Josip kard. Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit:Ljudi trebaju osjetiti toplinu Isusova zagrljaja kroz našu ljubav

Dok u svetoj noći idemo ususret betlehemskom svjetlu, gradovi i sela su okićeni te stvaraju posebno ozračje. Ipak, unatoč izvanjskim poticajima, Božić je, prije svega, dan kada svi shvaćamo kolika je Božja ljubav prema ljudima jer se On rađa u ljudskoj obitelji daleko od „svjetla velegrada“. U povodu ovogodišnjeg Božića, razgovarali smo sa zagrebačkim nadbiskupom metropolitom Josipom kard. Bozanićem.

 

Kard. Bozanić je rođen 1949. u Rijeci. Budući da su mu roditelji živjeli u Vrbniku na otoku Krku, tu je odrastao i pohađao osnovnu školu. Studij filozofije i teologije započeo je u Rijeci, a nastavio u Zagrebu gdje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1975., i iste godine zaređen za svećenika Krčke biskupije. U Rimu je nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a na Papinskom lateranskom sveučilištu studij crkvenoga prava. Ondje je postigao akademski stupanj licencijata iz kanonskoga prava. Od 1988. do 1997. bio je predavač dogmatske teologije i kanonskoga prava na Teologiji u Rijeci. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1989. biskupom koadjutorom krčkim. Od konstituiranja Hrvatske biskupske konferencije (1993.) bio je u svim mandatima član Stalnoga vijeća HBK-a. Zagrebačkim nadbiskupom je imenovan 1997., a kardinalom 2003.

Iako poslovično među katoličkim novinarima vlada uvjerenje da je iznimno teško doći „na red“ za intervju sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinal Bozanić je odmah pristao s nama podijeliti misli, između ostaloga, o položaju Crkve u hrvatskome društvu danas, pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, pozivu pape Franje na solidarnost te o položaju bh. Hrvata danas...

Uzoriti, slavimo još jedan Božić. Što Dijete iz Betlehema poručuje katolicima u Republici Hrvatskoj, a posebice u Vašoj nadbiskupiji?

Poruka malog Božića iz Betlehema je uvijek ista i uvijek nova. Uvijek ista jer nam Bog svakodnevno dokazuje koliko nas ljubi, a uvijek nova jer se Bog ne umara tražeći načina kako doprijeti do čovjekova srca i zacijeliti ga. Raširene ruke Božjeg Djetešca nisu samo poziv da ga primimo u ruke, da ga zagrlimo i zaštitimo od hladnoće ljudskih srdaca, nego ponajprije poziv da i mi poput Njega raširimo ruke, otvorimo svoje biće za prihvaćanje drugoga, ponajprije onoga slabijega, zaboravljenoga, bolesnoga ili bez nade.

Kao pastir želim sebi, ali i svim kršćanima u našoj Domovini da nas upravo taj poziv malog Djetešca zahvati ovog Božića. Neka nas ohrabri i potakne da, ispunjeni radošću božićne noći, otvorimo srca za svoje bližnje kako bismo i sami sebi postali bliži.

Umjesto čestitanja Božića danas mnogi, politički korektno, čestitaju blagdane. Je li riječ o „vjerskoj neutralnosti“ ili nečemu drugom?

„Politička korektnost“ drugo je ime za sve agresivniji relativizam i nihilizam kojim se u društvu nastoji dokinuti svaku razliku, a u ime „ravnopravnosti“ i „nediskriminacije“. Pritom se sve to zamata u celofan humanosti, a zapravo se dehumanizira ljude. I to je vrlo opasno. Iz više razloga, a koji imaju isti cilj – uništenje čovjeka kao svete Božje slike. Prvi je taj što se zapravo radi o nekoj vrsti ateizma kojemu je za cilj čovjeka svesti na puki broj u statistici. Jer ako čovjek nije dijete Božje, ako njegov život i on sam nisu jedinstvene i svete stvarnosti, tada tog istog čovjeka možemo ubiti u njegovu začetku ili kad više nije sposoban proizvoditi i doprinositi tržištu. Tržište se danas svom silinom moći novca želi nametnuti kao bog, kao jedini gospodar života i smrti, kao jedini sudac koji daje ili oduzima smisao pojedincu. I zato to agresivno nametanje ideologije: „Svi smo i sve je isto.“ Drugi razlog, još opasniji za nas kršćane, leži u činjenici da „napredni“, takozvani „kršćanski“, Zapad nanovo postaje poganski. Pritom nije riječ samo o poganstvu koje se manifestira kroz New age pokrete i kultove, nego se radi o kulturi smrti, nemilosrdnom prijeziru prema životu i njegovu Začetniku. U konačnici se prezire čovjeka samog. I treći razlog koji valja spomenuti odnosi se na one snage u društvu koje za cilj imaju stvoriti novog čovjeka i novo društvo po mjeri vlastitih interesa. Tim silnicama ne nedostaje sredstava niti instrumenata. U cilju ostvarenja svojih interesa, spremni su na svaku vrstu manipulacije i laži. Ponekad se čini da u tomu uspijevaju, iako ne onako brzo kako bi htjeli. Međutim, ljudi se ipak bude. Nada, iako tiha, plamti u tisućama ljudi koji su spremni istinu o čovjeku kao djetetu Božjem posvjedočiti, ne samo vlastitim životom, nego i smrću. Tu se najbolje potvrđuje čudesna Božja providnost koja je kadra jednom jedinom iskrom rastjerati tmine noći i zla, potvrđujući uvijek iznova da je Bog jedini gospodar povijesti.

Kako ocjenjujete položaj Crkve u hrvatskom društvu i način na koji se Crkva tretira u javnosti s posebnim naglaskom na svjetovne medije?

Crkva je tijekom povijesti uvijek bila znak osporavanja i sve više će biti. To nas ne smije čuditi. Zapravo bilo bi čudno da nije tako jer bi to značilo da Crkva ne živi svoju temeljnu odrednicu – proročko poslanje. I ne žalosti me toliko, iako laži bole, kada mediji Crkvu lažno optužuju sa željom da nas se diskreditira, žalosti me i boli kada nas s pravom kritiziraju, kada kao pojedinci ne živimo na razini Isusova poziva da budemo sveti, slični Njemu. Ne smijemo se dati isprovocirati, niti pristati na uzmak i malodušje. Naprotiv, svaki napad, opravdan ili neopravdan, mora nam biti poziv da pojačamo napore i očvrsnemo u pouzdanju prema Učitelju. Onoga kojega su isto tako optuživali, diskreditirali, klevetali, osuđivali i na kraju osudili. Pritom jedino nam oružje smiju biti istina i ljubav. Doista ljubav. Moramo ozbiljno moliti za svoje neprijatelje. To je veoma važno. Moramo moliti za njih. Jer oni su također djeca Božja, naša braća i sestre. S obzirom da su poput izgubljena sina iz Isusove prispodobe daleko od doma, oni su Ocu draži. Isus nije tek usput toliko puta ponavljao da je došao radi grješnika da se spase. Pastir će tako ostaviti devedeset i devet ovaca i poći u potragu za izgubljenom stotom. Ne smijemo upasti u napast da se ponašamo poput starijeg sina iz Isusove prispodobe, da se uzoholimo. Isus je sasvim ozbiljno rekao: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,46-48). Budemo li tako živjeli i tu istinu životom svjedočili, ne moramo se bojati za položaj Crkve u društvu. Upravo suprotno! Bit ćemo doista kvasac pozitivnih promjena koje naše društvo treba kao suha zemlja kapi kiše. A da ćemo uvijek biti znak osporavan, to treba očekivati jer je to za kršćane i normalno i poželjno.

Što je novog donijelo pristupanje Europskoj uniji i osjeća li se veći utjecaj Zapadne Europe na hrvatsko društvo?

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju dobila novu mogućnost, i samo od nas, odnosno našeg političkog vodstva ovisi hoćemo li biti posinci, a Europa zla maćeha, ili ćemo ravnopravno sjediti za stolom i zajednički s drugim članicama graditi europsku obitelj koja je kao zamisao novost, ako se uzmu u obzir povijesne okolnosti te mržnjom, ratovima i razaranjima ispunjena prošlost. Što je tu novo? Ponajprije, odredili smo se prema svojem identitetu koji je europski. Potvrdili smo i da želimo biti demokratsko društvo u kojem će se zakoni donositi kako bi se ostvario moguć stupanj pravde, pravednosti i ljudskog dostojanstva. Tu je i sloboda kretanja koja je također veoma važna za transfere znanja i tehnologija, a time jačanja konkurentnosti vlastita gospodarstva o čijem razvoju ovisi standard građana. Naravno, puno je toga i negativnoga došlo do izražaja, ali tomu smo opet u stanovitoj mjeri sami krivi, odnosno neodgovorne i nedovoljno kompetentne politike političara koji su u politiku zalutali te u politici vide sve, samo ne jedan od najizvrsnijih načina služenja dobru građana svoje države, čuvajući i promičući baštinu i kulturni identitet svojega naroda. Moramo biti odgovorni. To je prva riječ koju u EU-u trebamo naučiti. Za naše dobro bilo bi ju dobro što prije usvojiti, a riješiti se korupcije, nepotizma u vlasti, kriminala i drugih žalosnih stvarnosti koje Hrvatsku pritišću, a građane guraju u bijedu i egzistencijalnu nesigurnost.

Kakav je općenito odnos hrvatske države prema Crkvi?

Na ovo pitanje ću odgovoriti vrlo kratko. Odnos države prema Crkvi odvija se u okviru zakona. Ponekad s više dijaloga i razumijevanja, a ponekad, nažalost, s manje razumijevanja ili uopće bez želje za dijalogom. Ali bez obzira na sve, država, odnosno njezini predstavnici razumiju ulogu koju Crkva ima u društvu i shvaćaju da Crkva kao zajednica vjernika može puno pomoći da naše društvo bude što bolje.

Hrvatska je zemlja s 84% katolika, međutim s mnogo manje postotka katoličkog razmišljanja i djelovanja u društvu, a to je pokazao nedavni referendum. Zašto je to tako?

Biti vjernik nije nimalo lako. Kršćanstvo nije za slabiće. Ono traži jake ljude čvrste volje i pouzdanja u Božju Riječ. Podrazumijeva trajnu želju i napor upoznavanja Boga. Biti vjernik znači biti spreman na trajan životni proces u kojem će biti uspona i padova, ali uvijek s divnom i radosnom istinom da Bog nikad ne napušta čovjeka. Prema tome, iluzorno bi bilo očekivati da su svi koji se izjašnjavaju katolicima na istom stupnju duhovnog razvoja i vjerničkog svjedočenja. Neki se, nažalost, nikad neće odmaknuti dalje od onih početnih vjerničkih impulsa primljenih unutar svoje obitelji ili od okoline. Naglašavam nažalost jer propuštaju biti istinski sretni. Zašto je tomu tako? Krivnju imamo i mi u Crkvi, a velik utjecaj imaju i već nabrojene negativne silnice u društvu koje vjeru u Boga i Boga samog žele protjerati iz društva i zamijeniti ga nekim svojim božanstvom. Sve je to samo poticaj da kao Crkva, kao zajednica vjernika učinimo više, da se trgnemo iz snova svakojakih konformizama i malodušja u kojima živimo, te svojim životom pokažemo da je Bog tu, uvijek prisutan i da onaj tko se u Njega pouzdaje, nalazi istinski smisao života.

Može li se reći kako je Crkva u Hrvatskoj zapravo „jedina oporbena politička snaga“? S obzirom kada se usporede programi stranaka, mnogi će zaključiti kako sve stranke isto pričaju i rade neovisno o tomu jesu li u oporbi ili na vlasti.

Crkva nije nikakva politička, niti oporbena snaga. Ona je Kristova i samo Njemu odgovorna. Kao nadbiskup ne želim i neću dopustiti da se Crkvu stavlja u isti koš s uskostranačkim i političkim programima i interesima. Crkva je tu za čovjeka, za svakog čovjeka. Ona ima jasan program zapisan u Isusovu evanđelju i taj se program mora slijediti, bilo to zgodno, ili nezgodno. Crkva se ne smije dati zarobiti nekakvim ovozemaljskim ideologijama. Jedino slobodna Crkva, čvrsto zagledana u istinu evanđelja, ima svoju budućnost. Tko to ne razumije, ne razumije Crkvu. Tko to ne može prihvatiti, ne može očekivati da će Crkva šutjeti i da neće jasno naviještati istinu o čovjeku i Bogu. Ono što kao Crkva, zajednica vjernika, možemo i moramo, jest biti prisutni u svim stvarnostima društva, zalagati se za trajne vrjednote i nepodijeljeno svjedočiti razloge nade koja je u nama.

Papa Franjo poziva na siromaštvo i pravi konkretne korake u osobnom životu, dok neki članovi Crkve žive rastrošno. Kako je nastala ta kolizija?

Poziv na siromaštvo je poziv Crkve kroz čitavu njezinu povijest. I taj poziv je neodvojiv od temeljnog Isusova poslanja: „Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje!“ Međutim, taj poziv ne znači da bismo svi trebali živjeti u uvjetima egzistencijalne bijede, da ne bismo smjeli ništa posjedovati, nego on je i odgovornost. Odgovornost za svoj život, i za život svojega bližnjega. Siromaštvo ima mnogo dimenzija i oblika. Ono može biti duhovno siromaštvo u smislu da mnogi naši bližnji trebaju duhovnu pomoć. Siromaštvo može biti financijsko jer mnogi ljudi nemaju financijskih sredstava za život. Siromaštvo može biti moralno, u smislu da mnogi ljudi žive protivno moralnim zakonima, pa tako uz svoj uništavaju i živote drugih. Da skratim, doista mnogo je razina siromaštva u koje čovjek može zapasti, zato biti kršćanin znači željeti biti otvoren za potrebe drugih, braće i sestara koje susrećemo. Iskoristiti sve talente koje nam Bog daje i od njih učiniti blago kojim ćemo obogatiti, ne samo sebe, nego i druge oko sebe, a posebno one najpotrebnije. Problem nastaje kada čovjeka zarobi sebičnost, kada postane neosjetljiv na patnju bližnjega, kada postane isključiv, a to onda znači da se laganim, ali sigurnim korakom približava duhovnoj smrti i uzalud mu sva blaga svijeta ako je izgubio ono nepropadljivo – na nebesima. Papa Franjo nam to jasno svjedoči i riječima i djelima pozivajući nas da otvorimo svoja srca i živote za druge, za bližnje, a osobito one koji su Kristu patniku najsličniji. Moramo biti Bogu zahvalni na daru pape Franje i u trajnom ispitivanju savjesti nastojati se što više bogatiti nepropadljivim blagom na nebesima, a propadljivo koristiti da ublažimo materijalno i svako drugo siromaštvo svoje braće i sestara.

Vaše biskupsko geslo „...da život imaju...“ uzeto je iz evanđelja. U Isusu Kristu Bog se, u odnosu prema ljudima, zauvijek i neopozivo opredijelio za život: „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Nažalost, izgleda da se hrvatsko društvo sve manje opredjeljuje za život?

Kada je čovjek orijentiran samo na materijalnu dimenziju života, tada neupitno, kao što sam već naglasio u odgovoru na prethodno pitanje, postaje rob sebičnosti, a time i zatvoren za život. Čovjek koji ne razumije da je sve što jest nezasluženi dar, pa time i on sam, ne može biti otvoren niti za darivanje drugima. Ne može biti otvoren za dar života, niti za sudjelovanje u otajstvu života kroz sustvaranje novoga života. Ne želim da me čitatelji krivo shvate kao da negiram važnost odgovornosti. Ona je važna, ali neshvatljivo mi je da postoje toliki supružnici koji imaju sve materijalne uvjete potrebne za život djece, ali ih ne žele kako ne bi narušila njihov komfor. Zar to nije sebičnost? Nadalje, radno zakonodavstvo je izrazito neprijateljski raspoloženo prema ženi koja želi biti majka. Od toga da se na razgovorima za posao eksplicitno traži obećanje da žena neće ostati trudna, do toga da se ženama kao budućim majkama namjerno ne želi dati ugovor na neodređeno kako bi ih se držalo u pokornosti. A nisu nepoznati slučajevi otkaza ženama koje ostaju trudne bez obzira što se radi o nezakonitim radnjama. Komu je stalo do toga? Državi očito ne. Da ne spominjem nehumane radne uvjete koji uništavaju svaku mogućnost za zajedničke trenutke u obitelji i intimu kao što je to slučaj sa ženama koje rade u trgovačkim centrima, otvorenima gotovo dvadeset i četiri sata, sedam dana u tjednu. Što je najgore, u našoj se javnosti čuju najave da bi novi hrvatski Zakon o radu u potpunosti dokinuo mehanizme zaštite žena i majki koji postoje u dosadašnjem zakonu. U ime čega? Ne razumijem kako naši političari i zakonodavci ne vide da popuštajući profiterima, uništavaju budućnost naroda i društva kojem su na čelu. Ne smije profit biti iznad čovjeka! Ima još razloga zbog kojih je naše društvo zatvoreno za život, ali u konačnici čovjek je taj koji odlučuje. I ovog sam Božića poslao apel vjernicima da se u svojim župama uključe u aktivnosti Caritasa i da pomognu braći i sestrama, a posebno obiteljima teškog imovinskog stanja. Djeca moraju osjetiti toplinu Isusova zagrljaja kroz našu ljubav, po našim rukama, djelima, osjećajima i mislima.

Početkom prosinca sudjelovali ste u Rimu na plenarnom zasjedanju Papinskog vijeća za laike na temu: Naviještati Krista u digitalnoj eri. Možete li nam reći na što se stavlja naglasak kada se govori o naviještanju Krista u doba mobitela, tableta i interneta?

Vrlo kratko ću odgovoriti. Mediji, sva ta silina medijskih sredstava, ne smiju postati cilj, nego sredstvo kojim će se pozvati i u određenoj mjeri omogućiti živi susret čovjeka s čovjekom, i čovjeka s Bogom. Crkva se ne smije dati zavesti sirenskim zovom raznih marketinških alata i solucija kojima je cilj manipulacija. Crkva ima zadaću naviještati evanđelje i to smije činiti samo istinom. Sviđalo se to nekomu ili ne. Mediji su divni Božji darovi, ali ponovno naglašavam, samo sredstvo. Cilj je živi susret. Samo takav susret ima snagu promjene čovjeka.

Kako vidite položaj bh. Hrvata danas i Crkve u BiH?

Ne bismo bili u krivu kada bismo ga usporedili sa situacijom Izraela, Božjeg naroda kad je bio protjeran u izgnanstvo, odnosno iako je živio na svojoj zemlji, živio je u ropstvu, izvrgnut diskriminaciji. Povijest Božjeg naroda nam pokazuje i uči nas kako se izboriti za slobodu, za mir, za prosperitet. Riječ je ponajprije o zajedništvu koje se može postići samo eliminacijom svega onoga što razara jedinstvo naroda i zajedništvo oko zajedničkog interesa, a ne nekih partikularnih. Kad god je Izrael dopustio podjele u svojem biću, te se počeo okretati i ići za lažnim prorocima, dogodila bi mu se nesreća i završio bi u ropstvu. I tada kad bi zavapio u sav glas Jahvi, Bog bi mu se smilovao i izbavio ga. Upravo Crkva u BiH mora biti jasan glas proroka koji će neumorno, pa i pod prijetnjama i ucjenama, upozoravati na lažne proroke i pozivati narod na povratak Bogu, na zajedništvo i solidarnost kako bi se obnovili razrušeni domovi i krvlju natopljena Domovina. Ta obnova ne može i ne smije biti bez sudjelovanja Republike Hrvatske. Crkva u Hrvatskoj čini i činit će sve što joj je u mogućnosti da Bosna i Hercegovina ne ostane kao tužna majka bez katoličke djece. Nitko ne može ostati gluh na patnju koju su prošla naša braća i sestre u Bosni i Hercegovini. Pritom mislim na patnje pojedinaca iz svih naroda te plemenite zemlje. Zajednički vjernički vapaj i molitva trebaju biti: nikad više rata, nikad više mržnje i progona! Nevina krv s tolikih stratišta obvezuje nas da učinimo sve kako bi Bosna i Hercegovina sa svojim trima konstitutivnim narodima živjela u miru i prosperitetu.

Svim čitateljima, vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretan i radostan blagdan Isusova Rođenja, da nas Božić ispuni svojom radošću kako bismo mogli biti svjedoci te radosti svakom čovjeku. Svima želim blagoslovljenu Novu 2014. godinu! 

Mr. Ivan Del Vechio, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH: Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet i povijesna događanja

Mnogi će reći kako je posao diplomata iznimno lagan, a uz to se i besplatno putuje. Saznaje se mnogo o drugim kulturama te se upoznaje mnoštvo ljudi od kojih su većina poznati, utjecajni i zanimljivi. To su određene prednosti koje obični ljudi na prvi pogled vide, međutim biti veleposlanik je mnogo, mnogo više, a posao i nije toliko lagan kako se ponekad misli. Početkom listopada Republika Hrvatska je poslala novog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika u Bosni i Hercegovini. Riječ je o mr. sc. Ivanu Del Vechiju rođenom 1950. u Požegi. Novi veleposlanik u BiH je otac dvoje djece, koji govori njemački, engleski, poljski i ruski, a bio je veleposlanik u Izraelu i Poljskoj.

Gosp. Del Vechio je diplomirao strojarstvo na Fakultetu tehničkih znanosti u Rijeci te magistrirao management na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a od 1991. sudjelovao je u Domovinskom ratu u 123. požeškoj brigadi s činom brigadira, te je za svoje zalaganje dobio nekoliko odlikovanja.

Predavač je na Diplomatskoj akademiji MVP-a te Ratnoj školi Ban Josip Jelačić, a potvrda njegova angažmana u diplomatskim misijama došla je u vidu odlikovanja na državnoj i regionalnoj razini za promicanje gospodarske suradnje između Hrvatske i Republike Poljske.

S njim smo razgovarali za Božić 2013 o njegovu doživljaju današnje BiH za koju se često kaže kako ima komplicirano unutarnje uređenje, o vezama Hrvata u BiH i Hrvatskoj, te životu u diplomatskom zvanju.

Vaša ekscelencijo, tek ste stigli u BiH i preuzeli ste diplomatsko predstavništvo Hrvatske u BiH. Kakvi su Vaši prvi dojmovi?

Moj veleposlanički mandat u Sarajevu započeo je vrlo dinamično, posjetom hrvatskog premijera Zorana Milanovića, a zatim i predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke, što su bile izvrsne prilike i vrlo korisne za učinkovito obavljanje mojih dužnosti. Osim toga, do sada sam imao prilike susresti se s čelnicima BiH, kako na državnoj, tako i na entitetskim i županijskim razinama, kao i s gospodarstvenicima, a naravno i s mojim kolegama diplomatima. Ovo je vrlo zahtjevna diplomatska destinacija, no to i jest zanimljiva strana ovog posla: suočiti se s izazovima i riješiti ih u korist svih zainteresiranih strana.

Kakvi su danas odnosi između Republike Hrvatske i BiH?

Bilateralni odnosi između naših dviju zemalja su vrlo dobri, bez obzira na činjenicu što imamo i neka otvorena pitanja. Međutim, ta otvorena pitanja nisu prepreka našoj suradnji i rekao bih da su među susjedima i uobičajena. No, važno je da otvoreno razgovaramo, da imamo kontinuirani dijalog i dobru atmosferu, a na taj ćemo način doći i do obostrano prihvatljivih rješenja.

Nije tajna kako BiH ima složeno, a mogli bismo reći i komplicirano unutarnje državno uređenje. U odnosu na poznavanje te činjenice, možete li pretpostaviti kakav Vas posao ovdje očekuje u budućnosti?

Posao stranog veleposlanika nije baviti se unutarnjim državnim uređenjem države primateljice, bez obzira je li ono jednostavno ili komplicirano. Iako je, u pravu ste, struktura komplicirana, onda to utječe i na moj posao, u smislu da, primjerice, dogovaranje tema ili projekata na kojima ćemo surađivati treba obaviti na više razina, što produžava postupak i samim time skraćuje učinkovitost procesa.

Ali s obzirom da smo susjedi, da govorimo istim jezikom, da imamo vrlo sličnu strukturu gospodarstva, da ne nabrajam dalje naše sličnosti, uvjeren sam da me očekuje izazovan posao koji će na kraju donijeti uspjeh i rezultat u korist obiju zemalja.

Po medijima se različito prikazuje položaj Hrvata u BiH, od kukanja do idealiziranja. Kako ste Vi doživjeli položaj Hrvata u BiH?

Ne postoji jednodimenzionalna slika o položaju Hrvata u BiH. Gospodarska situacija, pa onda i standard života Hrvata nije isti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, i nije ista situacija u Hercegovini i u Središnjoj Bosni ili Posavini.

No, postoji nešto što sam primijetio i što je svugdje u BiH isto, a to je osjećaj neravnopravnosti, odnosno nemogućnost da Hrvati kao jedan od triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda sudjeluju u kreiranju i donošenju odluka na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini.

BiH čine dva entiteta, deset županija i Distrikt Brčko, tri konstitutivna naroda… Ima li ovako uređena država dugoročnu perspektivu, i u kojem bi pravcu mogle ići ustavne promjene o kojima se konstantno govori?

Ukoliko svi politički akteri u BiH žele modernu, demokratsku, prosperitetnu i europsku BiH, onda i ustavna reforma mora biti provedena u skladu s tim načelima. Što znači da političko uređenje mora osigurati institucionalnu jednakopravnost i političku participaciju svih triju konstitutivnih naroda, i u tom smjeru trebaju ići ustavne promjene.

Smatram dobrim što je o tom pitanju postignut konsenzus među najjačim hrvatskim političkim strankama, a vrlo je važno da svi akteri političke scene, i domaće i međunarodne, uvažavaju činjenicu da su Hrvati, kao najmalobrojniji narod, dio rješenja te da je stabilna BiH ključna za stabilnost regije.

U intervjuu za banjolučke Nezavisne novine veleposlanik Ruske Federacije u BiH Aleksandar Bocan Harčenko u samo nekoliko rečenica dijagnosticirao je sadašnje političko stanje u BiH i žarište svih problema: „Najveći dio problema u BiH je odnos u Federaciji BiH između Hrvata i Bošnjaka, a samo rješenje koje uvažava jednakopravnost Hrvata može biti trajno.“ Je li se moglo očekivati da ovakva izjava dođe iz ruskog Veleposlanstva?

Ključnim smatram jasan stav hrvatske državne politike koji kaže da je cjelovitost BiH, s njezinim demokratskim unutarnjim uređenjem, od vitalnog državnog interesa za Republiku Hrvatsku, a toga neće biti bez jednakopravne pozicije svih triju konstitutivnih naroda.

Za vrijeme posjeta pape Benedikta XVI. Zagrebu vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić je stavljen među „strane biskupe“… Još uvijek se mogu čuti glasovi u BiH i Hrvatskoj koji kažu da su Hrvati u ovim dvjema državama zapravo dva različita naroda. Kako Vi komentirate to?

Nije na meni da komentiram protokol i raspored vjerskih velikodostojnika tijekom pastoralnog posjeta. Što se tiče ovih, kako vi kažete, glasova da su Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH dva različita naroda, to naprosto nije istina. Uostalom, i hrvatski Ustav govori o „dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama“ kojima se jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Također, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske utemeljen je da bi pomagao i brinuo se za Hrvate izvan Hrvatske.

Što mislite jesu li dovoljno čvrste veze među Hrvatima u ovim dvjema državama?

Veze između Hrvata u ovim dvjema državama čvrste su i neupitne. Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet, povijesna događanja pa i gospodarsku povezanost, a Hrvati sada mogu biti i jedna vrsta motora europskih integracija u BiH, čime pridonose i stabilnosti BiH, ali i Hrvatske i cijele regije, pa ako hoćete i EU-a.

Na koji je način ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju utjecao na odnose između Hrvatske i BiH, a posebice na odnose Hrvatske prema Hrvatima u BiH? Ima li Hrvatska snage biti vođom regije?

Ulaskom u EU Hrvatska nije izišla iz regije, niti joj je okrenula leđa, upravo suprotno, postali smo njezin promicatelj i zagovornik unutar institucija EU-a. BiH se, kao naš prvi susjed, našim ulaskom i fizički približila Uniji, i to su potencijali koje zajednički možemo iskoristiti. Hrvatska želi biti partner BiH na njezinu putu u EU i NATO jer imamo iskustvo i znanje koje je primjenjivo i u ovdašnjim uvjetima zbog jezika, naslijeđa, mentaliteta i zajedničkih interesa. Što se tiče Hrvata, kao što sam već rekao, oni imaju ogromnu priliku biti veza između EU-a i BiH, a to će biti na korist i Hrvatske i Hrvata i BiH, a i samog EU-a.

Mnogo je onih koji su tijekom posljednjega rata iz BiH izbjegli i otišli u Hrvatsku. Ima li smisla još uvijek ih pozivati na povratak budući da su tamo osnovali obitelji, zaposlili se i, takoreći, skrasili?

Svi imaju pravo na povratak, a naša je obveza zajedno s vlastima u Bosni i Hercegovini, i uz pomoć međunarodne zajednice, osigurati pretpostavke da se to i dogodi. A osnovne pretpostavke za povratak izbjeglih su, prije svega, sigurnost i gospodarski prosperitet.

Crkva u životu bh. Hrvata i danas, kao i u ratu, ima važno mjesto. Kako gledate na ulogu Crkve u BiH?

Neprocjenjiva je vrijednost i uloga Katoličke crkve koja na ovim prostorima egzistira već 13. stoljeća. Njezinu važnost potvrdio je Vatikan kada je 1992. priznao BiH, kao i imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom Vrhbosanske nadbiskupije 1994. godine.

Dopustite mi da, kada je riječ o ulozi Katoličke crkve u BiH, citiram bl. papu Ivana Pavla II. za vrijeme njegova posjeta Sarajevu kada je rekao: „Neka ljubav koja vlada među vama bude primjer svećenicima koji vam pomažu, vjernicima koji na vas gledaju kao na prosvijetljene vođe, i svim ljudima dobre volje koji nerijetko u vašim riječima i u vama kao biskupu traže poticaj za izgradnju društva koje će biti uistinu nadahnuto na vrijednostima mira, sloge i pravde.“

Djelovali ste kao veleposlanik u Poljskoj i Izraelu... Što Hrvati u BiH mogu naučiti od tih dviju zemalja?

Poljska je dobar primjer za sve zemlje koje su prošle tešku tranziciju iz komunizma u društvo tržišne ekonomije, ogromnog napretka postignutog na svim područjima života svojih građana u relativno kratku vremenu. Presudnu ulogu na tom putu imao je ulazak te zemlje u NATO i EU. Izrael je zemlja koja je vrlo zanimljiva, ali na drukčiji način. To je mjesto gdje su rođene tri najjače monoteističke religije današnjeg svijeta. To je biblijska Sveta zemlja na koju pravo polažu dva naroda i, nažalost, ni do danas nije nađeno rješenje koje bi donijelo održivi mir i stabilnost.

Diplomatski život je, barem prema onomu što mi izvana možemo vidjeti, težak: morate često biti daleko od rodnoga kraja, u kontaktu s različitim ljudima. Kako proslavljate blagdane s obzirom na Vaš posao, i koliko Vam obitelj pruža potporu u životu?

Posao diplomata je vrlo zahtjevan, ali zanimljiv i izazovan. Upoznajete ljude, običaje, različite filozofije života. Najvažnije je iznalaženje i razvijanje zajedničkih područja suradnje domovine i zemlje primateljice. A za blagdane, ako je to moguće, blagodat je biti u domovini u krugu obitelj, a ako ne, blagdane proslavljamo tamo gdje se trenutačno nalazimo, i to može biti vrlo lijepo. Tako će mi zauvijek ostati u pamćenju polnoćka u Betlehemu.