Godina je 2017. Krenimo redom. Ako kojim slučajem
na popularnoj internet tražilici Google
ukucate pojam „dvije škole pod jednim krovom“, prva slika rezultata bit će upravo
zdanje Travničkog sjemeništa. Neravnomjerno obnovljena fasada i žičana ograda
između dva dijela zgrade koja odvaja đake bijedan je i patetičan primjer
propagande koja nam se potura iz, pretežno bošnjačkih i lijevo-liberalnih
medija. Takvi novinarski uradci iz svijesti gledateljstva izvlače najmračnije
slike južnoafričkog aparthejda ili segregacije američkih crnaca.
Naravno, oni upoznati s teškom
borbom za povrat imovine koju više od dva desetljeća vodi Travničko sjemenište
znat će kako je riječ o simplificiranju problema, ali i bjesomučnom podmetanju
Crkvi, Hrvatima i katolicima općenito...
Goebbels se ne bi postidio
Osim toga, u medijima se u
posljednje vrijeme javljaju sasvim trivijalne vijesti iz Travnika o npr. propalim
dječjim priredbama i(li) različitim činovnicima koji komentiraju konačne sudske
presude. Tako se zatire sama suština problema o čemu je i sud dao svoju konačnu
odluku: Vrhbosanska nadbiskupija i katolici u Travniku vjerski su
diskriminirani jer je sva imovina vraćena Islamskoj zajednici dok se Katolička Crkva
već 20 godina bori za svoje. Jasno je kako se u travničkom primjeru vidi
točnost Goebbelsove izjave da laž
ponovljena tisuću puta postaje istinom.
Osim problema koji se vuku
desetljećima nedavno se pojavio i novi – restauracija, točnije rečeno izgradnja
nove zgrade, Arhiva Srednjobosanskog kantona i to na crkvenoj zemlji bez čije
suglasnosti ne bi smjelo biti nikakvih radova. Uz gradnju nove zgrade Arhiva
pritom se događa uzurpacija susjedne parcele – dječjeg igrališta i to
građevinskim mašinama.
Sve nabrojano bilo je povod da se
uputimo u Travnik kako bismo, na licu mjesta, s rektorom sjemeništa mr. vlč. Željkom Marićem razgovarali o
dugoj, frustrirajućoj i bespoštednoj borbi za pravdu i istinu.
Vezirski grad i početak problema
Kako bismo pričali o sadašnjem problemima
potrebno je, barem nakratko, vratiti se u daleku prošlost. Travnik predstavlja jedan od najznačajnijih gradova bosanske povijesti,
a njegov značaj uvelike raste poslije 1699. kada je Eugen Savojski u svom vojnom pohodu zapalio Sarajevo. Tada je
Travnik postao sjedište vezira i središte osmanske provincije. Bio je faktički
glavni grad BiH, i kao takav, dočekao je dolazak Austro-Ugarske Monarhije i
uspostavu redovite Crkvene hijerarhije u BiH 1881.
Sarajevo je izabrano za sjedište nadbiskupije zbog stare
Vrhbosne i rastućeg potencijala toga mjesta, a za odgoj i izobrazbu svećeničkih
kandidata Travnik je bio logičan izbor. U to vrijeme bio je glavni grad, a u
njemu i okolici živjelo je mnogo katolika pa se sluga Božji Josip Stadler odlučio tu izgraditi
sjemenište, internat i gimnaziju, to jest Zavod Alojzijanum.
„To je bila prva moderna škola u BiH. U njoj su
djelovali isusovci pa se nazivala i Isusovačkom gimnazijom. Za veoma kratko
vrijeme škola je stekla dobru reputaciju. Imali su veoma poznatih ljudi koji su
tu stekli obrazovanje. Odavde je krenuo prvi misionarski pokret Crkve u Hrvata.
To je sve trajalo do 1945. kada je zavod zatvoren, a đaci i osoblje protjerani“,
rekao nam je na početku priče vlč. Marić.
Vlast je 1945. najprije u Zavod uselila bolnicu pa
kasnije i ostale gradske škole i takvo je stanje bilo sve do 1998.
Povratak i
vjerska diskriminacija
Vrhbosanski nadbiskup je i ranije tražio povrat imovine
i u tom procesu nije bilo značajnih pomaka. Tek je 1998. preč. Pero Pranjić učinio prve korake i otvorio je Sjemenište u
dijelu vraćene zgrade i to nakon brojnih pritisaka iz Europe na političko
Sarajevo. Nadbiskupija je pritom osnovala i KŠC Petar Barbarić, nazvavši školu
po jednom znamenitom đaku, sluzi Božjemu na kojeg su svi travnički katolici i
đaci izuzetno ponosni.
„Obnovom rada sjemeništa i uspostavom KŠC-a nisu
riješeni svi problemi. Ovdje prvenstveno mislim na imovinsko-pravne odnose koji
su jako komplicirani. Tada općinske vlasti nisu željele postupiti sukladno
zakonima i jednakim aršinima prema svim vjerskim zajednicama jer su 1997.
Islamskoj zajednici u Travniku vratili svu imovinu. Vrhbosanska nadbiskupija je
započela pravne korake, a Dom za ljudska prava 2002. utvrdio je vjersku
diskriminaciju. U konkretnom primjeru to znači nejednako postupanje prema
vjerskim zajednicama na primjeru i po odlukama Općinskog vijeća Travnik“, istaknuo
je rektor Marić sukus čitave priče i korijen problema koji postoji i danas i iz
kojeg se generiraju novi.
Potom je Vrhbosanska nadbiskupija dobila pravomoćnu
presudu, a Općina je bila dužna vratiti imovinu, međutim, ona to nije učinila
nego se čitava problematika pravno još više zakomplicirala. Na različite načine
se željelo izbjeći provedbu te sudske odluke tako da je sve trajalo od 2002. do
2012.
Nepoštovanje
odluka Ustavnog suda
Kada je uprava Travničkog sjemeništa kao i Vrhbosanska
nadbiskupija uvidjela da se ide na odugovlačenje te da nema volje za povratkom
imovine, onda se krenulo na Ustavni sud koji je 2012. donio pravosnažnu i
obvezujuću odluku. Neprovođenje te odluke je kažnjivo djelo. (Podsjetimo se
samo kako Bošnjaci reagiraju na slavljenje neustavnog Dana RS-a koji je obilježen
9. siječnja i usporedimo ga s travničkim slučajem i vidjet ćemo dvostruke
aršine.)
„To opet nije uozbiljilo ni Vladu FBiH ni Općinske
strukture da naprave neki iskorak. Jednostavno ne žele provesti odluku – vratiti
imovinu nadbiskupiji i sjemeništu“, rekao nam je rektor i naglasio kako ne
vraćanje imovine stvara velike probleme u radu s učenicima i savjesnom
korištenju imovine. Zapravo se vrši ometanje crkvene djelatnosti.
Kompliciranje
problema
U međuvremenu, pojavili su se dodatni problemi.
Pritisnuti međunarodnom zajednicom, Općinsko vijeće je 2004. donijelo odluku
kako bi ispravilo vjersku diskriminaciju prema Katoličkoj Crkvi. Njome se Crkvi
ustupa na raspolaganje bez nadoknade sva imovina koja joj je od 1945. bila oduzeta
ili nacionalizirana.
„Iste godine 2004., isto Općinsko vijeće donijelo je
odluku o povratku zgrade i dvorišta Gimnazije. Formalnopravno kada analiziramo
ta imovina je vraćena Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Međutim, odluka nije provedena
u djelo, nego se stvar još više komplicira. U duhu suživota Nadbiskupija je
činila korake da se teško pravno, pa i međunacionalno pitanje riješi. Mi smo
darovali vlastito zemljište da škola koja sada koristi trećinu naše zgrade bude
izgrađena“, istaknuo je vlč. Marić te objasnio da ono što je uslijedilo predstavlja
još jednu manipulaciju.
Vlada FBiH uložila je značajna sredstva – oko pet
milijuna maraka – za izgradnju nove škole na zemlji koju je darovala Crkva.
Konstrukcija je napravljena, ali je to bio, izgleda, prevelik korak budući da se
uz školu htjelo napraviti bazen i dvoranu za što nije bilo novaca. Predviđa se
kako je potrebno još 12 milijuna za završetak, tako da je izgradnja stala.
Novci su potrošeni, škola nije dovršena, a crkvena
imovina je i dalje uzurpirana i propada jer se u nju ne ulaže.
Danas je potreban novi angažman kako Općine i Kantona, tako
i Vlade FBiH da se pronađu novci za završetak izgradnje nove škole. Tek onda bi
se mogla izmjestiti Srednja mješovita škola Travnik koja koristi dio zdanja Sjemeništa.
Crkva nije
protiv Arhiva nego bezakonja
Osim nabrojanog, što je samo po sebi dovoljno, u
razgovoru smo saznali kako postoje i drugi problemi. Jedna obitelj ima
stanarsko pravo na dijelu crkvene imovine, a posljednjih je dana aktivna priča
o Arhivu koji na zemljištu, koje je gruntovno u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije,
gradi novu zgradu.
Rektor smatra kako Arhiv vrši pozitivnu društvenu ulogu
i treba imati svoju zgradu, ali na lokaciji koja je zakonom dozvoljena.
Sjemenište ne može pristati da se na bezočan način otuđuje imovina. Izgradnja
nove zgrade nije restauracija niti obnova.
„Svi procesi nama opterećuju savjesno upravljanje
posjedima. Žao nam je što sve strukture, pa i Arhiv kantona, nemaju osjećaja da
treba provoditi odluke Suda. U Travniku bi se samo razgovaralo. Mi imamo sudske
odluke o njima se ne razgovara“, naglasio je rektor ističući kako se može
razgovarati o načinu provedbe ne mijenjajući sadržaj odluke. O sudskim odlukama
se u civiliziranom svijetu ne raspravlja.
Do Europskog
suda za ljudska prava
Podsjetimo, odlukom Doma za ljudska
prava iz 2002., definirano je da se cjelokupna imovina mora vratiti u posjed
Crkvi, no ta odluka nije u cijelosti provedena. Pravorijek Ustavnog suda BiH
potvrdio je da su ranije odluke Doma za ljudska prava obvezujuće. Trenutno je
ova problematika dovedena i do Europskog suda za ljudska prava i čeka se
konačna presuda.
Jedino što je uprava Travničkog
sjemeništa mogla učiniti je okačiti veliki baner s porukom: „Provedite odluku
Ustavnog suda BiH iz 2012.“.
Nažalost, ne postoji ozbiljna
politička zainteresiranost u Srednjobosanskom kantonu i u Federaciji BiH da se sudske
odluke provedu, zbog čega trpe i đaci državne gimnazije kojima su također
potrebni novi prostori za nastavu jer im je zastarjela i neobnovljena zgrada
neuvjetna.
Osim toga, uprava Sjemeništa ne može
krenuti u obnovu cijele zgrade zbog stanja na terenu tako da danas imamo
obnovljene prozore i fasadu na samo jednom dijelu zgrade.
„Mnogi nam spočitavaju kako vršimo
segregaciju, da smo dvije škole pod jednim krovom. Kada to govore rado pokazuju
žicu koja je sramotna, ali nije bilo drugog načina da zaštitimo svoj prostor.
Dugo vremena ispred škole bila je pijaca i to nismo ni na jedan drugi način mogli
riješiti nego izgraditi ogradu. Čak su i drugi koristili naš privatni prostor
kao parking. Nismo imali drugog načina da zaštitimo svoju imovinu. Mi smo
svjesni da se ograda može krivo tumačiti“, rekao nam je na kraju rektor Marić,
komentirajući problem ograde.
Također je izričito naglasio kako
travničko zdanje nije pitanje „dvije škole pod jednim krovom, već je riječ o
jednoj školi pod svojim, dok je druga škola pod otetim krovom“.
Nažalost, uvriježeno je mišljenje ne
samo u domaćim medijima i institucijama, nego i u onim stranim, navoditi Travnik
kao negativan primjer dvije škole pod jednim krovom.
Iole informiran i nemaliciozan čovjek
zna da je riječ o otimačini i manipulacijama različitih vlasti: najprije
komunističke – koja je otuđila cjelokupni kompleks, a potom i poslijeratne, nazovidemokratske
koja to još nije u potpunosti vratila.
Kako smo vidjeli iz travničkog
primjera, agoniji se i dalje ne nadzire kraj dok najveću cijenu plaćaju đaci i
to danas, na četvrt stoljeća neovisne, suverene i demokratske BiH koja iz
navedenog primjera pokazuje da se još muči u „porođajnim bolima“. A koliko li
je takvih priča diljem BiH?
Što o tome kaže druga strana?
Sveto novinarsko pravilo je da se „čuje
i druga strana“. Međutim, budući da su donesene pravomoćne sudske presude, o
njima se nema što raspravljati. Različita mišljenja tada nemaju nikakvo
uporište u stvarnosti. Kako bi barem djelomično ispoštovali novinarsko pravilo,
a ne znajući kojem zapravo organu moći ili „travničkoj nevidljivoj sili“ da se
obratimo, uputili smo e-mail upite na više adresa u Srednjobosanskom kantonu,
od općinskog vijeća, Ministarstva za prostorno uređenje te Uprave škole koja se
nalazi u Zdanju gdje je Sjemenište. Na većinu odgovora još uvijek čekamo, a
dobili smo jedan. „Poštovani, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja,
zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova KSB/SBK nije nadležno za
postupanje po Odluci Ustavnog suda, niti raspolaže potrebnim informacijama o
navedenoj temi. S obzirom da je postupak izdavanja odobrenja za izvođenje
radova na zgradi arhiva u nadležnosti resorne općinske službe, stoga Vas želimo
informirati da nismo u mogućnosti dati izjavu o traženim temama, te da se za
istu obratite nadležnim tijelima. S poštovanjem!“
Nema komentara:
Objavi komentar