srijeda, 30. siječnja 2013.

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu – arhitektonsko i duhovno bogatstvo grada



Skoro pa u srcu sarajevske Baščaršije, nedaleko od Sebilja-poznate česme, nalazi se Stara srpska pravoslavna crkva. Tik uz tramvajske tračnice, zaklonjena povisokim zidom koji je u osmanska vremena služio da crkvu sakrije od pogleda prolaznika nalazi se crkva za koju ni mnoge rođene Sarajlije ne znaju. 



Vrijeme njezine izgradnje, imena graditelja ili naručitelja prekriva misterija. Ne zna se ni ime vladara ni države za čijeg vremena je napravljen njezin temelj. Dok narodna predaja priča svoju priču o njezinu porijeklu znanstvenici se slažu kako je riječ o jednom od najstarijih aktivnih sakralnih objekata u BiH. Znajući tu činjenicu povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja se svake godine održava od 18. do 25. siječnja odlučili smo obići Staru pravoslavnu crkvu i njezine prateće objekte.

Tri teorije o razdoblju nastanka crkve

Njezino pravo ime, koje je dobila po svojim zaštitnicima, je crkva arhanđela Mihajla i Gavrila. Međutim, vjerojatno nitko u Sarajevu vas ne bi mogao uputiti kako doći do nje jer je u gradu poznata kao Stara pravoslavna ili crkva sv. Tekle.
Nije to monumentalno zdanje koje se po nečemu izdvaja iz sklopa okolnih građevina nego skromna kamena kuća Božja. Da nije zvonika (koji je 1883. nadograđen sa zapadne strane) više bi ličila na kakav starinski obiteljski dom nekog zaboravljenog velikana, manju vojarnu ili možda utvrdu, zbog debljine svojih zidova.
Kada se prođe kroz vrata zida koji „opkoljava“ kompleks tek tada se dobiva potpuni uvid u ono što se krije iza: više odvojenih i kamenom stazom spojenih zdanja, crkva sa zvonikom, magaza, muzej, stambeni dio od kamena i drveta gdje žive pravoslavni svećenici te prostrano dvorište koje odvaja crkvu i zvonik od okolnih objekata. Prava mala duhovna oaza koja kao da je izronila iz srednjeg vijeka nasuprot gradskoj vrevi koja se nalazi „preko zida“.


O točnom vremenu nastanka ove crkve i njezinih pratećih objekata, rekli smo već, malo se zna, međutim postoji nekoliko teorija. Neki autori smatraju kako je nastala u 5. ili 6. stoljeću, dok drugi spominju razdoblje od 12. do 14. st. Postoje i oni koji tvrde kako je crkva obnovljena na temeljima neke starije i to za vrijeme početka osmanske okupacije.
Njezina arhaična osnova i neobični unutrašnji oblici upućuju na starokršćanske epohe gradnje 5. i 6. stoljeća, dok ostali sakralni elementi te nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka oko crkve upućuju na razdoblje gradnje od 12. do 14. stoljeća.
Pobornici treće teorije navode nekoliko osmanskih dokumenata prema kojima je čitav prostor gdje se danas nalazi crkva pripadao Isa-begu te da je crkva napravljena poslije 1462. i to na prostoru crkvišta u kršćanskoj „mahali“ zvanoj Varoš koja je pripadala kasabi Saraj.

Mala crkva je često stradala u požarima

Kroz svoju turobnu i velom misterija prekrivenu povijest crkva je više puta gorjela te bila popravljana, a za vrijeme prodora Eugena Savojskog u Bosnu i u Sarajevo i opljačkana.
Budući da je čitav crkveni kompleks usko vezan uz okolna zdanja s kojim doslovce dijeli i krovove kad god bi se u prošlosti dogodio veći požar u Gradu na Miljacki izgorjela bi i Stara crkva. Nažalost, tijekom prošlosti bilo ih je više.
Tako je zabilježeno da je crkva gorjela: 1615.,1644.,1656. i 1726. Nakon posljednjeg požara 1730. svećenstvo i narod obnavljaju crkvu te ona poprima današnji izgled. Crkveni kompleks je gorio i krajem 18. stoljeća.
Postoje indicije kako je crkva nakon požara proširivana, međutim nema dokumenata koji bi to potvrdili jer je osmanska uprava zabranjivala izgradnju novih i proširivanje već postojećih kršćanskih sakralnih prostora. Samo je obnova bila dozvoljena tako da sada, u ovom konkretnom slučaju, imamo uvid u izgled pravoslavnih crkvi u prošlosti, te za vrijeme osmanskog razdoblja.
O nepostojanju zvonika i veličini crkve pisao je i Evlija Čelebi (1611.-1679.) koji je u svojim putopisima opširno govorio o Sarajevu, a o kršćanskim bogomoljama u tom gradu je rekao kako su crkve malene i nemaju zvonika.

Mošti sv. Tekle

Arhitektonske karakteristike Stare crkve, veća širina nego duljina objekta, nepostojanje istaknute apside, kao i crkveni naos s trostranim trijemom koji ga okružuje, čine crkveno zdanje jedinstvenim primjerom sakralne arhitekture na ovim prostorima sačuvanim do danas.


Kada se kroz niska vrata, pri obveznom saginjanju, uđe u crkvu otkriva se još jedna od posebnosti, a to je ujedno i najvredniji element crkvenog interijera: duborezni zidani ikonostas (zid s ikonama i religijskim slikama koji odvaja lađu od svetišta u crkvi) s ikonama majstora Radula iz 1674., Maksima Tujkovića iz 1734. te Aleksije Lazovića i nepoznatog autora iz 19. stoljeća.
U ovom hramu se nalaze i mnogobrojne ikone domaćih i stranih (italo-kretskih) majstora od 15. do 19. stoljeća vrlo značajne umjetničke i arhitektonske vrijednosti. Različite škole i stilovi, zanimljivi crteži, lijepe kompozicije, neobični anatomski oblici i brojni drugi detalji čine kolekciju još ljepšom i oku ugodnijom.

Dok smo obilazili malu crkvu unaprijed snimljena duhovna glazba je svirala i tako upotpunjavala ugođaj bogoštovnog prostora.
Hodajući kroz crkvu po kojoj je razasuta slama, povodom Božića, lako se zamjećuju kujundžijski radovi: kandila, okviri i okovi ikona i kivot sa svetim moštima koje ističu duhovnu vrijednost Stare crkve.
Kako smo saznali tu se nalaze sv. mošti mučenika i Božjih ugodnika prvih stoljeća kršćanstva: Jakova Perzijanca, Trifuna, Marine (sestre sv. Vasilija Velikog), kao i desna ruka prvomučenice Tekle. Nju je iz Antiohije u Srbiju donio prvi srpski arhiepiskop sv. Sava 1233., a patrijarh srpski Arsenije IV. Jovanović ih je 1733. darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Sv. Teklinu desnu ruku mitropolit sarajevski Sava Kosanović odnio je 1873. u Rusiju, gdje je za nju izrađena biserna rukavica s narukvicom.
Grob sv. Tekle nalazi se u Maluli, maloj sirijskoj varoši, koja slovi za jednu od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. 

Kada smo se popeli na drugi nivo bogoštovnog prostora vidjeli smo mnoštvo manjih ikona, prostor za paljenje svijeća, klupe za sjedenje te sanduk s moštima Mladenca- nepropadljivo tijelo bebe, ispod kojeg se provlače žene koje ne mogu zanijeti ili se mole za ozdravljenje bolesne djece. 

Upravo za vrijeme našeg obilaska crkve jedna žena se nakon molitve provukla ispod.

Jedan od pet „najjačih“ muzeja


Nakon obilaska crkve obratili smo pozornost na okolna zdanja. U unutrašnjem dvorištu nalazi se kompleks u kojemu je muzej s vrijednom zbirkom ikona iz vremena od 13. do 19. stoljeća, brojni rukopisi, liturgijski i umjetnički eksponati. Muzej ove crkve ima oko 700 eksponata, a ulazak unutra košta samo 2 KM.
Prema vrijednosti ikona svrstava se među prvih pet muzeja u svijetu.
Muzej Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu nastao je iz njezine riznice. Za otvaranje posebno je zaslužan crkveni tutor Jeftan Despić. Na ideju da se riznica pretvori u Muzej Despić je došao 1889. poslije otvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Kako bi se ova ideja realizirala preuređen je gornji kat podruma u crkvenoj porti. U prvobitnoj prostoriji muzej je ostao do 1939. kada je kompleks crkvenih zgrada oko Stare crkve uređen baš za potrebe muzeja.
Budući da prostorija nije zadovoljavala potrebe muzeja 1954. se počelo sa širenjem. Novo proširenje muzeja izvršeno je 1975. kada je denacionalizirana zgrada Daire adaptirana za potrebe izlaganja starina.
Predmeti koji se čuvaju u crkvenom muzeju mogu se podijeliti na: stare umjetničke radove, stare rukopisne i tiskane knjige, crkvene tkanine i vez, metalne predmete, stari novac, etnografske rekvizite, bogoslužbene stvari, starinsko oružje, rukotvorine duborezačke vještine i zbirku obrađenog kamena.
Od tekstilnih stvari ima dosta vezova, odeždi od zlatnog brokata, crkvenih draperija, vezenih i tkanih pojaseva s paftama. U muzeju se čuva priličan broj sitnog dubrovačkog, turskog, mletačkog i novijeg austrijskog i srpskog novca. Predmeti od drveta i obrađenog kamena su malobrojni.
U muzeju se čuva veći broj rukopisnih i tiskanih crkvenih knjiga velike povijesne i umjetničke vrijednosti. Tu je prije svega Sarajevska Krmčija na pergamentu iz prve polovine 14. stoljeća, zatim Siloanovo Evanđelje iz 14. st. Danas riznica muzeja ima više od 700 vrijednih eksponata, a muzej posjeduje osim srpskih i italo-grčke te ruske ikone od 16. do 19. stoljeća. Jedna od čuvenih je ikona Nikole Ricosa rađena 1490. Deizis s praznicima i svetiteljima .
U muzeju se čuvaju i mnogi dokumenti koje su izdavali sultani za vrijeme turske vladavine.
Važno je spomenuti kako za vrijeme Drugog svjetskog rata Stara crkva i muzej nisu stradali niti opljačkani.
Stara pravoslavna crkva je imala i važnu prosvjetiteljsku ulogu, jer se pod njezinim okriljem  nalazila škola koju je 1858. osnovala Staka Skenderova.
Sve u svemu nakon obilaska kompleksa Stare pravoslavne crkve i svega viđenoga, zaključili smo da starine koje se nalaze u crkvi, povijesna sredina, mistična tama interijera uz duhovnu glazbu pobuđuju religijska raspoloženja te upotpunjuju umjetnički doživljaj.

Zatvorenost za medije

Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve ne možemo se otrgnuti razmišljanju kako je pravoslavno svećenstvo zajedno s uposlenicima crkvenih dobara općenito „uplašeno“ novinara i fotoaparata te onih koji remete njihov mir i dnevni red. Svi nekud žure, ne žele komunicirati i izrazito su sumnjičavi, naravno s opravdanjem obzirom na sigurnosnu situaciju i konstantne pljačke i otimačine.
Naše časne namjere morali smo dokazivati novinarskim iskaznicama za koje se ne sjećamo kad smo ih posljednji put morali pokazati.
Jerej o. Vanja Jovanović, osoba na koju su nas uputili za razgovor o Staroj crkvi se danima nije javljao na telefon, a popadija je u razgovoru opravdala to mnogobrojnim obvezama koje svećenstvo ima nakon pravoslavnog Božića.

utorak, 29. siječnja 2013.

The Day the Earth Caught Fire (1961)

Dugo mi je na CD hrpi, a kasnije kad sam prebacio filmove na DVDove i na DVD hrpi,stajao ovaj mali solidni filmić katastrofe. Čim je došao na red odmah sam znao da će biti zanimljiv. Novinari i novinarska redakcija iz šezdesetih godina 20. stoljeća su glavni protagonisti što odmah povećava "cijenu" filma u mojim očina.
Glavna priča je: novinar zaključi kako postoji globalna zavjera o prikrivanju planetarne katastrofe i počne kopati.
Hoće li se svijet izvući ili ne?
Tople preporuke za sve ljubitelje ovog žanra

Evo nekoliko fotografija





Posebno je zanimljiva jedna od posljednjih scena u kojima vidimo 2 naslovnice u novinama... svijet preživio i svijet osuđen na propast... s obzirom na ishod pokušaja spašavanja...

četvrtak, 3. siječnja 2013.

Crkva u Lovnici „ulovi“ ljude koji se u njoj pomole


Početak prosinca na putu za Lovnicu kraj Žepča posebno je iskustvo koje se ne zaboravlja tako lako. Postoji nešto što izdiže ovaj kraj iz „prosječnosti“ desetina bosanskih sela. Iako se, prema fotografijama, crkva nalazi na blagoj uzvisini i dominira čitavim krajem, nije ju lako zapaziti i doći do nje ako ne znate put. Isprepletena bosanska brda i doline je zaklanjaju od pogleda putnika namjernika, a bez „smjernica“ mještana zasigurno bi bilo mnogo „praznog hoda“. Asfaltni put koji vodi prema crkvi kao da se uplašio ponekad surove bosanske klime i konfiguracije tla. Taman kada pomislimo kako smo na pravom putu asfalta iznenada nestane da bi se pojavio desetak metara dalje, oštećen, isprekidan, potkopan podzemnim vodama... 


Baš u trenutku kada smo izgubili nadu da smo na pravom putu, vidjeli smo crkvu, skromnu po dimenzijama, ali veličanstvenu sakralnošću kojom „nadgleda“ razbacane kuće u kojima žive njezini župljani.
Crkva je to župe Lovnica, posvećena sv. Petru i Pavlu, a uz nju se nalazi mjesno groblje, kapelica sv. Jurja i župni stan zajedno s pratećim pastoralnim prostorijama.
Narodna predaja kaže kako je to selo dobilo ime po mnogim lovištima koja se nalaze u blizini, iako to nije dokazano.

Mala škola s malo đaka

Naš obilazak lovničke župe započeo je kod osnovne škole i spomenika poginulim braniteljima u posljednjem ratu koji je podignut prije pet godina. Tu su nas dočekali župnik vlč. Marko Lacić i prakaratur Tado Martić.

Spomenik je skromno zdanje na kojem se u podnožju nalaze ploče s imenima poginulih pripadnika HVO-a porijeklom iz lovničkog kraja koji su živote dali za obranu hrvatskog naroda u vrijeme rata s bošnjačkom Armijom BiH. Iz baze se uzdižu dva betonska elementa koji svojim unutarnjim stranama zajedno tvore konture velikog križa. Nažalost, i ime Tadina brata nalazi se na jednoj od tih ploča.
U školi, u kojoj se odvija nastava prema hrvatskom planu i programu, ima 15 djece i to od prvog do petog razreda. Malo starija djeca vozare do Žepča gdje idu u više razrede osnovne škole. S obzirom da je u prosincu u Lovnici izrazito hladno uz oštar vjetar, drva u velikim pećima u učionicama naložena su kako bi grijala učenike i njihove nastavnice. Prema tome, nije ni čudo što izgleda kao da su djeca rasporedila stolice i klupe okrenute prema peći.

Djeca k'o djeca, svuda su ista... Naš dolazak su iskoristila za predah od učenja za njih možda teških tema. Kroz priču s nastavnicama Maricom i Ivanom saznali smo da nema mnogo loših ocjena u razredima te da je sv. Nikola nedavno podijelio darove svima jer su djeca bila dobra protekle godine. Nismo mogli ne zapaziti da su djeca sklonija fotografiranju i opuštenijem razgovoru s „kamerama“. Na naša pitanja odgovarala su onako kako to najbolje znaju: iskreno i odmah, kao iz topa, rekli bi neki.

Ratom poharana crkva zamijenjena je potpuno novom

Nakon razgledanja škole i spomenika palim braniteljima, pri obilasku crkve s vlč. Markom i Tadom razgovarali smo o povijesti župe i čitavog kraja. Vlč. Lacić je malo vremena u Lovnici dok je Tade tu čitav život, zato i nije čudo što se dobro razumije „u svoj kraj i crkvu“.

Lovnica je mala i, prema datumu osnivanju, mlada župa. Danas zbog ratnih događanja iz devedesetih ima samo 480 vjernika dok je broj župljana 1991. iznosio više od 1.000. Župa je službeno utemeljena 1. listopada 1989., ali gradnja crkve, kao filijale župe Zavidovići, počela je 1980.
Najveću ulogu u osnivanju nove župe i gradnji crkve, prema riječima našeg sugovornika vlč. Marka, imao je pokojni vlč. Mato Bičvić koji je dugo godina bio župnik u Zavidovićima.
Nažalost, broj župljana se svake godine smanjuje zbog iseljavanja trbuhom za kruhom.
U posljednjem ratu crkva, župni stan i jedina grobljanska kapelica su devastirani, kao i kuće svih katolika koji su protjerani prema Žepču. Nakon završetka rata Caritas iz Italije je pomogao obnovu kuća povratnika, ali nažalost nisu se svi Hrvati vratili, iako je Dayton  teritorij župe „darovao“ žepačkoj općini.
S obzirom da je crkva bila oštećena u ratu, za vrijeme povratka Hrvata katolika 1998. odlučeno je ne obnavljati staru crkvu već izgraditi potpuno novu. Obnovljena je i grobljanska kapelica na groblju koje je formirano dok je selo pripadalo zavidovićkoj župi.
Tako je župa (i istoimeno selo) Lovnica koja obuhvaća i zaseoke: Bare, Pramakuće, Lučice, Gaj, Tadiće, Selište, Martiće, Vidoviće i Katoličku Ljeskovicu, u manje od 15 godina dobila drugu, mnogi bi rekli, ljepšu crkvu.

Župnik – majstor za kuću i grijanje

Razgovor nas je „odnio“ na hladnu klimu koja se osjeti. Prema riječima prakaratura, često se zna dogoditi da se od jakog vjetra na groblju „ne mogu držati upaljene svijeće“. Ipak, unatoč hladnoći, zornice su veoma posjećene, a groblje lijepo uređeno, pa čak i u zimske dane.
„Za vrijeme došašća imamo svako jutro u 6 sati oko 70 vjernika na misi. Ja se probudim mnogo ranije i naložim vatru u župnom uredu odakle toplina dolazi kroz radijatore u crkvu da se župljani ne smrzavaju. To je moj izum jer sam odlučio izbaciti klima-grijanje koje samo malo propuše topli zrak i nemaš ništa od toga. Ne želim podučavati majstore, ali danas, nažalost, i to moraš. Prijašnji radnici su pogrešno napravili grijanje kako bi što prije završili i uzeli novce tako crkva skoro nikad nije mogla biti zagrijana. Mi smo ljetos ugradili radijatore ne narušavajući bogoslužni prostor i povezali ih izravno s kotlovnicom pa je crkva svaki dan ugrijana za relativno malo novaca“, rekao nam je vlč. Lacić naglašavajući kako je sam zamijenio crkvenu rasvjetu.
„Sam  sam uzeo štedne sijalice i proveo struju te tako zamijenio obične žarulje koje su se stalno kvarile i tako narušavale sakralni prostor. Ove štedne žarulje, koje sada imamo, traju po pet godina, a čitav mjesečni račun za struju ne prelazi deset maraka. Osvjetljenje je neusporedivo jače, pogotovo ujutro i u sumrak jer su stare žarulje davale 500 luksa, a ove nove i do 1.000“, objašnjava župnik.
Prakaratur je u šali dodao kako je i on zaslužan za zagrijavanje crkve jer župniku omogući desetak metara šume. Odakle nabavljaju drva tako jeftino, ostala je tajna.

Skroman bogoslužni prostor - oaza duhovnosti

Možda je do lokacije ili okolne prirode, ali čini se kako lovnička crkva bolje „lovi“ ljude od ostalih. Prema riječima župnika i prakaratura samo 2-3% muških župljana ne ide u crkvu. Ostaci prošlih vremena, neki će reći, a drugi kako je to stvar inata. Župljani su uvijek spremni pomoći svom paroku, odazivaju se na akcije te dolaze u crkvu u visokom postotku, unatoč udaljenosti.
Prema onomu što smo vidjeli, crkva je skromni sakralni prostor kojim dominira oltar – donacija iz inozemstva – posvećen 2009., na kojem su kipovi sv. Petra i sv. Pavla uz kip sv. Josipa.
Župnik naglašava da je kip sv. Josipa baš tu uz sv. Petra i Pavla jer je lovnička crkva kćerka zavidovićke župe sv. Josipa. 
Na zidovima do oltara nalaze se kipovi Isusa s raširenim rukama i Blažene Djevice Marije.
Crkva ima kor, ali župa nema stalni župni zbor niti orgulje već se svira na sintisajzeru (engl. synthesizer).
Župa jest mala, može se zaključiti, ali su iz nje „potekla“ dva svećenika salezijanca: vlč. Josip Tadić i  don Goran Antunović, te šest časnih sestara. Za sada nema bogoslova i sjemeništaraca s teritorija župe, ali je „za svećenika“ krenuo mladić koji je u Lovnici kršten, a sada živi u drugoj župi. Zanimljivo je spomenuti da je jedina kćer prakaratura Tade također stupila u časne sestre i to Kćeri Božje Ljubavi. Mnoge veće župe koje se diče svojom brojnošću i većim crkvama dale su manje duhovnih zvanja u istom razdoblju.

Težak život župljana

Nažalost, tema neimaštine, starosti i iseljavanja aktualna je u većini župa u Bosni. Tako je i u Lovnici.
„Narod živi teško. Ja imam dva sina. Jedan je u Zagrebu, a drugi u Dubrovniku. Oni bi rado živjeli ovdje, ali nema posla. I ja sam radio u Krivaji, a sada nema posla ni mirovine. U ovoj župi ima dosta starijih samaca koji nemaju nikakvih primanja. Nitko ne zna zapravo od čega žive. Neki pomažu oko uređenja crkve, drugi žive od pomoći. Mnogima rodbina šalje novce“, rekao nam je prakaratur Tade.
Župnik dodaje kako u župi ima dosta samaca, ali također ima i obitelji s po desetero djece pa se može reći da je ta vjernička zajednica - ni stara ni mlada.
„Ima mnogo staraca, ali hvala Bogu, osjeti se i mladost. Pokušavam se više posvetiti pastoralu mladih kako bi stariji bili ljubomorni“, u šali kaže župnik.
I politika je neizostavna tema. Lovnica sada administrativno pripada žepačkoj općini, međutim župnik smatra kako se Lovničana sjete samo kada treba glasove uzimati. Kada treba, primjerice, put asfaltirati, tada općina ne mari niti ih zanimaju Lovničani. Još jedna stvar koja je zajednička čitavom podneblju, rekli bismo. O ljudima se „brine“ tik pred izbore i to samo na riječima. Narode, nemoj zaboraviti!

Svestrani župnik

Kroz razgovor smo saznali da je lovnički župnik vrlo svestran. Osim što se „razumije u struju, centralno grijanje...“, više desetljeća se bavi i fotografijom. Zanimalo nas je otkud toliko zanimanje za električnu energiju.
„Kad sam još bio učenik srednje škole u Pazinu, morao sam izabrati neki hobi. S obzirom da sam nizak rastom, nikako me nisu htjeli u nogometni tim te sam izabrao tehniku. Uvijek sam to volio te sam vrlo brzo tamo postao hausmajstor jer me to zanimalo. Isto tako, u bogosloviji u Sarajevu održavao sam instalacije. Dok sam bio župnik u Dragunji, kao prvi župnik, komplet instalacije sam sâm napravio, a električar mi je pomogao dan-dva prilikom prijavljivanja struje jer je to mogao napraviti samo netko tko ima obrt. Kad su došli provjeriti struju, rekli su kako dugo nisu vidjeli bolje urađene instalacije. Kako bi nešto dobro radio, moraš to i voljeti i pratiti trendove, a i uštedi se novaca“, rekao nam je župnik.
Svoju ljubav prema fotografiji njeguje godinama, razumije se i u digitalnu fotografiju, vrsne moderne aparate, ali i starije modele koji trebaju izradu s negativa ili postprodukciju...
Nakon ugodnog i opuštenog razgovora uz kavu, koju su u župnom stanu spremile tri župljanke: Zvjezdana, Jelena i Ivana, završili smo naš posjet Lovnici.

A što kaže povijest?

Knjige nam govore da se Lovnica prvi put spominje u jednom pismu upućenom u Rim u prosincu 1673. Ono je napisano u Maglaju, kojemu je administrativno pripadala i Lovnica.
Prilikom pohoda biskupa fra Grge Ilića župi Žepče 1797. zapisano je: „...došavši iz pravca Lipnice on posjećuje i Lovnicu gdje obilazi jednoga bolesnika kojega ispovijeda te nastavlja put prema Žepču gdje krizma veliki broj krizmanika“.


Kako je žepačka kotlina oduvijek privlačila nove doseljenike zbog plodne zemlje za obradu i mogućnosti bavljenja zemljoradnjom tako znamo za više valova doseljenja Hrvata katolika iz Hercegovine. O tome nam danas svjedoče i mnoga prezimena koja su donijeli iz svojih ranijih prebivališta, a danas su zastupljena u lovničkoj župi: Martić, Jukić, Jurić, Vidović...
Zanimljiv je podatak iz popisa župe Žepče za 1882., kada se navodi da selo Lovnica pojedinačno ima najveći broj katolika, njih 216.
Jasno je da su od prvog spomena mjesta do današnjih dana ovaj kraj i njegovi stanovnici vezani za crkvu i katoličku vjeru koja je davala snagu i poticaj opstanka hrvatskom narodu na ovim prostorima. Bitno je istaknuti da je Lovnica od najstarijih vremena do ovoga posljednjeg nesretnog rata bila jedno od najvećih katoličkih naselja žepačkoga kraja koje je, unatoč svim nedaćama, i danas vrlo živo mjesto.