Jednostavna formula: žensko + muško = brak, sve ostalo je nešto drugo

Uz potporu Katoličke crkve i drugih relevantnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj, građanska inicijativa U ime obitelji na više od 2 000 lokacija 12. svibnja krenula je s prikupljanjem 375 000 potpisa kojima se želi zatražiti raspisivanje referenduma o unošenju odredbe u Ustav, prema kojoj bi se brakom moglo nazvati jedino zajednicu žene i muškarca. Akcija ostaje na snazi do 26. svibnja, a Organizacijski odbor inicijative poziva sve zainteresirane građane da se pridruže te aktivno sudjeluju, bilo potpisivanjem, volontiranjem ili informiranjem što većeg broja ljudi.

Građanska inicijativa U ime obitelji okuplja pojedince, obitelji, građanske udruge i sve one koji smatraju da je brak jedino zajednica žene i muškarca. Inicijativa ima vrijednosno i građansko utemeljenje; ona nikoga ne isključuje; ne dovodi u pitanje niti jedno temeljno građansko pravo i nije u sukobu ni s jednim životnim stilom ili navikom.

Zašto referendum i koji su njegovi ciljevi?

U demokratskim društvima referendum je izraz izravne demokracije i daje prigodu svim građanima jedne države za iskazivanjem svojega mišljenja. Ustav Republike Hrvatske ne sadrži definiciju braka, što omogućava redefiniranje bračne zajednice koja je u suprotnosti s vrijednostima, kulturom i voljom većine građana Hrvatske, a sve za interes jedne uske strukture ljudi, očito medijski i novčano moćne manjine koja, pod krinkom brige za sve, većini nameće stavove manjine.

Budući da su najavljivani prijedlozi zakona koji bi i istospolnim parovima omogućili sklapanje braka i posvajanje djece, građanska inicijativa se odlučila na ovaj korak. Kada se uzme u obzir nametanje spolnog odgoja u školama, u kojemu se prikazuje iskrivljena slika braka, te činjenice da dosadašnje akcije građana nisu bile obvezujuće za vlast, skupljanje potpisa za pokretanje referenduma, čiji ishod stranke na vlasti neće moći ignorirati, je izvrstan potez.

Sprječavanje rušenja višestoljetne naravne ljudske institucije, braka između jednog muškarca i jedne žene u Hrvatskoj, protivljenje izjednačavanju takvog braka s istospolnom zajednicom, kao i onemogućavanje usvajanja djece istospolnim parovima, glavni je cilj za koji su organizatori inicijative izrazili sigurnost da će se raspisivanjem referenduma ostvariti. Tomu u prilog ide i podatak prema određenim statistikama koje kažu kako se u Hrvatskoj 87% djece rodi u bračnoj zajednici žene i muškarca, dok su ostala djeca rođena u izvanbračnim zajednicama ili je riječ o samohranim majkama.

U građanskoj inicijativi ističu da su ciljevi referenduma: osiguranje da Ustav Republike Hrvatske definira brak kao životnu zajednicu žene i muškarca; jamčenje trajne zakonske zaštite djece, braka i obitelji; sprječavanje izjednačavanja istospolnih zajednica s brakom, zaštita djece od mogućnosti usvajanja u istospolna partnerstva te, najvažnije, obvezivanje sadašnje i budućih Vlada RH da promiču brak između žene i muškarca kao temeljnu vrijednost društva.

Što čeka Hrvatsku u Europskoj uniji?

Pitanje homoseksualnih brakova u Europskoj uniji nije regulirano jednim zakonom ili uredbom. Postoje zemlje koje su iznimno liberalne prema homoseksualcima kao što su Nizozemska (prva priznala homoseksualne brakove) i Francuska koja je 18. svibnja ove godine postala devetom zemljom u Europi i četrnaestom u svijetu koja je istospolnim zajednicama dala pravo na jednakost u sklapanju braka.

Nasuprot njima stoje europske zemlje koje su u svojim ustavima izbrisale seksualne manjine kao što je Mađarska, te zemlje koje nisu blagonaklone prema homoseksualcima kao što su Bugarska i Grčka. Čini se da je europska raznolikost i u ovom segmentu došla do izražaja.

Što će se dalje događati u pravnom smislu, ostaje nam vidjeti.

Činjenica je da kada Vijeće EU-a donese uredbu da su homoseksualni parovi jednaki s muško-ženskim parovima, onda će vrijediti za sve članice EU-a, bez obzira što piše u nacionalnom zakonodavstvu.

Hoće li takva uredba ikada doći, ne zna se, a do onda vrijedi nacionalno zakonodavstvo.

Od kada datira problem?

Kako bismo sada shvatili situaciju u svezi s današnjim problemom LGBT populacije (ili GLBT - akronim koji se odnosi na: lezbijke, gay, biseksualne i transrodne/transseksualne osobe) u Hrvatskoj, a i u svijetu, moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag.

Barem 50 godina na Zapadu djeluje snažan lobi koji nastoji postići da svim ljudima u misli uđe jednostavna ideja: homoseksualnost je naravna i na istoj crti kao heteroseksualnost, ne sudimo ih kao osobe koje griješe, dajmo im sva prava... a tko god tvrdi suprotno, riskira dobiti doživotni pečat „nazadne i zadrte osobe“ ili homofoba (što etimološki nema utemeljenja!) koji diskriminira homoseksualce, mrzi i smatra ih opasnim i beznadnim osobama...

Očito je riječ o potpuno izokrenutoj logici koja želi neutralizirati istinu uz pomoć velikih brojeva: ako postoji dovoljan broj homoseksualaca i ljudi koji ih odobravaju, mora se zaključiti da je prakticiranje homoseksualizma ponašanje koje je ispravno i prihvatljivo.

To nije slučajno, jer pokreti za promoviranje homoseksualaca desetljećima zahtijevaju samo nekoliko stvari, od kojih su dvije središnje: slobodu, koja se ogleda u punoj društvenoj, ekonomskoj, političkoj i pravnoj jednakosti, te odobravanje, shvaćeno kao potreba raširenosti mišljenja da je homoseksualnost jedna normalna stvar na koju se većina mora naviknuti.

A što čine mediji?

Masovni mediji desetljećima šire propagandu normalizacije slike o homoseksualcima u očima javnosti. Serije i filmovi su puni homoseksualnih likova koji svoju homoseksualnost ne skrivaju, nego se njome diče, sretni su i zadovoljni sami sobom, imaju novca, a često nemaju problema koje tište „obične ljude“.

Filmski konzumenti na ovaj način usvajaju poruku kako tu nema baš ničega nenormalnog. Gejevi su dobre, komične, fizički lijepe i sretne osobe, dok ulogu negativaca često preuzimaju drugi filmski likovi.

Kakvo je naučavanje Crkve?

Katolička crkva nastavlja naučavati u potpunoj vjernosti Svetom pismu da je homoseksualnost protivna naravnom zakonu i ni u kojem slučaju ne može biti odobrena. (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, 2351-2354). Također, homoseksualne osobe su pozvane na čistoću i kršćansko savršenstvo kao i svi ostali ljudi.

Kao što smo vidjeli, „Gay lobi“ je u relativno kratkom razdoblju, vršeći vrlo jake pritiske, naveo znanstvenike da priznaju kako je homoseksualnost normalna, i tako smo nakon nekoliko desetljeća aktivne kampanje došli u današnju situaciju. No, je li struka, poglavito medicina, u konačnici dala odgovor na fenomen homoseksualnosti?

Smatrajući da je ispravno ono što je hrvatski narod baštinio stoljećima, u građanskoj inicijativi U ime obitelji smatraju kako je brak temelj obitelji, a obitelj je temelj društva. Brak je najidealnije mjesto za dobivanje djece i njihovo odgajanje.

Prikupljanje potpisa i referendum prilike su da se u demokratskom ozračju čuje što misli većina građana Hrvatske. Iziđite na potpisivanje peticije i dajte svoj glas na referendumu kako bi se sačuvale vrijednosti ukorijenjene u, jamačno, većini pripadnika hrvatskoga naroda.

LINIJA 1: Uvjet za raspisivanje referenduma je prikupljanje najmanje 375 000 valjanih potpisa u roku od 15 dana

LINIJA 2:

Protiviti se homoseksualnom i rodnom programu, ne znači željeti ikome ikakvo zlo, nego jednostavno ustvrditi da „spolna orijentacija“ i „rodni identitet“ nisu nikakve zaštićene kategorije u međunarodnom pravu ni u ugovorima UN-a. Treba poticati poštovanje prema svakom čovjeku, ali biti tolerantan, ne znači pljeskom odobriti sve oblike seksualnosti.

Hajdučke vrleti i prirodne ljepote...

Osim ljepote koju posjeduje  Blidinje ima još jednu posebnost. Rijetki su oni koji nisu čuli za Hajdučku republiku Mijata Tomića. Sjedište vlasti i Republike je hotel u kojem živi većina njezinih državljana. U njemu živi radi predsjednica Marija Vukoja Lastvić.

Osnivač republike Vinko Vukoja Lastvić je Marijin otac koji je 2009. tragično preminuo u prometnoj nesreći. Nakon njegove smrti Mariji je pripala titula vladarice. Sa 17 godina naslijedila je republiku te otada živi u Hajdučkim vrletima sa svojom majkom Albinom.

Trudi se, koliko je to moguće, više unaprjeđivati i obogaćivati ponudu i širiti dobar glas o Hajdučkim vrletima i republici. Toliko briga je palo na njezina mlada leđa. Privatni život skoro pa i nema, kao ni slobodnog vremena. Kaže za sebe da je perfekcionist, stoga ne izbiva često iz Hajdučkih vrleti kako bi sve imala pod kontrolom, ali dodaje kako joj to i ne smeta jer voli biti dio događanja non-stop.

Inače, ideja o osnivanju Hajdučke republike je nastala zbog problema između županija i općina jer dio na kojem se nalazi hotel dugo vremena nije nikome pripadao. Priča je počela sada već davne 1995.

Vinko Vukoja je dobio jedan dio zemlje na dar, a drugi je kupljen po minimalnoj cijeni uz uvjet napravi nešto vrijedno. Kada je krenuo s radom, sigurno nije ni sanjao koliko će simpatija izazvati njegov projekt.

On je jednostavno htio napraviti hotel. Ljudi su mu pomagali, iako je bilo mnogo skeptika. Nakon nekog vremena krenule su i administrativne barijere koje su postojale i prije. Pokušavao je riješiti papirologiju, ali nikako nije uspijevao na 'zelenu granu', te je iz bunta i inata odlučio osnovati Hajdučku republiku koja će biti odgovor svim tim ljudima i županijama, općinama, koji neće završiti administrativne stvari, ne mogu, ne znaju, nemaju vremena itd…jednostavno je napravio svoju republiku koja pripada samo njemu.

Novoosnovana republika je imala sve ono što neka država ima: od ustava, putovnica, novca, garde, himne, zastave, ministara, vladara do ustroja, glavnog grada...

Dana 5. lipnja 2002. proslavljeno je utemeljenje republike. Ustav je sastavljen od 25 članaka kojim je jasno definiran zakon koji će se poštovati. Jedan od članaka je i onaj koji kaže kako je bavljenje politikom zabranjeno zbog lošeg utjecaja na zdravlje čovjeka.

Ministarstva su posebno zanimljiva tako da je ustanovljeno ministarstvo za plavuše, pršut, osmijeh... U putovnici pored imena i slike vlasnika ide i slika ljubavnika, ali uz potpis odobrenja supružnika.

Danas novac iz republike možete naći i u Americi, Australiji, Švicarskoj...

Zabilježen je i slučaj da su ljudi granice htjeli prelaziti sa putovnicom Hajdučke Republike...

Posjetite Hajdučku Republiku i uživajte u prirodnim ljepotama i fenomenalnoj hrani! 

Preparirane životinje u etnografskom muzeju u Rami

Dok smo bili u Etnografskom muzeju uslikao sam neke zanimljive životinje. Za ime pojedine životinje kliknite na save as!

 

Ramu u srcu nosim i kud god krenem, njome se ponosim

U životu svakog čovjeka koji mnogo putuje, bilo u granicama domovine ili izvan nje, postoje određena podneblja koja iskaču iz prosjeka i tako se zauvijek urežu u sjećanje. Jedno od takvih nezaboravnih mjesta zasigurno je i ramski kraj. To je pitoma, plodna i prostrana kotlina zatvorena vijencem planina i visokih brda: s istoka „štite“ je obronci Ivana i Bitovnje, sa zapada Ljubuša i Vran, a sa sjevera Raduša. Otrgnuta od glavnih prometnica, Rama je živjela i izgrađivala svoju odvojenost koja je rezultirala iznimnom posebnošću.

Rama je zemljopisno područje u porječju istoimene rijeke, koja je potopljena izgradnjom umjetnog jezera, od izvora kod sela Varvara pa do ušća u rijeku Neretvu, niže sela Ustirame. Ovaj kraj zemljopisno spada u tzv. visoku Hercegovinu, a prema crkveno-administrativnoj podjeli, pripada Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrnoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Dolina je bila lijepa i prije vještačkog jezera

Kad smo u proljetnim suncem okupanom jutru nakon nekoliko sati vožnje od Sarajeva napokon ugledali Ramsko jezero, čak i u djeliću njegove veličine, doživjeli smo vrtoglavo iskustvo. Golemo prostranstvo uokrug oivičeno planinskim lancima, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i franjevački samostan na poluotoku Šćitu, i jezero koje zbog svoje mirnoće i čistoće izgleda kao ogledalo te svemu u svojoj blizini daje odraz. 

Čitav ramski kraj i njegovi ljudi danas srodili su se s ovim predivnim zelenkastim jezerom. Međutim, cijena za tu ljepotu plaćena je 1968. kada je napravljeno akumulacijsko jezero kako bi se mogla proizvoditi električna energija u obližnjoj hidrocentrali. Tako su potopljene kuće, njive, zavičaj, uspomene, a iseljena su čitava sela i zato (uz posljednji rat) danas ramski kraj ima veoma jaku dijasporu. Ramu nisu, niti će je zaboraviti.

Za vrijeme potapanja crkva, koja se nalazi na uzvisini, mjestu zvanom Šćit, je na svu sreću spašena jer je izgrađena na zemljištu koje je nekoliko metara iznad maksimuma kojeg može dosegnuti vještačko jezero. 

Tako su sada crkva i franjevački samostan ostali „izolirani“ na malom poluotočiću i kao da izviru iz jezera dajući čitavom kraju posebno meditativno ozračje. Crkva Uznesenja BDM-a i moderni Ramski križ zasigurno su vizualni pečat čitavog podneblja, a bez njih je ljepota Rame nepotpuna.

Kako živi župa danas?

Nakon razgledanja naselja Šćit i čitavog poluotočića, s neizostavnim fotografiranjem prirodnih ljepota, zelenila i vode koja se suviše približila crkvi zbog nedavnih obilnih padalina, razgovarali smo s fra Tomislavom Brkovićem, župnikom i gvardijanom samostana, koji je ovdje na pastoralnoj službi desetak godina.

Rama - Šćit danas ima 2 700 vjernika koji žive u više od 600 obitelji. Godišnje u prosjeku bude tridesetak krštenja i oko 25 vjenčanja. Seoska je to župa koja ima i dvije filijale, crkvu u Orašcu posvećenu sv. Nikoli Taveliću izgrađenu 1972., i područnu crkvu sv. Ane u Podboru dovršenu 1990.

Župu Rama - Šćit čine naselja: Šćit, Družnovići, Jaklići, Kozo, Maglice, Mluša, Orašac, Ploča, Podbor, Proslap, Ripci, Sopot, Tribiševo i Zlopolje.

Nedjeljom na sv. misama u sve tri crkve bude oko 1 000 ljudi. Veliki je problem, prema riječima našeg sugovornika, što dosta ljudi radi u Hrvatskoj pa se vraćaju kući jednom mjesečno ili manje, tako da ne sudjeluju u duhovnom životu župe. 

„Tko se ovdje zadesi nedjeljom, ide u crkvu. Vrlo rijetko izbivaju sa sv. mise. U župi nema nekrštenih odraslih. Njegujemo listopadske i svibanjske pobožnosti. Posebno su nam važne trodnevnice uoči sv. Ane te Velike i Male Gospe. Ne držimo školski vjeronauk jer smo to predali laicima teolozima od prošle godine. Ove godine smo u župnom vjeronauku spremali krizmanike kojih je bilo 81 i prvopričesnike kojih je bilo samo devet. Razlog tako niskog broja je devetogodišnje obrazovanje koje je razdijelilo đake, inače ih bude oko 30 na prvoj pričesti. Župa ima zbor i 60 članova Frame koju vodi vikar fra Miljenko Petričević“, objasnio nam je fra Tomislav ukratko brojčano stanje u ovoj župi koja kao da ipak malo stagnira zbog iseljavanja mladih u potrazi za poslom.

Mnogobrojna duhovna zvanja

U razgovoru smo saznali kako je župa Rama - Šćit bogata duhovnim zvanjima, kako danas, tako i u povijesti. Prema župnikovim riječima, 17 svećenika koji pripadaju provinciji Bosni Srebrenoj rođeno je na teritoriju župe. Taj broj je zaista impozantan kada se dodaju i fratri koji djeluju u drugim provincijama te časne sestre s teritorija ove župe: skoro trideset sve ukupno. Trenutno župa ima jednog sjemeništarca i bogoslova na studijima. Župnik se nada kako oni neće odustati u svojim nakanama.

Inače, na teritoriju župe djeluju i Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije koje tu imaju svoju kuću.

Najčešća prezimena u župi su: Jozić, Tadić, Petričević, Sičaja... Fra Tomislav je naglasio kako je narod dobar i pitom s lijepim odnosom prema svećenicima.

Župa je po broju vjernika u određenom ekvilibrijumu, premda se ljudi zbog posla iseljavaju, a studenti ostaju u mjestima gdje su završili škole. Ramski kraj nije dobro mjesto za zapošljavanje. Jedna od solidnih tvrtki je Rama tekstil koja zapošljava više desetaka radnika, te Javna uprava, kao i Elektroprivreda. Premda se žale kako Mostar „odvuče“ sve poslove i novac. Čini se kako je zbog „sukoba“ između lokalne i županijske vlasti magistralna prometnica iznimno loše kvalitete s mnoštvom rupa.

Narod se ovdje bavi zemljoradnjom, pravljenjem rakije i ribolovom. Jezero je čisto i ima nekoliko vrsta ribe te rakova.

Unatoč svim ljepotama, mladi ipak gledaju u druga veća mjesta. Ramski kraj administrativno gravitira Konjicu te Mostaru, gdje se ljudi liječe, idu na studije. Osim Mostara, studenti idu u Split, Sarajevo, Zagreb i Osijek. Nerijetko tamo i ostaju.

Turistički potencijal još nije iskorišten

Župnik nam je kroz smijeh istaknuo još jednu posebnost ovog kraja, a to su „šćitske gospoje“, krave koje se mogu susresti na regionalnoj cesti koje nitko ne čuva i koje se moraju tražiti po okolnim mjestima ako se same ne vrate u staju. Posljedica je to nedostatka mjesta za ispašu, pogotovo kada jezero naraste. Takvu pojavu vidjeli smo dok smo išli ka crkvi. Neki će reći kako su vidjeli krave koje „naskaču“ na vozila u pokretu, ali, na svu sreću, mi to nismo doživjeli.

Nije rijetka pojava da krave uđu u samostansko dvorište pa se moraju „izgoniti“.

Turistički potencijal ramskog kraja mnogi su prepoznali, ali nažalost nisu se poduzeli neki konkretniji koraci. Prema riječima šćitskog župnika, prošle godine je mjesto imalo više stotina autobusa s turistima koji su s namjerom došli baš tu, nisu bili samo u prolazu. Nažalost, nema mnogo restorana, a ljudi koji imaju konobe, vode ih u sklopu privatnih kuća i mogu primiti 3 do 4 turista najviše.

Saznali smo kako je veslački sport u zamahu i bilo je kontakata sa sportskim klubovima iz Hrvatske. Uskoro će se prema projektima europskih fondova graditi hangari za čamce i veslački centar. Osim vjerskog, nadamo se kako će i sportski turizam bilježiti porast.

Povijesna lekcija

Kakva je situacija danas, saznali smo od župnika. Potencijal i mogućnosti za materijalni i duhovni rast župe očito postoje, samo općinska i županijska vlast treba vući pametnije poteze.

Nakon razgovora o sadašnjosti, zavirili smo malo u daleku i bližu prošlost.

Kršćanstvo se u ramskom kraju „ukorijenilo“ vrlo rano, a o tomu svjedoče ostatci starokršćanske bazilike u selu Varvara, porušene u 6. st. Gospina crkva i samostan na Šćitu od davnina su mjestom i središtem vjerskoga života. 

Iako je prvi samostan bio posvećen sv. Petru i Pavlu, kasnije su i crkva i samostan stavljeni pod zaštitu Gospe na nebo uznesene. Dogodilo se to zahvaljujući Gospinoj slici koja se na poseban način štovala u Rami.

Dolaskom Osmanlija, crkva je spaljivana nekoliko puta. Samostan se spominje 1514.,  a 1557. spaljen je zajedno s crkvom i tom je prilikom ubijeno nekoliko franjevaca. U prvoj polovici 17. st. aktivan je ponovno i u njemu djeluje do deset svećenika, a tamo se odgaja i određen broj đaka pripravnika za franjevački red.

Što povezuje ramski kraj i Sinj?

U vrijeme Drugog bečkog rata (1683. - 1699.) dolazi do velikih nameta, a potom i progona, tako 1687. franjevci, zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena sele u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili samostan i mnoge kuće u Rami da se Turci ne bi okoristili. Franjevci su sa sobom ponijeli neke dragocjenosti, među kojima i Gospinu sliku koja se danas nalazi u crkvi u Sinju i čest je cilj mnogobrojnih hodočašća.

U prvoj polovici 18. st. svećenik ovdje nije imao stalnog boravišta, nego je išao od jednoga sela do drugog i spavao kod župljana.

Tijekom 18. st. broj katolika se povećavao. Prema popisu iz 1743., bilo ih je 857, a 1862. broj se povećao na 1 167, te 1798. na skoro 2 000.

Franjevci su se željeli vratiti na ruševine negdašnjeg samostana i crkve na Šćitu. Kako je to zemljište bilo u vlasništvu bega Dugalića, od njega je 1855. otkupljen jedan dio, a ostatak dvije godine kasnije.

Gradnja samostana krenula je 1856. na temeljima staroga. Dvadesetak godina kasnije započela je gradnja crkve koja je dovršena tek 1881. Bila je to trobrodna bazilika za koju je ideju dao fra Antun Vladić, uzevši za uzor neke crkve u Italiji što ih je imao priliku vidjeti.

U crkvu je postavljena slika Alberta de Rhodena na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu.

Sva je Rama u znaku stradanja

Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca, kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti, stare matice i vrijedne knjige.

Nakon što su partizani zapalili crkvu, ubili gvardijana, došli su i crnogorski četnici te 8. i 9. listopada iste godine izvršili pokolj više od 900 nedužnih ljudi. Nažalost, prva javna komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek ujesen 1990.

Nakon paljenja, za bogoslužje služila je baraka sve do 1956. kada je započela obnova crkve. Srednja lađa ozidana je iznad stupova s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila nekadašnji bazilikalni oblik.

Veličanstvena umjetnička djela u crkvi

Kako se i može pročitati u vodiču o župi Rama – Šćit, poznavanje umjetnina koje se nalaze u crkvi podrazumijeva mnogo povijesnog predznanja. Riječi koje se tada najčešće nauče su selidbe, stradanja, požari i ponovna izgradnja... Vidimo i zašto.

Pisanje o sakralnim umjetninama u šćitskoj crkvi treba započeti slikom Gabrijela Jurkića naslikanom 1955. po uzoru na De Rhodenovu Gospu Ramsku iz 1892. koja je izgorjela 1942.

Slika je nešto smanjena i uz dodatke svojstvenog bosanskog pejzaža, a narod u nošnjama pobožno prati odnošenje slike u Sinj.

Tri freske na čeonom zidu u apsidi crkve izradio je slikar Josip Bifel iz Zagreba. Središnja slika Marija zaštitnica ramskog puka zauzima fenomenalnih 72, a druge dvije - Rođenje Marijino i Duhovi po 27 četvornih metara zidne površine. Godine 1967. isti je autor izradio postaje križnoga puta. On je, također, oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije.

Također, 1967. su izvedeni vitraji na temu Marijina i Isusova života prema nacrtima Josipa Poljana. Brončani tabernakul je također njegovih ruku djelo.

S navedenim umjetničkim sadržajima, crkva u Rami predstavlja vrlo vrijednu cjelinu po čemu se uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Vrhbosanske nadbiskupije, a možda i Crkve u Hrvata.

Kuća mira i galerija na otvorenom

Nakon obilaska crkve prošetali smo dvorištem i saznali kako je u dijelu samostana iz kojeg su fratri iselili 1991. otvorena, godine 2001., Kuća mira koja raspolaže s četrdesetak ležaja, kapelicom, restoranom i dvoranom za sastanke. Zamišljena je kao molitveno-rekreacijski prostor za duhovne vježbe, predavanja i slične sadržaje. Obogaćena je vrijednim umjetninama nekolicine renomiranih umjetnika. Na samostanskim hodnicima postavljeni su portreti ramskih franjevaca, a jedna je dvorana pretvorena u galeriju.

Prije dvadesetak godina fratri su krenuli s uređivanjem i preuređivanjem samostanskog dvorišta. Središnje mjesto u njemu zauzima nadaleko poznati Ramski križ, djelo Mile Blaževića, a na zidu pored križa postavljen je popis imena ramskih stradalnika u proteklim ratovima. On je autor i skulpture Ramska majka postavljene kod ulaza u samostan. U ovom prostoru su i Posljednja večera u skulpturi i Diva Grabovčeva, djela akademskog kipara Kuzme Kovačića koji je autor Križnoga puta kroz samostanski gaj. Na ulazu u samostanski kompleks nalazi se suvenirnica u kojoj se mogu nabaviti razne knjige i suveniri s nacionalnim i vjerskim motivima.

Etnografski muzej

Kruna obilaska franjevačkog samostana i pratećih objekata je ulazak u Etnografski muzej koji se nalazi u preuređenom samostanu iz 1857. Otvoren je 2007. i njegove prostorije čuvaju od zaborava bogatu i uređenu zbirku starih ramskih obrta, cjelokupnu narodnu nošnju, alate, oruđa...U njemu se nalazi i rekonstruirana stara ramska kuća s ondašnjim namještajem. Uz stubište se mogu vidjeti fotografije i osnovni podatci o biljnom svijetu. U potkrovlju se nalazi veličanstvena postavka prepariranih životinja koje obitavaju u ramskom kraju.

U Etnografskom muzeju može se vidjeti i impozantna postavka različitih upaljača, njih 2 000, te soba ramskog franjevca fra Jeronima Vladića. Cijena ulaska u ovaj zaista impozantni etnografski raj je simbolična, dok je za obilaske u skupinama još jeftinija. Topla preporuka.

I tu moramo reći kako je kraj, jer samo o crkvi, samostanu i Etnografskom muzeju moglo bi se pričati i pisati satima. Nakon što smo se iza crkve poigrali s dva psa tornjaka o kojima se brinu ramski fratri, zaključili smo kako se poluotočni ambijent i skrivene ljepote Rame ne mogu tek tako usput pogledati i doživjeti. Njih je potrebno otkrivati, tražiti i upoznati odvojivši više vremena od jednog dana jer ovaj kraj to zaista zaslužuje...

Popularno ime nepoznatog podrijetla

Nažalost, podrijetlo, značenje i prvo spominjanje imena Rama izgubilo se u povijesti. Naziv Rama prvi put se spominje u 12. st. kada hrvatsko-ugarski kraljevi počinju svojoj tituli dodavati i izraz rex Ramae (kralj Rame). Ipak, čini se kako je ovdje kao i u mnogim drugim mjestima diljem BiH rijeka dala ime kraju. Kako je rijeka Rama dobila ime, možda nećemo nikada saznati. 

Inače, pojam/ime Rama je veoma raširen u svijetu. Prvenstveno zato što se spominje u hinduističkim religioznim spisima zahvaljujući kojima je popularni znanstveno fantastični pisac Arthur C. Clarke dao naziv jednom od svojih najpoznatijih djela Sastanak s Ramom.