Uskrsnuće Isusa Krista na filmskome platnu

Možda postoje različita mišljenja i studije o tomu koja je knjiga u povijesti najprodavanija i najčitanija, ali zasigurno nema sumnje kako su Biblija i njezini pojedini dijelovi najekraniziraniji bestseleri u povijesti. Nije teško izračunati da je lik Isusa Krista u stotinjak godina, koliko postoji filmska umjetnost, nekoliko puta više prikazan na velikom i malom ekranu od, recimo, Jamesa Bonda koji slovi za jednog od najdugovječnijih na filmskome platnu. To i nije čudno kada se shvati kako su evanđelja i dijelovi Biblije od samih početaka bili iznimno privlačni za scenariste, redatelje i naravno filmsku publiku. Iako je božićno vrijeme mnogo popularnije za prikazivanje filmova s religioznim tematikama, ovdje donosimo prikaz najboljih, najčešćih, ali, nažalost, i najuvrjedljivijih filmova koji se na televiziji mogu vidjeti u uskrsnome vremenu.

 

Iako je riječ o različitim područjima ljudskoga života, religija i umjetnost su se kroz cijelu povijest čovječanstva dodirivale, ispreplitale, prožimale, ali i sukobljavale. Inspirirani religijom i religijskim temama, brojni su umjetnici stvarali veličanstvena djela u arhitekturi, glazbi, slikarstvu, književnosti... S druge strane, religija se često koristila umjetničkim dostignućima kako bi puku pojednostavila i prenijela sadržaje.

Sve ono što važi za odnos religije i umjetnosti općenito može se primijeniti na film: uska veza s filmom od samog početka do gotovo trenutačne napetosti zbog ponekad iskrivljene interpretacije biblijskih tekstova.

Konfrontacije, napetosti i nemogućnost prikaza duhovnosti

U više od 100 godina filmske umjetnosti pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu i njegovu životu i uskrsnuću, od nijemih filmova, zvučnih, crno-bijelih, u boji, do dokumentarnih filmova koji s različitih znanstvenih aspekata pokušavaju doprijeti do svoje publike.

Budući da su se vremenom filmski djelatnici počeli koristiti nebiblijskim i nekanoniziranim izvorima, kao što su apokrifni spisi, te legendama oko Kristova života i uskrsnuća, filmovi o Isusu su često stavljani na stupove srama, zabranjivani ili jednostavno ignorirani. Problem koji su imali redatelji i scenaristi koji su htjeli doslovce prenijeti ono što piše u Bibliji, odnosilo se i na predstavljanje Isusove ljudske i božanske osobe. Čak i naslovi koji dosljedno prate Bibliju, odlikuju se profanošću te zapostavljaju duhovnost. Naravno, mnogo je lakše opisati ljudsku stranu Isusova života, nego posegnuti za bogatom duhovnom poukom i spiritualnom dimenzijom koja se teško može prikazati na platnu, pogotovu kada smo upoznati s negativnom prošlošću pojedinih glumaca i ostalih filmskih djelatnika.

Tri središnje teme Isusova života i uskrsnuća na filmu

Filmovi o Isusu i njegovu uskrsnuću nisu ni sadržajno ni umjetnički izjednačeni po svojoj vrijednosti. Međutim, analizirajući najpoznatije naslove iz filmske umjetnosti koji se dotiču Isusova života i uskrsnuća, može se cijela filmska umjetnost podijeliti na tri središnje teme.

-         Prva tema je izravno i dosljedno prikazivanje Isusova života prema evanđeljima;

-    Druga tema je vjerno prikazivanje života Isusa Krista s pomoću povijesnih ili izmišljenih osoba, u takvim filmovima Isus je samo „sporedni“ filmski lik koji svojim djelovanjem utiče na središnje likove;

-    Treća tema je najkontroverznija i tiče se Isusova „posuvremenjivanja“, odnosno izvlačenja Isusa kao čovjeka i Boga iz konteksta Svete zemlje rimskoga doba i postavljanje u suvremeni aspekt. Takvi filmovi su obično drame, mjuzikli, komedije i rock drame, ili spadaju u alternativne žanrove koji postavljaju pitanja što bi bilo da se dogodilo drukčije nego što nam Biblija govori.

Prikaz Isusa u nijemome filmu

Sedma umjetnost nije proslavila ni deseti rođendan kad je francuska filmska škola iznjedrila seriju kratkih filmova Život i muka Isusa Krista (1902 .- 1905.), ilustrirajući scene iz evanđelja. Film se tu naslonio na slikarstvo i najavio buduća uprizorenja Kristova života. U 13 prizora ovaj film od 14 minuta je predočio Isusov život, od poklona mudraca do uskrsnuća.

U filmu Nesnošljivost iz SAD-a (1916.) u skoro 200 minuta prikazuju se četiri usporedne priče od kojih je jedna progon Isusa u organizaciji farizeja. Ovaj monumentalni film danas spada u temelje filmske umjetnosti i nezaobilazno je štivo na fakultetima za režiju.

U prvoj verziji popularnog romana Ben Hur (1924. - 1926.), Isusov život i uskrsnuće se prikazuje iz perspektive prijateljstva jednog Židova i rimskog satnika. Isus se tu kratko pojavljuje, ali njegov utjecaj je neizmjeran.

Kralj kraljeva (1927.) je film koji predstavlja vrhunac razdoblja nijemih naslova. Spektakularan film opisuje životni put Isusa Krista do uskrsnuća.

Danas se ovi naslovi rijetko mogu vidjeti na TV-u, a puštaju ih samo kinoteke te specijalizirana umjetnička kina u svijetu.

Zvučni film i vrijeme spektakla

Pojavom zvučnih filmova i boje na platnu, došlo je do pravog booma religioznih filmova koji su postajali sve skuplji i masovniji.

Prvi film s te liste je francuski Križ s Golgote iz 1935. koji se bavi Isusovim životom od ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu do Uzašašća. Za dijalog su uporabljeni isključivo tekstovi iz evanđelja, međutim misterij muke nije dotaknut na pravi način, što je boljka većine filmova ove tematike. Baraba – čovjek u tami je švedski film iz 1953. koji je duboko religiozno i umjetničko uspjelo ostvarenje. Razbojnik, koji je oslobođen na zahtjev svjetine nakon svih događaja i smrti Krista na križu, je u potrazi za Božjom objavom. Tunika (1953.) je američki naslov koji govori o legendarnom obraćenju rimskog tribuna i sudbini Isusove odjeće nakon razapinjanja. Iako je riječ o filmski uspješnom djelu, ipak je to naslov koji također nije dovoljno iskoristio duhovnu vrijednost sadržaja radnje. Ben Hur iz 1959. je zasigurno jedan od najpoznatijih naslova o Kristu, iako se On ne pojavljuje mnogo u filmu. Nova verzija filma je nadišla sve do tada snimljene naslove. Veličanstvena scena utrke između dva nekadašnja prijatelja, Židova princa Bena Hura i njegova suparnika Mesale, spada u klasike filmske umjetnosti. Međutim, efekti koji nisu do tada viđeni na filmskome platnu, 50 000 statista i milijun filmskih sprava je u drugi plan potisnulo Ben Hurovo obraćenje koje proizlazi iz njegova susreta s Isusom. Ozdravljenje gubavaca nakon Kristove smrti spada među emotivno najmoćnije scene koje su viđene filmu.

Kralj kraljeva, naslov iz 1960., je američki film u kojem je autor želio učiniti Isusov život temom jednog pobudnog i živopisnog filma koji, nažalost, nema duhovnu dimenziju. Film spašava glumac koji je utjelovio Isusa svojom izvrsnom glumom, ali i fizionomijski te gestama. Dva talijanska filma - Poncije Pilat i Baraba, koji su obilježili 1961., pripadaju drugoj skupini ekranizacija Isusova života s pomoću života drugih osoba. Iako oba filma ne dosežu umjetničke visine na zadovoljavajući način, ipak iz njih mnogo saznajemo o svijetu u kojem je živio Isus, kao i političkim odnosima unutar Rimskoga carstva. Također, saznajemo kako je Poncije Pilat zapravo bio loš upravitelj jedne provincije. Zanimljivo je spomenuti kako Isusa i Judu igra isti glumac, što je bilo svojevrsnim šokom za gledateljstvo. Najveća povijest svih vremena iz 1963. je američki film koji u drugi plan stavlja spektakl. Naslov dostojanstveno prikazuje Isusov život, a glavni glumac May von Sydow na „europski“ način suzdržano s mnogo senzibiliteta glumi Krista. Isus Krist superzvijezda, američki film iz 1973., spada u tzv. treću skupinu naslova o Kristu. Često osporavan s glazbenim kičem i pretjerivanjem, ovaj naslov opisuje političke aspekte Kristovih propovijedi, vremena u kojem je živio, te nekoliko posljednjih dana njegova života. Radnju filma je teško opisati: mjuzikl se mora pogledati da bi se shvatio. Mesija, francuski film iz 1975., vjerno reproducira Isusov odnos prema četvorici evanđelista, najavljuje dolazak kraljevstva Božjeg i govori o Isusovu nauku ljubavi koji se oštro razlikuje od interesa svjetovnih vladara. Film više djeluje na razum nego na srce, ali upravo time postiže svoj golemi uspjeh jer je emocionalna strana uvjerljiva. Isus iz Nazareta, talijanski naslov iz 1976., u četiri i pol sata uprizoruje život, muku i smrt Isusa Krista najvećim dijelom prema Ivanovu evanđelju, ali s nekim izmišljenim dijalozima. Film Franca Zeffirellija je, unatoč određenim manjkavostima, vrijedan spomena, a spada među najprikazivanije filmove na satima vjeronauka diljem kršćanskoga svijeta. Najčešći je i najpoželjniji „gost“ TV ekrana u uskrsnome vremenu.

Isus, američki naslov iz 1979., vizualno perfektno prezentira Kristov život prema Lukinu evanđelju. Autentični i detaljni prikaz povijesnih okolnosti, nažalost, promašuje duh evanđelja.

Depresivne osamdesete i učestala blasfemija

Dolaskom osamdesetih godina 20. Stoljeća, filmovi o Isusu polako prelaze u treću skupinu naslova koji postaju blasfemični. Tako imamo komični i uvrjedljivi britanski naslov Brianov život Monty Pytonovaca (1979.), francuski Marija i Josip (1984.), američki Posljednje Kristovo iskušenje te kanadski naslov Isus iz Montrela (1989.). Filmovi s mnoštvom sablažnjavajućih elemenata, autorskih intervencija na biblijskim tekstovima, samovoljom uporabe kršćanskih simbola, bestidnosti te protivljenjem Kristovoj spasiteljskoj pouci i nauku, predstavljaju kolaž redateljskih i scenarističkih iživljavanja nad Biblijom, Kristom i vjerničkom publikom. Filmovi su, nažalost, česti na javnim televizijskim servisima i bez imalo predkritike se puštaju u eter. Ove naslove trebaju pogledati samo ljubitelji filma, te oni koji žele biti „filmski potkovani“.

Filmsku glavnotokovsku povijest koja govori o Kristovu životu i uskrsnuću u posljednjih 20 godina „spašavaju“ dva naslova. Riječ je o francuskom naslovu Marija iz Nazareta (1994.) koji prikazuje život Isusove majke od navještenja do predvečerja Isusova uskrsnuća. Istodobno možemo vidjeti Kristov život iz perspektive njegove majke. Djelo je usko u svezi s biblijskom predajom, ali ima određenih dijelova koji su slobodno oblikovani. Drugi film je Pasija (2004.) Mela Gibsona koji govori o posljednjim Isusovim satima i razapinjanju. Često osporavan, film na realističan način opisuje Kristovo razapinjanje i smrt, te uskrsnuće. 

Isusa Krista smo upoznali preko ultimativnog medija Biblije. Kasnije su se svetim spisima pridružili razni umjetnici tijekom povijesti koji su običnom svijetu pokušali približiti lik i djelo Bogočovjeka.

U posljednjih stotinu godina filmska umjetnost na više ili manje uspješan način želi govoriti o toj uvijek zanimljivoj Osobi. Filmovi o Kristu, svaki na svoj način, potvrđuju činjenicu kako je Isus iz Nazareta i njegov život kroz povijest, kao i danas još uvijek zanimljiva tema za milijune ljudi diljem svijeta. Često umjetničko portretiranje Krista upućuje na aktualnost njegovih poruka u suvremenome svijetu. Filmovi o Isusu danas, kao i ostali oblici umjetnosti koji se bave pitanjima transcendentnosti kao što su slikarstvo, kiparstvo, arhitektura i glazba, pokazuju kako će posljednja ljudska pitanja dobiti konačni odgovor u eshatonu, a vjera u uskrsloga Krista je „veće neko imanje onoga čemu se nadamo“.  

 

Koliko je snimljeno filmova na biblijsku tematiku?

Ako na popularnoj internetskoj bazi podataka za filmove IMDb.com ukucate Kristovo ime, samo na engleskom dobit ćete više od 200 naslova. Približno isti broj ćete dobiti ako ukucate imena Djevice Marije i Biblije. Ako tom broju pridodamo pojedinačne naslove koji se tiču života pojedinih svetaca, biblijskih događaja kao i filmova religioznih tematika, kao i TV produkcije te serija, kao i filmove koji nisu snimani na engleskom, možemo govoriti o brojci od skoro 5 000 naslova.

Mons. Luigi Pezzuto, novi apostolski nuncij u BiH: Pretvorimo svoju vjeru u konkretno dobro djelo

Apostolski nuncij osobni je izaslanik Svetoga Oca na crkvenoj i diplomatskoj razini. Nuncij je zapravo veleposlanik Svete Stolice u određenoj državi, međutim, ne obavlja samo djelatnost veleposlanika, nego i aktivno sudjeluje u životu mjesne Crkve. Krajem godine, točnije 17. studenoga Benedikt XVI. je imenovao mons. Luigija Pezzuta za novog, petog po redu, apostolskog nuncija u BiH i Crnoj Gori.

Nadbiskup Pezzuto rođen je 1946. u mjestu Squinzano na jugoistoku Italije. Za svećenika nadbiskupije Lecce zaređen je 1971., a za biskupa 1996. U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1978. Bio je nuncij u Gani, Paragvaju, Novoj Gvineji, Brazilu, Senegalu, Ruandi i Portugalu. Govori francuski, španjolski, portugalski i engleski jezik.

Nekoliko dana nakon dolaska u Sarajevo s njim smo u Apostolskoj nuncijaturi razgovarali o njegovu doživljaju BiH, diplomatskim misijama, odnosu Svete Stolice i BiH, ali i o odreknuću Benedikta XVI. od papinske službe…

Preuzvišeni, ovdje ste tek nekoliko dana. Premda je rano za prve komentare bh. društva i Crkve, recite nam kako ste doživjeli BiH nakon svojega dolaska?

Prvi dojam je bio pozitivan. Otkako sam imenovan nuncijem u vašoj zemlji 17. studenoga 2012., budući da nisam poznavao ove krajeve, moje zanimanje bilo je veliko. Za BiH sam čuo prije mnogo godina, tijekom rata na ovim prostorima. Zahvaljujući internetu, vidio sam kako izgleda Sarajevo i zanimao me izgled Nuncijature. Grad je prekrasan, kao i cijela zemlja. Vraćajući se u vrijeme rata i uspoređujući sadašnji izgled grada, mogu ustvrditi kako obnova teče iznimno dobro. To je bilo virtualno iskustvo, a onda sam osobno došao ovdje.

Ono što je jako važno, jest susret s ljudima. Nakon što sam istraživao o vašoj zemlji na internetu, svoj pozitivan stav mogu potvrditi u susretu s ljudima koje sam imao priliku susresti 10. veljače u Sarajevu, kada sam došao ovdje. Stvarnu sliku jedne zemlje moguće je dobiti samo u kontaktu s njezinim stanovnicima. Normalno, ne možemo upoznati sve ljude jedne zemlje, ali ako upoznamo barem određenu skupinu ljudi, možemo dati ocjenu koja se odnosi na većinu. U skupini koja me dočekala bili su Kardinal, predsjednik Biskupske konferencije, svećenici, redovnici, redovnice, laici, djeca i stari... Oni su se predstavili vrlo srdačno i toplo. Pjevali su i svirali gitaru, tako da sam imao osjećaj kao da sam još uvijek u Južnoj Americi. U skupini koja me je dočekala, svi su bili katolici. Mislim da ni druga dva naroda ne mogu biti puno drukčija od Hrvata.

Nakon dva-tri dana krenuo sam u šetnju gradom. Doživio sam vašu klimu i snijeg, što je potpuno drukčije od onoga gdje sam ja živio, bilo da je riječ o Italiji i Lecceu, mojemu rodnom gradu, ili Južnoj Americi i Africi.

Vjerojatno postoji i negativna strana prisutna u ovoj državi, ali je ja za ovo kratko vrijeme nisam zapazio. Vjerujem da se, ako imamo pozitivan duh, svi negativni izazovi mogu pobijediti.

Naša kršćanska vjera nam ne da misliti negativno. Pozivam medije da šire pozitivnu energiju kako bi se sve negativnosti u društvu mogle uspješno riješiti.

Što je bila Vaša prva pomisao kada ste čuli da dolazite u BiH?

Mi diplomati Svete Stolice, ne samo da idemo u jednu zemlju na radni zadatak, nego učimo i voljeti zemlju u koju idemo. Za nas diplomate iz Svete Stolice ovo nije samo posao, nego i poslanje. Mi radimo na dvama područjima - na poslanju i služenju mjesnoj Crkvi, te na socijalnom aspektu društva. Mogu reći da sam sretan što mogu pomoći mjesnoj Crkvi ovdje.

Prošlo je gotovo 35 godina otkako ste u diplomatskoj službi Svete Stolice. Koja je uloga diplomacije za opću, a koja za mjesnu Crkvu?

Dobro ste izračunali koliko se godina bavim diplomacijom. Neovisno o zemlji ili kontinentu kamo smo poslani, ono što nas karakterizira jest poslanje i služenje Crkvi. Naša misija ili poslanje prije svega su crkveni. Treba naglasiti da mi, diplomati Svete Stolice ne idemo služiti Vatikanu, nego upravo Svetoj Stolici. Politički vidik koji se ne može isključiti iz ove službe za nas je drugotni. Mi smo poslani služiti u određenoj zemlji neovisno o političkim strankama. Diplomacija Svete Stolice nema politički karakter i kada dolazimo u neku zemlju, mi u suradnji s državnim institucijama radimo za dobrobit svih.

Ova uloga koja je crkvena, a ne politička, daje nam za pravo komunicirati sa svima jer nismo politički obojeni. To je tip diplomacije koji ne isključuje nijednu skupinu. Mislim da koristi ima i mjesna i opća Crkva.

Među različitim diplomatskim misijama koje ste ispunjavali, možete li izdvojiti neku? Imaju li zemlje u kojima ste već službovali sličnosti s bh. društvom?

S obzirom na činjenicu da mi imamo ljubavi prema svakoj zemlji u kojoj služimo, u svakoj sam se trudio raditi dobro i svaka je ostavila pozitivan trag na mene. Što se tiče problema, danas se nalazimo u globaliziranom svijetu. Može se reći da je riječ o malim razlikama između većine država, tako da su u mnogim državama slični problemi. U mnogim zemljama se radi o problemu emigranata, radnih mjesta, ekonomije općenito... Danas i u Zapadnoj Europi mladi imaju problem sa zaposlenjem. Govorimo o međunarodnoj ekonomskoj krizi i problemi su manje-više svugdje isti. Taj problem može riješiti samo djelovanje cijele međunarodne zajednice. Ako se prije govorilo da jedna zemlja ne može biti izolirana, danas je to još više izraženo. Zadaća je svake zemlje zalagati se, otvoriti i ući u međunarodnu zajednicu. Kada se govori o siromašnijim zemljama, zadaća je još veća, i same zemlje, i međunarodne zajednice. Kako govorimo o zajedničkom dobru na razini jedne države, tako trebamo govoriti i o zajedničkom dobru na razini cijeloga svijeta.

  

Kako biste ocijenili sadašnje odnose BiH i Svete Stolice?

Odlični su! Moj prethodnik je napravio odličan posao. To ovdje znaju svi. Posao je jednak životu, on je spontan: neke stvari dolaze, neke odlaze. Život i posao ne možemo staviti u kutiju da miruju, oni su spontani. Držimo se sporazuma koji su nastali za vrijeme moga prethodnika nadbiskupa mons. Alessansra D'Errica, a to je Temeljni ugovor i nastavit će se raditi na njegovoj primjeni.

Može li doticaj katolika s inovjernicima u BiH doprinijeti boljem stjecanju iskustva Katoličke crkve na ekumenskom planu?

Znamo da je na Drugom vatikanskom saboru potaknut međureligijski dijalog i ekumenski dijalog. Nakon što su postavljene te vrijednosti, naravno da mi kao kršćani moramo to živjeti jer razlike obogaćuju. Moramo poći od te perspektive da je različitost bogatstvo, a ne podloga sukoba. Naravno, kada je riječ o ekumenskom i međureligijskom dijalogu, najvažnije je štovanje različitosti i identiteta drugoga, bez traženja da se drugi odrekne svojega identiteta.

Štovanje mora biti recipročno. To bi bio temelj međureligijskoga dijaloga gdje nam iskustvo BiH može doprinijeti.

Trenutno neizostavno pitanje je abdikacija Benedikta XVI. Što s diplomatskog aspekta znači povlačenje sadašnjeg Pape?

Želim razdvojiti pojmove. Ovdje se ne radi o abdikaciji, nego o odreknuću. Kada je riječ o abdikaciji, ona uvijek povlači sa sobom nešto negativno ili nasilno. Odreknuće je čin slobodne volje. To je svjestan čin kojeg jedna osoba svojom voljom napravi. Kada je riječ o Benediktu XVI., govorimo o slobodnom i svjesnom izboru. Ovo odreknuće ulazi u područje prava svake osobe. Bez obzira govorimo li o jednom papi, kralju, novinaru ili profesoru, svatko ima pravo reći: „Ja više ne mogu.“ S obzirom da je riječ o pravu osobe, to nikoga ne bi trebalo čuditi. S druge strane, postoji jedan vidik ljudskosti koji nam kaže kako je Benedikt XVI. osam godina bio predstavnik Krista na zemlji. To je za nas katolike iznimno važno i mi smo emocionalno vezani za njega. Zamislite, Ivan Pavao II. je bio tri puta dulje papa od Benedikta XVI. Nakon tih godina koje su nas emocionalno vezale za jednu osobu, meni je nakon Ivana Pavla II. bilo teško bilo koga zamisliti kao papu. Ova druga dimenzija papinstva koja je vezana za jednu osobu, u nama će lagano nestajati. Dakle, osjećaji i pravo svake osobe dimenzije su koje postoje kada je papinstvo u pitanju. Mi sve ovo trebamo gledati u svjetlu vjere. Papa i kardinali koji ga biraju samo su sredstva u Božjim rukama.

Nikakvih posljedica u diplomaciji Svete Stolice neće biti. Papa je 11. veljače rekao da se povlači, a ja sam 12. veljače predao svoje vjerodajnice u Predsjedništvo BiH. Kad dođe novi papa, ništa se neće promijeniti. Temeljne vrijednosti Crkve uvijek vrijede, bez obzira tko je trenutni papa. Vrijednosti u Crkvi ostaju iste, bez obzira tko je papa jer temeljne vrijednosti Crkve su evanđelje i crkveno učiteljstvo. U Crkvi uvijek postoji rast i kontinuitet. Ne može se dogoditi da jedan papa dođe i kaže: „Ono što je moj prethodnik radio, ne valja. Idemo nanovo.“

Nadamo se da ćemo imati još prilika razgovarati s Vama. Koju biste poruku željeli uputiti našim čitateljima?

Prije svega, želio bih poslati jednu duhovnu poruku jer se nalazimo u Godini vjere. Autentična kršćanska vjera nije apstraktna filozofija. Ne možemo je skučiti samo na dogmu. Vjera je sve ono što čini jednu osobu  koja je susrela Isusa, i sve ono što proizlazi iz nje. Isus je Bog i čovjek. U njemu mi susrećemo, ne samo Boga, nego i čovjeka. U jednom trenutku to je susret Boga i čovjeka u Isusu. Znači, moje služenje bližnjemu jest moj hod prema Bogu. Vjera treba biti sastavljena od ljubavi koja ide prema čovjeku. Koliko se sjećam, to je rekao Ivan Pavao II. Najkraći put do Boga jest služenje čovjeku. Korizma u kojoj se nalazimo ne treba se samo sastojati od odricanja, nego i konkretne djelotvorne ljubavi - pomaganja drugima. Kad se govori o postu, neki ne jedu zbog sporta, drugi da bi dobro izgledali, a kršćani se trebaju ne samo odricati hrane i činiti žrtvu, nego trebaju činiti dobra djela ljubavi. Konačna poruka bi bila da našu vjeru pretvorimo u konkretno dobro djelo. Naša vjera treba biti ispunjena djelotvornom ljubavlju.

Koje su predispozicije potrebne da bi jedan svećenik mogao postati diplomatom?

Nema predispozicija. Nitko ne kalkulira. Svi oni koji sjede u diplomatskim stolicama nisu mislili da će biti tu. Ne znam kako u BiH funkcionira da netko postane diplomat, ali mi diplomati Svete Stolice studirali smo da postanemo svećenici. Nema natječaja, nego te u jednom trenutku pozovu, uglavnom kao vrlo mlada svećenika: godinu-dvije nakon ređenja. Npr., jedan mladić bude zaređen za svećenika da bi slavio Svetu misu, dijelio sakramente, i u trenutku kada ga pozovu, on mora promijeniti razmišljanje jer će biti diplomat, a ne župnik. Mladić koji se želi zarediti, ne razmišlja o karijeri diplomata, nego o služenju Bogu u župi. Crkva pozove, a osoba kaže - idem služiti Bogu na taj način, ili to odbije.

Spasi, sveti Ivo u Živinicama, spasi narod svoj

Grad Živinice i župa sv. Ivana Krstitelja nalaze se u sjeveroistočnom dijelu Bosne, u Sprečkom polju pod planinom Konjuh na nadmorskoj visini od 213 metara. Grad se smjestio na 12. kilometru od regionalnog središta Tuzle. Čitava općina Živinice nalazi se u slivovima rijeka: Gostelje, Oskove i Spreče. Presijeca je magistralna cesta Orašje - Sarajevo te željeznička pruga Brčko - Banovići. Čitav kraj je poznat po nekadašnjem gigantu, a danas posrnuloj tvornici namještaja Konjuh, čiji djelatnici redovito štrajkaju, velikom romskom naselju, stećcima, arheološkim nalazištima...

Sam grad Živinice u kojemu se nalazi mala i raštrkana katolička zajednica, smješten je na lijevoj strani rijeke Spreče uz prometnicu Sarajevo – Kladanj - Tuzla. Katoličku crkvu neobičnog i modernog izgleda te njezin bijeli toranj nije teško pronaći u nepreglednom mozaiku kojeg čine privatne kuće. Malo je „izvučena“ iz stambeno-poslovnog kompleksa koji čini središte Živinica i nalazi se s desne strane magistrale, ako idete iz pravca Sarajeva. Okružena je mnoštvom kuća koje su nabacane jedna na drugu i čija su dvorišta «slijepljena» jedna uz druge.

Odmah se primijeti njezin suvremeni izgled i «planinski» stil.

Katolici danas u manjini

U živiničkoj župi djeluju dva svećenika - župnik vlč. Vlado Jagustin i pastoralni suradnik vlč. Anto Burić, inače rođeni župnikov ujak, svećenik pred umirovljenjem koji je, u trenutku našega posjeta, nažalost izbivao iz župe. 

Razgovor smo vodili samo s vlč. Vladom koji je već 11 godina u ovom kraju. Dobro je upoznat s događanjima i životom ovdašnjih katolika, ali i svih ostalih.

Prema njegovim riječima, danas su Hrvati katolici manjina i doslovce se mogu naći u tragovima. Ovo je jedna od rijetkih općina u BiH koja ima više Roma nego pripadnika dvaju konstitutivnih naroda - Hrvata i Srba zajedno. Doseljavanjem izbjeglica iz istočne Bosne, Roma iz Italije i iseljavanjem Hrvata, prijeratna slika Živinica je drastično izmijenjena.

„Svake godine imamo sve manje župljana. Danas ih ima 1.904. u 755 kućanstava. Od tih skoro je polovica starih, jedno ili dvoje u kućanstvu. Godišnje imamo 46 sahrana, 10 krštenja i samo jedno vjenčanje. To je prava slika župe Živinice. Prije rata smo imali 3500 vjernika. Do potpisa Daytona, ovaj prostor je bio zatvoren i župa je dobro funkcionirala. Nakon otvaranja granice, župljani su počeli 'curiti' i konstantno im se smanjivao broj. Ovdje nema nekih osobitih međunacionalnih problema jer nije bilo sukoba. Muslimani su tolerantni. Ja predajem vjeronauk u pet-šest škola i svi se vrlo lijepo ponašaju prema svećeniku. Po gradu nema provokacija, ponekad bude neki sporadični incident s djecom, ali to nije vrijedno spomena. Prije rata općina Živinice imala je oko 45.000 stanovnika. Padom Srebrenice i tamošnjeg kraja Vlasenice i Bratunca, mnogi su došli ovdje i ne vraćaju se. Sada kažu kako općina Živinice i okolna mjesta imaju skoro 100.000 ljudi. Doseljenici kupuju zemlju od Hrvata i prave kuće tako da trajno mijenjaju sliku ovoga kraja. Skoro sva zemlja oko crkve je bila katolička, ali je s vremenom danas oko crkve većina muslimana“, rekao nam je vlč. Jagostini na početku razgovora.

Osnivanje župe sv. Ivana Krstitelja

Povijest pamti crkve na širem području Živinica koje su nestale u vihoru ratova. Ipak, današnja župa je relativno mlada. Osnovana je 1969. odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Za vrijeme osnivanja župa, nije imala crkvu, nego samo Kapelicu sv. Ante Padovanskoga u središtu grada.

Nju su sagradili Anto i Mijo Tadić 1912. na svojoj zemlji i darovali je Crkvi. To je najstariji sačuvani, od čvrstih materijala napravljeni, katolički sakralni objekt u širem podneblju. Danas se u blizini kapelice na prodanom dijelu Konjuha pravi benzinska crpka. Slično smo vidjeli nedavno i u Kaknju.

Inače, župa Živinice pokriva područje samog grada Živinice, Barice, Lug, okolna naselja/sela, te Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare. Postojale su namjere da se nova župa posveti sv. Ivanu Vianeyu, ali «pobijedio» je sv. Ivan Krstitelj.

Želja za osnutkom samostalne župe u Živinicama bila je stara više od 40 godina, a njezino osnivanje zahtijevali su i jaki pastoralni razlozi, jer je matična župa u Morančanima bila ogromna - pedesetak kilometara promjera s više od 12.000 vjernika. U prošlosti su katolici u Živinicama i okolnim mjestima pripadali župi Soli odakle su ih pastoralno opsluživali franjevci.

Moderna crkva bez sakristije

Prema riječima našeg sugovornika, župa Živinice je skoro 20 godina od osnivanja bila bez pravog sakralnog objekta. Mise su služene u dvorani današnjeg župnog ureda i Kapelici sv. Ante Padovanskog. Tek sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća dopuštena je gradnja vjerskog objekta.

Obilazeći Crkvu sv. Ivana Krstitelja, od župnika smo saznali kako je ona građena na nekadašnjem močvarnom području gdje je trebalo nasipati materijal kako bi bila moguća izgradnja, te da su prijašnji župnici godinama pokušavali započeti gradnju crkve. Neki su čak pisali molbe na ruke Josipa Broza Tita u Beograd, ali je dozvola došla nekoliko godina nakon njegove smrti, popuštanjem komunističkih stega. Ni toranj se nije mogao praviti zbog blizine zračne luke, međutim naknadnim molbama i dozvolama je i to omogućeno.

Unutrašnjošću sakralnog prostora i oltarom dominira slika sv. Ivana Krstitelja, ulje na platnu, inače rad akademskog slikara Duška Abramušića iz 2004.

Oltar s lijeve strane krase dvije statue - sv. Ante i sv. Ivana Krstitelja preko čije je ruke prebačen ručnik koji je župnik dobio prije 2-3 godine na dar. Ovaj ručnik je star više od 120 godina i predstavlja posebnost ovog kraja, a nosili su ga muškarci kao dio narodne nošnje.

Još jedna unikatnost ove crkve je i činjenica kako ne postoji sakristija. Vlč. Jagostini smatra da je to zasigurno jedna od rijetkih crkva ove veličine u BiH, ali i svijetu bez sakristije.

Kaže kako je renovirao zvono, željezne ljestve od dna do vrha i napravio novi sustav za mrtvačko zvono, a postavljeni su i reflektori te lusteri po crkvi. Također je napravljen ljetni natkriveni oltar ispred crkve te su nabavljene elektronske orgulje.

Namješten je i središnji luster težak 450 kg, te luster iznad oltara koje je darovao dr. Bože Žepić iz Grabika godine 2008., a izradio i postavio njegov sin Zoran.

Inače, u ratu nije bilo oštećenja crkve jer bojišnica nije bila blizu. Istina, bilo je granatiranja grada, ali nije pogođena crkva. Nažalost, u posljednjem ratu je poginulo tridesetak Hrvata katolika.

Poseban kraj koji je još uvijek pod utjecajem prošlog sustava

Govoreći o svojim župljanima, vlč. Jagistini kaže: „U tuzlanskom kraju, osim Lukavca i Dragunje, bilo je previše utjecaja prošlog sustava. Većina župa tuzlanskog kraja ima prosjek od oko 15 posto dolazaka u crkvu. Ostali 'šaraju' i dolaze samo za vrijeme većih blagdana.  Župa ima župski zbor od samih početaka, ali i tu broj članova varira. Prošle godine za krizmu smo imali 43 kandidata. To je velika brojka zato što su bila sastavljena djeca iz osmogodišnje i devetogodišnje škole. Sada imamo 28 krizmanika i 14 prvopričesnika.“

Također nam je rekao kako župa ima Caritas koji 5-6 godina surađuje s jednom nizozemskom organizacijom te tako pomaže potrebitima.

„Što oni pošalju, mi podijelimo. Nemamo svaki put svima dati jer se nikad ne pošalje dovoljno. Imamo dosta ljudi po Banovićima, Gornjim Živinicama, ali i Živinicama kojima treba pomoći. Među njima je dosta samaca. Neki nemaju djece pa im pomažemo i novčano, ali i u namirnicama“, komentirao je vlč. Jagostini rad župnog Caritasa.

Kako smo vidjeli, u Živinicama se kod katolika, ali i ostalih osjeti manjak mladeži. Stariji se muče u besparici dok mladi odlaze trbuhom za kruhom. 

„Mnogi odlaze, pogotovu kada zasnuju novu obitelj. Jedan naš župljanin je osnovao tvrtku u Hrvatskoj i tako povukao dosta ljudi odavde. Ovdje posla nema. Skoro sve je uništeno i to namjerno, pogotovu rudnici i Konjuh. U njemu je bilo zaposleno 4000 radnika, a sad nema ni 300. Oko Živinica su mnogi bivši direktori pokrenuli privatne tvornice namještaja“, komentirao je župnik ekonomsko stanje čitavog kraja.

Velika raštrkanost župe

U razgovoru s vlč. Vladom, koji nas je proveo gradom i okolicom, potvrdili smo saznanje kako je župa veoma raštrkana. Tomu u prilog ide i činjenica da je nekoć bilo potrebno više od 15 dana za blagoslov kuća.

Obilazeći kapelicu u središtu Živinica, saznali smo kako je bila u kritičnom stanju. Tražena je pomoć od Općine koja nije mnogo pomogla.

„Sada sam stavio jedan aparat u kapelicu. Riječ je o spravi iz Travnika koja isušuje kapilarnu vlagu iz zidova. Renovirali smo unutrašnjost i krov. Kapelica inače spada u spomenik kulture“, rekao nam je župnik, pokušavajući naglasiti kulturno-povijesnu važnost kapelice u Živinicama.

Vozeći se kroz grad, saznali smo kako se sv. mise, osim u središnjoj Župnoj crkvi, slave i u grobljanskoj kapelici koja je proširena i produljena na 8x15,5 metara kako bi mogla služiti kao filijalna crkva. Opremljena sa svime što jedan sakralni prostor treba - klupe, novi oltar, nova električna i gromobranska instalacija, zvonik, put križa...

Inače, krećući se prema Gornjim Živinicama gdje se nalazi grobljanska kapelica, vidjeli smo ogromno romsko naselje i Rome koji na svakom koraku konjskim zapregama obavljaju svoje svakodnevne poslove. Zaista specifičan kraj koji, prema riječima našeg sugovornika, živi u skladu i bez problema pored romske populacije.

Malo prije ulaska u Gornje Živinice nalazi se i spomenik za 20-tak palih branitelja Hrvatskog vijeća obrane koji su 1996. podigli živinički Hrvati. Među poginulim bojovnicima nalaze se imena i nekoliko Bošnjaka.

Banovići i Kladanj - živa i mrtva filijala

Svećenici iz Živinica pastoralno opslužuju još i gradove Banoviće te Kladanj. Banovići su udaljeni 15 kilometara i u njima ima oko 100  katoličkih vjernika u 40 obitelji. Vlč. Jagostini u tom gradu je započeo gradnju crkve: izliveni su temelji i ploča. Inače, Banovići su za vrijeme komunizma bili predviđeni kao moderni grad bez vjerskih objekata. Zato se tek sada u gradu koji je ime dobio po stećku Božićka Banovića gradi prva Katolička crkva.

Nažalost, u Kladnju koji je 35 kilometara udaljen od Živinica ima samo 5-6 katolika koji žive u mješovitim brakovima. U tom gradu se misa slavi samo jednom godišnje - na Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, kada se organizira i manje hodočašće.

Na kraju razgovora, župnik nam je rekao kako je filijala u tom gradu zapravo mrtva.

Napuštajući Živinice i tamošnju župu, nismo mogli prestati misliti na broj katolika koji se konstantno smanjuje.

Rat, težak život, neimaština i konstantno iseljavanje je učinilo svoje. Ipak, treba se nadati kako Živinice neće završiti kao filijala u Kladnju. Ovogodišnji broj prvopričesnika i krizmanika nudi tračak nade...samo kad bi se iseljavanje zaustavilo i ekonomska situacija popravila.

Nastanak imena grada Živinice

Proučavajući literaturu, nailazimo na tri inačice postanka imena Živinica. Prva po Vladislavu Skariću da se selo Živinice nalazilo u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića. Druga po dr. Ademu Handžiću govori kako se selo u doba dolaska Turaka nije uopće nazivalo Živinice nego Tatarice. Prema toj teoriji, naziv Živinice je poznijeg datuma. U jednom dokumentu Turci spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje. Treća verzija po Muhamedu Hadžijahiću je da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla. Iz ovog podatka se saznaje kako je u tuzlanskoj nahiji postojalo mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci. Jedno je sigurno jasno, naziv Živinice nije stariji od XVIII. stoljeća, jer se ne spominje u popisima iz 1548. i 1600.

Duhovna zvanja iz  župe Živinice

Iako je riječ o „posebnom kraju“ čiji ljudi u kućama još uvijek čuvaju Titove slike, župa je dala nekoliko duhovnih zvanja. Živući svećenici podrijetlom iz ove župe su: Luka Lucić, rođen 1939. u Baricama, dr. Anto Mišić, rođen 1953. u mjestu Lug, fra Ivan Marić iz Banovića. Časne sestre podrijetlom iz župe Živinice su: Ana Filipović iz Luga, Lucija s. Vjera Lučić iz Barica, te s. Marina  Piljić iz Banovića.

Kraj koji vrvi starinama

Živinički kraj „leži“ na povijesti. Ovdje su svoje naseobine imali Iliri i Rimljani, a naselja u srednjem vijeku pouzdano svjedoče o kontinuitetu naseljavanja ovoga područja od XII. stoljeća. Istočni, južni i središnji dijelovi živiničke općine imaju 25 nekropola stećaka i desetak tzv. „samaca“. Danas na području općine Živinice ima 266 stećaka, među kojima se posebno ističe: nekropola Vrpolje u Đurđeviku, Trijebnik također u Đurđeviku i lokacija Carska bašča na Panjiku kod Šehića.