Ne znam što bih radio da ne slušam Vrhbosna radio

U današnjem vremenu kada tehnologija svakodnevno doživljava sve veći napredak i vrši sve veće uplitanje u ljudske živote, uloga tradicionalnog radija se bitno izmijenila. Od nekoć cijenjenog „člana obitelji“, izvora vijesti, znanja, zabave i kulture, do danas zastarjelog ukras-aparata koji većini služi tek kao zvučna pratnja uz neku aktivnost. Audiovizualni mediji i internet nametnuli su se pred radijem kao mnogo atraktivniji i oduzeli mu važnost koju je imao u životu svakog pojedinca. U povodu Svjetskog dana medija koji se u BiH obilježava  posljednje nedjelje u rujnu, odlučili smo posjetiti Radiopostaju Vrhbosna i provesti jedno prijepodne s njima kako bismo iz prve ruke saznali kako danas živi i radi jedan radio.
 

Radiopostaja Vrhbosna je pokrenuta u Sarajevu 1993. za vrijeme najvećih ratnih sukoba i medijske blokade te je predstavljala određenu vrstu nade za građane koji su ostali u glavnom bh. gradu. Otvaranju radiopostaje nazočila je većina predstavnika tadašnjeg društveno-političkog, ali i vjerskog života grada Sarajeva, na čelu s mons. Franjom Topićem, predsjednikom HKD-a Napredak, i vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem koji je blagoslovio prostorije i djelatnike.

Točna i pravodobna informacija

Radiopostaja Vrhbosna i njezini osnivači HKD Napredak i Vrhbosanska nadbiskupija željeli su pomoći ljudima da u tim ratnim vremenima dobiju točnu i pravodobnu informaciju. Danas Vrhbosna „djeluje“ u istoj zgradi u kojoj je bila na početku: iza kavane Imperial, samo je izmještena u druge prostorije. Može se reći kako su se rotirali s Napretkom jer se sada nalaze u prostorima u kojima je ovo kulturno društvo djelovalo do 2003.

Baš tu, u ugodnu ozračju jedne male radiopostaje čija odabrana ekipa od šest ljudi funkcionira kao jedna obitelj, razgovarali smo s direktoricom Snježanom Dejanović Alibegović i Jadrankom Avdićem, urednikom programa.

Znajući dosta o prošlosti Vrhbosne zanimalo nas je kakva je danas situacija s postajom, tko su njezini slušatelji i kakvi su planovi za budućnost.

„Mi smo vrlo mala, ali uhodana ekipa. Financiramo se samo iz sredstava koja dobivamo iz donacija HKD-a Napredak te malim dijelom od reklama. S obzirom da pokrivamo samo prostor Sarajevske županije, nismo zanimljivi većini hrvatskih tvrtki iz BiH. Osnovali smo i Klub prijatelja Vrhbosne koji evo već drugu godinu ima oko stotinu članova. Oni plaćaju simboličnu članarinu, dolaze ovdje i pokazuju zanimanje za našu postaju. Slušaju radio od samih početaka tako da kad dođu ovdje, uglavnom sve znaju i pitaju gdje je koji urednik ili nekadašnji djelatnik. Znaju ih skoro sve osobno“, rekla nam je na početku direktorica Vrhbosne te istaknula kako program slušaju i mlađi ljudi, ali oni se ne javljaju u program, tako da nemaju podataka o njihovu broju.

„Nažalost, za sada nemamo programsku shemu koja bi bila pogodna baš mladima, ali u budućnosti planiramo popraviti i to. Ono što u ovom trenutku želimo jest stupiti u kontakt s KŠC-ovima i njihovim literarnim sekcijama. Željela bih da mladi iz KŠC-a vode i uređuju jednu emisiju na našem radiju“, rekla je gđa Dejanović Alibegović.

Statistički podatci o slušateljstvu

„Preko kontakt emisija saznali smo kako su slušatelji Vrhbosne ljudi koji vole glazbu. Programska shema se zasniva na dobroj glazbi i mi smo po njoj prepoznatljivi. Uglavnom je riječ o slušateljstvu 40+. To su kućanice, umirovljenici… i glazba koju nudimo njima je privlačna. Često znam ući u taksi u kojemu se sluša Radiopostaja Vrhbosna. Taksisti su nam rekli kako okrenu na našu postaju kada se žele opustiti jer mi puštamo takvu vrstu glazbe“, istaknuo je urednik programa.

Uprave Vrhbosne i HKD-a Napredak nastoje u budućnosti nabaviti prijamnik koji bi omogućio da svi u Sarajevskoj županiji bez smetnji primaju program, a također se planira pokriti prostor Federacije BiH. Proširenje čujnosti neće biti lak zadatak, ali u Vrhbosni se nadaju kako će biti moguć.

„Pokušavamo doći do sredstava shodno tomu bi se mijenjala i programska shema koja bi privukla više reklama. Mi trebamo svoj vlastiti antenski predajnik, a ne da budemo zakačeni na tuđi pa smo uvijek u situaciji da nekog nešto moljakamo. On košta 15 000 - 20 000 KM, a nama bi dva bila dovoljna da pokrijemo veći dio BiH. Naš je predajnik sada na Zmajevcu, a kada bismo primjerice dobili lokaciju na Grbavici, bilo bi mnogo bolje“, istaknula je direktorica Snježana.

Još uvijek se radi s ratnom opremom

Nije tajna kako su na Vrhbosni radila velika imena radija kao što je npr. Jasna Primorac.  Dobar kadar koji je bio na početku „razlio se“ po drugim medijima koji su nudili bolje uvjete.

„Pogrešno je reći kako smo stagnirali. Mi smo ostali na jednoj razini i nismo napredovali dalje jer nismo imali sredstva razviti djelatnosti koje se očekuju od jedne radiopostaje. Danas imamo dvije miksete koje su, faktički, iz ratnoga razdoblja. Na njima se ponekad popravi neki kvar, ali one su oprema s kojom, mislim, nijedna radiopostaja u BiH ne radi. Međutim, važno je napomenuti kako dvije i pol godine tijekom rata postaja Vrhbosna nije nijedan dan ostala bez programa, uvijek je bio aktivan agregat, a nafta se nabavljala po, često, ogromnim cijenama, ali program je morao ići. Tako i danas razmišljamo. Uvijek gledamo naprijed i nastojimo poboljšati program postaje Vrhbosna“, rekla nam je direktorica te najavila jedan od noviteta u programu, a riječ je o emisiji Napredak klub u kojoj se predstavlja cjelokupni rad HKD-a.

Novi ljudi, nove sheme

Razgovarali smo o današnjem programu koji započinje ujutro u osam sati puštanjem Napretkove himne, najavom programa te meditacijom. U podne idu Vrhbosnine vijesti, a dva puta dnevno se uključuje program Radija Vatikan i Slobodne Europe na hrvatskom. Tu su još kontakt-programi, glazbene želje, vremenska prognoza, emisija Na današnji dan, BIHAMK i servisne informacije. Posebnost koja izdvaja Vrhbosnu od ostalih radiopostaja u gradu je emisija Katolički info u kojoj slušatelji mogu čuti različite informacije iz BiH, prvenstveno namijenjene katolicima.

Na ovom radiju smatraju da ne mogu programsku shemu temeljiti samo na glazbi, nego znaju kako moraju raditi na novim emisijama i na novim programskim shemama te ponuditi eter mladima, i zainteresirati ljude kako bi dobili nove slušatelje. Želja im je u budućnosti živjeti isključivo od reklama ili barem 70% što bi bilo realno i za očekivati.

Kakva je budućnost radija općenito?

Na kraju smo, razgledavajući prostorije radija u kojima se za javljanje uživo u program spremao poznati sarajevski društveno-kulturni djelatnik Gradimir Gojer, razgovarali o budućnosti radija uopće.

„Nisam neki pobornik razmišljanja da će internet preuzeti i radio. Pogledajte koliko mi imamo vozača u BiH. Ljudi su sve više predodređeni putovanju na stanke i onda slušaju radio. Mi nismo kao na zapadu da se većina stvari rješava s pomoću videokonferencije, mi još uvijek putujemo i uvijek razgovaramo oči u oči. Pogledajte samo u Sarajevu koliko je vozila u pokretu, samo oni čine desetke tisuća ljudi koji slušaju radiopostaje“, rekla nam je za kraj gđa Snježana koja vjeruje u budućnost radija uopće, ali i u opstanak i uspješnost Vrhbosne. 

Dugo se na globalnoj razini raspravlja o sudbini pojedinih tradicionalnih medija nakon što su internet i prateći mediji pokorili svijet. Sredinom prošlog stoljeća, kad je televizija nahrupila svom snagom, radio se morao drukčije pozicionirati. Mnogi su mu već tada predviđali propast, ali on je preživio.

Internet je, općenito govoreći, platforma koja je danas svojim sadržajima jednostavno poharala sve klasične medije i gotovo odmah pridobila mlađu generaciju. S druge strane, ljudi srednjih godina ili oni stariji odavno su stekli naviku slušanja radija. Međutim, ona prijateljska toplina „starog dobrog radija“ sve se više gubi, i to upravo u današnjim vremenima kada bi mnogima dobro došla.

Veliko povjerenje slušateljstva u radiopostaje

Još jedna stvar ide u korist radija. Prema određenim istraživanjima, vlada veliko nepovjerenje u medije, osobito tisak i TV, ali radio mnogo bolje „stoji“. Mnogi mu još uvijek vjeruju, i to u velikom postotku (skoro 50%) što je jedan od pravaca u kojem bi se postaje trebale izgrađivati. Pravodobna i istinita informacija izgovorena toplim i ugodnim ljudskim glasom zasigurno je cjenjenija od slova na papiru određenih stranačkih novina ili zvijezda TV ekrana...

Također, danas radio sve više dobiva na značenju kao medij kojim se promovira i ističe osobni „životni stil“: ne slušamo radio samo radi informacija, nego da bismo istaknuli kako smo pripadnici nečega što je veće od nas. Može se reći kako mnogi imaju svoj omiljeni radio, ali nemaju omiljenu TV postaju ili samo jedne novine.

Izlaskom iz analognog okvira danas je radio dostupan i preko digitalne televizije, digitalnog spektra, interneta, mobitela... Zasigurno su to pravci u kojima se treba razmišljati i gdje treba tražiti priliku za pronalazak novog slušateljstva i širenje svojeg kruga djelovanja.

Znak nade u teškim vremenima

„Radiopostaju Vrhbosnu osnovali smo zajedno s Vrhbosanskom nadbiskupijom u ratna vremena: 11. travnja 1993. Bile su to iznimno teške ratne godine. Širila se ratna propaganda i teško je bilo doći do istine i pravih informacija. Vrhbosna je trebala doprinositi točnijim informacijama. S Vrhbosnom smo željeli dati još jedan znak nade, ne samo Hrvatima, nego svim građanima do kojih je dopirala. U onim teškim vremenima kada nije bilo ni struje ni nafte, a ni hrane Radiopostaja Vrhbosna je djelovala i emitirala svoj program. Ona je zamišljena kao građanski, ali i hrvatski i katolički radio otvoren za sve. Puno truda, vremena i novca je uloženo u našu radiopostaju i ponosni smo na nju.

Pozivamo sve slušatelje koji slušaju i cijene Vrhbosnu da ju pomognu materijalno. Preporučam svim vašim čitateljima da nas i dalje slušaju na frekvenciji 90,5 Mhz ili preko interneta na web stranici www.vrhbosna.net“, rekao je mons. Franjo Topić, predsjednik HKD-a Napredak.

Prema podatcima koje smo dobili u Regulatornoj agenciji za komunikacije, u BiH postoje 142 radiopostaje od kojih su 62 javne, a ostale privatne.

SLUŠAJ RADIO VRHBOSNU ODMAH

Dok jedni uče, drugi kupuju diplome

U većini zemalja mjesec listopad je, između ostalog, rezerviran za početak nove akademske godine. Tada se milijuni studenata diljem svjetskih sveučilišta ponovno vraćaju na predavanja. Iznimka u tomu nije ni Bosna i Hercegovina. Prema procjenama Agencije za statistiku u BiH, u akademskoj 2012./2013. bilo je više od 115 000 studenata koji studiraju po bolonjskom, ali i po starom programu. Nije tajna kako u BiH postoji mnoštvo javnih i privatnih fakulteta, međutim može se reći kako nitko ne zna njihov točan broj jer se stalno otvaraju novi. 

U razvijenim zemljama država još uvijek ima dominantnu ulogu u osnovnom i srednjem obrazovanju, međutim privatni sektor polako osvaja visoke škole i sveučilišta te sve više zauzima značajnije mjesto. Iznimka nisu ni zemlje u tranziciji kao što je BiH gdje je nastupila prava pošast osnivanja novih privatnih fakulteta koji doslovce niču kao gljive poslije kiše u svakom većem mjestu.

Prema podatcima koje smo dobili u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete u BiH, postoji deset javnih sveučilišta i visokih škola, i to u: Banjoj Luci (13 fakulteta), Bihaću (7 fakulteta), Prijedoru (4 fakulteta), Trebinju (2 fakulteta), Zenici (8 fakulteta), Sarajevu (15 fakulteta), Istočnom Sarajevu (15 fakulteta), Tuzli (13 fakulteta) te dva u Mostaru: Univerzitet Džemal Bijedić ima 8, a Sveučilište 11 fakulteta.  

Privatnih visokoškolskih ustanova ima 35, od kojih je 17 u Republici Srpskoj, a 18 u Federaciji BiH i svi skupa imaju 167 fakulteta i nebrojeno više studijskih programa.

Privatna sveučilišta i fakulteti u BiH zaključno s rujnom 2013. su: Univerzitet za poslovne studije Banja Luka; Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka; Nezavisni univerzitet Banja Luka; Apeiron Banja Luka; Sveučilište/Univerzitet Vitez; Univerzitet u Travniku; Univerzitet Sarajevo SST; Internacionalni univerzitet u Sarajevu; Burch University Sarajevo; Univerzitet Bijeljina;  Američki Univerzitet, Tuzla; Univerzitet Sinergija Bijeljina; Fakultet za javnu upravu, Sarajevo; Visoka škola Banja Luka College, Visoka škola pravne nauke Prometej; Visoka škola PRIMUS Gradiška; Visoka škola za uslužni biznis Sokolac; Univerzitet Bijeljina, Visoka škola Komunikološki koledž KAPA FI Banja Luka; Visoka škola Bosanska Krupa; Visoka škola za ekonomiju i informatiku Prijedor; Visoka škola Koledž međunarodnog prava, Banjaluka; Sveučilište/Univerzitet Hercegovina; Internacionalni univerzitet Travnik; Fakultet međunarodnih financija i bankarstva, Sarajevo; Visoka  škola Centar za poslovne studije; Visoka  poslovno tehnička škola Doboj; Visoka škola Dositej, Visoka škola Logos centar Mostar; Visoka škola Koledž kozmetologije i estetike; Internacionalni Univerzitet Brčko, eMPIRICA, Brčko; Evropski Univerzitet Brčko; Visoka škola za turizam i menadžment Konjic i Sveučilište/Univerzitet Interlogos.


PAŽNJA, PAŽNJA: 
Jednostavnim uvidom u statistike bloga primijetio sam kako je ova tema izuzetno popularna i da dosta (mladih) ljudi dolazi, valjda slučajno, tražeći nešto više o željenom fakultetu. Želim Vas upozoriti da BEZ MUKE NEMA NAUKE!!! Ako se mučite 3 godine (+2 dvije) na fakultetu možda olakšate sebi život u sljedećih 40-50 godina, a ako završite neki bezvezni fakultet koji ste još masno platili vjerovatno i ako nemate jake i bogate roditelje s poitičkim vezama ZASIGURNO NEĆETE moći naći posao. 
Prvi ja da imam firmu ne bih nikad zaposlio nekog s privatnim fakultetom jer je u nas privatni faks sinonim za KUPOVINU DIPLOME bez truda. 
Stoga učite, sve osim znanja je ništavno i prolazno!!!

Buntovni svećenik Miguel Hidalgo y Costilla – otac meksičke nacije

Svakog 16. rujna u Meksiku, posljednjih dvjesto godina, posebno je svečano. Tada se  Meksikanci prisjećaju dana kada je svećenik Miguel Hidalgo y Costilla započeo pobunu koja je prerasla u ustanak, što je desetak godina kasnije rezultiralo neovisnošću Meksika od španjolske krune. Iako je general Agustin de Iturbide zaslužan za postizanje neovisnosti 1821., Meksikanci ipak ocem nacije smatraju svećenika Hidalaga koji je bio, blago rečeno, kontradiktorna osoba, netipični predstavnik klera i buntovnik protiv crkvene hijerarhije i autoriteta uopće.

 

 Kako bi se opisao svećenik Miguel Hidalgo, njegov životni stil i put te događaji koji su ga naveli na pokretanje pobune, moraju se objasniti društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali u svijetu toga doba.

Preduvjeti za izbijanje pobune

Borba za neovisnost pojedinih zemalja u Latinskoj Americi proces je čiji se središnji dio odigrao početkom 19. stoljeća. Uglavnom je riječ o oslobađanju španjolskih, portugalskih i francuskih kolonija od vlasti njihovih europskih metropola. Na ovaj proces utjecaj su imali političko-ekonomski događaji unutar kolonija te međunarodni događaji, a prije svega Francuska revolucija, američki rat za nezavisnost i Napoleonovo osvajanje Španjolske.

Nažalost, ova se borba ne može usporediti s dekolonizacijom koja se odvijala sredinom 20. stoljeća u Africi i Aziji. Iako je u oba slučaja riječ o emancipaciji naroda, ratovi za neovisnost u Latinskoj Americi većinom nisu bili ratovi potlačenih i tlačitelja, nego sudar vladajuće strukture kolonija s metropolom. Meksički rat za neovisnost dogodio se nakon gotovo tri stoljeća španjolske kolonijalne vlasti zbog ekonomsko-političkih razlika, a iskra koja je upalila plamen bio je svećenik Hidalgo...

Tko je bio svećenik koji nije poštovao crkveni autoritet?

Miguel Hidalgo je rođen 8. svibnja 1753. kao jedan od četiriju sinova u obitelji krola, potomaka bijelih doseljenika Cristóbala Hidalga. Kao takvo dijete imao je manja prava od onih rođenih u Španjolskoj, ali bolja od starosjedilaca i mestika, potomaka američkih starosjedilaca i bijelaca. Budući da je u vrijeme njegova djetinjstva došlo do zaokreta u politici španjolske krune prema kolonijama, mladom Miguelu omogućen je pristup školama i sveučilištu čemu je njegov otac i težio. S 14 godina upisao se u školu kod isusovaca, ali nakon što su oni protjerani iz Meksika 1767., studirao je teologiju na priznatim meksičkim učilištima gdje je, osim klasičnih predmeta, učio nekoliko jezika starosjedilaca te talijanski i francuski. Na teologiji su ga smatrali veoma inteligentnim i mudrim te su mu dali nadimak Lisica.

Postao je svećenikom s 25 godina, a više od desetljeća bio je profesor latinskog i umjetnosti te je napokon 1790. unaprijeđen u dekana. Aktivno je studirao liberalne i prosvjetiteljske ideje koje su dolazile iz Francuske. Ta činjenica i neslaganje s nadređenima na sveučilištu su ga stavili u nezavidan položaj te je poslan u malu župu Dolores gdje je ranije pastoralno djelovao njegov brat. Premda je bio svećenik koji je učio na priznatim meksičkim teološkim školama, Hidalgo nije bio vjeran tradiciji koju je nalagala Katolička crkva. Osim što je u propovijedima blatio španjolskoga kralja, živio je životom buntovnika i bio neposlušan prema biskupu i crkvenoj hijerarhiji. Nakon što je došao u svoju novu župu godine 1803., bio je šokiran raširenošću siromaštva. Budući da je bio školovan, zanimao se za mogućnosti uzgajanja maslina i grožđa što je bilo zabranjeno zbog uvoza iz Španjolske. Skoro sve pastoralne dužnosti predao je župnim vikarima te se posvetio humanitarnom radu koji je posebno uključivao školovanje starosjedilaca kako bi sami mogli izići iz siromaštva. Glavni cilj mu je bio učiniti starosjedioce i mestike neovisnima od španjolskih ekonomskih procesa. Zato je ljude podučavao kako uzgajati različite kulture. Taj proces bio je ugrožen 1808. za vrijeme velike suše što je prouzrokovalo raširenu glad, a španjolski trgovci umjesto da otvore svoje silose za prodaju pšenice, spriječili su distribuciju, što je diglo cijenu hrane. Nekoliko godina poslije uslijedila je pobuna.

Od početka bune do strjeljačkoga voda

Iako su ideje za neovisnošću nastale i tinjale u velikim gradovima Meksika, ipak je prvi sukob izbio gotovo slučajno, i to u malom i za tadašnje doba nebitnom Hidalgovu mjestu Dolores u jutro 16. rujna 1810. Župnik Miguel Hidalgo je u svojem domu organizirao sastanke na kojima su bili dobrodošli svi, kako starosjedioci, tako i mestici, kroli te Španjolci. Na tim susretima raspravljalo se o socijalnim i gospodarskim pitanjima, a ubrzo su prerasli u protukolonijalnu urotu. Početak ustanka bio je određen za advent 1810., no urotnici su bili obaviješteni da su otkriveni, te su bili primorani požuriti. Nakon što se pročulo kako vlast sprema njegovo uhićenje, da bi preduhitrio svoje protivnike, Hidalgo je započeo bunu što će kasnije postati rat za neovisnost Meksika. Hidalgo y Costilla zazvonio je zvonom male crkve u Doloresu i pozvao građane na borbu za slobodu. Ono što je isprva izgledalo kao lokalna pobuna, preraslo je u opći sukob, a ustanici, njih oko 80 000, krenuli su ka gradu Meksiku s namjerom zauzeti ga. Nakon početnih uspjeha i nekoliko osvojenih naselja, stigli su do glavnoga grada države gdje su bili odbijeni jer se nisu mogli natjecati s regularnom vojskom koja je bila bolje opremljena. Rat je krenuo drugim pravcima, a Hidalgo je život skončao pod paljbom strjeljačkoga voda. Naime, on i njegovi sljedbenici uhvaćeni su u zasjedi sredinom 1811. u meksičkoj državi Jalisco.

MN / Protiv autoriteta i ispred strjeljačkoga voda

S obzirom da je Hidalgo bio svećenik, inkvizicija mu je sudila za njegove neposluhe, herezu i neprimjerno ponašanje, što uključuje i činjenicu da je imao petero djece s dvjema ženama. Ekskomuniciran je 27. lipnja 1811. te je proglašen krivim za izdaju, a pogubljen je 30. srpnja iste godine. Prema određenim izvorima, prije samog čina strijeljanja stavio je ruku na srce kako bi vojnicima pokazao kamo ciljati. Odbio je i crni povez preko očiju i rekao kako će njegove ubojice biti zaboravljeni, a on će ući u legendu. Nakon Hidalgove smrti pobunu je preuzeo Jose Maria Morelos, također svećenik. Pod njegovim vodstvom održan je Kongres u Chilpancingu na kojem je Meksiko formalno proglasio neovisnost od Španjolske i na kome je ratificiran tekst onoga što će se kasnije pretvoriti prvi meksički Ustav. Sukob je trajao desetak godina i bio je daleko od homogenoga pokreta. Počeo je gotovo skoro kao seljačka buna protiv kolonijalnih gospodara, a završio se 1821. pobjedom alijanse liberala i konzervativaca. Borba za neovisnost vodila se i u obliku gerilskoga rata. Neovisnost je relativno mirno proglašena 27. rujna 1821., iako se formalno priznanje u Španjolskoj čekalo do 28. travnja 1836. Bivša španjolska kolonija tako je postala ustavnom monarhijom pod imenom Katoličko meksičko carstvo koje je nakon osamostaljenja određenih pokrajina Srednje Amerike, kao i unutarnjih sukoba, postalo saveznom republikom.

MN/ Razlozi neuspjeha pobune

Iako povjesničari imaju različite verzije u svezi s činjenicom da vojska seljaka i potlačenih od skoro 80 000 ljudi predvođena Hidalgom nije uspjela u namjeri zauzeti grad Meksiko i veoma brzo završiti pobunu, u jednom se svi slažu: on nije mogao toliki broj različitih skupina ljudi koji nikad nisu bili vojnici držati pod kontrolom. Dijelovi njegovih sljedbenika nisu poslušali naredbu i ušli su u grad Guanajuato te napravili masakr nad 500 stanovnika koji su bili kroli. To je rezultiralo gubitkom njihove podrške za koju se ispostavilo da je ključna. Time je izgubio, revolucija je ostala bez legitimnosti, a revolucionari bez opskrbljivača oružjem. Hidalgo izgleda nije shvaćao kako starosjediocima i mesticima koji su se nalazili u redovima njegove vojske, između bijelaca nije bilo razlike. Iako su krolovi bili za neovisnost, a rojalisti za ostanak pod španjolskom krunom, za mestike su svi bijelci bili neprijatelji i stoljetni tlačitelji. Također, povjesničari naglašavaju kako su se kroli i mestici/starosjedioci borili za dvije različite stvari. Kroli su željeli neovisnost od krune na isti način kako su britanski kolonisti željeli neovisne Sjedinjene Američke Države, ali su htjeli održati status quo u svemu ostalome pa i u rasno-ekonomskim odnosima, a mestici su se borili protiv tlačitelja i odbacivanja rasnih razlika. Uz masakr u Guanajuatu to su bili razlozi zašto oružani ustanak nije dobio pridjev „pravednoga rata“, a sukob se oduljio te su ga „ukrali“ gerilci, drugi pokreti i razni generali i vojskovođe. Hidalgo je umro onako kako je i živio - u borbi protiv autoriteta.

Iako je imao osjećaja za siromašne i potlačene, zasigurno ne spada u red svetih svećenika nego, naprotiv, u red onih atipičnih predstavnika Crkve koji nisu trpjeli nadređene. Vjerojatno pod utjecajem francuskih liberalnih ideja koje su se veoma brzo širile, odbacio je poslušnost Crkvi i mjesnom biskupu, na koju se bio zakleo te je vodio svećenički život onako kako je mislio da treba izgledati. Unatoč svemu, u Meksiku ga smatraju ocem nacije, a jedna savezna država nosi njegovo ime - Hidalgo. 

Početne želje i planovi Miguela Hidalga za socijalnim reformama, oslobađanjem robova, smanjenjem katastrofalno visokih poreza i povratkom zemlje starosjediocima nisu urodili plodom, ali je već započeta pobuna prerasla u rat za neovisnost Meksika