Prijestolnica hercegovačkog kamenjara i duhanske proizvodnje

Prosinac u Sarajevu zna biti iznimno depresivan. Magla i smog koji smetaju i najzdravijima te „debeli minusi“ uz višednevni nedostatak sunca mogu slomiti i najpozitivniju osobu. Međutim, u Hercegovini je potpuno drukčije. Iz glavnoga grada, u kojemu od zagađenja ne možete vidjeti ni vrh petokatnice, nakon nekoliko sati vožnje i oko 170 savladanih kilometara došli smo u tipičnu hercegovačku župu Grljevići i tu svjedočili potpunoj suprotnost vremenskih prilika. Nebo je bilo bez oblaka, daleka vidljivost i čist zrak s ugodnih 14 stupnjeva „u plusu“ stvarali su rajsko ozračje. Razmišljajući o takvoj klimi u prosincu i znajući čime se bave mještani ovoga kraja, nije ni čudo što smo došli u duhansku prijestolnicu Hercegovine i tipični kamenjarski kraj. 

 

U sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški, na osmom kilometru sjeverno od mjesta Vitine koja se nalazi na regionalnoj prometnici Imotski - Ljubuški, smjestila se prostrana župa Grljevići. Iako se u njezino središte sa zapadne strane može doći iz Careva Doca, sa sjeverne strane od Širokog Brijega preko Rasna, a s istočne strane od Mostarskih vrata preko Lipna, ipak je glavna prometnica koja Grljeviće povezuje s ostatkom Hercegovine ona uska asfaltirana i na trenutke oronula cesta prema Vitini. 

Upravo tom vijugavom cestom, kroz more kamenjara i šikare te kamenih ograda koje razdvajaju posjede, smo pomalo nesigurnom vožnjom, jer nema nikakvih smjerokaza, došli do župne crkve u Grljevićima. Ona je pod nebeskom zaštitom sv. Josipa Radnika i od 1998. pod pastoralnom brigom don Tomislava Majića.

U iseljeničkoj župi egzodus i dalje traje

Crkva koja se nalazi odmah na ulazu u selo predstavlja središnje zdanje čitave župe. Iako bismo za nju mogli reći kako je obična, ni po čemu posebna u odnosu na desetke drugih crkava u Hercegovini, župni ured i stan predstavljaju senzaciju. Prema riječima našeg sugovornika, župna kuća je „čuđenje u selu“ jer je lijepo i na moderan način uređena i odudara svojim stilom od okolnih kuća.

Tijekom višesatnog razgovora o župi Grljevići koju, osim istoimenog sela, čine još i Lipno te Borajna, čuli smo samo pozitivne stvari. Međutim, jedna negativna pojava je bila dovoljna da pokvari dojam: iseljavanje vjernika najveći je problem ovog podneblja. Nažalost, letimični pregled župnih statistika to i potvrđuje.

Od 1940., kada je župa imala najviše vjernika (1 872), do prosinca 2013. tri puta je manje ljudi. Ratne godine su učinile svoje. Tako je u obama svjetskim ratovima stradalo skoro 15% pučanstva, a kada se tomu pridodaju Španjolska gripa i druge nedaće, može se zaključiti kako u prošlosti nije bilo kuće koja nije pogođena smrću i patnjom.

Politički pritisak za vrijeme Jugoslavije (1945. - 1990.) na ovaj žigosani kraj je uzeo svoj danak u vidu masovnog iseljavanja. Tako su Grljevići 1960. imali 1 520 vjernika, a 1999. samo 970., ali je još uvijek broj umrlih bio manji od rođenih.

Nažalost, posljednji blagoslov kuća je pokazao kako sada u ovoj župi s trima selima ima svega 670 vjernika u 177 obitelji, dok je broj umrlih nekoliko puta veći od rođenih.

Plodno pastoralno polje

Unatoč smanjenju broja župljana, prema riječima don Tomislava, veliko je zadovoljstvo pastoralno raditi u ovakvoj župi u kojoj je katolički duh i poštovanje prema svećenicima duboko ukorijenjeno. Župnik smatra kako je teško naći kraj, ali i razlog gdje je i zašto stvorena tolika bliskost, otvorenost i povjerenje između vjernika i svećenika, bez obzira je li riječ o redovničkom ili biskupijskom svećeniku. 

Župnik naglašava kako je u Grljevićima od osnutka župe 1919. bio zdrav vjerski odgoj, stoga je danas ovdje svećenik primljen u svakoj kući kao najbliži rod, brat ili otac...

Na teritoriju župe nema kuće koja nije katolička i čiji ukućani ne primaju sakramente. O zavadi sa župnikom nema ni pomisli. Svećeniku se toliko vjeruje, tako je župnik često i posrednik u određenim poslovnim sporovima između sučeljenih strana kao što je to bio slučaj za vrijeme uvođenja vodovoda...

„U ovoj župi je još uvijek zadržan molitveni, liturgijski i sakramentalni život, crkveno zajedništvo i stvarno sudjelovanje na sv. misi i drugim svetim obredima. Statistika pokazuje da je oko 55% župljana na nedjeljnim sv. misama. Brojčano je to približno 370, a istraživanje kaže kako je nešto više muških na sv. misama i oko 70 djece u prosjeku“, rekao je don Tomislav i naglasio kako je sv. misa „srce i duša“ katoličke vjere što njegovi župljani znaju, pa dolazi do izražaja i navika odlaska na sv. mise i radnim danima, posebice u Lipnom.

Svi vjernici u župi daju služiti sv. mise za svoje pokojne, a česta je pojava „obiteljske mise“ s nakanom za žive članove pojedine obitelji...

Don Tomo je usporedio sadašnju župu s nekadašnjim pastoralnim zaduženjima u drugim krajevima Hercegovine, i zaključio kako su Grljevičani tradicionalisti.

„Narod ovdje cijeni pobožnost križnoga puta i listopadske pobožnosti, dok svibanjske nisu ukorijenjene zbog kulture sadnje duhana. Čovjek bez kruha se ne može moliti, stoga je svibanj rezerviran za rad“, naglašava župnik i ističe kako su njegovi vjernici tijekom čitave Godine vjere održavali molitve u svojim obiteljima. Za tu prigodu izdali su i plakat koji je stajao u dnevnom boravku ili nekom drugom mjestu u kući gdje se obitelj drži zajedno, a riječ je o kršćanskom programu molitve tijekom Godine vjere.

Odlasci

Nažalost, nasuprot činjenici kako je riječ o župi gdje je vjera duboko ukorijenjena u srcima ljudi, svjetska ekonomska gibanja, udaljenost od velikih gradova i modernih sadržaja tjeraju ljude na odlazak. Prema župnikovim riječima, studenti nemaju namjeru vratiti se u svoje rodno selo, dok vjenčani parovi odmah poslije svadbe idu dalje, ako ništa drugo, onda do Ljubuškog ili Gruda... Možda će netko reći kako tu ima i mrvica pomodarstva, međutim tko smo mi da sudimo ljudima koji žele sebi i svojoj djeci osigurati lakši život i bolje prilike.

Posao je teško naći, a plaće su iznimno niske pogotovu za radnike u kladionicama, trgovinama te na građevinama gdje je stabilnost primanja pod stalnim upitnikom. Na posao se uvijek mora ići autom pa se župnik pita kako se isplati plaćati gorivo i svaki dan voziti za niske plaće koje često prati izostanak osiguranja.

Ipak, pučanstvo je u Grljevićima pretežno seljačko koje preživljava na, od kamenjara „otetoj“, zemlji. Mlađi svijet koji je još ostao radi i u općinskim središtima okolnih gradova od Posušja, preko Lubuškog, Čitluka do Širokog Brijega.

Zanimljivo je spomenuti kako je župa imala duboku tradiciju liturgijskog pjevanja, ali ni ova sfera života nije pošteđena u procesu iseljavanja. Tako je veliki župni zbor prestao s djelovanjem jer su se djevojke poudale i odselile, dok se mali zbor još uvijek drži. Liturgijsko pjevanje je skoro rezervirano samo za ženski dio župe, dok dječaci i mladići sudjeluju u ministriranju i drugim aktivnostima kao što su recitali, igrokazi te uređenje božićnih jaslica.

Župa nema ekonomsko i pastoralno vijeće, a u crkvenim odborima su većinom stariji župljani. Prošireni odbor, kako ga ovdje zovu, brine se npr. za misije, a građevinsko vijeće vodi brigu o radovima na župnoj crkvi i njezinim filijalama.

Duhovna zvanja

U prošlosti je ova vjernička zajednica bila među prvima u biskupiji što se tiče broja duhovnih zvanja, međutim u posljednje vrijeme nema mladića i djevojaka koji se odlučuju za taj poziv. Logička je to posljedica sve manjih obitelji. Budući da je župa do 1968. bila pod pastoralnom skrbi franjevaca, 30-ak mladića u prošlosti je krenulo putem svećenstva, otprilike pola u dijecezanske, a druga polovica u redovničke. Sada ih je živih pet, dok je broj časnih sestara nešto manji i iznosi sedam, od kojih je također pet živih. Zanimljivo je spomenuti kako je iz jedne kuće Radišića u svećenike krenulo šest mladića.

Na teritoriju župe otvorene su dvije osnovne škole do 4. razreda. U Grljevićima ima 12 đaka, a u Borajni 9, te se za njih održava školski vjeronauk. Djeca do 8. razreda osnovne škole, kojih ima pedesetak, idu u školu u Vitinu, Ljubuški ili Grude. Osim školskog vjeronauka, oni dolaze i na župnu katehezu. Slična je situacija i sa srednjoškolcima koji su također uključeni u župni vjeronauk, ali i aktivno asistiranje pri drugim djelatnostima.

U župi postoji i 80-ak starijih i bolesnih osoba koje ne mogu dolaziti u crkvu. Gledajući u postotcima, to je velik broj, a don Tomislav ih redovito posjećuje, najmanje pet puta godišnje: za Božić, Uskrs, patron župe, Veliku Gospu i Dan bolesnika - Gospu Lurdsku. Svi oni rado dočekaju svećenika, a njihovi ukućani ih lijepo pripreme za susret. Don Tomislav naglašava kako dijeljenje sakramenata bolesničkog pomazanja nije znak smrti, nego izraz molitve i brige Crkve za bolesnikovo ozdravljenje i duše i tijela.

Jednostavna unutrašnjost crkve

Nakon razgovora u župnom uredu, obišli smo crkvu i spomenik poginulim braniteljima koji se nalazi preko puta. Crkva je izvana po svemu obična, a jedino se ističe križ na pročelju vanjske fasade koji se pretvara u sidro. Unutrašnjost crkve je također jednostavna i ne krije neke posebno vrijedne umjetnine. Oltar krasi veliki drveni križ koji kao da izbija iz svetohraništa, a s lijeve strane se nalazi kip Blažene Djevice Marije i slika Presvetog srca Isusova, a s desne Prečista srca Marijina.

Na početku reportaže smo rekli kako su Grljevići prostrana župa. Pojam prostranosti nije moguće pojmiti dok ne vidite svojim očima. Don Tomislav s jednog na drugi kraj župe prevali 18 kilometara, što može otežavati pastoralne dužnosti, ali postojanje filijalnih crkava djelomično olakšava život župljanima.

Dok smo se vozili kroz Grljeviće, Lipno i Borajnu, primijetili smo kako nema ljudi oko kuća i na cestama. Razlog je jednostavan - ovdje građevinska sezona traje skoro cijelu godinu, to jest dokle god je lijepo vrijeme, pa su se ljudi „razletjeli“ raditi. Također smo prošli zaseocima u kojima danas živi dvoje-troje starih, a prije samo 15 godina bilo ih je više od pedeset.

Razgledavši dvije filijalne crkve koje svojim izgledom i veličinom mogu parirati mnogim župnim crkvama u BiH, završili smo posjet Grljevićima pomalo melankolični i ljuti što jedan tako jak katolički kraj ostaje bez ljudi. Nažalost, ovakvim tempom iseljavanja župa će imati vjernika još samo za pedeset godina, a poslije...?  

Grljevići imuni na «Hercegovački slučaj»

Budući da je 1967. Sveta Stolica odlučila župu Grljevići, zajedno s još četirima župama spomenutim u Deciziji iz 1899., predati na slobodno raspolaganje biskupu, mirna primopredaja izvršena je 1968. U župi Grljevići župnik fra Anđeo Herceg je poslije pučke mise pitao ljude što će s ključevima i crkvenim novcem. Jedan je od nazočnih odgovorio: „Kako si ih ti primio od onoga tko ih je dao, tako i ti podaj onomu koji dođe iza tebe!“ Fra Anđeo je predao ključeve humačkomu dekanu fra Umbertu Lončaru, a on novomu župniku don Pavi Filipoviću iz dijecezanskoga klera. Tako je župa mirno i kanonski posve uredno predana. Kamo sreće da su i ostale župe bile predane na sličan način jer danas ne bi bilo ni „hercegovačkoga pitanja“ ni „hercegovačkoga slučaja“. Novoimenovani župnik don Pavo podigao je s narodom novu crkvu koju je blagoslovio biskup Petar Čule 9. kolovoza 1970. stavljajući ju pod zaštitu sv. Josipa Radnika.

U župi postoje još filijalne crkve: Uznesenja Blažene Djevice Marije u Lipnu, izgrađena 1971. - 1972., i crkva sv. Petra i Pavla u Borajni, podignuta 1995. Obje danas trebaju dodatne radove i popravke.

Važnost duhana je neupitna

Iako su mu 90-ih godina 20. stoljeća predviđali kraj, duhan i kultura njegova uzgajanja su se zadržali u uskom brdskom pojasu između grudske, ljubuške i širokobriješke općine. S porastom cijena i akciza na duhanske proizvode možda će i potražnja biti veća od proizvodnje. Tomu se i nadaju mještani Grljevića za koje će mnogi reći da su duhanska prijestolnica Hercegovine. Grljevačke njive pa i okućnice pružaju već desetljećima uobičajenu sliku: posađeni duhan koji traži sunce i čeka berbu.

Sadi se obično od 5 000 do 15 000 strukova ili slikovitije 200 - 600 kg godišnje. To je dovoljno za preživljavanje jedne obitelji. Mnogi uzgajaju duhan otkako znaju za sebe. Posljednjih godina duhan se opet traži, a grljevački može doseći i fantastičnih 20 - 25 KM po kilogramu. Kada se zbroji novac dobiven od uobičajene žetve, može se zaključiti kako je prosječna godišnja plaća na razini države zajamčena. S porastom cijena duhana izgleda da će tradicija sadnje duhana u Hercegovini ostati očuvana za buduće naraštaje.

Jedan od najpoznatijih Grljevičana je pjesnik fra Lucijan Kordić (1914. - 1993.) koji je umro u Širokom Brijegu gdje se vratio nakon desetljeća emigracije u Zapadnoj Europi. Društvo hrvatskih književnika njemu u čast dodjeljuje nagradu Lucijan Kordić. U Grljevićima su rođena još dvojica pisaca/pjesnika, također Kordići: Nikola i fra Predrag.