Najozbiljnije, poput Marije i Josipa, pristupiti popisu pučanstva

Popis pučanstva u BiH, prvi otkako je potpisan Daytonski mirovni sporazum, održat će se od 1. listopada (9 sati) do 15. listopada (21 sat). Ovlašteni popisivači posjetit će sva kućanstva u državi i obavljati intervjue s građanima iz kojih će dobiti mnoštvo potrebitih podataka. Međutim, ono što je u drugim zemljama sasvim normalno, u BiH se ponovno pretvorilo u političku igru, a među obični svijet se unosi zabuna. Unatoč činjenici kako je popis ključni element za ekonomski razvoj jedne zemlje, kao i njezin napredak na putu k europskim integracijama, mnogi i danas, a posebno bošnjački političari, nisu sigurni treba li se uopće održati...

Unatoč svemu, nakon više od dva desetljeća, koliko je prošlo od posljednjeg popisa u Bosni i Hercegovini, građani su spremni popisivačima pružiti potrebne informacije i odgovarati na postavljena pitanja. Iako se o popisu u posljednje vrijeme vodilo više kampanja, utisak je kako nijedna nije doprinijela tomu da se strah od eventualnih zloporaba svede na minimum. Znajući kakva je situacija u bh. društvu, takva razmišljanja su i opravdana. Najveći strahovi su vezani uz pitanje kako će novi podatci utjecati na buduće izbore i hoće li dodatno usložiti ionako složenu situaciju u BiH.

Moralna obveza svakog Hrvata-katolika javno očitovanje nacije i vjere

Naravno, najosjetljivija pitanja su u svezi s nacijom, vjerom, jezikom te prebivalištem i povratkom. Upiti koji se odnose na državljanstvo, nacionalnu (kako je to u listiću definirano etničku) pripadnost, vjeru i materinji jezik formulirani su onako kako jesu i građani imaju potpunu slobodu u svojem izboru. Popisivač nema pravo sugerirati odgovore, tako da se ljudi mogu izjasniti onako kako žele. Svi odgovori će biti evidentirani, a statističke institucije će ih unijeti u bazu podataka.

Katolička crkva i biskupi BK BiH pozvali su vjernike i istaknuli kako je moralna obveza svakog katolika javno očitovati svoju vjersku pripadnost i uvijek se izjasniti katolikom.

Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić 26. kolovoza uputio je dopis župnicima Vrhbosanske nadbiskupije kojim ih potiče da animiraju vjernike kako bi časno i dostojanstveno obavili svoju građansku dužnost u svezi s popisom pučanstva.

U njoj je istaknuto i ponovljeno kako je časna obveza čuvati i njegovati svoj narodni identitet i jezik izjašnjavajući se Hrvatom ili Hrvaticom, što bi pomoglo da se pokaže kako je BiH i dalje zemlja i hrvatskoga naroda.

U svojem obraćanju katolicima u BiH, te onima s privremenom ili stalnom adresom izvan nje, biskupi su ranije istaknuli kako popis pučanstva nije novost našega vremena jer i Sveto pismo izvješćuje o sličnom popisu na koji su se odzvali nazaretski stanovnici Marija i njezin zaručnik Josip: oni su pošli u Betlehem podvrgnuti se odredbi cara Augusta o popisu svega svijeta (Lk 2,1).

Popis je prije svega političko pitanje

Iako BiH spada u skupinu zajedno s određenim afričkim zemljama koje više od 20 godina nisu izvršile popis (kao što je Somalija npr.), među političarima i narodom čitav proces je prije svega političko pitanje. Unatoč činjenici kako je popis mnogo više od prebrojavanja naroda (i vjernika), u BiH su ipak najvažnija pitanja 24, 25 i 26, tj. izjašnjavanje o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti te materinskom jeziku. Prije samog usvajanja Zakona o popisu najveći dio bošnjačkih političara uopće nije bio za da se pitanja o etnicitetu, vjeri i jeziku unesu u upitnik, za razliku od hrvatskih i srpskih političara koji su na tomu inzistirali smatrajući kako je to bitno za jednu višenacionalnu državu.

Sve se zapravo vrti oko triju spomenutih pitanja, pa se u posljednjih nekoliko mjeseci među bošnjačkim pučanstvom prave promidžbeni programi i emisije s ciljem jedinstvenog izjašnjavanja na popisu. Mnogi su u strahu kako bi se dio bošnjačkog naroda mogao izjasniti kao Bosanci ili muslimani, što bi u konačnici smanjilo broj Bošnjaka.

Poseban problem pri popisivanju je veoma brojna i disperzirana dijaspora. Prema zakonskom predlošku, dijaspora se neće popisivati jer ljudi koji u proteklih 12 mjeseci nisu živjeli na teritoriju BiH, samim time ne ulaze u popis.

Kritičari ove zakonske odrednice tvrde da BiH ima specifičnu dijasporu koja je nastala ratom i etničkim čišćenjem pa se tom problemu trebalo pristupiti na drukčiji način.

Statistički podatci o onima koji prave statističke podatke

Gledajući u procjene i planove aktivnosti, osim zaposlenih u statističkim institucijama u BiH, na popisu pučanstva angažirano će biti skoro 19 000 ljudi (plus dodatnih 20 posto koji će biti rezerva u slučaju da neki odustanu). Popis će vršiti i 2 500 općinskih instruktora na terenu, 250 instruktora na razini BiH te 250 do 300 vanjskih suradnika na pripremi i obradi materijala. Troškovi popisa su viši od 46 milijuna maraka, a  tiskano je 5 milijuna popisnica na trima jezicima i dvama pismima. Nacionalne manjine će se moći izjasniti na svojem jeziku. Mnogi popisivači su odustali od rada kada su čuli da će novac dobiti tek iduće godine, a u pojedinim predjelima BiH još uvijek nije uspostavljena nacionalna kvota popisivača iz 1991. pa se provodi svojevrsni „uvoz popisivača“.

Popis i popisni podatci potrebni su za stvaranje realne slike o društveno-ekonomskoj situaciji u BiH: da budu osnova vladama svih razina za planiranje razvoja, kako zemlje, tako i svake regije i lokalne zajednice za olakšavanje domaćim i stranim poduzećima planiranje razvoja i investicije te olakšanje rada znanstvenoj i akademskoj zajednici.

To je i pozitivan korak na putu europskih integracija i korištenja sredstava iz EU fondova, a prikupljeni podatci će biti međunarodno priznati i usporedivi s podatcima drugih zemalja te omogućiti bolju ocjenu vlastitih rezultata.

Nakon popisa u BiH će se, između ostaloga, znati kakva je situacija u obrazovnom sustavu i zapošljavanju, kakve su mogućnosti o pitanju stambene izgradnje, kakav je stupanj tehnološkog razvoja u zemlji, koliko ima nepismenih i pismenih te njihova stupnja obrazovanja...

Preliminarni podatci popisa bit će objavljeni u roku od 90 dana, rezultati određeni jedinstvenim programom za obradu podataka bit će objavljeni u razdoblju od 1. listopada 2014. do 1. srpnja 2016.

Što je cilj?

 

Cilj popisa je ustanoviti broj stanovnika za cijelu BiH, kao i po svim teritorijalnim razinama – naseljima, općinama, gradovima, županijama i entitetima, njihova demografska, etnička, obrazovna, ekonomska, migracijska i druga obilježja, broj kućanstava, obitelji i njihove karakteristike i podatci o stambenom fondu i njegovim karakteristikama.

Što ako nismo kući?

 

Ako popisivač u vrijeme popisivanja ne zatekne stanare u kućanstvu, ostavit će pisanu obavijest o vremenu ponovnog dolaska popisivača ili adresu i broj telefona nadležnog popisnog povjerenstva koje stanari trebaju kontaktirati najkasnije do 15. listopada kako bi  se organiziralo njihovo popisivanje.

U Bosni nema raja bez kotorvaroškoga kraja

Općina Kotor Varoš, i pripadajuće joj katoličke župe, smještena je u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i opasana planinama: Borija (1 077 m) na istoku, Uzlomac (1 018 m) na sjeveru, Vlašić (1 943 m) na jugu, i obroncima Čemernice (1 338 m) na zapadu. Iako je sada čitav prostor preko magistralne ceste M-4 dobro povezan s banjolučkom i dobojskom regijom, u prošlosti nije bilo tako. Prema dostupnim podatcima, kotorvaroški kraj je nekoć doslovce bio „odsječen“ od svijeta i do njega se putovalo dugo i mučno i po sedam sati na konju, a nebrojno više sati pješke...

Koliko se zna, kroz Kotor Varoš, tada Kotor, kao putopisac prvi je prošao 1842. Banjolučanin fra Ivan Franjo Jukić te dao pobliži opis ovoga kraja. Osim velikog broja duhovnih zvanja,  iz Kotor Varoši potječu, između ostalih: Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350. - 1416.), hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, Ivo Pranjković, jezikoslovac; Asim Kurjak, zagrebački liječnik, te pjesnik Advan Hozić.

Tri župe – jedno podneblje

Prije 50-ak i više godina asfaltirana je cesta od Banje Luke do Teslića, a prije 30-ak prijevoj preko Borja. Zahvaljujući tomu, Kotor Varoš je dobro povezan s 35 kilometara udaljenom Banjom Lukom i više od 50 kilometara udaljenim Teslićem. Tako danas kroz Kotor Varoš gotovo ne prestaju prolaziti osobna i druga vozila s bh. oznakama, ali i ona s inozemnim registracijskim oznakama od kojih nisu sve „dijasporske“. Upravo magistralnom cestom M-4, koja se iz pravca Doboja i Teslića vijugavom putanjom kroz nepregledna gorja probija prema Kotor Varoši, došli smo i mi na naše odredište: crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.

Lijepa je to i moderna crkva koja se nalazi tik uz glavnu prometnicu u središtu grada, a njezina dva bijela tornja s velikim križevima ne ostavljaju mogućnost pogreške. 

Kotorvaroški župnik je fra Anto Šimunović, sin ovoga kraja, pristupačan, susretljiv i razgovorljiv bosanski fratar. On nas je srdačno ugostio u prostorijama župnog ureda i govorio nam „bez dlake na jeziku“ o situaciji u njegovoj župi i rodnom kraju. „Ovo je veoma prometno mjesto, ljudi dolaze obilaziti svoje ruševine i groblja. Ipak, pored svega imamo samo 250 vjernika sa stalnom adresom na području triju župa koje pastoralno opslužujemo fra Marko Bandalo i ja. U samoj kotorvaroškoj župi sada ima oko 230 vjernika. Prema blagoslovu kuća, mogli bismo reći da ih je i više jer ljudi dođu za Božić na odmor ovdje. Godine 1991. cijeli ovaj kraj imao je 10 500 katolika, a samo moja župa oko 5 500. To se može vidjeti po veličini crkve koja je tik pred rat završena, ali nije ni godinu dana prošlo, srušena je“, rekao nam je fra Anto na početku razgovora. Inače, ovdje se pod pojmom kotorvaroški kraj u kolokvijalnom razgovoru, ali i stručnim radovima ne uzima samo prostor kotorvaroške župe, nego i teritorij koji pokrivaju susjedne Sokoline i Vrbanjci.

Rezervna domovina mač s dvjema oštricama

U ovakvim župama koje će dugo, veoma dugo vremena osjećati posljedice rata, nezaobilazna pitanja su povratak i obnova. Nažalost, Hrvati se nisu vratili, za razliku od Bošnjaka kod kojih je postotak povratka više od 50% i sada ih ima, prema nekim procjenama, 7 000. Naš sugovornik zna odgovor zašto je to tako. „Hrvat ima i rezervnu domovinu i zato se nije vratio. Dugo vremena je prošlo i čekanje se oduljilo. Nitko nije odustao od ovoga kraja, ali tek 1998. moja obitelj je uspjela vratiti svoju imovinu. Dakle, tek onda kad su iz nje izišli oni koji su je zaposjeli, ali ni tada nije bilo riješeno. Ja sam ovdje došao u posjet i vidim prazna kuća, a zaključana. Ključa nigdje nema i ja se naljutim, odem uzmem drugu bravu i obijem svoju kuću. Onda dođe povjerenik za izbjeglice i prijeti policijom. Ja kažem kako se on pravi budala. Kuća vraćena, a on nosi ključeve od moje kuće, te povjerenik popusti i ode“, ističe fra Anto objašnjavajući tešku pravnu bitku za povratak svoje imovine koju su prošli mnogi Hrvati i Bošnjaci u ovome kraju. Prema riječima našega sugovornika, srpska vlast je koristila svaku priliku usporiti povratak. Nažalost, dosta vremena je prošlo, mnogi su se zaposlili u Hrvatskoj i na Zapadu; ljudi su osnovali nove obitelji, dobili djecu, tako je bilo sve teže vratiti se sve i da su uvjeti bili idealni. Župnik je uvjeren da bi se, kad bi danas vlast bila pravednija, povećao broj povratnika. Što se tiče samoga župnog ureda, naglašava kako nemaju problema. Odnose s Pravoslavnom crkvom su, ne svojom krivicom, sveli na čestitanje Božića i Uskrsa ako se sretnu na ulici, ili na povremeno slanje razglednica.

Kad otimaš od Hrvata, to nije krađa

Razgovarali smo i o sigurnosnoj situaciji. Ovo je općina s mnoštvom razbacanih sela u kojima ne živi skoro nitko. Vjerojatno to predstavlja „raj“ za lopove, pomislili smo. „Izravnih napada na crkvu nema. Nismo imali nikakvih problema u posljednje vrijeme. Ne živimo u oblacima i ne očekujemo previše. Ne možemo prepustiti ovaj narod ovdje samome sebi, ali ne možemo ni sanjati kule i gradove. Vlast je dvolična, poziva na povratak, a s druge strane sve opstrukcije pravi. Kad dođete u neko selo, odmah ćete znati čije je. Sama infrastruktura će vam pokazati gdje ste došli. Svi naši putovi prema hrvatskim selima su odlagališta otpada i nisu asfaltirani. Pitanje imovine i šuma... ništa nije riješeno. Ovčari nose kliješta sa sobom i presijeku žicu kako bi ovce ušle u hrvatske njive. Obijaju kuće kako bi u njima prespavali, pa nastave put“, rekao nam je župnik i naglasio kako je ironično da se od ovčara koji upadaju u tuđe ističe jedan Bošnjak. Njemu zakon gleda kroz prste jer on čuva ovce poznatih Srba, pa mu se to oprašta. Izgleda kako su krađe šume i stočne hrane poseban problem ovog podneblja, što objašnjava možda primjer koji nam je na šaljiv način prispodobio fra Anto.

 „Krenuo ja jednom kući i kako idem putem, čujem motorka radi.

'Dobar dan'. 'Kako je momčino? Kako ide?'

'Dobro ide!', odgovori šumokradica.

'Ali zašto moje siječeš?'

'Znaš šta, meni su rekli da ovo nije ničije (...) Bljesak, Oluja...', brani se čovjek s pilom.

'Kako bolan nije ničije? Znaš ti dobro čije je ovo. I kakve veze ti iz Travnika što si došao i ja odavde imamo s Bljeskom i Olujom?' Nakon toga se on malo povukao“, pripovijeda fra Anto te veli kako se vlast počela brinuti za ovaj problem tek kad su šume Hrvata posječene pa su lopovi počeli zadirati u državnu imovinu. „Vlast se boji socijalnog bunta jer ljudi nemaju od čega živjeti, onda im dopuštaju krasti sitnicu i svi budu zadovoljni. Naravno svi osim onih kojima je ukradeno“, rekao nam je župnik.

Graje djece više skoro da i nema

Nažalost, u gradu je vrlo mali broj mladih katolika. Za pretpostaviti je da tako mala župa nema mladih. O tomu svjedoče i poratne statistike iz kojih se može iščitati kako je uvijek više umrlih nego krštenih. „Ja sam od 2009. u Kotor Varoši. Imao sam dva krštenja djece koja su ostala ovdje, i u Vrbanjcima sam dva krstio iz jedne obitelji. Krstili smo 5 - 6 odraslih koji su iz mješovitih brakova, te oca i njegova sina istodobno. Pričesti još nije bilo, a dogodine ću imati dvije. Krizmali smo i nekoliko djece koja žive izvan BiH, gdje su imali vjeronaučne pripreme. Oni su se dogovorili sa svojim poučiteljima pa su došli ovamo i krizmali se. Sljedeće godine imamo troje djece za pričest i nekoliko krizmi. To je za nas događaj pa ćemo pokušati to sve objediniti kako bi bilo svečanije“, rekao nam je kroz osmijeh fra Anto.

Saznali smo kako se tu začudo dogodi i poneko vjenčanje, npr. župnikov brat se vjenčao u župi, i to djevojkom koja je odavde, ali žive izvan BiH jer tamo imaju posao. „Mnogi Hrvati-katolici ovdje žive od mirovina, i to onih iz europskih zemalja, a drugima pomažu djeca. Iako je slika depresivna, ljudi ipak obnavljaju kuće polako i ovdje dolaze 'napuniti baterije', odmoriti se“, rekao nam je kotorvaroški župnik te naveo još jednu zgodu. „U našoj župi imamo jednog političara u Vijeću naroda RS-a, povratnik je. Bili su u Njemačkoj kao izbjeglice i spremali se obiteljski za odlazak u treće zemlje. Amerikanci su im dijelili letke za svoju zemlju, u kojima je stajalo kako je u SAD-u normalno tuširati se svaki dan, kao da smo mi divljaci koje treba educirati. To je bila kap koja je prelila čašu pa su se vratili ovamo. Nije uzeo očevo, nego djedovo pa je otvorio pekarnicu, i tek nedavno je ušao u politiku.“

„Crkvu smo nestručno minirali“

Nakon razgovora u župnom uredu prošetali smo do crkve ispred koje se nalazi Gospin kip i spomenik s imenima stradalih katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću (557 žrtava) te u posljednjem Domovinskom ratu (170 žrtava). Djelo je to akademskog kipara iz Zagreba Ante Jurkića. Kip je izliven u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 

Ispred Gospina kipa i spomen-obilježja stradalnicima obaju ratova dostojanstveno je u listopadu prošle godine obilježena 20. obljetnica progona Hrvata-katolika kotorvaroške doline. Crkva je 1991 bila izgrađena prema projektu Marka Mušiča, na istom onom mjestu gdje je 1987. uklonjena stara crkva koja je također bila teško stradala 1944. „Sve osim fasade je bilo gotovo 1991., ali već 11. lipnja 1992. je bila zapaljena. Treba napomenuti kako je planski minirana 1993. Jedan toranj je trebao padajući srušiti župni ured, a drugi je trebao srušiti crkvu. Kako su rušitelji sami rekli, zbog nestručno obavljenog posla, stavili su pogrešnu količinu eksploziva te tornjevi nisu pali kako su oni htjeli. Jedan je okrznuo krov župnog ureda, a drugi nije pao na crkvu. Ne ide uvijek sve po ljudskim planovima“, naglašava nam fra Anto. Nažalost, zapaljene su i tek nabavljene orgulje od osam registara, a budući da je crkva imala mnogo elemenata od drveta i lamperije, sve je lako buknulo. Povijest bilježi kako su hrvatske postrojbe 1942. zapalile pravoslavnu crkvu, što je možda, prema župnikovim riječima, i bio motiv za osvetu i rušenje katoličke crkve 1992. Možda u nekoj moralno iskrivljenoj dimenziji postoji opravdanje za jedan takav čin, ali što je sa svim ostalim stotinama, pa i tisućama srušenih crkava, župnih ureda, kapelica, pastoralnih centara Katoličke crkve i protjeranih Hrvata s teritorija Republike Srpske? Za to nitko normalan ne može pronaći ni najmanje zrnce uporišta za opravdanje. „Od crkve su ostali samo zidovi. Bila je dobro izgrađena pa se nije sve moglo srušiti. Jedan od pokretača obnove crkve bio je bivši župnik fra Pero Karajica. On je započeo, a mi nastavljamo.

Upravo smo u travnju završili s kamenim dijelom poda te trebamo ugraditi drvene. U ovoj crkvi je stradao, što je i najveća šteta nakon rušenja, mozaik puta križa iz 1972., jednog od možda najvećih hrv. umjetnika Ive Dulčića. Ja se kao mali sjećam akcije Milijun kamenčića u mozaik, jedan dinar jedan kamen, kad su se skupljali prilozi za put križa. On je imao svoje mjesto u staroj crkvi i kod našeg svijeta je zaživio, ne samo fotografski, nego i duhovno. Nažalost, samo što je postavljen u novu crkvu, izgorio je“, rekao nam je fra Anto. Treba napomenuti kako je od 1995. pa sve do listopada 1998. župna kuća služila kao izbjeglički kamp vlastima, i tada je pretrpjela znatna oštećenja i u potpunosti je devastirana. Uništena je sva arhiva, a župna knjižnica s oko 1 000 knjiga je otuđena i prenesena u gradsku knjižnicu.

Posjet obitelji Verić

Nakon obilaska crkve i vjeronaučne dvorane koja služi kao improvizirani sakralni prostor dok se obnova ne privede kraju, posjetili smo obitelj Ankice Verić, uposlenice banjolučkog Caritasa, koja je sa svojim suprugom rodila osmero djece, od kojih šestero živi u Kotor Varoši. Oni žive u relativno malom stanu u stambenoj zgradi blizu crkve. Iako je riječ o binacionalnom braku, djeca su uz odobravanje supruga odgajana u katoličkoj vjeri. U kratkom posjetu toj obitelji zaključili smo kako je riječ o jednoj lijepoj zajednici. Oni su i animatori misnoga slavlja i veoma su aktivni u životu župe. Katolički stavovi su posebno vidljivi u raspravi u svezi sa spolnim odgojem u školama, tendencijama u svijetu da se mama i tata zovu samo roditeljima, te akcijama koje provodi udruga U ime obitelji o čemu smo zapodjenuli žustru raspravu potaknuti emisijom koju su gledali na HRT-u kad smo im došli u goste.

Poslije razgovora u obitelji Verić, župnik nas je provozao kroz napuštena hrvatska sela. Tek smo tu vidjeli ono o čemu smo slušali nekoliko sati prije: prazna i pusta sela, uništene kuće, odlagališta otpada, obnovljene kuće u kojima nitko ne živi, neasfaltirani putovi koje su prokopali jaki potoci kiše... Župnik bi pozdravio pokojeg starijeg župljanina i župljanku. Pokazao nam je i mali ribnjak, filijalnu crkvu sv. Leopolda Mandića u Zabrđu te kuću-kontejner seoske gatare koja odlično živi na račun lakovjernih...

Tvornica koja ravnopravno konkurira na svjetskom tržištu

I to nije sve. Iako bi mnogi pomislili da se ništa ne događa i da prijeti stagnacija, župnik nas je odveo u prostore kompanije Strojotehnika gdje smo razgovarali sa Stipom Marićem, jednim od osnivača. Poslovne hale i objekti samo su ispostava tvrtke iz Zagreba koja se bavi uvozom i prodajom CNC alatnih strojeva, programskih paketa za podršku proizvodnje alatnim strojevima, reznog alata i pribora, te uslugama razrade tehnologije i obuke potrebnog kadra za rad na CNC alatnim strojevima. Tvornica je doslovce niknula na ledini, a kada su radnici počeli s poslom, na prostoru predviđenom za parkiranje automobila bila su samo dva bicikla. Danas mnogi radnici voze automobile u rangu vlasnika tvrtke. Nije zgoreg spomenuti da pobjeđuju mnogo razvijenije zemlje na tenderima te redovito dobivaju narudžbe iz Njemačke i ostalih zapadnih zemalja, a na tržištu su konkurentniji, recimo, od jedne Kine koja je iz njihove tvrtke naručivala određene dijelove. Obilaskom moderne tvornice i poslije zajedničkog ručka sa svećenicima ovoga kraja, završili smo svoj posjet.

Kraj bogat duhovnim zvanjima danas je opustio 

Ako mnogo putujete kroz BiH i njezine različite predjele, nakon određenog vremena možete zaključiti kako postoje lijepa i manje lijepa mjesta, sretni i manje sretni krajevi te prenapučeni i, nažalost, pusti krajevi. Zbog djelovanja (ne)ljudske ruke, jedan od najljepših i najčistijih podneblja u BiH, kotorvaroški kraj, postao je za Hrvate-katolike među najtužnijim jer ih tamo više skoro pa i nema... Nestalo je graje djece, sela su pusta, kuće porušene, a obnovljenih je još uvijek malo. Nekada duhovnim zvanjima bogat kraj danas je opustio.  

Ostaje nada da će čista priroda i poboljšanje političke klime ponovno privlačiti ljude da otkriju ovo lijepo podneblje. Možda i ekonomija na granicama Europske unije, kao što je Strojotehnika, to i ubrza.

Kotor Varoš – župa Rođenja Marijina

Župa Kotor Varoš ima bogatu tradiciju. Prvi put se spominje 1623. Na njezinu području postoje dvije područne crkve. Jedna je na groblju u Bilicama, posvećena 1980., u ratu zapaljena i potpuno uništena. Druga je crkva u Zabrđu, izgrađena 1984., a u noći s 15. na 16. kolovoza 1998. minirana. Kotorvaroška župa ima više od 30 živih svećenika, od toga 25 fratara i jednog biskupa - mons. Berislava Grgića, te sve ukupno oko 100 časnih sestara. U župi se nalazi i nekoliko grobljanskih kapelica, a tvore je naselja: Kotor Varoš, Bašćina, Čepak, Duratovci, Kotor, Kotorišće, Novo Selo, Podbrđe, Skatavica, Slatina, Šibovi i Zabrđe.


Fotografije su iz 2013.