U ovo pravo bosansko selo može se doći iz dva pravca. Jedan put vodi iz
Kreševa od kojeg je udaljeno nešto više od sedam, te od Fojnice preko Bakovića
i Dusine što iznosi nekih 20-ak kilometara. U ljetnim uvjetima iskusni vozači,
pa i sami mještani tih sela će vas možda i posavjetovati da krenete kraćim
putem, ali kada bosanska zima, potpomognuta sibirskim ciklonom koji temperaturu
spušta i 25 stupnjeva ispod ništice, pokaže zube, svi će vas uputiti na gotovo
tri puta dužu dionicu jer je sigurnija. Oni koji poznaju prometnice te imaju
zimsku opremu s lancima, možda i smiju ići onim kraćim putem, ali nije preporučljivo.
Kao što stara poslovica kaže: "Preko preče, naokolo (ipak) bliže..."
Što je sigurno, sigurno je. Tim smo se motom i mi okoristili te išli "dužom
stazom".
Sigurno stići na odredište...
Kako smo kasnije saznali, župa Deževice podijeljena je između dvije općine:
Kreševo i Fojnica. Na obje strane postoje dobri smjerokazi koji vam ne daju
zalutati.
Ako ste naumili doći u ovu planinsku župu, izgubit se sigurno nećete. Samo
budite spremni da vam mobiteli i navigacija u ponekim kanjonima neće raditi, ali
bez panike!
Ukrotivši uspone prekrivene snijegom te prtine kuda se ne mogu mimoići dva
putnička automobila, izašli smo na svojevrsnu visoravan s nekih 100-tinjak kuća
čiji su krovovi prekriveni debelim slojem snijega i iz čijih dimnjaka
neprekidno izlazi dim. Znak je to kako kuće nisu prazne te da u njima ima ljudi.
Gotovo u središtu sela nalazi se crkva. Četvrtast toranj čije se zvono vidi
i lako zapamtljivi polukružni krov, ističu jednostavnost i korisnost kojom su
graditelji vodili naspram grandioznosti. I ispred crkve nalaze se smjernice
kako doći do Vrela Sv. Jakova. Dâ se zaključiti kako se čitav kraj suživio sa
Sv. Jakovom Markijskim, talijanskim franjevcem koji je u 15. st. jedno vrijeme
živio u prirodnoj špilji u Deževicama.
Od vatre do vatre...
Uobičajena je praksa da redakciju Tjednika
ispred župne crkve ili na drugom ugovorenom mjestu dočeka župnik ili kapelan.
Ovaj put to nije bilo tako. Zapravo, u Deževicama nismo vidjeli "žive
duže" skoro pola sata nakon našeg dolaska. Razlog tomu, osim što smo
uranili, je veoma jednostavan: snijeg, led te velika hladnoća
"umrtvili" su ovo, inače, u ljetnim danima živahno mjesto. Vrijeme
koje smo imali na raspolaganju, prije zakazanog termina, iskoristili smo za
snimanje i novinarsko "studiranje" sela.
Očito je oprema koju svaka kuća ima ispred ulaznih vrata, par (pomoćnih)
čizama, lopata za čišćenje snijega te kanta ili gajba suhih drva. Bez toga se
ne može, kao ni bez utabanih prtina između kuća i od kuća do seoskog puta.
Prva osoba koju smo vidjeli na ulici je gosp. Ivica, s rukama u džepovima, koji nam je objasnio ono što smo već i
sami pretpostavljali.
"Hvaljen Isus, domaćine, gdje su svi ljudi?", upitali smo,
upoznajući se s čovjekom, na što smo dobili nedvosmislen odgovor: "Uv'jeke!
Hladno je i ljudi se kriju po kućama. Samo malo prohodaju između dvije vatre i onda
se opet griju." Kasnije nam je kroz smijeh rekao kako neki župljani zimi
idu i "od kavane do kavane".
Ostavili smo Ivicu njegovu poslu i traženju vatre, ili "kućne"
kavane te nastavili svojim putem.
Uređeno dvorište i grijanje
Kako smo vidjeli, prostor oko crkve krasi i spomenik-podsjetnik na 600
godina od prvog spomena imena Deževica na kojemu pišu datumi: 10. travnja 1403.
- 10. travnja 2003. O ljubavi ovoga naroda prema Gospi Snježnoj svjedoči i kip
od bronce visok gotovo dva metra koji se nalazi tik ispred crkve. Prema starim
fotografijama koje smo pregledali, u ljetnim danima oko njega se redovito mogu
vidjeti vjernici u molitvi. On je rad kipara Ante Starčevića čije djelo ipak krije
rane od metaka koje govore o stradanju ovoga kraja. Naime, u posljednjem ratu
jedan je muslimanski vojnik odsjekao ruke kipu, a u narodu se priča da je vrlo
brzo potom i poginuo - kažu već sutradan. Osim kipa, za vrijeme naleta
bošnjačke A BiH crkva je poharana, zapaljena, a narod protjeran.
Nakon što smo snimili dovoljno materijala oko crkve i po selu, u župnu kuću
nas je pozvao mladi župnik vlč. Marin
Marić. U Deževicama zime nisu blage te često debljina snježnog pokrivača
bude veća od jednog metra. Zanimalo nas je kako su preživjeli nalet sibirskih
hladnoća koji je, početkom 2017., pogodio čitavu regiju.
"Zimi zna biti izuzetno hladno, a 8. siječnja ujutro je termometar
ispred crkve pokazivao čitavih minus 32 celzijeva stupnja. Bivši župnik vlč. Slaviša Stavnjak je uz suradnju s
donatorima iz Irske uveo centralno grijanje i u župnu kuću i u crkvu",
rekao nam je vlč. Marić te napomenuo kako se grijanje koristi prema
mogućnostima.
Crkva Gospe Snježne
Kako smo saznali u razgovoru i iz različitih brošura te knjiga o župi
Deževice koje smo dobili na dar, sadašnja crkva posvećena Gospi Snježnoj
dovršena je 1961. Nekadašnja crkva bila je malo dalje, ali je vremenom postala
premala tako da su župljani sagradili novu na današnjem mjestu. Prva crkva bila
je u dijelu sela koje se zove Močile.
Uz Gospu Snježnu,
kao prvotni patron, Deževice posebno slave već spominjanog Sv. Jakova
Markijskog što je, prema župnikovim riječima, svojevrsni blagoslov. Budući da je
ovo povratnička župa u koju se vratilo 150 vjernika, u odnosu na prijeratni
broj od oko 1 250 duša, situaciju "spašava" narodno svetište ovog sveca
rodom iz talijanske pokrajine Marche. Osim Sv. Jakova, drugotni patron je i Sv.
Anto Padovanski.
"Ovdje imamo
70-ak obitelji, pretežno starijih, a njihov broj iz dana u dan sve je manji.
Protekle godine bilo je dvoje krštenih i vjenčanih, a šest umrlih, od kojih
većina nisu živjela na teritoriju župe", rekao nam je župnik te naglasio
da svetište u narodu doprinosi vjerskom životu te činjenici kako na kraju u
župi uvijek ima ljudi.
Kako uvjeti
dozvoljavaju nedjeljom se slave dvije mise: jedna u župnoj crkvi, a druga u
filijali. Posjećenost sv. misa izuzetno je visoka tako da se može govoriti o
kompaktnoj vjerničkoj zajednici. Nažalost, čitav život ovih ljudi diktiraju
vremenski uvjeti jer u Deževicama se poslije proslave Velike Gospe ne izlazi navečer
bez dugih rukava.
Župa živne i za
vrijeme mladih nedjelja, kad narod dođe na poseban način tražiti zagovor Sv.
Jakova Markijskog. Zimi se slave mise u crkvi, a od proljeća do kasne jeseni na
samom vrelu, na otvorenom.
Slavna
prošlost
Brošura koju smo
dobili dan dar govori kako se u deževičkom kraju mogu naći brojni stećci. Više
od 80 ih ima na lokalitetu Brdo iznad Deževica. Kako je već spomenuto ovo je
mjesto starije i od Sarajeva i brojnih drugih u BiH i bilo je svojevrsno
trgovačko raskrižje. O tome postoje točni podaci o ugovoru između Dubrovčanina Marina Bunića i Vukše Mirilovića o vraćanju nekog duga u konjima i tovaru olova. Dokument
je sačuvan i nalazi se u Dubrovniku.
Prema određenim izvorima,
u 15. st. ovdje je postojala crkva i samostan posvećen Sv. Jeleni, a potom i
dubrovačka kolonija. Čini se kako je sve zamrlo osmanlijskim osvajanjem Bosne,
tako da su Deževice izgubile na važnosti...
Skladna unutrašnjost crkve
Razgledavši crkvu
iznutra možemo zaključiti kako je riječ o lijepom zdanju, idealnom za župnu
zajednicu kojoj život diktiraju meteorološke prilike.
Osim oltara i moći
Sv. Jakova Markijskog, pogled privlači i deževički križ koji je izranjen
simbolički s 33 rane. Taj križ je bio na Koševu za vrijeme mise koju je
predslavio papa Franjo. Postaje
Križnog puta uradio je akademski slikar
Ante Mamuša. Župljani su izuzetno ponosi i na grijanje koje im uvelike
pomaže tijekom zimskih dana.
U deževičkoj crkvi
se do 1906. nalazila i veoma štovala stara slika Gospe Snježne. Mnogi su
hodočastili Gospi Snježnoj nerijetko i bosonogi, te svjedočili kako su dobivali
razne milosti. Stara slika je 1906. uništena, a donesena je nova, koja se i
danas štuje.
Neizostavno je bilo
penjanje na zvonik i to točno u podne kada se aktiviralo zvono. S tornja se
može vidjeti gotovo čitavo selo te obližnje groblje u podnožju brda.
Potom smo
razgledali Hodočasnički dom koji je
uređen za brojne vjernike koji tijekom godine dođu u ovaj kraj. On je
blagoslovljen 19. rujna 2015. nakon čega je otvoren višednevni simpozij o Sv.
Jakovu Markijskom koji je okupio brojne stručnjake crkvene povijesti.
Izgradnju Doma
pomogla je također općina Kreševo, prepoznavši u tome izvrsnu prigodu za
promoviranje svojih turističkih potencijala. Kako biste rezervirali sobu
potrebno je poslati e-mail na župni ured ili se javiti telefonom.
Najstarija župljanka
Nakon razgledanja Hodočasničkog
doma s konferencijskom dvoranom te moderno uređenim sobama, župnik nas je odveo
do najstarije župljanke, Anđe Čavare koja
ima 93 godine i živi nedaleko od crkve. Baka Anđa je lucidna i u svojoj trećoj
životnoj dobi. Inače, ona je župnikova uzvanica kad god bi medijski djelatnici
iskazali želju snimati u Deževicama. Tako je ekipa BHT-a s njom radila prilog
na temu Uskrsa u ovom selu.
"Hvaljen Isus,
bako, kako se živi?", započeli smo razgovor s Čićincom kako je zovu u selu.
"Nema bolje, kako je tako je", odgovorila nam je započinjući priču o
svojoj obitelji koja je raseljena gotovo po cijeloj Europi.
Župnik se umiješao
u razgovor i rekao kako novinare često dovodi k njoj jer je ona bistra, a i zna
nabrojati sve župnike koji su djelovali u župi. "Jest, ali sve tanja pamet
dolazi", odgovorila je Anđa na što se uključila njezina mnogo mlađa
nevjesta Kata koja je istaknula kako
ona ne bi mogla nabrojati ni dva župnika jer se sjeća imena samo sadašnjeg.
Nakon kraćeg
razgovora saslušali smo imena svih 15 župnika u Deževicama koje nam je napamet
izgovorila baka Anđa. Bilo je tu malih grešaka u redoslijedu, ali sama se
ispravljala tijekom nizanja imena od prvog do današnjeg vlč. Marića.
MN/ Pozitivna priča s 1 200 metara
Nakon razgovora s
najstarijom župljankom krenuli smo ka Vrelu Sv. Jakova. Međutim, na putu od
crkve do vrela nalazi se jedna zaista pozitivna priča iz ovoga kraja: punionica
vode Nevra koja je nastala 2006.
Danas, na padinama planina Lopate i Visočice te u zahvatu planina Bitovinje i
Vranice, smjestila se moderna tvornica koja crpi vodu s izvora rječice Nevre.
Ukupna veličina objekta je 1 500 m². Trenutna linija za punjenje prirodne
izvorske vode ima kapacitet oko 10 000 l/h i zapošljava 15-ak ljudi.
Besprijekorna kvaliteta i svježina Nevre, garancija su za uspjeh. Ispitivanja
su pokazala kako je voda pitka te ima veoma prijatan ukus. Na izvorištu nisu detektirane
bilo kakve bakterije ili klice, što ukazuje na povoljne prirodne uvjete.
U Nevri d.o.o Kreševo razgovarali smo s Marinom Šimunić, menadžericom za
prodaju. "Voda koju punimo je čista prirodna izvorska voda koja nije
tretirana. Voda prolazi jedino kroz aktivni ugljen. Naši proizvodi se mogu naći
diljem BiH. Osim toga radimo i izvoz. Imamo predstavništvo u Hrvatskoj. Radimo
i s robnim markama, a neke od njih su Reumal,
Aquareumal, Vlašić, Neum. Isto tako,
punimo vodu za Konzum i robnu marku Rial", rekla nam je Marina.
Nažalost, naš je
nenajavljeni posjet došao u vrijeme kada su u Nevri radili remont postrojenja, tako da smo bili uskraćeni za
gledanje procesa punjenja vode, ali smo se zadovoljili promatranjem kako se
prave plastične boce.
MN/Vrelo Sv.
Jakova
Uzbrdo od župne
crkve i nekih 100-ak metara dalje od tvornice Nevra, prema putu za Tarčin, nalazi se svetište u narodu: Vrelo Sv.
Jakova. Specifičan je to prostor u dolini rječice Nevre u koji hodočaste i
pravoslavni i muslimani. Staza do svetišta lijepo je uređena te pretvorena u Križni
put hrvatske katoličke obitelji, dar obitelji Duno iz Kiseljaka. Blagoslovio ga je 10. srpnja 2016. mons. Pero Sudar, pomoćni biskup
vrhbosanski. Također, urađena je i rasvjeta cijelim putem do vrela koju su
darovale Jelka Perić i Antonija Relota iz poštovanja prema
svojim roditeljima te djedu i baki.
Narodno svetište osim
špilje ima oltar i klupe za hodočasnike. Prema predaji tu se u špilji neko vrijeme sklonio Sv. Jakov Markijski. Za
našeg posjeta ona je bila ispunjena zaleđenom vodom, a cijeli prostor snijegom,
tako da se nije u potpunosti moglo vidjeti što je urađeno na ovom području. Vjernici
ovu vodu drže ljekovitom te ju, točeći u boce, nose svojim domovima.
Osim toga, važno je
spomenuti kako se za vrijeme bivše Jugoslavije ovdje nisu mogle slaviti mise.
Tek s demokratskim promjenama moglo se krenuti s uređivanjem.
"Svetište" je bilo posljednje mjesto koje smo obišli radeći
reportažu. Potom smo se odazvali pozivu obitelji Miletić. Tek kada su kamere bile ugašene, razvila se neobvezna
priča u vezi s tiskanim izdanjem Katoličkog
tjednika uz domaću pitu i kiselo mlijeko. Sestre Nada i Josipa kroz
smijeh kažu kako je pita domaća, a jogurt uvozni. Razlog je veoma jednostavan,
prije je u selu bilo 60-ak krava, a danas nijedna pa se mlijeko mora
nabavljati. Jogurt je dakle domaći, ali su sirovine uvozne.
Nakon ugodnog razgovora i pite odlučili smo posjetiti filijalnu crkvu, ali
nam je to bilo onemogućeno zbog prevelikog snijega čime smo završili posjet
ovoj župi.
Na kraju, kad se sve prostudira, Deževička priča je pozitivna. Prijeratnih
vjernika većinom nema, ali sada cvjeta pastoral hodočasnika. Vrelo danas mnogi
nazivaju bosanskim Lurdom. O tome najbolje govore podaci turističkih zajednica
koji svake godine obaraju rekorde posjećenosti, a za sada se govori o 30 000
godišnje.
LINIJA1:
Od sakralnih
objekata u župi, uz kapelu na seoskom groblju, na deževičkom brdu postoji
kapela posvećena Sv. Anti, gdje se jednom godišnje održava misa i blagoslov
polja. U Dusini je grobljanska kapelica, a u Podgori, na groblju, nalazi se
veća kapela. U Crnićkom Kameniku do 1993. postojao je lijep kip Srca Isusova,
kojeg su te godine uništile postrojbe Armije BiH. Nakon rata je obnovljen.
Linija2
Malo prije Deževica nalazi se motel Luka
koji ima i dječje igralište, terasu za sunčanje i
restoran. Gostima se nude stolovi za stolni tenis.
Područje je idealno
za biciklizam i pješačenje. Ipak, Sarajevo je smješteno samo 38 km, a
međunarodna zračna luka nekih 30-ak km od motela Luka kojeg ne možete promašiti.
Nema komentara:
Objavi komentar