Dr. Bing rođen je 1956. u Novom
Sadu. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet završio je u Zagrebu. Doktorirao je
na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim toga, studirao je ekonomiju (apsolvent
poslijediplomskog studija) te završio četverogodišnji studij filozofije.
Od 1992. do 1995. bio je prvi
predsjednik hrvatskog ogranka Međunarodne organizacije za ljudska prava. U tom je
razdoblju radio na prihvaćanju žrtava rata iz BiH te na dostavi humanitarne
pomoći u BiH (Bijeli put Slobodana Langa)...
Kao povjesničar bavio se mnogim
temama suvremene hrvatske i regionalne povijesti, uključujući međunarodne
aspekte raspada jugoslavenske države i uspostave nove geopolitičke arhitekture
u regiji. Član je Organizacije američkih
povjesničara i međunarodni urednik za Hrvatsku Časopisa američke povijesti...
Poštovani dr. Bing, referendum o neovisnosti BiH upriličen je 29. veljače i
1. ožujka 1992. Glasalo je ukupno 2 073 568 glasača (63.6%), a 99.7% bilo je za
neovisnost, dok je samo 0.3% bilo protiv. Može li se komentirati u kakvom
ozračju BiH dočekuje četvrt stoljeća svoje neovisnosti?
Poznata je činjenica da su
okolnosti održavanja referenduma u BiH 1992. bile više negoli dramatične,
posebice zbog prilika u susjednoj Hrvatskoj i neprikrivenih prijetnji iz
Srbije. Unatoč međunarodnog priznanja i dolaska UNPROFOR-a, u vrijeme
održavanja referenduma gotovo trećina Hrvatske praktično je okupirana. Za
Hrvatsku je to bilo razdoblje konsolidacije nakon rata 1991., a za Srbe
prijelazno razdoblje u ostvarenju povezivanja „svih srpskih teritorija“ (u
Hrvatskoj se i uz prisutnost snaga UN-a u takozvanim UNPA zonama nastavljalo
etničko čišćenje ne-Srba i povezivanje okupiranih područja sa Srbijom). Riječ
je, dakle, samo o kratkom predahu i odgađanju neminovnog sraza nepomirljivih
nacionalnih politika, što dakako nije bilo „nevidljivo“ i bez posljedica u BiH.
Tako je, primjerice, u kolovozu
1991. u Vitezu tiskan rad lokalnog profesora Ante Valente pod naslovom Podjela
Bosne i borba za cjelovitost u kome se kirurški precizno navodi da ukoliko
„svi budu insistirali na svojim neostvarljivim željama, onda je to građanski
rat“.
Kada pak govorimo o nekom prošlom
događaju, čije reperkusije živimo, aktualna perspektiva često više govori o
nama (i našim sadašnjim preokupacijama) negoli o samom događaju na koji se
referiramo. Ako u traženju kauzaliteta zadiremo u još „živu“ prošlost (nije li
svaka perspektiva zapravo retrospektiva?) povežimo bosanskohercegovački
referendum iz 1992. s njegovim epilogom, s rezultatom raspleta nakon više od
tri godine krvavog rata. Uoči izbora u BiH, u rujnu 1996., kojima se željelo
vratiti građanski život u ratom opustošenu zemlju nepunu godinu nakon
postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma, jedan od najzaslužnijih pojedinaca za
okončanje sukoba u BiH - američki diplomat Richard
Holbrooke izjavio je sljedeće: „Pretpostavimo da izbori budu slobodni i
pošteni, a da se oni izabrani pokažu rasistima, fašistima i, separatistima,
koji se javno protive miru i reintegraciji. To je dilema.“ Jedan od danas
najutjecajnijih analitičara međunarodne politike Fareed Zakaria pojave u kojima „demokratski izabrani režimi – često
ponovo izabrani ili potvrđeni putem referenduma – rutinski ignoriraju ustavna
ograničenja njihove moći i lišavajući svoje građane temeljnih prava i sloboda“
naziva neliberalnim demokracijama (legendarni poljski povjesničar i novinar Adam Michnick takvo stanje u
postkomunističkim državama nazivao je još 1991. „demokraturom“). Čini mi se da
je ocjena Hoolbroka i Zakarie o BiH u određenoj mjeri aktualna još i danas.
Povijesno gledajući, neupitno je da današnje države, bez obzira na
globalizaciju i integracije, svoju slobodu ostvaruju posredstvom nacionalnih
interesa. Isto tako nisu zanemariva upozorenja poput zapažanja Pascala Brucknera kako pravo narodnog
samoodređenja ne smije biti iznad prava čovjeka.
Političari SDS-a nisu željeli referendum ni izlazak iz krnje Jugoslavije,
političari SDA su željeli neovisnost BiH bez uvjeta, dok su predstavnici HDZ-a
željeli neovisnost, ali i nacionalna područja (kantone). Je li bilo moguće u
postkomunističkoj zemlji u kojoj se zvecka oružjem istovremeno zadovoljiti
političke predstavnike sva tri konstitutivna naroda?
Vaše pitanje podsjetilo me na jedan
novinski prilog iz sredine 1994. kada se tragom optimističnog vala nakon
Washingtonskih sporazuma najavljivao uzlet BiH iz pepela. Novinar Slobodne Dalmacije Danko Plevnik tada je konstatirao „kako na terenu BiH postoje
četiri države što na dolasku, što na odlasku: bivša međunarodno priznata BiH,
sadašnja prijelazna 'Herceg-Bosna', sadašnja nepriznata 'Republika Srpska' i
proglašena bošnjačko-hrvatska Federacija BiH. Sasvim dostatno za nove vatre,
nove pepele i nove fenikse.“
U tom smislu – „vječne bosanskohercegovačke
mijene“, nameće se stanovita sličnost s današnjim stanjem u BiH. Dok god će
pripadnici bilo koje političke elite u BiH otvoreno ili prikriveno zagovarati
ekskluzivnu nacionalnu državnost umjesto fokusiranja na ekonomske i socijalne
probleme, tinjat će potencija novih sukoba.
Osim što je referendum bio specifičan po činjenici da se organizira dva
dana te na prijestupnu godinu, ostalo je zabilježeno kako ga je bojkotirao gotovo
čitav srpski narod te nekoliko općina sa srpskom većinom. Mnogi srpski
političari osporavaju validnost takvog referenduma... Jesu li ti prigovori
pravno valjani i kako to komentirate?
U vrijeme održavanja referenduma u
BiH bosanskohercegovački Srbi i Hrvati su bez sumnje bili pod snažnim utjecajem
politika Srbije i Hrvatske; činjenica da su se hrvatski birači zajedno s
Muslimanima-Bošnjacima izjasnili za samostalnu BiH prije svega govori o
koordinaciji Hrvatske zajednice Herceg Bosne (formirane 18. studenoga 1991.) sa
Zagrebom. Iako Tuđman nikada nije
krio aspiracije prema BiH (jasno ih je naznačio već u predizbornoj kampanji
1990.), njegova je politika u velikoj mjeri ovisila od držanja Zapada. Samo
međunarodno priznanje Hrvatska je stekla uz uvjet poštivanja tzv. avnojevskih
republičkih granica; uz to, svako otvoreno osporavanje integriteta BiH izravno
bi kompromitiralo i ugrozilo hrvatska nastojanja oko reintegracije vlastitih
okupiranih područja.
Što se tiče srpske politike, ona je
dosljedno nastavila s politikom opstrukcije bilo koje političke opcije koja
nije bila u funkciji pretvaranja što većeg područja bivše Jugoslavije u Veliku
Srbiju. Miloševićeva homogenizacija
srpskog naroda i „događanje naroda“ s kraja osamdesetih, u vrijeme
bosanskohercegovačkog referenduma 1992. poprimaju jasne konture srpskih
zahtjeva – negdašnjeg sukcesora Otomanskog Carstva – koji traži svoj ratni
plijen u novim vremenima previranja.
Bojkotiranje republičkog
referenduma na proljeće 1992. od strane većeg dijela Srba u BiH samo je jedna
od manifestacija te politike, odnosno korak prema izravnom „obračunu“ – u ime
već viđenog „spašavanja ugroženog srpstva“ – koji je uskoro uslijedio.
Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Jesu li danas konstitutivni
narodi u BiH ravnopravni?
Svojom općenitom i ispraznom
retorikom o načelnim pitanjima „suverenosti“ i „nezavisnosti“ te „ravnopravnosti
naroda“, bh. referendumski upit iz 1992. bio je „pucanj u prazno“; akt
neprimjeren dramatičnosti položaja u kome se nalazila tadašnja BiH. Ubrzo nakon
idilične najave političkih smjernica – iza kojih nije stala niti jedna svjetska
sila već apstraktna „međunarodna zajednica“ – otpočeo je sukob koji će svoju
kulminaciju doživjeti u Srebrenici. Sama ideja o referendumu za neovisnost
Bosne i Hercegovine bila je skrojena na preporuku Arbitražne komisije
međunarodne konferencije o Jugoslaviji i trebala je, prije svega, legitimirati
tobožnju politiku prevencije eskalacije sukoba (prelijevanje rata iz Hrvatske u
BiH) koja se već na primjeru Hrvatske pokazala apsolutnom pogreškom. Na kraju,
o BiH se odlučivalo svugdje osim u njoj samoj. I sama Daytonska BiH dizajnirana
je kao politički projekt demokratizacije Bosne i „rekonstrukcija društva“ (C. Bildt) u režiji međunarodne
zajednice. Zaključak analitičara koji su pratili tijek provedbe Daytona tijekom
mandata Visokih predstavnika MZ-a Carla Bildta, Carlosa Westendorpa i Wolfganga
Petricsha do 2000. godine bio je poražavajući: „Nakon četverogodišnjeg
razdoblja implementacije Daytona Bosna je udaljenija od demokracije negoli je
bila u bilo kome trenutku nakon rata. Bosanska država i institutski entiteti
postoje uglavnom na papiru, a pripremama političkih smjernica i njihovom
implementacijom upravljaju strane agencije.“ Što se bitno promijenilo do danas?
Recentni neodređeni komentari Dodikova referenduma od strane aktualnog Visokog
predstavnika Valentina Inzka ukazuju
na zamor međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim kontroverzama.
Pitanje ravnopravnosti
konstitutivnih naroda i građana BiH složena su tema o kojoj se može
raspravljati na različite načine. Elaboriranje bilo koje teze znatno bi
premašilo okvire ovoga prostora. Ipak, ako me pitate za mišljenje, čini mi se
da se jednakost – a time i „ravnopravnost“ velikog broja žitelja BiH danas
prije svega očituje u neimaštini, nesigurnosti i neizvjesnosti. Nepotizam,
korupcija, apsolutna dominacija politike i ideologije nad ekonomijom i
pitanjima socijalne stratifikacije, nisu zdrava društvena podloga za ozbiljne
razgovore o ravnopravnosti bilo koje vrste već plodno tlo za manipulaciju svake
vrste. Dakako, te pojave nisu ekskluzivnost bosanskohercegovačkog prostora. No,
one tu imaju posebnu težinu s obzirom na specifičnosti BiH koje se očituju u
potencijalu – već viđenih – političkih manipulacija nacionalnom problematikom
nauštrb socijalnih pitanja.
Ako se usporede medijski natpisi iz vremena s početka 1990-ih i danas,
mnogi će pronaći dosta sličnosti. Možete li komentirati tu činjenicu, s obzirom
da je prošlo 25 godina?
S obzirom na retoriku nacionalnog
ekskluzivizma postoje stanovite sličnosti u medijima iz devedesetih i pojedinim
medijima danas. Ipak, rekao bih da su političke prilike u
BiH, regiji i svijetu danas ipak stubokom različite. Postoje značajnije teme,
problemi koji obilježavaju post-jugoslavensku zbilju bez obzira na status
slijednica SFRJ.
Prije neki dan na hrvatskoj
televiziji prvi ministar vanjskih poslova RH iz 1991. Zdravko Mršić govorio je o stvaranju „radnih logora“ u
razvijenim državama EU u koje masovno odlazi hrvatsko radno sposobno
stanovništvo (Hrvatska zadnjih godina gubi oko 40 000 stanovnika). Iste tendencije prisutne su i u BiH, čiji su
mnogi žitelji već tijekom rata raseljeni od Upsale do Indonezije. „Prepoznavanje“
problema s kojima se suočava suvremeno bh. društvo svakako podrazumijeva
suočavanje s prošlosti, ali ne i njezino nametanje kao vječno prisutne
sadašnjosti.
S obzirom na aktualno stanje poslije referenduma o Danu Republike Srpske, koliko
je realan scenarij i pravno moguć referendum o njezinoj neovisnosti?
Na vaše pitanje odgovorit ću jednim
prikladnim slijedom političke retorike koji ukazuje na probleme koncepta
referenduma i narodnog samoodređenja. Nakon provedbe referenduma (na osnovu
prava narodnog samoodređenja) na Krimu i njegova pripojenja Rusiji, predsjednik
Ruske federacije Vladimir Putin
ukazao je na licemjerno držanje Zapada koji ne priznaje rezultat akta
„samoodređenja Krima“, ali je priznao „samoodređenje i odcjepljenje Kosova“.
Neposredno nakon Putinova istupa oglasio se i Dodik s izjavom da „ako se može
odcijepiti Krim zašto to nakon referenduma ne bi učinila i Republika Srpska“.
Nakon svega javio se i predsjednik Srbije Tomislav
Nikolić, izjavivši kako „Srbija nikada neće priznati neovisnost Kosova“.
Dakako, ove nedosljednosti ne zamaraju previše političke lidere i ne dovode u
pitanje njihove ambicije te jasno ukazuju na to da je održivost bilo kojeg
pravnog postulata upravo proporcionalna sili koja će ga potkrijepiti. Pri
susretu Dodika i Putina u Moskvi, uoči kontroverznog referenduma u rujnu 2016.,
predsjednik Ruske federacije formalno je dao podršku Daytonskoj BiH, ali je –
prema Dodikovim riječima – naglasio da „narodi imaju pravo na referendum“.
Neposredno nakon provedenog referenduma Dodik je izjavio da je RS država.
Nakon svih dosadašnjih koraka,
eventualan referendum o neovisnosti RS – kao međukoraka priključenja Srbiji –
scenarij je koji će isključivo ovisiti o stavu Srbije i „zaštitnika“ Srbije. Ne
treba posebno podsjećati kako je prostor BiH već bio okidačem sukoba najširih
razmjera.
Možete li nam reći vidite li BiH u euro-atlantskim integracijama u skorije
vrijeme?
Prema mojem osobnom uvjerenju
dinamika približavanja BiH euroatlantskim integracijama ovisi o zrelosti
političara Hrvatske i Srbije, njihovu pristanku na kompromise i afirmaciju
regionalne orijentacije. Kao znanstvenik, moram naglasiti kako je poražavajuća
činjenica da u znanstvenim zajednicama država nastalih na razvalinama
Jugoslavije postoji razmjerno malo interesa za multidisciplinarnim izučavanjem
regije i regionalizma u tranzicijskom razdoblju (izuzetak čini Slovenija).
Dakako, regionalizam ne treba mistificirati, pogotovo ga ne treba povezivati s
idejama obnove Jugoslavije. Aktivna regionalna politika naprosto znači
usmjeravanje na rješavanje životnih problema ljudi koji žive u malim stisnutim
državama (jedna od prijeratnih Websterovih definicija „balkanizma“ govori o
mnoštvu malih, uzajamno neprijateljski raspoloženih država, s nestabilnim i
korumpiranim vlastima ovisnim o vanjskim utjecajima te nesposobnim da se same
izdržavaju).
Kada se ulicama Slavonskog Broda
proširi smrad iz rafinerije u Bosanskom Brodu do sada nije pomagalo nikakvo
pozivanje na suverenitet. Kada vam se zapali kuća hoćete li u pomoć zvati
susjeda ili naciju? Tu su i mnoge kontroverze. Neće li zapadnohercegovački
Hrvati, koji su od Berlinskog kongresa 1878. do 1991. obitavali u istim
geopolitičkim okvirima s Hrvatima u Hrvatskoj, neovisno od dvostrukog
državljanstva biti diskriminirani nakon eventualnog uvođenja Schengenske
granice, i dodatnog neprirodnog razdvajanja obale od njezina zaleđa? Sva ta
pitanja otvorena su nepoznanica, uostalom kao i sam opstanak Europske unije.
I na kraju, kakvu BiH vidite u budućnosti? BiH u vrijeme obilježavanja pola
stoljeća neovisnosti?
Budućnost BiH ovisit će, prije
svega, od međunarodnih interesa i ozbiljnosti odnosa vodećih svjetskih aktera
EU, SAD-a, Rusije i Kine. Posebna odgovornost je na Hrvatskoj i Srbiji koje se
danas nalaze u rubnoj zoni dodira i prožimanja velikih sila, s jedne strane
utjecaja EU i SAD-a, a s druge strane Ruske Federacije i Kine. Uz Kosovo, BiH
je svakako najvažnija neuralgična točka i samo „srce“ toga prostora. Dakako, velika
je odgovornost i na samim žiteljima BiH. Jedno je prihvaćati opća načela dobra,
ali je pravi izazov živjeti u skladu s njima. U tom smislu praktična pitanja
suradnje trebala bi se možda više usredotočiti na obnovu tradicije suživota
koje su se stoljećima gradile u BiH, a manje na zamršenim pravilima međunarodne
birokracije. U današnjim turbulentnim vremenima brzih i naglih promjena
globalnih razmjera uobraženost i ekskluzivizam bilo koje vrste više nisu mogući
bez posljedica.
Nema komentara:
Objavi komentar