prekomplicirana tema. Možda neki drugi put. Ne vjerujem da je vjeronauk u opasnosti da bude ukinut iako će se tendencije koje spominjete ponavljati, ovisno o financijerima i ideolozima.    

Mnogi smatraju da bi školski vjeronauk trebalo prepustiti vjeroučiteljima laicima, a još uvijek je velik broj svećenika i časnih sestara koji predaju vjeronauk u školama.

U ovoj školskoj godini katolički vjeronauk u školama na području Vrhbosanske nadbiskupije predaje 25 svećenika, 30 časnih sestara i 80 vjeroučitelja laika. Najveći broj svećenika ima samo nekoliko školskih sati i u onim školama u kojima je broj katoličke djece neznatan. U nekim mjestima župna se kateheza upisuje u školama kao školski vjeronauk, i tu praksu ćemo dokinuti na početku ove školske godine. Ima škola u kojima se nastava ne izvodi, a sati i ocjene se upisuju. To su veće opasnosti za školski vjeronauk od onih koje smo maloprije spominjali. Bio bih sretan kad bi se svećenici posvetili župnoj katehezi, a mnogovrsni su načini na koje mogu biti nazočni u školama i surađivati s časnim sestrama i vjeroučiteljima laicima. Podrazumijeva se da je suradnja dvosmjerna i da od sestara i laika vjeroučitelja očekujem da budu oni na koje se župnici mogu osloniti i da životom svjedoče ono što djecu u školama poučavaju.

Gdje se školuju vjeroučitelji i što je sve potrebno da bi netko mogao postati vjeroučiteljem?

Vjeroučitelji se školuju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima i na Katehetskom institutu u Mostaru. I ovdje ima mnogo neriješenih pitanja oko postojećih programa studija i nepostojeće praktične nastave za vjeroučitelje. Ali i o tomu neki drugi put s nadom da ćemo ono što je moguće i izvedivo rješavati već na početku nove školske godine.