Vrijeme njezine izgradnje, imena graditelja ili naručitelja prekriva misterija. Ne zna se ni ime vladara ni države za čijeg vremena je napravljen njezin temelj. Dok narodna predaja priča svoju priču o njezinu porijeklu znanstvenici se slažu kako je riječ o jednom od najstarijih aktivnih sakralnih objekata u BiH. Znajući tu činjenicu povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja se svake godine održava od 18. do 25. siječnja odlučili smo obići Staru pravoslavnu crkvu i njezine prateće objekte.
Tri teorije o razdoblju nastanka crkve
Njezino pravo ime, koje je dobila po svojim
zaštitnicima, je crkva arhanđela Mihajla i Gavrila. Međutim, vjerojatno nitko u
Sarajevu vas ne bi mogao uputiti kako doći do nje jer je u gradu poznata kao
Stara pravoslavna ili crkva sv. Tekle.
Nije to monumentalno zdanje koje se po nečemu izdvaja
iz sklopa okolnih građevina nego skromna kamena kuća Božja. Da nije zvonika
(koji je 1883. nadograđen sa zapadne strane) više bi ličila na kakav starinski
obiteljski dom nekog zaboravljenog velikana, manju vojarnu ili možda utvrdu,
zbog debljine svojih zidova.
Kada se prođe kroz vrata zida koji „opkoljava“
kompleks tek tada se dobiva potpuni uvid u ono što se krije iza: više odvojenih
i kamenom stazom spojenih zdanja, crkva sa zvonikom, magaza, muzej, stambeni
dio od kamena i drveta gdje žive pravoslavni svećenici te prostrano dvorište
koje odvaja crkvu i zvonik od okolnih objekata. Prava mala duhovna oaza koja
kao da je izronila iz srednjeg vijeka nasuprot gradskoj vrevi koja se nalazi „preko
zida“.
O točnom vremenu nastanka ove crkve i njezinih pratećih objekata, rekli smo već, malo se zna, međutim postoji nekoliko teorija. Neki autori smatraju kako je nastala u 5. ili 6. stoljeću, dok drugi spominju razdoblje od 12. do 14. st. Postoje i oni koji tvrde kako je crkva obnovljena na temeljima neke starije i to za vrijeme početka osmanske okupacije.
Njezina arhaična osnova i neobični unutrašnji oblici
upućuju na starokršćanske epohe gradnje 5. i 6. stoljeća, dok ostali sakralni
elementi te nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka oko crkve upućuju na
razdoblje gradnje od 12. do 14. stoljeća.
Pobornici treće teorije navode nekoliko osmanskih
dokumenata prema kojima je čitav prostor gdje se danas nalazi crkva pripadao Isa-begu
te da je crkva napravljena poslije 1462. i to na prostoru crkvišta u kršćanskoj
„mahali“ zvanoj Varoš koja je pripadala kasabi Saraj.
Mala crkva je često stradala u požarima
Kroz svoju turobnu i velom misterija prekrivenu
povijest crkva je više puta gorjela te bila popravljana, a za vrijeme prodora Eugena
Savojskog u Bosnu i u Sarajevo i opljačkana.
Budući da je čitav crkveni kompleks usko vezan uz
okolna zdanja s kojim doslovce dijeli i krovove kad god bi se u prošlosti
dogodio veći požar u Gradu na Miljacki izgorjela bi i Stara crkva. Nažalost,
tijekom prošlosti bilo ih je više.
Tako je zabilježeno da je crkva gorjela:
1615.,1644.,1656. i 1726. Nakon posljednjeg požara 1730. svećenstvo i narod obnavljaju
crkvu te ona poprima današnji izgled. Crkveni kompleks je gorio i krajem 18.
stoljeća.
Postoje indicije kako je crkva nakon požara
proširivana, međutim nema dokumenata koji bi to potvrdili jer je osmanska
uprava zabranjivala izgradnju novih i proširivanje već postojećih kršćanskih
sakralnih prostora. Samo je obnova bila dozvoljena tako da sada, u ovom
konkretnom slučaju, imamo uvid u izgled pravoslavnih crkvi u prošlosti, te za
vrijeme osmanskog razdoblja.
O nepostojanju zvonika i veličini crkve pisao je i Evlija
Čelebi (1611.-1679.) koji je u svojim putopisima opširno govorio o
Sarajevu, a o kršćanskim bogomoljama u tom gradu je rekao kako su crkve malene
i nemaju zvonika.
Mošti sv. Tekle
Arhitektonske karakteristike Stare crkve, veća širina
nego duljina objekta, nepostojanje istaknute apside, kao i crkveni naos s
trostranim trijemom koji ga okružuje, čine crkveno zdanje jedinstvenim
primjerom sakralne arhitekture na ovim prostorima sačuvanim do danas.
Kada se kroz niska vrata, pri obveznom saginjanju, uđe
u crkvu otkriva se još jedna od posebnosti, a to je ujedno i najvredniji
element crkvenog interijera: duborezni zidani ikonostas (zid s ikonama i
religijskim slikama koji odvaja lađu od svetišta u crkvi) s ikonama majstora Radula
iz 1674., Maksima Tujkovića iz 1734. te Aleksije Lazovića i
nepoznatog autora iz 19. stoljeća.
U ovom hramu se nalaze i mnogobrojne ikone domaćih i
stranih (italo-kretskih) majstora od 15. do 19. stoljeća vrlo značajne
umjetničke i arhitektonske vrijednosti. Različite škole i stilovi, zanimljivi
crteži, lijepe kompozicije, neobični anatomski oblici i brojni drugi detalji
čine kolekciju još ljepšom i oku ugodnijom.
Dok smo obilazili malu crkvu unaprijed snimljena duhovna glazba je svirala i tako upotpunjavala ugođaj bogoštovnog prostora.
Hodajući kroz crkvu po kojoj je razasuta slama,
povodom Božića, lako se zamjećuju kujundžijski radovi: kandila, okviri i okovi
ikona i kivot sa svetim moštima koje ističu duhovnu vrijednost Stare crkve.
Kako smo saznali tu se nalaze sv. mošti mučenika i
Božjih ugodnika prvih stoljeća kršćanstva: Jakova Perzijanca, Trifuna,
Marine (sestre sv. Vasilija Velikog), kao i desna ruka
prvomučenice Tekle. Nju je iz Antiohije u Srbiju donio prvi srpski arhiepiskop sv.
Sava 1233., a patrijarh srpski Arsenije IV. Jovanović ih je 1733. darovao
Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Sv. Teklinu desnu ruku mitropolit
sarajevski Sava Kosanović odnio je 1873. u Rusiju, gdje je za nju
izrađena biserna rukavica s narukvicom.
Grob sv. Tekle nalazi se u Maluli, maloj sirijskoj
varoši, koja slovi za jednu od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu.
Kada smo se popeli na drugi nivo bogoštovnog prostora vidjeli
smo mnoštvo manjih ikona, prostor za paljenje svijeća, klupe za sjedenje te sanduk
s moštima Mladenca- nepropadljivo tijelo bebe, ispod kojeg se provlače žene
koje ne mogu zanijeti ili se mole za ozdravljenje bolesne djece.
Upravo za
vrijeme našeg obilaska crkve jedna žena se nakon molitve provukla ispod.
Jedan od pet „najjačih“ muzeja
Nakon obilaska crkve obratili smo pozornost na okolna
zdanja. U unutrašnjem dvorištu nalazi se kompleks u kojemu je muzej s vrijednom
zbirkom ikona iz vremena od 13. do 19. stoljeća, brojni rukopisi, liturgijski i
umjetnički eksponati. Muzej ove crkve ima oko 700 eksponata, a ulazak unutra
košta samo 2 KM.
Prema vrijednosti ikona svrstava se među prvih pet
muzeja u svijetu.
Muzej Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu nastao
je iz njezine riznice. Za otvaranje posebno je zaslužan crkveni tutor Jeftan
Despić. Na ideju da se riznica pretvori u Muzej Despić je došao 1889.
poslije otvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Kako
bi se ova ideja realizirala preuređen je gornji kat podruma u crkvenoj porti. U
prvobitnoj prostoriji muzej je ostao do 1939. kada je kompleks crkvenih zgrada
oko Stare crkve uređen baš za potrebe muzeja.
Budući
da prostorija nije zadovoljavala potrebe muzeja 1954. se počelo sa širenjem. Novo
proširenje muzeja izvršeno je 1975. kada je denacionalizirana zgrada Daire adaptirana
za potrebe izlaganja starina.
Predmeti
koji se čuvaju u crkvenom muzeju mogu se podijeliti na: stare umjetničke
radove, stare rukopisne i tiskane knjige, crkvene tkanine i vez, metalne
predmete, stari novac, etnografske rekvizite, bogoslužbene stvari, starinsko
oružje, rukotvorine duborezačke vještine i zbirku obrađenog kamena.
Od tekstilnih stvari ima dosta vezova, odeždi od
zlatnog brokata, crkvenih draperija, vezenih i tkanih pojaseva s paftama. U muzeju
se čuva priličan broj sitnog dubrovačkog, turskog, mletačkog i novijeg
austrijskog i srpskog novca. Predmeti od drveta i obrađenog kamena su
malobrojni.
U muzeju se čuva veći broj rukopisnih i tiskanih
crkvenih knjiga velike povijesne i umjetničke vrijednosti. Tu je prije svega Sarajevska
Krmčija na pergamentu iz prve polovine 14. stoljeća, zatim Siloanovo Evanđelje iz 14. st. Danas riznica
muzeja ima više od 700 vrijednih eksponata, a muzej posjeduje osim srpskih i
italo-grčke te ruske ikone od 16. do 19. stoljeća. Jedna od čuvenih je ikona Nikole
Ricosa rađena 1490. Deizis s praznicima i svetiteljima .
U
muzeju se čuvaju i mnogi dokumenti koje su izdavali sultani za vrijeme turske
vladavine.
Važno je spomenuti kako za vrijeme Drugog svjetskog
rata Stara crkva i muzej nisu stradali niti opljačkani.
Stara pravoslavna crkva je imala i važnu
prosvjetiteljsku ulogu, jer se pod njezinim okriljem nalazila škola koju je 1858. osnovala Staka
Skenderova.
Sve u svemu nakon obilaska kompleksa Stare pravoslavne
crkve i svega viđenoga, zaključili smo da starine koje se nalaze u crkvi,
povijesna sredina, mistična tama interijera uz duhovnu glazbu pobuđuju
religijska raspoloženja te upotpunjuju umjetnički doživljaj.
Zatvorenost za medije
Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve ne možemo se
otrgnuti razmišljanju kako je pravoslavno svećenstvo zajedno s uposlenicima
crkvenih dobara općenito „uplašeno“ novinara i fotoaparata te onih koji remete
njihov mir i dnevni red. Svi nekud žure, ne žele komunicirati i izrazito su
sumnjičavi, naravno s opravdanjem obzirom na sigurnosnu situaciju i konstantne
pljačke i otimačine.
Naše časne namjere morali smo dokazivati novinarskim
iskaznicama za koje se ne sjećamo kad smo ih posljednji put morali pokazati.
Jerej o. Vanja Jovanović, osoba na koju su nas
uputili za razgovor o Staroj crkvi se danima nije javljao na telefon, a
popadija je u razgovoru opravdala to mnogobrojnim obvezama koje svećenstvo ima
nakon pravoslavnog Božića.