Biblijski bračni drugovi i njihovi životni izazovi

Još od prvih stranica Biblija, s većim ili manjim intenzitetom, tematizira zajednicu muškarca i žene koju naziva brakom. Štoviše, povijest spasenja bila bi nezamisliva bez nekih bračnih drugova. U ovom ćemo tekstu prezentirati živote najpoznatijih biblijskih supružnika, ali i njihovih kriza...

Na početku je važno ponoviti da se u Bibliji pridaje zaista velika pozornost braku kao zajednici muškarca i žene. Također, to se može iščitati u činjenici da se izravno, ili neizravno, čak sedam od Deset Božjih zapovijedi bavi brakom ili tematikom koja je u izravnoj vezi sa zajednicom muškarca i žene.

Ako ni to nije „dovoljno“, dodatni dokaz posebnog božanskog „zanimanja“ za brak i obitelj pronalazimo u činjenici da je Isus Krist iskoristio događaj jedne svadbe u Kani Galilejskoj kao mjesto svoga prvog čudesnog znamenja (Iv 2,1-11).

Budući da je struktura obitelji u biblijska vremena često predstavljala izopačenje Božjeg iskonskog plana, ne možemo sve biblijske obitelji uzeti kao primjer. Stoga moramo razlikovati ideale božanske namjere od, ljudskim rječnikom rečeno, „prilagodbi“ nakon pada u grijeh. Međutim, čak i ti primjeri bračne zajednice, koji nisu idealni, daju vrlo korisne smjernice za posljedice koje čovjek može očekivati ako se ne pridržava Božje riječi.

No, krenimo kronološki.

Adam i Eva (Post 2 – 3)

U slici prvoga bračnoga para: Adama i Eve, nalazimo kako je bračna zajednica obilježena iskušenjem grijeha koji rađa njihovim životnim problemima.  

Bog je namijenio da muž i žena budu u raju ako poštuju pravila. Međutim, postupci koje su oni učinili „upropastili“ su njihov brak, živote njihove djece i svih potomaka.

Kada ih je Gospodin pozvao na odgovornost, Adam se izgovarao: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“ (Post 3,12). Žena se pak „izvlačila“ na zmiju, da ju je ona zavela i prevarila. No, vidljivo je kako su oboje pokleknuli i počinili grijeh: oboje su zgriješili, ne samo Bogu, nego i jedno drugomu.

Iako njihov primjer nije „idealan“, poruka je jasna: bračnu krizu moguće je spriječiti pouzdanjem i poslušnošću Bogu kategorički se kloneći grijeha.

Abraham i Sara (Post 11 – 25)

Prema drevnom shvaćanju, ime ne samo da označuje biće, već i određuje njegovu narav. Stoga Abram – što znači „moj je otac uzvišen“, kasnije dobiva ime Abraham jer će, kako mu Bog obećava, postati „Otac mnoštva (naroda)“.

Abraham je od Boga primio obećanja: brojno potomstvo, zemlja i mesijansko obećanje. Povjerovao je Bogu da će imati veliko potomstvo, iako mu je žena Sara(ja) bila nerotkinja. U tom nam je smislu uzor vjere.

Ipak, epizoda iz života ove bračne zajednice kada su zbog gladi morali u Egipat te je Abraham, bojeći se za svoj život, Saru predstavio kao sestru, govori kako su i oni bili na iskušenju. I samo je Božje djelovanje protiv faraona sačuvalo da ne budu osramoćeni. Iz njihova primjera shvaćamo da je bračnu krizu moguće spriječiti ili nadvladati samo borbom za očuvanje braka.

Abraham i Sara preživljavali su i dugotrajnu bračnu krizu zbog neplodnosti. Nakon mnogo godina čekajući Božje djelovanje, htjeli su sami sebi pomoći, ljudskim rješenjem. Rezultat toga je bilo rođenje Išmaela od Hagare i problem koji je iz toga nastao za sve četvero. Gospodin Bog se ipak osvrnuo na Abrahamovu vjeru i darovao mu obećanoga sina – Izaka.

Izak i Rebeka (Post 24 – 27)

Za svog sina je Abraham namijenio dobru ženu te poslao slugu da ju pronađe. Bila je to Rebeka koju je Izak mnogo zavolio. Međutim, u njihovu se braku ponovio slučaj kao kod Abrahama i Sare. Izak je svojoj supruzi učinio istu nepravdu, kao i njegov otac njegovoj majci. Gospodin Bog je u svojoj milosti ponovno djelovao slično kao u Egiptu i tako sačuvao i ovaj brak od propasti (usp. Post 26,6-11). Samo čvrsta vjera u Boga i ljubav, zbog koje je nemoguće drugog žrtvovati radi vlastitog spasa – može spriječiti brakolomstvo.

Brak Izaka i Rebeke prošao je još kroz dvije velike krize, a jedna od njih je neplodnost. Izak se za potomstvo molio 20 godina te su im se rodila dva sina, blizanci Ezav i Jakov (usp. Post 25,19-26). Kako vidimo, pokorna i ustrajna molitva je način svladavanja bračne krize.

Jakov i Rahela (Post 29 – 35)

Jakovu njegov punac Laban, nakon što ga je ovaj „služio sedam godina“, na prijevaru daje stariju kćerku Leu, a zatim nakon još sedam godina i mlađu – Rahelu. Nažalost, neprirodno natjecanje dviju sestara za Jakovljevu ljubav i rađanje sinova prouzrokovalo je mnogo problema u ovom braku. No, unatoč njihovim slabostima i manama, Bog je Jakovu preko njegovih žena, ali i sluškinja, Bilhe i Zilpe, podario 12 sinova koji su i rodozačetnici 12 plemena Izraelovih. Jasno je da Bog u svojoj milosti može svladati krizu u braku onih koji u Njega vjeruju unatoč slabostima i razočaranjima.

Boaz i Ruta (Rut 2-4)

Početak Knjige o Ruti kao da govori o nekoj hrvatskoj obitelji: bračni par Elimelek i Noemi, sa svoja dva sina, zbog ekonomskih razloga odlaze u tuđu zemlju; sinovi im se žene strankinjama te ostaju u toj zemlji koja je trebala biti privremeno boravište.

Ruta, kao strankinja, nakon muževljeve smrti ostaje sa svojom svekrvom te se s njom vraća u Obećanu zemlju, podnosi siromaštvo i izoliranost. Razvidno je da se s bračnim drugom dobivaju i svi odnosi koje ta osoba ima – u prvom redu obitelj iz koje je potekla.

Rutin slučaj pokazuje da Bog nikada ne ostaje „dužan“ te obilato nagrađuje žrtvu. Njoj daje, ne samo novi dobar brak, nego uključuje pokornu i pobožnu poganku Rutu u rodoslov Božjeg Sina.

David i Bat-Šeba

Bivša žena Urije Hetita Bat-Šeba je bila kraljica Izraela kao supruga kralja Davida. Izvješće o tome kako je već udana privukla Davida i s njim zanijela, puno je spletki, laži i ubojstava. Na kraju su njih dvoje stupili u brak i nakon što je dijete, začeto izvan braka, rođeno, razboljelo se i umrlo.

Preko proroka Natana David je spoznao svoj grijeh te se iskreno pokajao, a u Psalmu 51 nalazimo njegovo priznanje.

Ovo je jedan od mnogih izvještaja u kojima jasno vidimo Božju milost. David je dobio oprost i mogao je ovim psalmom drugima otkriti Božje preveliko smilovanje. Čudesna je činjenica da je Bog pokazao svoju milost i više nego što se moglo zamisliti. Bat-Šebin drugi sin bio je Salomon koji će postati paradigma mudra čovjeka.

Josip i Marija (Mt 1)

U slučaju Josipa i Marije radilo se o budućem braku o kojemu je gotovo sve poznato. Bili su zaručeni i odjednom je Josip saznao da je Marija trudna. Htio ju je tajno otpustiti, da joj ne bi načinio sramotu. Gospodin mu je u snu preko anđela javio da je Marijino dijete začeto nadnaravnim Božjim djelovanjem, te da će roditi Božjeg Sina, obećanog Mesiju Izraela. On je povjerovao Bogu te uzeo Mariju za ženu i postao zaštitnik i poočim Božjeg Sina. Povjerenjem, iako razumom nisu shvaćali, Josip i Marija su svladali prijeteću bračnu krizu, a u Božjem planu spasenja postali su instrumenti za blagoslov cijelog čovječanstva.

Zaharija i Elizabeta (Lk 1)

Prema riječima Sv. Luke, Zaharija i Elizabeta „Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“ (Lk 1,6). U njihovu braku nije bilo trzavica.

Elizabeta je potjecala iz plemena patrijarha Arona, a njezin suprug Zaharija bio je svećenik. Živjeli su u vlastitoj kući u Ain Karimu, selu nedaleko od Jeruzalema. Zašli su u već poodmakle godine i nisu imali djece.

Zahariji se u Hramu ukazao anđeo Gabriel i najavio mu rođenje sina. On u to nije povjerovao pa je zanijemio sve do dana kada se zbio radosni događaj. Kad se navršilo šest mjeseci od Ivanova začeća, anđeo je u Nazaretu najavio Djevici Mariji začeće Sina Božjega. Evanđelja pripovijedaju da je trudna Marija išla pohoditi svoju rođakinju Elizabetu.

Prema predaji, Elizabetina majka Sobe i Marijina majka Ana bile su sestre.

O Elizabeti i Zahariji nakon Ivanova rođenja Sveto pismo više ne govori, ali prateći lik Sv. Ivana Krstitelja, možemo zaključiti kako je ovaj bračni par bio iznimno pobožan i cijelim svojim bićem prihvaćao Božji plan za njih.

Sv. Joakim i Sv. Ana

Imena Marijinih roditelja Joakima i Ane ne spominju se u Svetom pismu, ali ih zato susrećemo u apokrifnom spisu iz II. st. pod naslovom Protoevanđelje Sv. Jakova. Prema tom spisu, oni nisu mogli imati djece pa su molili Boga za dar života. Joakim se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana. Bog ih je uslišao te je Ana u poodmakloj dobi rodila djevojčicu – Mariju.

Feliks i Drusila (Dj 24)

Drusila je bila židovska princeza, odnosno kćer kralja Heroda Agripe I. koju je zamijetio Antonije Feliks, grčki oslobođenik i rimski guverner Judeje. Riječ je o bračnom paru koji je osobno imao susret s apostolom Pavlom, međutim nisu prihvatili Radosnu vijest.

Drusila je zajedno sa sinom poginula u Pompejima prilikom znamenite erupcije Vezuva 79. To ju, uz Plinija Starijeg, čini najpoznatijom žrtvom te katastrofe.

Akvila i Priscila/Priska (Dj 18)

Paradigma angažiranja supružnika u misionarskome navješćivanju Radosne vijesti jesu Priscila i Akvila, suradnici Sv. Pavla.

Premda njihova imena sugeriraju da je riječ o Rimljanima, ipak su oboje židovskoga podrijetla i bavili se izradom šatora. Oni su iz Vječnoga Grada došli u Korint gdje ih je početkom 50-ih godina sreo Apostol naroda te odsjeo u njihovoj kući.

Oboje su još u Rimu bili prihvatili vjeru u Krista, a kasnije su u Efezu odigrali ključnu ulogu u kršćanskoj formaciji aleksandrijskoga Židova Apolona (Dj 18,26) koji je postao rječiti propovjednik.

Koliko su važnu ulogu u prvoj Crkvi imali, svjedoči činjenica da Pavao pišući iz Efeza svoju Prvu poslanicu Korinćanima, spominje da pozdrave šalju „Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu“ (1 Kor 16,19).

Kad su okolnosti dpustile, ovo su se dvoje supružnika vratili u Rim gdje su također nastavili s misionarskim djelovanjem okupljajući Crkvu u svom domu. Apostol ih izričito spominje u Poslanici Rimljanima: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im, ne samo ja, nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući“ (Rim 16,3-5).

U Rimu postoji crkva posvećena Sv. Priski na Aventinu, kao i Prisciline katakombe na Via Salariji.

„Ovaj par posebno, pak, pokazuje koliko je važno djelovanje kršćanskih supružnika. Kad ih podržava vjera i snažna duhovnost, njihova zauzetost u Crkvi postaje prirodna. Svagdanje zajedništvo njihova života produžuje se i na neki način uzdiže kad preuzimaju zajedničku odgovornost za otajstveno Tijelo Kristovo, pa i u njegovu najmanjem dijelu“, rekao je za njih papa Benedikt XVI. u svojoj katehezi na općoj audijenciji 2007.

Na kraju možemo konstatirati da je obitelj najstarija biblijska i uopće ljudska institucija temelj zdrave i napredne društvene zajednice. Bez obitelji ili s nezdravim obiteljima društvo nema budućnosti.

Oslobođeno 40 kršćana optuženih za sudjelovanje u neredima

International Christian Concern (ICC) doznao je da je Protuteroristički sud (ATC) u Lahoreu, u Pakistanu, naredio početkom 2020. puštanje 40 kršćana optuženih za sudjelovanje u nemirima na Youhanabadu, koji su uslijedili nakon bombaških napada na dvije crkve 2015.

Presuda je donesena nakon što su se dvije muslimanske obitelji nagodile s optuženim kršćanima.

Inače, 15. ožujka 2015. bombaši samoubojice iz redova pakistanskih talibana napali su dvije crkve, u pretežno kršćanskoj četvrti Youhanabad, smještenoj u Lahoreu. Kao rezultat tih napada ubijeno je 15 ljudi: 11 kršćana i četiri muslimana.

Nakon bombaških napada bijesni kršćani prosvjedovali su na ulicama gdje su pronašli dvojicu muslimana Babara Nomana i Hafiza Naeema koji su u atmosferi linča nepravedno optuženi za sudjelovanje u bombaškim napadima te smaknuti na licu mjesta.

U odgovoru na to pakistanske su vlasti pokrenule akciju masovnog uhićenja kršćana.

Tako su mnogi kršćani uhićeni te privedeni u policijske postaje gdje su tjednima bili zlostavljani i mučeni.

Kao rezultat istrage 2016. ATC je optužio 42 kršćana zbog navodnog sudjelovanja u neredima i linčovanju Nomana i Naeema.

Svi su zadržani u pritvoru do početka suđenja, a obitelji zatvorenika redovito su prijavljivali zlostavljanja i loše životne uvjete u zatvorima. Kao posljedica ove zloporabe zakona i loših uvjeta dvoje kršćana Indrias Masih i Usman Shaukat umrli su u pritvoru 2017.

Preostali kršćanski zatvorenici podnijeli su zahtjev, u skladu s člankom 345. Zakona o kaznenom postupku, da budu pušteni jer su postigli nagodbu s obiteljima Noman i Naeem.

ATC je prihvatio ovu prijavu i oslobodio sve osumnjičene, uključujući i posthumno dvojicu preminulih, nakon što su na sudu predočeni dokazi o nagodbi.

Obitelji 40 zatvorenika pozdravili su nagodbu i presudu ATC-a. Zadovoljni su zbog povratka njihovih najmilijih nakon gotovo pet godina zatvora.

Regionalni direktor ICC-a William Stark rekao je medijima: „Sretni smo što je konačno, nakon pet godina, riješen problem koji je nastao zbog terorističkih napada na crkve. Smrtonosni neredi koji su uslijedili nakon bombaškog napada na crkve zaista spadaju u mračne dane pakistanske povijesti. Nadamo se da se iz ove tragedije mogu naučiti važne lekcije.“ Stark je naglasio da Pakistan mora pružiti veću zaštitu kršćanskih mjesta za bogoštovlje i omogućiti otvoreni dijalog između pakistanskih vjerskih zajednica za rješavanje vjerskih sporova.

Vicepostulatura Fra Leo Petrović i 65 subraće - Nek' bude istina pa makar i svijet propao

Kad bismo se kojim slučajem mogli vratiti u širokobriješku općinu te kobne veljače 1945., najčešća rečenica koju bismo šapatom načuli među desetkovanim hrvatskim pukom bila bi: „Pobili su pratre na Brigu!" Upravo su te fratarske žrtve bile povodom za odlazak na Široki Brijeg kako bismo saznali nešto više o djelovanju Vicepostulature postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće.

I sami su "oslobodioci" tijekom veljače 1945. shvatili da je njihova mržnja, pretočena u govor oružja, otišla predaleko te su počeli širiti propagandu o "fratrima s oružjem" te "vrelim uljem" koje su polijevali po partizanima.

Nažalost, mentalni komunisti i dalje, 75 godina poslije, njeguju te laži, posebice u Hrvatskoj i dijelovima BiH...

Narod ne zaboravlja

S druge strane, hrvatski narod u Hercegovini nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni tamošnja Franjevačka provincija Uznesenja BDM-a. Vjernici su neprestano, gotovo odmah poslije 1945., kriomice ili javno, "hodočastili" na mjesta i molili gdje su pobijeni ili pokopani fratri smatrajući ih "svetcima u narodu". Ne želeći prejudicirati sud Crkve o njihovoj svetosti, kao ni mi, narod je ubijene fratre već 1945. nazivao mučenicima.

Franjevačka provincija u Hercegovini i Mostarsko-duvanjska biskupija nastojale su prikupiti dokumentaciju i svjedočanstva za sve ubijene svećenike tijekom Drugog svjetskog rata. Posebice su željeli proniknuti što se točno dogodilo tih dana početkom veljače 1945. u Širokom Brijegu, da bi, kad prilike dozvole, pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima.

Upravo smo o tome u prostorijama samostana na Širokom Brijegu, u Zapadnoj Hercegovini, razgovarali s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće.

Na početku nam je rekao da je zadaća Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

"Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, a zasigurno nećemo svima moći naći grobove, pogotovu onima koji su bačeni u Neretvu ili su nestali na Križnom putu", rekao nam je fra Miljenko i progovorio o nastanku institucije kojoj je na čelu.

Kako je sve počelo?

Inače, prvi proglas o bilježenju podataka u svezi sa stradavanjem članova Provincije i vjernika izdao je fra Krešimir Pandžić, i to 1942. Već se tada primijetila sustavna mrzilačka opsjednutost Komunističke partije i partizana prema svemu što se ne uklapa u njihovu viziju budućeg svijeta. Naravno, Katolička Crkva i fratri u Hercegovini bili su prvi na meti.

Svjedočanstva je nastavio prikupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je zloglasna OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila daljnja prikupljanja.

Nažalost, zatišje je trajalo do 1971. kada je provincijal fra Rufin Šilić, vjerojatno na krilima Hrvatskoga proljeća, naložio prikupljanje svjedočanstava. U tome se posebice istaknuo fra Andrija Nikić sa suradnicima, a mnoga svjedočanstva prikupio je i fra Jozo Vasilj.

Bilo je tu i drugih koji su neumorno radili na pronalaženju činjenica, svjedočenja i dokumentacije, nemoguće ih je sve pobrojati, ali zacijelo ne treba zaboraviti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz svo vrijeme nastojala učiniti što se moglo.

Naravno, ništa konkretno nije moglo biti učinjeno do demokratskih promjena, a potom je došao rat i poraće...

Službeni koraci

Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, a pročelnikom je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla. Između ostaloga, pokrenulo je i dovršilo radove oko iskapanja i identificiranja trojice fratara u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom.

Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko koji nam je naglasio da su prve prostorije nove institucije bile u Mostaru.

"Poslije Mostara smo se preselili na Humac, a 2010. konačno dolazimo, Bogu hvala, na Široki Brijeg. Tada smo započeli s daljnjim radom na otkrivanju gdje su posmrtni ostatci naših pobijenih fratara. Pokušali smo doći do što više živih svjedoka. Puno smo dokumentacije prikupili. Istaknuo bih da dok smo tražili fratre, nalazili bismo i zemne ostatke civila, to jest puka Božjega. Fratre bismo iskopali, a nismo znali što s civilima. Onda smo po općinama osnivali Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Prvo takvo povjerenstvo je nastalo na Širokom Brijegu, a kasnije i po drugim općinama. Iz njihova rada nastalo je pokretanje ideje Groblja mira na Bilima, 15-ak km od Mostara", rekao je fra Miljenko ističući da se sve pronađene informacije arhiviraju.

U Vicepostulaturi svaki pobijeni fratar ima svoju "kutiju" u prostorijama arhive u kojoj su sve informacije u svezi s njegovim životom i pogubljenjem. Prikupljeno se digitalizira i pohranjuje, ali naravno misli se i na sigurnost te su fizičke kopije na drugim mjestima.

"Svaki pojedinačni fratar je kandidat za svetost i sve do čega dođemo o njemu, moramo prikupiti i sačuvati. Bogu hvala, zahvaljujući predanu radu, već smo pri kraju istražnoga razdoblja i spremni smo podnijeti mjesnom biskupu sve dokumente kako bi službeno započeo biskupijski postupak te pobijeni fratri, ili neki među njima, bili proglašeni službenicima Božjim", rekao je fra Miljenko naglašavajući kako se u hercegovačkim biskupijama trenutno čeka novi biskup jer je mons. Ratko Perić poslao papi Franji zamolbu za odlazak u mirovinu zbog navršene dobi. To je i razlogom što se još ne šalje dokumentacija u Mostar.

"Mi i dalje radimo, nalazimo svjedočanstva i dokumente. Još bih istaknuo da mnogi sudjeluju pisanjem na natječajima. Tu su školski radovi na teme pobijenih fratara, maturalni radovi, diplomske radnje. I na kraju, tu je jedan doktorat na hrvatskim studijima s temom Hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu i poraću", ustvrdio je vicepostulator pokazujući zadovoljstvo što je ova, dugo godina skrivana, tema ušla u školski program i na fakultete.

Dvojaki razlozi pokolja

Kroz razgovor s vicepostulatorom zaključili smo da su motivi ubojstva fratara na Brigu, ali i drugdje po Hercegovini, veoma jasni. Iz istraženog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dvaju razloga.

Prvi je, naravno, mržnja jugoslavenskih komunista prema vjeri u hrvatskom narodu. Drugi razlog je postojanje Klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Riječ je o školi u kojoj su, u ona vremena, većina profesora imali doktorate iz predmeta koje su predavali. To je nedostižno i u današnjem vremenu. Zbog te je škole komunizam slabo prodirao među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćanski nauk.

Komunisti su shvatili da neće imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju "ustaške zlikovce", zaboravljajući da su tu školu završili i njihovi borci.

Anatomija krvavog pira po Hercegovini

Jasno je da pokolj franjevaca na Širokom Brijegu nije jedini, to je, rekli bismo, vrh ledenog brijega. Prema istraživanju Vicepostulature, pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo podijeliti na tri načina.

Prvi su pojedinačni upadi u župe, drugi je juriš na franjevački samostan na Širokom Brijegu i treći je stradavanje fratara zajedno s hrvatskim narodom.

Ubijanje fratara započelo je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći s 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su, mučili i ubili župnika fra Stjepana Naletilića.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, umirovljenik, kojeg su ubili 30. listopada 1944. bombom u župnom uredu u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, župni vikar, i odveden prema Vrgorcu gdje je strijeljan 28. siječnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Iste godine u Čapljini je uhićen župnik fra Petar Sesar te nakon podmetanja strijeljan 2. veljače u noći. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu: fra Augustin Leopold Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, 9. veljače 1945.. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Fratre su upucali, ubacili u  protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Ni to nije bilo dovoljno, dok su stanovali u samostanu, vršili su nuždu po njima. Također, pobijeni su ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj crkvi. Tada je ubijeno njih 12: umirovljenici fra Marko Barbarić-Lesko, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević; profesori fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić; ž. vikar fra Žarko Leventić te fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara, koja se zbog granatiranja samostana sklonila s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici, nije znala što se dogodilo na Širokom Brijegu. Tako su sljedećega dana, 8. veljače, došli u samostan gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u pravcu Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića, a imena devet pobijenih su: fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Kordić, fra Radoslav Vukšić, fra Fabijan Paponja, fra Andrija Jelčić, fra Leonardo Rupčić, fra Melhior Prlić, fra Mariofil Sivrić i fra Miljenko Ivanković.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već prokušanom metodom. U razdoblju od 10. do 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: fra Pašku Martinca, fra Julijana Kožula, fra Martina Soptu, fra Zdenka Zubca i fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka i fra Julijana, i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

Nadalje, u Izbičnu su pogubljena trojica fratara: fra Marko Dragićević, fra Bono Andačić i fra Nevinko Mandić. Odvedeni su za vrijeme mise i otada ih nitko nije vidio.

Ušavši u samostan u Mostaru 14. veljače, partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatu pravcu. Prema raznim svjedočenjima, fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Ubijeni su: fra Jozo Bencun, provincijal, fra Leo Petrović, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Grgo Vasilj, fra Kažimir Bebek te fra Nenad Venancije Pehar.

Potom je bilo zatišje do 21. svibnja kada su u župnoj kući na Kočerinu ubijeni župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari).

Hercegovački fratri ginuli su po Hrvatskoj u svibnju i lipnju. Međutim, o njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Tako su nestali: fra Bono Jelavić, župnik u Vitini, fra Radoslav Glavaš, načelnik Ministarstva bogoštovlja u Zagrebu, te fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović.

Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, njih 10: fra Bruno Adamčik, fra Anđelko Nuić, fra Branko Šušak, fra Emil Stipić, fra Jenko Vasilj, fra Dane Čolak, fra Tihomir Zubac, fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić te fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

Fratri nisu bili legitimni vojni cilj!

U razgovoru s fra Miljenkom zaključili smo da prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, nijedna zgrada franjevačkog posjeda – a sve su naznačene i ucrtane – nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Ipak to nije spriječilo partizane da na crkvu ispale 300-tinjak topovskih projektila, dok im nije nestalo strjeljiva.

O gluposti propagande i srednjovjekovnoj metodi bacanja ulja na protivnike koji pritom drže puške, ne vrijedi ni gubiti vrijeme. Niti je bilo toliko ulja u ratnim uvjetima, niti je moguće uljem gađati naoružane ljude u pokretu.

Što o svemu misli Ivo Josipović?

Potom smo razgovarali s fra Vendelinom Karačićem, jednim od 14 fratara koji djeluju u širokobriješkom samostanu. On vodi brigu o galeriji i riznici u kojoj se nalaze vrijedni eksponati, ali nažalost i vitrina s krhotinama i ostatcima koji su preostali nakon partizanskih pustošenja. Tu su uništena raspela, docrtavanje petokrake na slike te razbijeni moćnici...

„Pred ovom je vitrinom stajao Ivo Josipović kao kandidat prije prvog mandata predsjednika Republike Hrvatske. Tada sam mu rekao da ako su mogli biti krivi živi ljudi, zar su krivi umjetnički predmeti. Kome bi to moglo smetati? On je šutio i potom rekao: 'Da, svatko ima svoje traume.'“, rekao nam je fra Vendelin, a mi smo se ponovno sjetili nedavnih Josipovićevih nebuloza da su fratri bili legitimni vojni cilj.

Civili, Nijemci i partizani

O zemnim ostatcima civilnih žrtava rata i poraća u širokobriješkoj općini razgovarali smo s Perom Kožulom, predsjednikom Povjerenstva za grobišta Široki Brijeg.

„Povjerenstvo je osnovano 2009. na inicijativu fra Miljenka i bavimo se istraživanjem civilnih žrtava naše općine. U proteklih 10 godina evidentirali smo 161 grobište gdje se nalazi više od 500 žrtava čiji se ostatci nalaze u šumama, uz putove... Od tih grobišta ekshumirali smo njih 12 gdje smo pronašli 149 žrtava i pohranili ih u mrtvačnicu gdje su bile privremeno, sve dok ih nismo pokopali na Groblju mira na Bilima“, rekao je Pero i napomenuo kako je u ratu i poraću u Širokom Brijegu život izgubilo 2 165 ljudi i dodao kako se računa da je ubijeno 10% civilnog pučanstva. Struktura ekshumiranih žrtava je raznolika: osim civila tu su i njemački vojnici, ali i partizani koje njihovi nisu željeli pokopati iz raznoraznih razloga – jedan od glavnih je da su na silu mobilizirani s njiva nekoliko dana prije napada na Široki Brijeg, te su bili samo „glineni golubovi“.

„Te žrtve nemaju ime i prezime jer za one koje znamo tko su, njih obično traže njihove obitelji. Da znamo imena i prezimena, dali bismo ih njihovim obiteljima“, napomenuo je Pero očekujući da će svi iz masovnih grobnica naći konačni mir na Groblju mira na Bilima.

Manje poznate stvari

Razgovarajući s fratrima, saznali smo da su se 1947., zbog širenja istine o pobijenim fratrima, u slobodnom svijetu komunisti vratili na mjesto zločina. Bio je 13. siječnja 1947. kada su partizanski komesari istjerali fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Nakon temeljito obavljena posla, još su se potrudili dlijetom uništiti natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. A fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca.

Ne mogavši slomiti otpor, pribjegli su drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju su osuđeni na čak 341 godinu, odnosno 89 fratara do posljednjeg rata okusilo je neki oblik robije.

Unatoč svemu, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pobijene koje je, kao i puk, držala ubijenima „in odium fidei“, odnosno mučenicima za vjeru.

Mi smo Široki napustili s mišlju da ćemo morati snimiti reportažu i o Groblju mira na Bilima što je postala nezaobilazna tema ljudi ovoga kraja, ali i šire. Naime, primijećeno je zanimanje Nijemaca za svoje djedove i očeve koji su poginuli u borbama za Široki Brijeg, a dolazile su i novinarske ekipe.

U Vicepostulaturi kažu da će povjesničari još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. No, kako kažu, pri svemu ovome ne smije se voditi mržnjom ni prema kome, nego samo ljubavlju prema istini.

Neumitna statistika koja govori

Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su veći. Govori nam o tome raspored osoblja. Godine 1944. Provincija je imala na raspolaganju 231 svečano zavjetovana člana, dok je 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946. stanje se tek neznatno popravilo, bilo ih je  71. Nekolicina ih je bila na studiju izvan Provincije, a ostali se nisu smjeli vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru trojica franjevaca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih.

Što je puk o svemu mislio, možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirci s fratrom izrekla jedna žena: „Da išta valjaš, i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća.“

Ako išta znate, prijavite!

Ako bilo što znate što bi moglo pripomoći u otkrivanju istine, što prije dojavite. Naravno, dojavite i ako ste dobili neku milost ili ozdravljenje moleći zagovor nekoga od pobijenih.

U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito mogu pomoći još živi svjedoci. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s Vicepostulaturom nalaze se na www.pobijeni.info.

Oko 260 milijuna kršćana progonjeno zbog vjere

U 2019. u svijetu je bilo progonjeno 260 milijuna kršćana zbog vjere, a u više od 50 zemalja svijeta jedan od osam kršćana doživi „visoku razinu progona“.

Podatci su to Udruge Open doors koje su predstavili 15. siječnja 2020., u tjednu kada započinje Molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

Kako prenosi talijanski Avvenire, u 2019. ubijena su 2 983 kršćana zbog razloga povezanih s njihovom vjerom, a više od 9 400 crkava i drugih objekata je napadnuto, srušeno ili zatvoreno. Osim toga otmice su postale česte, kao i napadi na kuće kršćana i trgovine. Također je prisutno i seksualno nasilje i zlostavljanje – u prosjeku 23 kršćana svakodnevno doživi seksualno nasilje. U protekloj godini bilo je ukupno 8 537 slučajeva seksualnog zlostavljanja ili silovanja.

„Crni popis“ antikršćanskih zemalja sastavljen je analizom pritiska u pet područja života: privatni, obiteljski, zajednički, nacionalnost, Crkva, kao i broj nasilja.

Prednjači Sjeverna Koreja gdje je između 50 000 i 70 000 kršćana u zatvoru. U mnogim slučajevima su utamničeni jer su im vlasti pronašle Bibliju ili su kršćane našle okupljene na molitvi. Zatim slijede: Afganistan, Somalija, Libija, Pakistan, Eritreja, Sudan, Jemen, Iran i Indija. Na 11. mjestu je Sirija u kojoj još uvijek traje rat, u kojoj su kršćani podvrgnuti napadima terorista Islamske države i drugih džihadističkih frakcija, ali i turskih i kurdskih milicija.

Dodatak:

Vrhovni sud će razmatrati položaj kršćana unutar najnižih kasti

Vrhovni sud Indije odlučio je 8. siječnja 2020. ispitati molbu kojom su Daliti i ostali kršćani iz niskih kasti pozvali državu da dodjeljuje iste beneficije i zaštitu kakve imaju njihovi hinduistički, budistički i sikhijski sunarodnjaci unutar kaste. Ovaj je događaj opet skrenuo pozornost na stanje manjina u toj mnogoljudnoj azijskoj zemlji...

Prema izvršenom naređenju iz 1950., muslimani i kršćani slabijeg kastinskog podrijetla nisu u mogućnosti primati iste državne beneficije i zaštitu koja je pružena osobama hinduističkog, budističkog i sikhijskog podrijetla u toj kasti. 

To slikovito znači da pripadnici iste, u ovom slučaju najniže, kaste trpe „zakonsku diskriminaciju“ koja dolazi od viših kasti, s tim da su unutar iste kaste kršćani i muslimani najviše pogođeni.

Ista prava za sve unutar jedne kaste

Peticiju je podnijelo Nacionalno vijeće kršćana Dalita (NCDC) i pozvalo da sve povlastice i zaštita koje dolaze uz pojedinu kastu postanu „neutralne u odnosu na religiju“. Tako bi kršćani, hindusi, muslimani, budisti i ostali imali iste beneficije i državnu pomoć koja pripada određenoj kasti.

Pravni zagovornici te peticije, odvjetnici Franklin Cezar Thomas i S. Gowthaman, koji predstavljaju NCDC, rekli su kako „promjena religije ili pripadanje pojedinoj vjeri ne smiju mijenjati državne obveze prema kastinskoj skupini“.

U peticiji dalje stoji kako se mora dopustiti da unutar jedne kaste pripadnici svih religija imaju iste uvjete za stipendije, zaposlenje, socijalnu pomoć, pravo na biranje u politici, zakonodavnoj vlasti, korištenje pravnog lijeka itd., i to sve u skladu sa Zakonom o kastama iz 1989.

Reagirajući na peticiju, glavni sudac Sharad A. Bobde rekao je kako ona zahtijeva pravno razmatranje, te je naložio Vladi Indije da odgovori na peticiju u idućih 14 dana i ponudi prihvatljiv odgovor na položaj zanemarivanih, to jest isključivanje kršćana i muslimana iz državnih beneficija unutar istog kastinskog sustava.

Ako bi kojim slučajem Vrhovni sud išao u korist onih koji su potpisali peticiju, to bi omogućilo ukidanje prakse višedesetljetne diskriminacije kršćana i muslimana.

Prema istraživanjima, oko 80% indijskih kršćana dolazi iz nižeg kastinskog podrijetla te su mnogi izgubili svoje povlastice zbog religije. 

Donošenje novog zakona, ili amandmana, na dodjelu državnih pogodnosti i zaštite, bez obzira na vjersku pripadnost štićenika, bio bi glavni dobitak za vjersku slobodu u Indiji.

Napad na vjernike i zatvaranje crkve

Nažalost, dok Vrhovni sud Indije raspravlja o istim pravima svih unutar jedne kaste, u državi Uttar Pradesh, na sjeveru zemlje, u nedjelju, 5. siječnja rulja radikalnih hinduističkih nacionalista napala je jednu protestantsku crkvu.

Prema lokalnim izvješćima, rulja je prekinula službu nedjeljnog bogoslužja i prijetila pastoru i drugim kršćanima koji su bili na liturgiji. 

Prema riječima pastora Veerendra Kumara, u selu Kalwanakara 15 članova radikalne  Hindu Yuva Vahini skupine napali su 40-ak kršćana koji su se zatekli u crkvi.

„Vikali su da iziđem iz crkve i da će mi slomiti ruke i noge ako ne prekinem molitvu“, rekao je pastor koji je dodao da su optužbe bile na tragu „nasilne konverzije na kršćanstvo siromašnih hindusa“. Inače, tu lažnu optužbu radikali često koriste kako bi maltretirali kršćane. Zapravo, riječ je o radu Caritasa i sličnih humanitarnih organizacija.

Dok su radikali nastavili uznemiravati pastora Kumara i vjernike, na mjesto događaja stigla je lokalna policija čiji su službenici tražili dozvole za slavljenje liturgije te su potom zatvorili crkvu.

Međutim, dozvola za gradnju je dobivena tijekom prošle godine kada je i izgrađeno novo bogoslužno zdanje. Pastor je novinarima International Christian Concerna rekao da sada predstoji pravna borba za pitanje tko je nadležan za izdavanje dozvole.

Ekumensko bogoslužje Riječi u katedrali Srca Isusova

Prvog dana Molitvene osmine, 18. siječnja 2020., u katedrali Srca Isusova ekumensko bogoslužje Riječi predvodio je apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto zajedno s dopredsjednikom BK-a BiH mons. Tomom Vukšićem, vojnim biskupom u BiH, i mitropolitom dabrobosanskim Hrizostomom.

Mons. Pezzuto je na početku bogoslužja kazao kako započinjući Tjedan molitve za jedinstvo kršćana, svi kršćani moraju imati osjećaj za odgovornost. "Svatko od nas treba biti odgovoran za zajedništvo i jedinstvo kršćana", naglasio je apostolski nuncij pozdravivši osobito mitropolita dabrobosanskog gospodina Hrizostoma, njegovu pratnju i svu braću u Kristu.

Plovidba po nemirnu moru

Potom je prigodnu besjedu uputio mons. Tomo Vukšić kazavši kako povijest naših osobnih života i povijest jedinstva Crkve nalikuju plovidbi po nemirnu i olujnu moru, iz koje nas spašava Božja providnost i snaga.

„Zato večeras zajednički molimo Nebeskoga Oca da nam pomogne u nastojanju da postanemo kristoliki, da poput Njega prolazimo zemljom čineći dobro i da čuvamo postojeće jedinstvo među kršćanima, da ga uvećamo i usavršujemo. Ovogodišnje molitvene tekstove pripravili su kršćani s Malte. Povijest kršćanstva na tom otoku seže u apostolsko vrijeme. Prema predaji, Sv. Pavao, apostol pogana, dosegnuo je obale Malte 60 godina nakon Krista. O tom opasnom, ali u konačnici ipak sretnom Pavlovu putu govore dva zadnja poglavlja Djela apostolskih“, podsjetio je biskup Tomo naglasivši kako molitve i misli tijekom ovogodišnje Osmine imaju pred očima prvenstveno gostoljubivost koju su žitelji otoka iskazali Sv. Pavlu i brodolomcima.

„Neka njihovo djelo nadahnjuje sve nas, da gostoljubivost iskazujemo svi mi kršćani iz svih zajednica“, poručio je mons. Vukšić.

Potom je prigodnu riječ uputio i mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom koji je na početku pozdravio sve nazočne, te zahvalio biskupu Vukšiću na domaćinstvu, a odsutnom kardinalu Vinku Puljiću i svim njegovim suradnicima na višegodišnjem zalaganju za kršćansko jedinstvo sa svim razlikama i posebnostima.

„Jedinstvo mora početi iznutra, iz naših srca, iz naših duša, iz naših bića. Jedinstvo ne dolazi samo od sebe, neće pasti s neba, neće ga netko donijeti i dati nam ga. Ne, mi ga moramo u srcu izgraditi“, kazao je mitropolit dabrobosanski.

Molitva za mir

Nakon što su svi zajedno izmolili molitvu Gospodnju Očenaš, nuncij Pezzuto zazvao je na sve Božji blagoslov, a susret je završen zajedničkim pjevanjem poznate popijevke Krist na žalu. Za vrijeme ekumenskog bogoslužja Riječi nazočnima su podijeljene poruke molitve s nakanom da ih vjernici mole za vrijeme ovogodišnje Molitvene osmine.

Bogoslužje riječi organizira se na inicijativu Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koje je za tu prigodu otisnulo knjižicu.

Zajedno nastojati tražiti put kojeg je Isus zadao

Posljednjeg dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 25. siječnja, u sarajevskoj Sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, u večernjim satima, upriličena je Molitva za jedinstvo kršćana, služba čitanja i jektenija. Prigodni nagovor uputio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić...

Završnog dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Sabornoj crkvi okupio se veći broj vjernika, svećenika, kako pravoslavnih, tako i katoličkih te monaha, redovnica, redovnika i bogoslova.

Poslije pročitanih liturgijskih čitanja i nakon što je mitropolit dabrobosanski Hrizostom navijestio evanđelje, nadbiskup Puljić uputio je prigodnu propovijed te najprije napomenuo kako su ovogodišnju temu za Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana odabrali predstavnici kršćanskih Crkava na Malti i otoku Gozu. Istaknuo je kako je tema Iskazivahu nam nesvakidašnje čovjekoljublje zapravo citat iz 28. poglavlja Djela apostolskih, u kojem se spominje brodolom apostola Pavla koji zajedno sa suputnicima dolazi na obalu Malte gdje ostaje tri mjeseca prije nastavka putovanja prema Rimu.

Ravnodušnost današnjeg svijeta

Nadalje je pojasnio da se u objašnjenju teme navodi kako se apostol Pavao u spomenutom izvještaju Djela apostolskih predstavlja kao "središte mira u nemiru".

"On, naime, zna da njegovim životom ne upravljaju sile ravnodušne prema njegovoj sudbini, već se nalazi u rukama Boga kojemu pripada i kojemu služi. (...) U raznim dijelovima svijeta mnogi se suočavaju s jednako opasnim putovanjima, kopnom i morem, u bijegu od prirodnih katastrofa, ratova i siromaštva, a koji put i pomodarstva", ustvrdio je nadbiskup i naglasio da tekst dalje govori o migrantima i njihovim sudbinama, te potom napomenuo da su razmatranja Molitvene osmine usredotočena na tekst iz 27. i 28. poglavlja Djela apostolskih, a svaki je dan posvećen drugoj posebnoj temi: pomirenju, svjetlu, nadi, povjerenju, snazi, gostoljubivosti, obraćenju i velikodušnosti.

Da svi budu jedno

"Mi u BiH smo na raskrižju raznih interesnih sfera, gdje je čovjek, nažalost, sve manje vrijedan, iako znamo da je čovjek u središtu Božjeg stvaranja i Božjeg otkupljenja. Isus Krist nama kršćanima ostavlja oporuku u svojoj molitvi: da svi budu jedno kao što su on i Otac jedno, da i mi budemo s njime jedno i međusobno jedno", ustvrdio je vrhbosanski nadbiskup napominjući kako zajednička molitva "nije put prozelitizma, niti rušenje onoga što smo kroz povijest baštinili, nego želja u središte staviti Gospodina Isusa Krista Otkupitelja i Spasitelja, koji je izvor jedinstva".

Potom je naglasio da je "naša molitva za put jedinstva zapravo molitva da budemo svjesniji svog zadatka, jači u izgradnji javnog mnijenja utemeljena na načelima koja štite čovjeka i omogućuju da se ostvari u svom dostojanstvu djeteta Božjeg".

Nadalje je progovorio o progonu kršćana ističući statističke podatke o broju ubijenih i progonjenih, te se osvrnuo i na "nijemu javnost koja je oguglala na te strahote".

Pred kraj svoje besjede dodao je da kršćani moraju biti odlučni i hrabri kako bi odbacili svaki oblik mržnje i isključivosti. Na kraju je zahvalio mitropolitu Hrizostomu na raspoloživosti da "zajedno nastoje tražiti put kojeg nam je Isus zadao".

Nakon Vjerovanja, Molitve za jedinstvo kršćana te otpusta nazočnima se obratio i gospodin Hrizostom. Zahvalio je kardinalu Puljiću i apostolskom nunciju mons. Luigiju Pezzutu na dolasku. Potom je podsjetio da se za 30-ak ljeta navršava tisuću godina od Velike šizme, te je stoga nazočne potaknuo da budu svjedoci i da se u Kristovo "sabiru ovdje ili u katedrali i da od njega tražimo ono što želimo, a to je izliječiti rane, procjepe i rascjepe da sjedinimo Crkvu Božju".

Molitveni susret skladnim pjevanjem uveličalo je Srpsko pjevačko društvo Sloga.

Kakav će biti iranski odgovor na smrt Soleimanija?

Ako je vjerovati iranskim državnim medijima, zemlja je u dubokoj žalosti nakon američkog atentata na generala Qassema Soleimanija početkom 2020., člana Iranskog revolucionarnog gardijskog korpusa (IRGC) i vođu elitnih Quds formacija. Što o svemu tomu misle iranski kršćani?

Videozapisi pokazuju kako Iranci izlaze na ulice i žale za nacionalnim herojem. Kao vođa Quds formacija, Soleimani je bio odgovoran za širenje međunarodnog utjecaja Irana. Kao lider unutar IRGC-a, imao je zadatak zaštititi islamski identitet Irana. Njegov je sprovod bio ispunjen snažnim izrazima tuge iranskog vladajućeg islamskog vodstva, kao i državnog, te vojnog aparata.

Soleimanijeva smrt, čiji je sprovod trajao nekoliko dana, odjeknula je diljem svijeta. Pune posljedice tek treba vidjeti, a žalost nekoliko milijuna ljudi završila je smrću desetaka osoba koje su podlegle nakon ozljeda zadobivenih u stampedu želeći dotaknuti lijes s preminulim generalom.

Hoće li progon biti povećan?

Novinari International Christian Concerna (ICC) razgovarali su s nekoliko kršćana te zaključili kako je za iranske kršćane IRGC teroristička institucija. Kršćane Vlada Irana doživljava kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, kao izazov iranskom islamskom identitetu. Odnos Vlade Irana i IRGC-a je jasan: ta organizacija prikuplja obavještajne podatke o kršćanima. Oni vrše pretrese, uhićuju, igraju ulogu u provođenju lažnih suđenja i drže kršćane u zatvorima koji su među najgorima u svijetu.

Ubojstvo čelnika IRGC-a na tako visokoj razini prvorazredni je događaj. Usprkos činjenici da je većinu vremena provodio izvan Irana, za tamošnje kršćane je to prekretnica.

Kakav je bio njegov utjecaj u Iranu i regiji, ostaje za vidjeti. Također, ostaje nepoznato kakav će odnos prema kršćanima imati njegov nasljednik Esmail Ghaani.

Hoće li se progon povećavati, mijenjati stil, smanjivati, ​​ili će ostati isti?

"Iranska revolucionarna garda ima zadatak čuvati ideologiju Islamske revolucije i izvoziti je u druge zemlje", objasnio je dr. Mike Ansari, iranski kršćanin iz organizacije Heart4Iran (Srce za Iran). "Preobraćenici u kršćanstvo praćeni su i promatrani te se protiv njih poduzimaju određeni koraci. Kada je odnos Irana sa Zapadom 'zategnut', pojačava se progon iranskih kršćana. Ova kršenja ljudskih prava u obliku su uznemiravanja, fizičkog zlostavljanja, lažnih uhićenja, a ponekad i nestanka kršćana. U svjetlu ove najnovije vijesti, može se očekivati ​​veliki pritisak na kršćane i druge manjine koje žive u Iranu", rekao je dr. Ansari novinarima ICC-a, dok su drugi kršćani različita mišljenja.

"Budući da je Vlada usredotočena na financijske probleme, prosvjede, a tu je i izvanjska prijetnja koja dolazi iz SAD-a, manje će se fokusirati na praćenje i progon kršćana", rekao je pastor Hormoz iz organizacije Iran Alive Ministres, te dodao da manje uhićenja ne znači da će Vlada prestati progoniti kršćane. "Oni će samo promijeniti svoju strategiju: manje uhićenja, ali neobično duge zatvorske kazne bi utjerale strah u srca kršćana", pojasnio je.

Ova briga se širi i na Zapad. Progon nemuslimana u Iranu natjerao je mnoge da napuste zemlju. Kršćani koji su otišli iz Irana nisu zaboravili svoju domovinu. I dalje se mole za Iran i ohrabruju one kršćane koji su ostali.

Iran je na prekretnici

Atentat na vođu Quds formacija izaziva određenu zabrinutost da bi IRGC mogao povećati svoje aktivnosti prema Irancima koji su se odselili.

"IRGC identificira i aktivno nadzire iranske skupine ili frakcije koje žive na Zapadu, a koje smatraju prijetnjom Islamskoj revoluciji u Iranu. To uključuje crkvene zajednice Iranaca u svijetu, sinagoge, studentske skupine i opozicijske vođe koji žive izvan Irana. Prijetnja IRGC-ove odmazde može se proširiti na bilo koju od ovih skupina na Zapadu", upozorio je dr. Ansari i dodao da to nije spriječilo iranske kršćane da nastave vjerovati.

"Duboki ekonomski problemi naroda, brutalnost Vlade i ubijanje prosvjednika na ulicama, strah od predstojećeg rata sa SAD-om te očaj i beznađe u zemlji, pružili su veliku priliku kršćanima u Iranu da budu drugačiji i 'sjaje' za Isusa", rekao je pastor Hormoz te dodao kako je ovo izvrsna prigoda da Isus donese nadu među ljude.

"Kršćani na Zapadu trebali bi se probuditi i znati da je ovo prilika od povijesnih razmjera da nahrane duhovni 'plamen' koji je već započeo u Iranu", dodao je p. Hormoz.

Život i djelovanje generala Soleimanija izazvali su toliko promjena za njegovu zemlju i širu regiju. Iransko islamsko vodstvo i državni aparat možda žale zbog njegove smrti, ali građani su svjesni koliko je štete njihova Vlada nanijela naciji. Iranci su nekoliko puta tražili slobodu i promjenu, i to im je uskraćeno. Smrću Soleimanija, koji je arhetip iranske snage i sadašnje politike, dolaze promjene. Kojim putem one idu, nabolje ili nagore, samo idući mjeseci i godine mogu pokazati.

Tko je bio Qassem Soleimani?

Qasem Soleimani (Qanat-e Malek, 1957. - Bagdad, 3. siječnja 2020.) bio je iranski general bojnik Iranske revolucionarne garde, a od 1998. i zapovjednik Quds formacija.

Riječ je čovjeku duge vojničke karijere koja je započela 1979. Bio je zapovjednik 41. divizije tijekom Iransko-iračkoga rata, a kasnije je uključen u operacije podrške iranskim saveznicima izvan Irana, ponajviše Kurdima u Iraku, Hezbollahu u Libanonu i Hamasu u palestinskim teritorijima. Od 2012. pomagao je Asadovoj Vladi u sirijskom građanskom ratu, ponajviše u borbama protiv Islamske države i ostalih sunitskih formacija.

Bio je pod sankcijama Ujedinjenih naroda, Europske unije, a SAD ga je proglasio teroristom.

Imao je dvoje djece. Poginuo je tijekom zračnoga napada na bagdadsku zračnu luku 3. siječnja 2020.

Bitni nadnevci današnjeg ekumenizma

Jedna od središnjih karakterističnih crta, uvjetno rečeno, cijelog kršćanstva 20. stoljeća jest pojava ekumenizma, pokreta za sjedinjenje svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi. Ta se ideja javila, iz pastoralne potrebe u misijama, najprije kod protestanata, a onda se postupno proširila na ostale kršćanske Crkve. Pokušat ćemo nabrojati bitne nadnevke u svezi s ekumenskim pokretom.

Na početku je važno napomenuti da je pojam ekumenizma prisutan i poznat koliko postoji i kršćanstvo, međutim nije imao jednako značenje kroz svih 2 000 godina. Pod pojmom „oikumena“ označavalo se čitav kršćanski svijet, za razliku od onoga koji pripada poganima.

Tako se crkveni sabori iz prošlosti nazivaju ekumenskim, i tu se misli na sveopći skup, sabor biskupa i ostalih predstavnika svih kršćana toga vremena, to jest država, regija i gradova u kojima su oni živjeli. Neke se crkvene oce naziva ekumenskim jer su se nametnuli kao opći autoriteti za cijelu Crkvu. Općenito, „ekumenskim“ se saborima označavaju oni koje priznaju Katolička i pravoslavne Crkve.

S druge strane, danas pridjev „ekumenski“ predstavlja ideju molitve, djelovanja i rada na ujedinjenju kršćana, to jest pripadnika različitih kršćanskih Crkava.

Kako je sve započelo?

Želja za „unutarnjim pomirenjem“ svih kršćana datira još od Isusova vremena, to jest od Kristove molitve „da svi budu jedno“ (usp. Iv 17). Ipak, različiti i mnogobrojni raskoli – s većim ili manjim odjecima – nastajali su već od prvih kršćanskih dana. Premda je bilo mnogo razilaženja i prije, nama su danas najpoznatije one famozne godine: 1054. koja se uzima kao početak Velikog raskola (Pravoslavne i Katoličke Crkve); 1517. kada je Martin Luther svojim „tezama“ poveo određen broj kršćana u protestantizam, te 1534. kada je nekadašnji „branitelj vjere“, engleski kralj Henrik VIII. zbog Ane Boleyn okrenuo leđa Svetoj Stolici i formirao anglikanstvo.

Ono što današnje generacije Kristovih sljedbenika nazivaju ekumenizmom nije nastalo „odjednom“, ili preko noći. Također, ta ideja nije rođena ni kod katolika ni pravoslavaca, nego anglikanaca koji su prvi, na terenu, u pastoralu misija primijetili potrebu za takvim pokretom.

Neslužbena godina koja se uzima za početak, ili barem klicu, današnjeg ekumenizma je 1857. kada su anglikanci osnovali svojevrsno „protoekumensko“ društvo u kojemu su bili predstavnici i drugih protestantskih Crkava.

Tridesetak godina poslije papa Leon XIII. promišljao je o jedinstvu kršćana, dok su istočni patrijarsi odbacivali te ideje. Bitno je napomenuti Papina tri dokumenta: Praeclara gratulationis publicae 1894. (O ponovnom ujedinjenju kršćanstva); Orientalium dignitas 1894. (O Crkvama Istoka), te Satis cognitum (O jedinstvu Crkve).

Dvije početne točke

Suvremeni oblik onoga što danas znamo pod pojmom ekumenizma pojavio se 1910. u Edinburgu u Škotskoj na Međunarodnoj konferenciji o misijama, kada su se sastali protestantski i katolički misionari koji su razgovarali o poteškoćama na terenu.

Konferencija se održavala iz pastoralne potrebe jer je ljudima u misionarskim područjima, koji su izrazili želju primiti sakrament krštenja, bila nejasna podjela i postojanje više Crkava. Počele su se isticati zajedničke stvari (npr. krštenje, vjera u Trojedinoga Boga, Božja milost) nasuprot razlikama.

Kao rezultat konferencije stvoreno je Trajno tijelo za koordinaciju problema među kršćanima.

Tri godine prije, 1907., Pavao Wattson, tada još član i službenik Episkopalne Crkve u SAD-u, pokrenuo je Molitvenu osminu za sjedinjenje i obavljao ju u tjednu između tadašnjega blagdana Katedre Sv. Petra u Rimu i Obraćenja Sv. Pavla, to jest između 18. i 25. siječnja.

Wattson je 1909. stupio u Katoličku Crkvu i osnovao Atonement, to jest Pokret pomirenja. Preminuo je 1940. u Rimu, a njegova Molitvena osmina je ostala kao duhovni testament do danas.

Odobrili su je sve pape od Pija X., a pokret Atonement ima svoju središnjicu u Rimu u samostanu Sv. Onufrija na Janikulu.

Rat i ekumenizam

Nažalost, djelovanje Trajnog tijela za koordinaciju problema među kršćanima stopirano je zbog početka Prvog svjetskog rata. Sve se zakompliciralo i moralo se čekati 11 godina da bi 1921. u New Yorku bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće, institucija koja i danas postoji.

Četiri godine poslije luteranski nadbiskup Upsale u Švedskoj mons. Nathan Söderblom osnovao je organizaciju Život i rad koja se neće baviti samo problemima u misijama, nego naglašavati kako „život kršćane ujedinjuje, a nauk razdvaja“.

Dvije godine poslije, 1927., u episkopalijatu Brent u SAD-u (američka verzija Anglikanske Crkve) formirana je udruga Vjera i ustrojstvo. Nakon mnogo susreta zaključeno je da nije konkretan život razdvojio kršćane, nego nauk, te da je potrebno stvoriti takav credo kojeg mogu prihvatiti sve Crkve.

Nakon ovoga događaja kreće proces okrupnjivanja pojedinih protestantskih Crkava, i to najprije 1937. u Utrechtu, a 1948. je u Amsterdamu formirano Svjetsko vijeće Crkava.

Međunarodno misijsko vijeće im se pridružilo u New Delhiju 1961. te je stvoreno Svjetsko vijeće Crkava koje ima oko 300 članica, a Katolička je Crkva promatrač.

Katolici i pravoslavni u svemu tomu

Vrijeme između dvaju svjetskih ratova obilježeno je uključivanjem pravoslavnih i Katoličke Crkve u ekumenski pokret. Upriličene su od 1920. do 1925. pravoslavne konferencije koje su, među ostalim, raspravljale o ekumenizmu. Dogodilo se novo razilaženje te su neke pravoslavne Crkve počele Božić slaviti po Gregorijanskom kalendaru. Zaključeno je da se moraju održavati kontakti s drugim Crkvama te početi s razmjenama studenata na teologijama. Pitanje problema mješovitih brakova je pokrenuto, a dogovoreno je zajedničko čestitanje blagdana.

Katolička je Crkva u vremenu između dvaju svjetskih ratova bila rezervirana prema pokretu jer se smatralo da se javlja, što su tada zvali, pankristijanizam, a zastupala ga je organizacija Život i rad.

Pio X. je bio suzdržan prema ekumenskim pokretima prije Prvog svjetskog rata, dok je Benedikt XV. smatrao da Katolička Crkva već ima jedinstvo i stoga ga ne traži.

Sljedeći papa, Pio XI., gorljivo je želio postići bolje odnose s pravoslavnima. Tu je enciklika Rerum orientalium 1928. (O promociji orijentalnih studija) te se u neku ruku nadovezuje na prethodnu encikliku Mortalium animos (Misli smrtnika) koja snažno govori o vjerskom jedinstvu.

Nakon Drugog svjetskog rata Katolička Crkva prevladava taj „strah“ i otvara se ekumenizmu u punom zamahu. Preteča Kongregacije za nauk vjere, tadašnji Sv. Oficij, 1949. izdaje De motione oecumenicu,  to jest instrukcije biskupima i svećenicima o ekumenizmu.

Sukus tih instrukcija: dopušta se dijalog; moraju ga voditi ovlaštene osobe; susreti se moraju temeljiti na ravnopravnosti, i na kraju Duh Sveti djeluje i u „odijeljenim vjernicima“.

Sabor i „katolički ekumenizam“

Dolaskom pape Ivana XXIII. koji je 1959. sazvao, a 1962. formalno otvorio Drugi vatikanski sabor, Katolička Crkva u potpunosti se otvorila ekumenizmu. Tijekom pripremnih godina osnovane su različite komisije, a među njima i tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva koje je bilo pripravno povjerenstvo za Sabor te je kasnije preraslo u stalno tijelo.

Objavljeni radni tekst iz 1961. imao je tri teme, a jedna od njih je i „katolički ekumenizam“.

Rad tijekom više godina na pripremama i potom u odvijanju Sabora rezultirao je onime što znamo kao Unitatis Redintegratio, koncilski dokument o ekumenizmu, koji je 21. studenoga 1964. usvojen s 2 137 za i 11 protiv. Papa Pavao VI. je istog dana potpisao dokument o ekumenizmu koji se ne bavi mnogo prošlošću, nego polazi od činjenične stvarnosti i teži ozdravljenju sadašnjosti. U njemu se naglašava da za podjele nije kriv današnji naraštaj te je istaknuto da se ne može čitati i tumačiti izdvojeno iz ostalih dokumenata, nego u svjetlu Lumen Gentiuma (br. 8) i Orientalium Ecclesiaruma.

Upućen je katolicima, ali je plod suradnje nekatoličkih teologa koji su bili promatrači.

Važno je napomenuti da je 1963. pojam „katolički ekumenizam“ promijenjen u „katolička načela ekumenizma“.

Nakon Drugog vatikanskog sabora

Nakon Sabora, 1979. formirano je Mješovito teološko povjerenstvo koje su osnovali Sv. Ivan Pavao II. i Demetrios I., sa 60 članova. Sastali su se prvi put 1980. na Patmosu i Rodosu, a rezultat je dokument 1982. Otajstvo Crkve i euharistije u svjetlu otajstva Presvetoga Trojstva.

Potom je slijedila enciklika Ivana Pavla II. Ut Unum Sint 1995. (Da svi budu jedno) o ekumenizmu te brojni drugi dokumenti kardinala, biskupa kao i radova sveučilišnih profesora.

Sve u svemu jasno je da približavanje Crkava nije završen proces. Ekumenski je rad u tijeku na svim razinama kršćanskoga svijeta.

Od Watsonova doba su se shvaćanja o radu za jedinstvo promijenila, pa je tako i Svjetska molitvena osmina poprimila nove naglaske.

Zastoj u ekumenizmu?

Čini se da su ekumenski putovi, poslije raznih čudnih i neshvatljivih razloga, ponovno „zatrpani i zakrčeni“. Nešto stoji na putu, netko smeta i koristi stare nesloge kršćana. Mnogi se u Crkvi natječu u mudrovanju i raznim tumačenjima pojedinih povijesnih događaja.

Pojavljuju se i na Istoku i na Zapadu razne knjige u kojima se samo konstatira sadašnje stanje u ekumenskom pokretu, ali se ne poduzimaju temeljne duhovne mjere u nadvladavanju stanja među kršćanima u cilju ostvarenja ekumenskog pothvata u svijetu.

Tko se duboko zamisli nad tom tragedijom odnosa u Crkvi, taj odmah dolazi do neugodnih spoznaja: da se ljudi ponašaju u Crkvi tako kao da ne vjeruju u Boga, kao da je kršćanski nauk plod ljudskog umovanja...