Bitni nadnevci današnjeg ekumenizma

Jedna od središnjih karakterističnih crta, uvjetno rečeno, cijelog kršćanstva 20. stoljeća jest pojava ekumenizma, pokreta za sjedinjenje svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi. Ta se ideja javila, iz pastoralne potrebe u misijama, najprije kod protestanata, a onda se postupno proširila na ostale kršćanske Crkve. Pokušat ćemo nabrojati bitne nadnevke u svezi s ekumenskim pokretom.

Na početku je važno napomenuti da je pojam ekumenizma prisutan i poznat koliko postoji i kršćanstvo, međutim nije imao jednako značenje kroz svih 2 000 godina. Pod pojmom „oikumena“ označavalo se čitav kršćanski svijet, za razliku od onoga koji pripada poganima.

Tako se crkveni sabori iz prošlosti nazivaju ekumenskim, i tu se misli na sveopći skup, sabor biskupa i ostalih predstavnika svih kršćana toga vremena, to jest država, regija i gradova u kojima su oni živjeli. Neke se crkvene oce naziva ekumenskim jer su se nametnuli kao opći autoriteti za cijelu Crkvu. Općenito, „ekumenskim“ se saborima označavaju oni koje priznaju Katolička i pravoslavne Crkve.

S druge strane, danas pridjev „ekumenski“ predstavlja ideju molitve, djelovanja i rada na ujedinjenju kršćana, to jest pripadnika različitih kršćanskih Crkava.

Kako je sve započelo?

Želja za „unutarnjim pomirenjem“ svih kršćana datira još od Isusova vremena, to jest od Kristove molitve „da svi budu jedno“ (usp. Iv 17). Ipak, različiti i mnogobrojni raskoli – s većim ili manjim odjecima – nastajali su već od prvih kršćanskih dana. Premda je bilo mnogo razilaženja i prije, nama su danas najpoznatije one famozne godine: 1054. koja se uzima kao početak Velikog raskola (Pravoslavne i Katoličke Crkve); 1517. kada je Martin Luther svojim „tezama“ poveo određen broj kršćana u protestantizam, te 1534. kada je nekadašnji „branitelj vjere“, engleski kralj Henrik VIII. zbog Ane Boleyn okrenuo leđa Svetoj Stolici i formirao anglikanstvo.

Ono što današnje generacije Kristovih sljedbenika nazivaju ekumenizmom nije nastalo „odjednom“, ili preko noći. Također, ta ideja nije rođena ni kod katolika ni pravoslavaca, nego anglikanaca koji su prvi, na terenu, u pastoralu misija primijetili potrebu za takvim pokretom.

Neslužbena godina koja se uzima za početak, ili barem klicu, današnjeg ekumenizma je 1857. kada su anglikanci osnovali svojevrsno „protoekumensko“ društvo u kojemu su bili predstavnici i drugih protestantskih Crkava.

Tridesetak godina poslije papa Leon XIII. promišljao je o jedinstvu kršćana, dok su istočni patrijarsi odbacivali te ideje. Bitno je napomenuti Papina tri dokumenta: Praeclara gratulationis publicae 1894. (O ponovnom ujedinjenju kršćanstva); Orientalium dignitas 1894. (O Crkvama Istoka), te Satis cognitum (O jedinstvu Crkve).

Dvije početne točke

Suvremeni oblik onoga što danas znamo pod pojmom ekumenizma pojavio se 1910. u Edinburgu u Škotskoj na Međunarodnoj konferenciji o misijama, kada su se sastali protestantski i katolički misionari koji su razgovarali o poteškoćama na terenu.

Konferencija se održavala iz pastoralne potrebe jer je ljudima u misionarskim područjima, koji su izrazili želju primiti sakrament krštenja, bila nejasna podjela i postojanje više Crkava. Počele su se isticati zajedničke stvari (npr. krštenje, vjera u Trojedinoga Boga, Božja milost) nasuprot razlikama.

Kao rezultat konferencije stvoreno je Trajno tijelo za koordinaciju problema među kršćanima.

Tri godine prije, 1907., Pavao Wattson, tada još član i službenik Episkopalne Crkve u SAD-u, pokrenuo je Molitvenu osminu za sjedinjenje i obavljao ju u tjednu između tadašnjega blagdana Katedre Sv. Petra u Rimu i Obraćenja Sv. Pavla, to jest između 18. i 25. siječnja.

Wattson je 1909. stupio u Katoličku Crkvu i osnovao Atonement, to jest Pokret pomirenja. Preminuo je 1940. u Rimu, a njegova Molitvena osmina je ostala kao duhovni testament do danas.

Odobrili su je sve pape od Pija X., a pokret Atonement ima svoju središnjicu u Rimu u samostanu Sv. Onufrija na Janikulu.

Rat i ekumenizam

Nažalost, djelovanje Trajnog tijela za koordinaciju problema među kršćanima stopirano je zbog početka Prvog svjetskog rata. Sve se zakompliciralo i moralo se čekati 11 godina da bi 1921. u New Yorku bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće, institucija koja i danas postoji.

Četiri godine poslije luteranski nadbiskup Upsale u Švedskoj mons. Nathan Söderblom osnovao je organizaciju Život i rad koja se neće baviti samo problemima u misijama, nego naglašavati kako „život kršćane ujedinjuje, a nauk razdvaja“.

Dvije godine poslije, 1927., u episkopalijatu Brent u SAD-u (američka verzija Anglikanske Crkve) formirana je udruga Vjera i ustrojstvo. Nakon mnogo susreta zaključeno je da nije konkretan život razdvojio kršćane, nego nauk, te da je potrebno stvoriti takav credo kojeg mogu prihvatiti sve Crkve.

Nakon ovoga događaja kreće proces okrupnjivanja pojedinih protestantskih Crkava, i to najprije 1937. u Utrechtu, a 1948. je u Amsterdamu formirano Svjetsko vijeće Crkava.

Međunarodno misijsko vijeće im se pridružilo u New Delhiju 1961. te je stvoreno Svjetsko vijeće Crkava koje ima oko 300 članica, a Katolička je Crkva promatrač.

Katolici i pravoslavni u svemu tomu

Vrijeme između dvaju svjetskih ratova obilježeno je uključivanjem pravoslavnih i Katoličke Crkve u ekumenski pokret. Upriličene su od 1920. do 1925. pravoslavne konferencije koje su, među ostalim, raspravljale o ekumenizmu. Dogodilo se novo razilaženje te su neke pravoslavne Crkve počele Božić slaviti po Gregorijanskom kalendaru. Zaključeno je da se moraju održavati kontakti s drugim Crkvama te početi s razmjenama studenata na teologijama. Pitanje problema mješovitih brakova je pokrenuto, a dogovoreno je zajedničko čestitanje blagdana.

Katolička je Crkva u vremenu između dvaju svjetskih ratova bila rezervirana prema pokretu jer se smatralo da se javlja, što su tada zvali, pankristijanizam, a zastupala ga je organizacija Život i rad.

Pio X. je bio suzdržan prema ekumenskim pokretima prije Prvog svjetskog rata, dok je Benedikt XV. smatrao da Katolička Crkva već ima jedinstvo i stoga ga ne traži.

Sljedeći papa, Pio XI., gorljivo je želio postići bolje odnose s pravoslavnima. Tu je enciklika Rerum orientalium 1928. (O promociji orijentalnih studija) te se u neku ruku nadovezuje na prethodnu encikliku Mortalium animos (Misli smrtnika) koja snažno govori o vjerskom jedinstvu.

Nakon Drugog svjetskog rata Katolička Crkva prevladava taj „strah“ i otvara se ekumenizmu u punom zamahu. Preteča Kongregacije za nauk vjere, tadašnji Sv. Oficij, 1949. izdaje De motione oecumenicu,  to jest instrukcije biskupima i svećenicima o ekumenizmu.

Sukus tih instrukcija: dopušta se dijalog; moraju ga voditi ovlaštene osobe; susreti se moraju temeljiti na ravnopravnosti, i na kraju Duh Sveti djeluje i u „odijeljenim vjernicima“.

Sabor i „katolički ekumenizam“

Dolaskom pape Ivana XXIII. koji je 1959. sazvao, a 1962. formalno otvorio Drugi vatikanski sabor, Katolička Crkva u potpunosti se otvorila ekumenizmu. Tijekom pripremnih godina osnovane su različite komisije, a među njima i tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva koje je bilo pripravno povjerenstvo za Sabor te je kasnije preraslo u stalno tijelo.

Objavljeni radni tekst iz 1961. imao je tri teme, a jedna od njih je i „katolički ekumenizam“.

Rad tijekom više godina na pripremama i potom u odvijanju Sabora rezultirao je onime što znamo kao Unitatis Redintegratio, koncilski dokument o ekumenizmu, koji je 21. studenoga 1964. usvojen s 2 137 za i 11 protiv. Papa Pavao VI. je istog dana potpisao dokument o ekumenizmu koji se ne bavi mnogo prošlošću, nego polazi od činjenične stvarnosti i teži ozdravljenju sadašnjosti. U njemu se naglašava da za podjele nije kriv današnji naraštaj te je istaknuto da se ne može čitati i tumačiti izdvojeno iz ostalih dokumenata, nego u svjetlu Lumen Gentiuma (br. 8) i Orientalium Ecclesiaruma.

Upućen je katolicima, ali je plod suradnje nekatoličkih teologa koji su bili promatrači.

Važno je napomenuti da je 1963. pojam „katolički ekumenizam“ promijenjen u „katolička načela ekumenizma“.

Nakon Drugog vatikanskog sabora

Nakon Sabora, 1979. formirano je Mješovito teološko povjerenstvo koje su osnovali Sv. Ivan Pavao II. i Demetrios I., sa 60 članova. Sastali su se prvi put 1980. na Patmosu i Rodosu, a rezultat je dokument 1982. Otajstvo Crkve i euharistije u svjetlu otajstva Presvetoga Trojstva.

Potom je slijedila enciklika Ivana Pavla II. Ut Unum Sint 1995. (Da svi budu jedno) o ekumenizmu te brojni drugi dokumenti kardinala, biskupa kao i radova sveučilišnih profesora.

Sve u svemu jasno je da približavanje Crkava nije završen proces. Ekumenski je rad u tijeku na svim razinama kršćanskoga svijeta.

Od Watsonova doba su se shvaćanja o radu za jedinstvo promijenila, pa je tako i Svjetska molitvena osmina poprimila nove naglaske.

Zastoj u ekumenizmu?

Čini se da su ekumenski putovi, poslije raznih čudnih i neshvatljivih razloga, ponovno „zatrpani i zakrčeni“. Nešto stoji na putu, netko smeta i koristi stare nesloge kršćana. Mnogi se u Crkvi natječu u mudrovanju i raznim tumačenjima pojedinih povijesnih događaja.

Pojavljuju se i na Istoku i na Zapadu razne knjige u kojima se samo konstatira sadašnje stanje u ekumenskom pokretu, ali se ne poduzimaju temeljne duhovne mjere u nadvladavanju stanja među kršćanima u cilju ostvarenja ekumenskog pothvata u svijetu.

Tko se duboko zamisli nad tom tragedijom odnosa u Crkvi, taj odmah dolazi do neugodnih spoznaja: da se ljudi ponašaju u Crkvi tako kao da ne vjeruju u Boga, kao da je kršćanski nauk plod ljudskog umovanja...