Marguerite A. Peeters, direktorica Instituta za dinamiku dijaloga među kulturama: Radikalna strana nove globalne etike ima razorne posljedice na obitelj, društvo i vjeru

Padom Berlinskog zida, Europa, a i cijeli svijet doživjeli su promjene koje su poprimile razmjere globalne kulturne revolucije. Posljedice te revolucije, koja gotovo neprimjetno traje i danas, utječu na vjeru i društveno-politički život svakoga kršćanina ili, bolje rečeno, svakoga čovjeka. Ti procesi su iznimno složeni, a neki gotovo nevidljivi te je potrebno mnogo znanja, volje i truda da ih se sve evidentira i prouči. Jedna od onih koja se aktivno bavi ovom nadasve važnom temom je Marguerite Peeters, praktična katolkinja, Amerikanka s belgijskom adresom (živi i radi u Bruxellesu) koja je postala priznati stručnjak na području međunarodnih organizacija, ljudskih prava, globalnih kulturnih promjena i postmoderne… 
 

 Uvidjevši što je donijelo „novo doba“ poslije pada Berlinskog zida, u Bruxellesu 2003. osnovala je Institut za dinamiku dijaloga među kulturama (Institut pour une Dynamique de Dialogue Interculturel) koji proučava globalne kulturne promjene. Također, predaje na belgijskoj filijali Papinskog lateranskog sveučilišta, a gostujući je profesor na Papinskom sveučilištu Urbaniani. Uz svoj novinarski rad objavila je knjige: Izopačenje demokracije – moć u rukama onih koji nisu izabrani (2001.), Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja (2007.) te brošuru Nova globalna etika: izazovi za Crkvu (2006.) koju je u nastavcima ove godine prenio i Katolički tjednik.

S njom smo razgovarali o njezinu istraživačkom radu, novim globalnim odnosima, pojmu rodna ideologija, ali i o ponovnom pronalasku kršćanskoga identiteta u današnjem svijetu…

Profesorice Peeters, koji su središnji izazovi za Crkvu u novim globalnim odnosima nastalima nakon pada Berlinskog zida?

Na kraju hladnoga rata, Ujedinjeni su narodi pokrenuli stvaranje takozvanog novog globalnog konsenzusa o normama, vrijednostima i prioritetima za novo razdoblje, za 21. stoljeće, za doba globalizacije. Pojavio se novi jezik koji izražava novu etiku. Ta je etika nova zato što je postmoderna, ali i zato što je riječ o posve sekularnoj etici suprotstavljenoj sustavu univerzalnih vrijednosti iz Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka (Opće povelje o ljudskim pravima) koja je bila otvorena za transcendenciju i koja je u određenoj mjeri uključivala judeokršćansku perspektivu. Nova etika dolazi sa sekulariziranog Zapada, a nameće se kao globalna. Licem u lice s tim fenomenom, prvi izazov za Crkvu je biti ono što jest, biti vjerna Gospodinu Isusu jer će najbolje služiti čovječanstvu ako bude ono što jest. Izazov za Crkvu je isto tako razlučiti Božje naume za ova vremena, kao i djelovanje Duha Svetoga u današnjem svijetu, da bismo se mogli posve poistovjetiti s tim naumima. O tomu je riječ u „novoj evangelizaciji“.

Radikalna strana nove etike pokazuje se na području antropologije u normama koje se odnose na „rodnu jednakost“ i „seksualno i reproduktivno zdravlje“ i s njime vezana prava, što vodi do globalizacije zapadne seksualne revolucije i ima razorne posljedice na obitelj, društvo i vjeru u nezapadnim kulturama. Ovdje je izazov za Crkvu prenositi nauk Crkve o muškarcu i ženi, o ljudskoj ljubavi i obitelji, i to bez ikakve dvosmislenosti. Zbog kulture u kojoj žive, mladi ljudi danas trebaju temeljitiju izobrazbu nego u prošlosti. Trebali bi odrastati u snažnim obiteljima u kojima vladaju ljubav i vjera.

Prije deset godina osnovali ste Institut za dinamiku dijaloga među kulturama (Institut pour une Dynamique de Dialogue Interculturel) koji proučava globalne kulturne promjene. Koja vas je ideja vodila?

Htjela sam dati pravni okvir djelovanju kojim se kao slobodna novinarka i istraživačica bavim još od 1994. Proučavala sam velike kulturne, etičke i političke promjene koje su se događale pod okriljem Ujedinjenih naroda poslije pada Berlinskoga zida, i shvatila važnost koju ta „globalna kulturna revolucija“ ima za cijelo čovječanstvo. Uvidjela sam da se taj rad treba nastaviti i da moram pokušati odgovoriti na golemu potrebu za izobražavanjem koju ističu naši korespondenti sa svih pet kontinenata. Još uvijek vlada opće neznanje o kulturnim, političkim, antropološkim, duhovnim izazovima nove etike, i posvuda je potrebno razlučivanje. Shvatila sam da su izazovi složeni i da će to razlučivanje biti naporan i dugotrajan posao. Kao kršćani još smo uvijek u procesu razlučivanja da bismo shvatili na što nas Gospodin zove u kontekstu nove globalne kulture.

U brošuri Nova globalna etika: izazovi za Crkvu (2006.) napisali ste da je većina intelektualaca i ljudi na položajima prihvatila nove norme i vrijednosti koje su nastale nakon pada Berlinskog zida, i da se za njima povela ne postavljajući si pitanje njihova značenja. Možete li nam to podrobnije objasniti?

Jezik, politika, norme i vrijednosti koji su prihvaćeni „novim globalnim konsenzusom“ nisu bili propitkivani, nego su se nametnuli kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. To je dovelo do jedne velike promjene: došlo je do pomaka s modernog demokratskog modela većina/oporba, odnosno s pluralističkog društva, na globalno konsensualnu kulturu koja ne podnosi nikakvu oporbu. Nova „konsensualna“ kultura ne traži aktivno ono što je dobro za ljudsku osobu, niti traži istinu o čovjeku. Proces konsenzusa koji ne traži ono što je dobro i istinito, nezdrav je i opasan.

Napisali ste da bi u svijetu novih globalnih odnosa svi katolici trebali biti svjesni svojih odgovornosti i preuzeti ih. Dodajete da se „nova kultura“ pretvara da je blaga i umjerena, dok zapravo promiče protukršćanski program. Kako je to moguće?

Katolici koji su doista budni u vjeri, imaju „osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) koji ih pod utjecajem Duha Svetoga prosvjetljuje i pomaže im u razlučivanju. Čak i kada nemaju potpuno znanje o tomu što se skriva iza novih izraza i pojmova, oni su sposobni protumačiti znakove koji im pokazuju što dolazi od svjetlosti, a što od tame. Argumenti koji se koriste u promidžbi eutanazije, na primjer, vrlo su blagi („sućut“, „ljudsko dostojanstvo“, „informirani pristanak“ itd.), dok je program doista tvrd, doslovno ubitačan. Oni koji su snažni u vjeri, neće se dati prevariti „blagim“ argumentima. Sam đavao, koga Isus naziva čovjekoubojicom, koristio je „blage“ metode da bi zaveo Evu u Rajskom vrtu. On to i danas čini sa svakim od nas.

U „novoj kulturi“ svjedočimo nastanku desetaka, možda i stotina novih riječi koje su se nametnule u komunikaciji i postale dijelom svakodnevnog govora, dok se iz njega istodobno izbacuju riječi koje pripadaju kršćanskoj tradiciji. Je li moguće zaustaviti taj proces i kako?

Mislim da prva briga katolika ne bi trebala biti zaustavljanje toga procesa, nego svjedočenje istine, buđenje savjesti braće i sestara, odgajanje i obrazovanje. To bi trebala biti naša stalna briga u svakoj situaciji. Nije moguće zaustaviti proces koji se već nametnuo. Poslanje Crkve nije vremenite naravi, nije u grabljenju moći da bi se mijenjao svijet. Poslanje Crkve je svećeničko, kraljevsko i proročko. Primili smo Duha Osloboditelja: moramo promicati duha oslobađanja od globalnih normi i novoga jezika i koristiti jasan i nedvosmislen jezik.

U svojim ste tekstovima naveli činjenicu da se pojedinačno pravo na izbor danas stavlja iznad naravnih zakona. Je li to primjer radikalnosti postmodernog društva koje radikalnima naziva sve one koji slijede tradicionalne vrijednosti?

Ako, na primjer, pojedinac tvrdi da ima pravo izabrati svoju seksualnu orijentaciju, on će sve one koji se suprotstavljaju tom navodnom pravu, optužiti za netoleranciju i diskriminaciju. Ta su dva svjetonazora nepomirljiva. Tu nema srednjega puta.

Pojam „gender“ – rod – koji sustavno uništava antropološku strukturu muškarca i žene, postao je dijelom svakodnevnoga govora. Koji je cilj takve agresivne politike i odakle ona dolazi?

Upravo sam objavila knjigu na tu temu. Rodna revolucija vuče svoje korijene iz daleke prošlosti. Već stoljećima, od pojave deizma, zapadna društva odbacuju Božje očinstvo, što je dovelo do toga da su se pobunila i protiv ljudskoga očinstva koje smatraju protivnim jednakosti i individualnim pravima. Došlo je do razvoda između osobe (stvorene iz ljubavi i za ljubav) i onoga što ja zovem nediferenciranim „pojedinačnim građaninom“ koji ima „jednaka prava“, ali nije shvaćen kao dio obitelji. U zapadnoj smo kulturi najprije ubili oca (koga smo optužili da je izvor ugnjetavanja), zatim majku (kontraceptivni mentalitet, pravo na pobačaj, prioritet koji se daje „osnaživanju“ žena), a onda i suprugu (seksualna revolucija, mnoštvo „partnera“). Pojam „gender“ – rod – u svojemu današnjem ideološkom tumačenju pojavio se u tom okružju po prvi put 1955. u SAD-u. Cilj rodne revolucije je stvoriti novo društvo, globalno društvo u kojemu će se „dekonstruirati“ – razgraditi – ženskost i muškost, komplementarnost spolova, majčinstvo i očinstvo (na koje se gleda kao na „stereotipe“). Tada će pojedinac biti slobodan izabrati svoj rod, bit će slobodan samoga sebe rekonstruirati kao da nije stvorenje koje proizlazi iz Boga punog ljubavi.

Kako ponovno pronaći kršćanski identitet u moru novih globalnih pojmova i trendova?

Uz pomoć Duha Svetoga kršćanski identitet može se naći tamo gdje jest: u božanskoj objavi, u Svetom pismu, u Predaji i Magisteriju Crkve, u liturgijskom životu Crkve, u istinskim djelima ljubavi. Ako ga tražimo u svijetu, u sekularnoj globalnoj etici, nećemo ga naći!

Kako bi se Crkva trebala postaviti prema tim pitanjima?

To je pitanje koje treba postaviti onima koji imaju vlast odrediti put kojim Crkva ide. Ja sam laikinja koja pokušava na najbolji mogući način raditi svoj posao.

Za kraj, koja je vaša poruka kršćanima koji obnašaju bilo kakve funkcije u društvu, napose onima koji djeluju unutar crkvenih organizacija?

Crkvene karitativne organizacije ili nevladine organizacije koje rade na razvojnim programima i imaju posla s međunarodnim organizacijama, bit će u napasti bez razlučivanja prihvatiti novi jezik i novu etiku. Njima moramo reći: mi smo u svijetu, ali ne od svijeta. Mi smo Kristovi. Moramo krenuti od Krista i završiti u Kristu. Ne možemo služiti dvojici gospodara. Nećemo izvršiti svoje proročko poslanje ako se prilagodimo duhu svijeta.

Dogodilo se na svetkovinu Velike Gospe

Na datumu 15. kolovoza katolička Crkva slavi možda ponajveću marijansku svetkovinu Veliku Gospu ili Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Iako je  nauk o Marijinu uznesenju na nebo relativno mlad, proglasio ga je papa Pio XII., 1. studenog 1950. tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. U ovom tekstu ćemo analizirati važne svjetske, ali i domaće događaje koji su se u povijesti odvijali na taj dan.

Tijekom povijesti na Veliku Gospu odvijali su se brojni događaji, neki su se izgubili u vremenu jer nisu zapisani, dok su drugi duboko urezani u kolektivnu svijest čovječanstva kao što je npr. rođenje Napoleona Bonaparte ili probijanje Panamskog kanala. Od nacionalnih oslobođenja, rođenja poznatih i uticajnih ljudi, poraza osvajača do negativnih događanja kao što su brojna ubojstva ljudi, prirodne katastrofe, nuklearne probe 15. kolovoza je dan u kojem su se između ostalog dogodilo i tiskanje druge knjige na svijetu, osnivanje isusovačkog reda ali i možda ključni događaj koji je prethodio Francuskoj revoluciji...

Datumi koji nisu izgubljeni u povijesti

Povijesne knjige za prvi zapisani događaj od 15. kolovoza uzimaju Bitku na Jarmuku 636. kada su se sukobile bizantska i arapska vojska te drugu arapsku opsadu Carigrada (717-718) koja je doživjela propast. Povjesničari se ne slažu u vezi s datumima pa se 15. kolovoz uzima kao približno vrijeme ovih događaja.

Saraceni  su 927. osvojili i uništili grad Taranto na jugu današnje Italije, a 1057. 15. kolovoza ubijen je škotski kralj Macbeth, koji je 17 godina ranije osvojio prijestol ubivši tadašnjeg škotskog kralja Duncan, simptomatično uoči Velike Gospe. Magbetova vladavina inspirirala je Shakespearea da napiše jednu od svojih najpoznatijih drama,

Mnogi znaju kako je Gutembergova Biblija prva tiskana knjiga na svijetu međutim rijetki su oni koji su čuli kako je 1457. tiskana Knjiga psalama iz Mainza, koja se smatra drugom tiskanom knjigom.

Portugal, velika morska sila može se podičiti svojim ranim odnosima sa Kinom. Naime 1517. sedam portugalskih brodova pod vođstvom Fernão Piresa de Andradea susreću kineske zvaničnike na ušću Biserne rijeke, treće rijeke po veličini u Kini. Dvije godine poslije na Veliku Gospu osnovan je grad Panama.

Veliki ljudi i veliki datumi

Sv. Ignacio Loyola osnovao je 1534. u Parizu jezuitski red, kojeg je papa Pavao III. priznao šest godina kasnije. Isusovci ili službeno Družba Isusova (lat. Societas Jesu) je red Katoličke crkve s geslom Ad Maiorem Dei Gloriam odnosno Sve na veću slavu Božju!. Danas je na svijetu ovo najbrojniji red s oko 18 tisuća članova, a osim po duhovnoj djelatnosti ponajviše preko svojih Ignacijevih Duhovnih vježbi, isusovci su poznati po u znanosti.

Na korčuli se 1571. slavilo. Turci su pokušali zauzeti grad Korčulu, krenuvši na nju s dvadeset velikih brodova. Iznenadni udar nevremena je odagnao Turke od napada, prisilivši ih na bijeg.

1575. Rođen je isusovac Bartol Kašić, hrvatski pisac i jezičar. U hrvatskoj povijesti te u povijesti hrvatskoga jezika, tj. jezikoslovlja, ostat će upamćen ponajprije kao autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.). Gramatika je trebala je pomoći isusovcima upućenim u hrvatske zemlje kao misionari vjere i naučavanja. Pisana latinskim jezikom, bez prethodnog uzora u hrvatskom jeziku, Kašićeva gramatika otvorila je pitanje hrvatskog jezika i pravopisa te problem izbora ''najopćenitijeg narodnoga govora''.

U dalekom Japanu na Veliku Gospu 1549. sv. Francis Xavier se iskrcava na obalu Kagoshimu (Japanski datum za ovaj događaj je 22 srpnja), nažalost misionarska djelatnost u Japanu je doživjela veliku debakl zbog brojnih zločina nad samim misionarima.

Pisci, državnici i nevino optuženi kardinal

Brod Mayflower isplovio je 1620. iz Southamptona sa 102 putnika separatista poznatiji i kao Pilgrimi za današnju istočnu obalu SAD-a. Pruski kralj Friedrich Wilhelm, koji je tijekom vladavine centralizirao administraciju i formirao jaku i discipliniranu vojsku, pa se smatra utemeljivačem pruskog militarizma rođen je 1688. na Veliku Gospu.

U Ajačiju, na Korzici, 1769. rođen je francuski vojskovođa i car Napoleon Bonaparta, čiji su ratni uspjesi omogućili političku i ekonomsku prevlast Francuske nad većim dijelom Evrope te su promijenili lice i naličje čitavog doba. Vjerovatno jedna od najpoznatijih povijesnih osoba je rođena na Veliku Gospu.

Škotski pisac Walter Scott, često nazivan „ocem povijesnog romana“, rođen 1771.napisao je između ostaloga romane: Rob Roy i Ivanhoe.

U Francuskoj su 1785. bila burna vremena. Tako je francuski kardinal De Rohan uhićen u poznatom procesu u vezi s aferom kraljičine ogrlice. Riječ je o višemilijunskoj prevari kako bi se iz društvenog života pokušao optužiti i ukloniti kardinal. Događaj se smatra značajnim jer je narod poslije toga postao potpuno nezadovoljan monarhijom, što je na kraju rezultiralo Francuskom revolucijom. Kasnije je dokazana kardinalova nevinost.

Oslobođeni robovi iz Amerike 1824. osnovali su državu Liberiju, a 1832. Papa Grgur XVI. izdaje encikliku Mirari vos koja se bavi relativizmom i religijskim indiferentizmom. Ta dva moderna zla očito ne muče samo naše suvremenike nego svoj korijen imaju duboko u prošlosti.

U kopenhagenu se slavilo 1843. kada je otvoren poznati Tivoli park.

Zubarska stolica, Ivan Meštrović i Lorens od Arabije

Zasigurno je većina ljudi barem jednom bila kod zubara. Znamo kako je to traumatično iskustvo za većinu ljudi. Međutim jeste li se ikada upitali otkud i kada je napravljena zubarska stolica. Prva zubarska stolica patentirana je 1848, a za to je zaslužan Waldo Hanchett. On je došao do jednostavnog zaključka da na običnu stolicu na četiri noge nadogradi držač za glavu. Zbog njega je odlazak zubaru postao pjesma (šalimo se naravno).
Car Franjo Josip I. ukinuo je 1881. Vojnu krajinu i vratio je pod vlast hrvatskog bana i Sabora, a 1883. Rođen je Ivan Meštrović, najpoznatiji i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Rodio se 15. kolovoza u Vrpolju kod Županje ali je djetinstvo proveo u Dalmaciji. Govoreći o Meštrovićima zanimljivo je spomenuti da korijeni Ivana Meštrovića sežu u Bosnu i Hercegovinu, točnije Fojnicu. Prvi Meštrović koji se doselio iz u Dalmatinsku zagoru oko 1630. bio je izvjesni Ivan Meštrović zvani Aga. On se u Duvnu vjenčao s kćerkom jedinicom iz imućne obitelji. Tom prilikom mladenkin otac uvjetovao je brak time da budući muž, uz svoje, uzme i njihovo prezime - Gabrilović. Uz obrazloženje kako ne želi da se loza Gabrilovića zatre. Sve do rođenja najpoznatijeg hrvatkog kipara Ivana Meštrovića prezime obitelji glasilo je Gabrilović - Meštrović, dok Ivan Meštrović jednog dana nije izostavio Gabrilović iz svoga prezimena.

Thomas Edward Lawrence, arheolog, istraživač, pisac i ratnik rođen je 1888. postao je poznat kao Lorens od Arabije, kada je u Prvom svjetskom ratu (1917.-1918.) poveo Arape u rat protiv Turske. Film po njegovom životu je također poznat.

Prvi i Drugi svjetski rat

Datumi za vrijeme ratova puni su krvavih godišnjica i velikih stradanja, pogotovo ako je riječ o svjetskim sukobima. Nažalost u Prvom svjetskom ratu na Veliku Gospu 1914. grad Dinant u Belgiji uništen njemačkim bombama, a tada je ranjen Charles de Gaulle koji je imao 24 godine. U Bitci na Somi 1916. prvi put je upotrjebljen britanski tenk poznat kao Veliki Bili. SAD su 1918.  prekinule diplomatske odnose sa Rusijom, nakon uspostavljanja boljševičke vlasti. Također 1918. prvi dugometražni crtani film od 12 minuta koji govori o potapanju broda Luizitanije.

Schimon Peres izraelski državnik i nobelovac rođen je 1923. na Veliku Gospu.

Premijera Čarobnjaka iz Oza održana je u kolovozu 1939. filma koji je ostavio traga na milijune djece ali i odraslih.

Pred početak Drugog svjetskog rata 1939. zbog greške 13 njemačkih aviona Štuke s posadom doživjelo je nesreću. Kasnije su ovi avioni sijali smrt diljem Europe. Teške zračne borbe iznad Engleske u kolovozu 1940. Na Veliku Gospu oštećeno 75 njemačkih aviona. Operacija  Dragoon, 1944. iako bitna jedna je od najmanje poznatih akcija u Drugom svjetskom ratu. Tada su se saveznici 15. kolovoza iskrcali na jug Francuske te otvorili drugu bojišnicu na zapadu Europe nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji nekoliko mjeseci ranije.

Koreja je 1945. oslobođena od japanske kolonijalne vlasti nakon kapitulacije Japana u Drugom svjetskom ratu. Nažalost poluotok je zatim podijeljen na komunistički sjever i kapitalistički jug,

NLO u Kaliforniji i Woodstock

Poslije Drugog svjetskog rata brojne afričke i azijske zemlje dobivaju svoju samostalnost, a neke od njih kao što su Indija (1947.) Congo (1960.) Bahrain  (1971) dobila neovisnost baš na Veliku Gospu. Nažalost, tri godine poslije proglašenja indijske neovisnosti 1950. zemljotres od 8.6 stepeni po rihteru u Indiji ubio je između 20 000 i 30 000 ljudi.

Neidentificirani leteći objekt primijećen je u Kaliforniji 1960. Jedan od rijetkih događaja ovog fenomena koji je ušao u povijesne udžbenike jer se u većini slučajeva svjedoci NLO-a smatraju neozbiljnim, a događaji izmišljenim. Dvije godine kasnije 1962. probijen je drumski tunel ispod Mon Blana, kojim je francuski grad Šamoni povezan sa italijanskom dolinom Aoste, a koncert Beatlesa 1965.  u New Yorku okupio je 55 600 ljudi, čime je postavljen svjetski rekord u broju posjetilaca i zaradi na koncertu,

Papa Pavao VI. 1967. na Veliku Gospu objavljuje konstituciju Regimini Ecclesiae Universae. Drugi vatikanski sabor posebno je istaknuo misijsku bit i misijsku suodgovornost biskupskoga kolegija i njihovih mjesnih Crkava za misije ad gentes. Tako je papa Pavao VI. (1963.-1978.) svojom konstitucijom nanovo uredio i prilagodio prema smjernicama Koncila zadaće rimske kurije. Godinu kasnije SSSR izvodi nuklearni pokus u Sary Shaganu u današnjem Kazahstanu.

U ljeto 1969. točnije na Veliku Gospu započeo je poznati Woodstock, mnogi će reći moderna Sodoma i Gomora i prekretnica u povijesti glazbe i ponašanja mladih.

Patricia Palinkas je 1970.  postala prva žena profesionalac u američkom nogometu, a 1971. Charles Lismont pobijedio na maratonu u Helsinkiju s vremenom 2:13:09.0.
Na Veliku Gospu 1974. uragan i poplave u Bangladešu ubile 4,000 ljudi, a deset godina poslije Kurdska radnička Partija započinje napade na Tursku armiju koji su trajali skoro trideset godina.

Giorgio Lamberti je 1989. oborio svjetski rekord u plivanju na 200m slobodno (1:46.69), a
1990. predsjednik SSSR-a Gorbačov vratio je sovjetsko državljanstvo Aleksandru Solženjicinu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, koji je 1974. pod pritiskom vlasti bio prinuđen emigrirati na Zapad.

Nakon četiri godine rata 1996. ponovo je otvoren sarajevski aerodrom za komercijalne letove. Do tada su slijetali samo službeni avioni i avioni sa humanitarnom pomoći.

Na Veliku Gospu jubilarne 2000. u kolovozu umrla je Ena Begović, hrvatska glumica,  a u Rimu je započeo Svjetski susret mladih s bl. papom Ivanom Pavlom II.

Poslije 38 godina izraelske okupacije 2005. zvanično je počela evakuacija židovskih naselja u pojasu Gaze, što bi trebalo omogućiti formiranje palestinske države u budućnosti.

Panamski kanal

Konstrukcija kanala je bio jedan od najvećih i najtežih inžinjerskih projekata ikad poduzetih. Imao je ogroman utjecaj na brodarstvo između dva oceana, zamjenjujući dugi i opasan put kroz Drakeov prolaz i rt Horn u Južnoj Americi. Brod ploveći iz New Yorka za San Francisco kroz kanal putuje 9.500 km što je bitno manje od 22.500 km oko rta Horn. Iako koncept kanala blizu Paname seže natrag do ranog 16. stoljeća, prvi pokušaj konstruiranja kanala započeo je 1880. pod francuskim vodstvom ali bezuspješno. Izgradnju su pokušale i uspješno završile Sjedinjene Američke Države početkom 1900-ih, a kanal je otvoren 15. kolovoza 1914.

Datum 15. kolovoz je, ako nije riječ o prestupnoj, 227. dan u godini, a do kraja kalendarske godine ostaje još 138 dana.

Grad na devet rijeka, kruh sa sedam kora

Sanski Most je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, u području Bosanske Krajine između Prijedora i Ključa. Oslonjen je na planinu Grmeč sa zapada i planinu Mulež te nisku Behremaginicu s istoka. Smjestio se na 160. metru nadmorske visine. Područje općine Sanski Most se može pohvaliti predivnim vodenim bogatstvima čak devet rijeka i rječica...

  

Vozeći se prema Sanskom Mostu i razmišljajući što znamo o tom kraju u kojem nikad prije nismo bili, zaključili smo kako bez nečije pomoći uopće ne znamo mnogo. Sjećajući se na djetinjstvo i davno prošlo doba socijalističkog TV marketinga, u svijest nam se vraća jedinstvena reklama Tvornice trikotaže i konfekcije Sana Bosanski Novi, koja glasi: „Sve rijeke teku od izvora prema ušću, samo Sana teče prema vama.“ Iako relativno mala, posebice u regionalnim i globalnim okvirima, rijeka Sana je tako ušla u popularnu kulturu kao sinonim za čistu i mirnu rijeku koja prolazi kroz Sanski Most te se na kraju ulijeva u Unu.

Nažalost, uz ratnu okupaciju, Peti korpus i njegove generale, zasjedanje ZAVNOBIH-a, to je sve što smo znali o ovome kraju. Zaista malo, premalo.

Zdravi smisao za šalu

Kada se nađete prvi put u potpuno novom gradu, nije lako doći na odredište. Bez obzira koliko mali ili veliki grad bio, teško je bez navigacije doći do željenoga mjesta. 

Stigavši pred katoličku crkvu u Sanskom Mostu, na ulici koja razdvaja župni ured od crkve vidjeli smo izvođenje velikih radova. Građevinski strojevi su pravili buku, a užurbani radnici su postavljali cijevi i kabele te valjkom ravnali šljunak, utirući tako put asfaltu koji tek treba doći. Nakon „probijanja“ kroz metež radnika, strojeva, buke i prašine, ispred župnog ureda smo doživjeli „prijevaru“. Nakon što smo pozvonili na vrata, otvorio nam je skromni gospodin u civilnoj odjeći koji se nije predstavio. „Molimo vas, je li tu župnik?“, pitali smo. „Nažalost, nije. Jeste li vi iz Sarajeva? Čekao vas je do maloprije i morao je ići“, odgovorio nam je samozatajni čovjek. Iako smo bili zakazani za razgovor u tri sata, malo smo zakasnili, ne svojom krivicom jer je put bio nepredvidiv, a valjalo je prevaliti svu razdaljinu od Sarajeva do Sanskog Mosta. Pomalo zbunjeni, tražili smo broj mobitela župnika, što smo i dobili od mirne, nezainteresirane, ali i na trenutke nama poznate osobe. Nakon našeg poziva, telefon u njegovim rukama počeo zvoniti te smo shvatili kako smo „prevareni“. Skromni gospodin za kojeg smo mislili da je prakaratur, domar ili župni vikar koji nije ovlašten primati novinare, bio je fra Ivica Matić, župnik župe Uznesenja Marijina u Sanskom Mostu, nama poznat kao nekadašnji župnik u sarajevskom naselju Dobrinja. Mala je to kazna na naše kašnjenje koje nema opravdanja, a doček zaista originalan. Nakon kratke okrjepe, krenuli smo odmah na teren. Naš sugovornik, osim smisla za šalu, pokazivao je odlike pravog novinarskog event menadžera. Čitav obilazak sanske župe je već zamislio u svojoj glavi i isplanirao, naši sugovornici su znali teme razgovora, a mi smo samo uključili diktafon. Zaista specifična situacija u kojoj smo se našli, pogotovu ako se sjetimo nekih župa i svećenika koji nas godinama izbjegavaju besmislenim izgovorima ili odgovornosti prebacuju na kapelane, ograničavajući razgovor na bijednih 10 minuta (uz mjerenje vremena da slučajno ne bismo razgovarali, recimo, 12 minuta) pravdajući to nedostatkom vremena zbog pastoralnih obveza.

Začudo, s fra Ivicom o župi nismo ništa razgovarali jer je naš domaćin htio da njegovi župljani kažu sve što imaju na srcu. „O župi možete sve pronaći u knjigama“, rekao nam je.

Prvo smo s njim fotografirali crkvu izvana, ali s pozicije koju je on odredio budući da se i sam pomalo bavi fotografijom, te smo krenuli s njim u posjet župljanima.

Raditi i Bogu se moliti, i sve će biti dobro

Nakon dva-tri kilometra asfalta i na trenutke lošeg makadama, došli smo „na megdan“ prvoj našoj sugovornici - Milki Čengić. Ova skromna gospođa je pravi predstavnik sanske župe. Aktivna je u crkvenom pjevanju, plete, radi oko kuće i, naravno, moli se Bogu.

S njom smo u ugodnu ozračju seoskog imanja razgovarali o životu iz kojeg se mogu iščitati sve tegobe kojim su živjeli i žive ovdašnji stanovnici. Dok su se oko nas mačka i pas zajedno igrali, a domaće kokoši slobodno šetale po dvorištu, uz sok iz domaće radinosti započeli smo zanimljiv razgovor, prvo o pletenju i narodnim nošnjama, a kasnije o životu općenito.

„U životu sam radila različite ručne radove, ali sada uglavnom radim priglavke. To mi je i zabava i hobi jer sam ostala sama na ovom imanju. Imam 71 godinu i ne može se raditi kao što se prije moglo. Odmalena sam stekla radnu naviku i uvijek sam željela raditi. Rođena sam 1942. i tada nas je bilo devetero djece u roditelja. Otac mi je poginuo 1944. i ja ga nisam upamtila“, kaže nam naša sugovornica i naglašava kako je nju i njezinu braću i sestre mama učila da se mora raditi i Bogu moliti kako bi sve bilo dobro. „Svaku večer smo imali zajedničku molitvu klečeći na zemlji jer nije bilo podova. Mi smo se s tim suživjeli. Bili smo više gladni nego siti, ali Bog nas je podario zdravljem tako da smo svi bili čvrsta djeca. Kako je koje dorastalo, išlo je svojim putem. Mama je uspjela školu dati samo dvojici braće, a mi ženska djeca smo učile samo da znamo čitati“, kaže Milka. Priča nam kako se udala za svog pok. muža Antu 1961. Kao većina parova, tada su počeli od „kašike“. Budući da se danas skoro nitko ne želi udavati i ženiti bez materijalne osnove u obliku kuće, stana, dobroga auta te diplome po mogućnosti „jakog“ fakulteta, kako bi novac bez problema kapao, njezina priča izgleda mnogo zanimljivija. „Bila sam sretna zato što će sve što stvorimo biti naše jer ništa nismo naslijedili od roditelja. Muž je bio majstor i znao je svašta praviti, raditi i zarađivati. Sve ove objekte oko nas mi smo uradili. Rodili smo dvoje djece i ona su nam kasnije pomagala. Sin Marinko mi je završio za liječnika i živi ovdje u blizini, oženjen je i ima dijete. Napravio je sebi tu kuću. Puno ga cijene i vole, a kćerka je u Austriji“, rekla nam je Milka i naglasila kako joj je danas veliki problem što nije uplaćivan staž da bi sada imala mirovinu. Ističe kako je djeca nisu zaboravila, međutim, izgleda da ljudi kojima je rad u krvi nisu navikli na darove. „Takav je danas zeman da i djeci treba novac bez obzira koliko zarade. Sin mi svaki dan dolazi i obilazi me. Ja dokle god budem mogla radit', radit ću da ne postanem parazit. Bog je stvorio čovjeku ruke da radi i svojim se rukama hrani. Sijem vrt i radim oko kuće koliko mogu, a kad sjednem odmoriti, gledam da vidim što sam uradila te pletem čarape. Prije sam mogla prodati. Fra Mijo mi je nalazio kupce za skoro stotinu pari, što mi je mnogo značilo da si kupim, primjerice, drva. Nisam nikada raskošno živjela, stoga mi je dosta onoliko koliko imam. Zahvalna sam Bogu što u ovim godinama mogu raditi“, rekla nam je radišna sugovornica.

Biciklom na misu u 71. godini

„Kakav je župnik?“, upitali smo je. „Kad nam je fra Mijo prošle godine odlazio, mi smo plakali kao za ocem svojim. Nismo vjerovali da će takav čovjek ponovno doći. Kada je novi župnik došao, vidi on mi plačemo, a ja mu baš velim: 'Ujko, nemojte vi misliti da mi plačemo što Vi dolazite, nego plačemo što nam fra Mijo odlazi. Kamo sreće da doživimo Vašu smjenu da zaradite da ovako budemo plakali.' Fra Ivica je naš, rođen je ovdje. Pravi je i nemamo mu što prigovoriti. Ima nas koji ne valjamo“, rekla je Milka i naglasila kako svake nedjelje ide u crkvu na misu, i to biciklom tri kilometra ili pješke, a nekad je netko preveze automobilom.

Rat je uvijek neizostavna tema pa je priča krenula u tom pravcu. „U ratu je bilo teško. Prolaziš kroz pusta sela; otišli ljudi; dođeš u crkvu, nema tko mise odgovarati. Čitala sam, misa bez pjesme je kao dan bez sunca. A Bog mi je dao neku smjelost i snagu i prva povedem pjevati. Imali smo svoje probe, nismo išli nazad nego samo naprijed. Ja sada sa 71 godinom vodim pjevanje u crkvi. Zbor ide sve na tanje; mladi nisu zainteresirani. Imamo petero djece do 8. razreda, ali nisu raspoloženi za pjevanja. Danas na nedjeljnoj misi bude 40-ak vjernika. U ratu je bilo teško. Zolju su nam bacili na kuću; sinu prijetili da će ga ubiti. Dok su telefoni radili, bilo je zastrašivanja: 'Što čekate, ustaše na srpskom teritoriju, bježite, bit ćete poubijani za pola sata.' Trpjeli smo svašta, ne daj Bože ponovno to doživjeti. Bilo je i pljački, pucanja po kući. Samo smo se Bogu molili da sačuva sina. I sačuvao je. Nismo htjeli ići, ovo smo stekli pošteno i sami nismo nikome zlo nanijeli; valjda nas nitko neće dirati“, komentira Milka situaciju u ratu ističući da su kasnije htjeli možda i otići, ali se nije imalo kamo.

Nakon razgledanja sobe u kojoj se nalaze sve ispletene čarape, krenuli smo k novim sugovornicima - Ivi i Vesni Čavlović koji imaju, rekli bismo, svoj privatni biznis - cirkular s pomoću kojeg pridonose kućnom proračunu.

Velike obitelji su bogatstvo

Uz zvuke cirkulara koji reže drva, s njima smo razgovarali o ekonomskom stanju u župi. Nakon nekoliko rečenica zaključili smo da je i ovdje situacija ista kao i svugdje u BiH: životarenje i borba za opstanak. „Gurav je život. Tko je navikao radit', onda Bog pomaže, ako leži, onda reži i od njega bježe“, rekla nam je Vesna u razgovoru. Inače, ova obitelj ima sedmero djece. Sigurno je to rijetkost u čitavoj biskupiji pa i šire, pogotovu danas kada je politika zwei kinder došla do savršenstva. Zanimalo nas je kako su se odlučili na toliko djece i što bi poručili parovima koji imaju jednog ili dva potomka. „Kako je imati mnogo djece? Oni ne znaju što valja. Imamo troje u Njemačkoj i četvero kod kuće. Jedan sin je oženjen, jedna kćerka je vijećnica, najstarija kćer radi doktorat u Njemačkoj... Lijepo je imati djecu, ja sam najsretnija na svijetu. Djeci treba samo ljubav mame i tate. Svako dijete ima svoju nafaku. Ja ih imam sedmero i nikad mi žao nije. Moj muž ima sedam braće i tri sestre. Ja imam petero braće i sestara. Velike obitelji su bogatstvo“, rekla nam je Vesna za koju kažu da „nije htjela“ promijeniti svoje prezime. Naime, djevojačko joj je isto prezime kao i muževljevo.

Sanski Most veći i bolji od Žepča

Pričom o podrijetlu pojedinih imena i trebaju li žene zadržati svoje prezime, poveo se razgovor kako se Isus prezivao. Župnik se ponašao kao da je na satu vjeronauka. „Kako se Isus prezivao?“, pitao nas je i odmah nastavio: „Isus je osobno ime, a Krist je titula – spasitelj.“ Uto se u razgovor uključio Ivo s komentarom kako su prije svećenici tukli djecu kad ne znaju nešto na vjeronauku, a danas... „Morao si sve znati na krizmi, ako ne znaš, pukne te štapom, a sada ne smiju ni mame djecu tući po zakonu“, rekao nam je Ivo, a Vesna dodala: „Ako sam ja rodila dijete, nije zakon... ako ga je zakon rodio, onda neka ga zakon tuče... ja djecu svoju tučem.“ U daljnjem razgovoru smo shvatili kako su Sanjani veći lokalpatrioti od, recimo, Žepčaka. Za njih je i u šali Sanski Most središte svijeta, u šali izgleda, ali ozbiljno misle to. „Sanski Most je najbolji grad na svijetu“, rekli su nam na kraju i pritom nisu mislili samo na devet rijeka. Nakon razgovora sa supružnicima Čavlović, krenuli smo k našem trećem odredištu. Usput smo „razvezali“ priču o isplativosti uvođenja plinskoga pogona na benzinske motore. Župnik je vidno oduševljen smanjenjem izdataka za gorivo u svojoj, vjernicima raštrkanoj, župi. Žao mu je što i prije nije instalirao plin.

 Ispunjen hodočasnički zavjet u Lourdes

Po dolasku u obitelj Josipa i Marije Kaurinović koji imaju bolesnog sina Mileta, razgovarali smo s Marijom koja je bila jako bolesna i odlučila je ako se izliječi, otići u Lourdes na hodočašće, što je i ostvarila. „Imala sam jake bolove u kostima. Išla sam na pregled u Zagreb gdje su mi rekli kako lijeka nema – riječ je o istrošenosti, i jedino je rješenje bila operacija, ali nitko ne jamči da ću ostati pokretna i biti bolje. Kako živim na selu, imam bolesno dijete, moram biti pokretna, ne mogu mirovati. Nakon operacije puno mi je bolje, manji su bolovi. Radim oko kuće u vrtu i u kući. Oni su rekli da se ne bih smjela sagnuti, a kamoli teško raditi, te ići na fizikalne terapije“, rekla nam je Marija i naglasila kako ide na terapije te sama vježba. Razgovarali smo o teškim vremenima u prošlosti kada ljudi nisu imali skoro ni kruha, a danas svi imaju aute, kuće, mobitele. „Djecu moraju dovesti do pred školu ili crkvu, a mi smo pješačili kilometrima, išli na konjima, mučili se i bili smo sretniji. Danas svi kukaju kako je teško, svi puše cigarete, a prije smo kad se krava muze, gledali kao u ne znam što, a kad krava presuši, nemamo ništa, bukvalno smo gladni“, rekao nam je domaćin Josip uspoređujući današnja vremena kada je „loše“, s prošlim koja se predstavljaju kao bolja. Nakon razgledanja seoskog gazdinstva, došlo je vrijeme za rastanak. Iako u Sanskom Mostu nedostaje katolika, ipak treba gajiti nadu da će skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju cijelome kraju dati poticaj za ekonomski rast koji bi onda pratilo povećanje broja stanovnika.

Što o sanskoj župi kažu knjige?

Župa Sanski Most je vrlo stara i u prošlosti se javlja pod različitim imenima. U 14. st. na području današnje župe spominje se nekoliko crkava kojih, međutim, nema početkom 16. st. U Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao je u 16. st. franjevački samostan, ali se ne zna točno kada je uništen. U 17. st. već se spominju župe Kamengrad i Majdan (Stari Majdan), koje su se vremenom stopile u jednu župu (Majdan). Ta župa je, nažalost, iščezla u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st., a katolici su velikim dijelom prebjegli u prekosavlje.

Godine 1741. ponovno se spominje župa Majdan, ali u njoj nema nijedne crkve, niti župnik ima stalni stan. Sjedište župe je početkom 19. st. preneseno u skrovitu Sasinu, a 1884. u Sanski Most gdje su izgrađeni župni stan i drvena kapelica. Crkva je izgrađena1896. U razdoblju od 1981. do 1984. crkva je temeljito preuređena. U posljednjem ratu je, nažalost, potpuno srušena. Obnovljena je 1999. prema projektu sanacije iz 1980. a izradio ga je Zvonko Sigmund. Sanski Most je imao 1991. 1 650 vjernika, a danas manje od 200. Župu čine naselja: Sanski Most, Brdari, Husimovci, Kijevo, Kljevci, Krkujevci, Kruhari, Lukvice, Poljak, Škrljevita, Trnova i Zdena. U župi se nalazi jedna filijalna crkva u Kljevcima, u posljednjem ratu zapaljena, tako da su ostali samo zidovi. Župa ima šest grobalja. Fra Ivica je jedino duhovno zvanje iz župe od 1938.

Osim Sane, Sanski Most se može pohvaliti s osam rječica: Sanicom, Dabom, Zdenom, Blihom, Majdanskom rijekom, Japrom, Sasinkom i Kozicom, te s nekoliko kraćih ponornica. Na ovom području nalazi se i nekoliko jakih kraških vrela koja su istodobno i izvori rječica: Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene.