Martin Stjepanović, čovjek vjere uvijek blizu oltara

Martin Stjepanović iz Krepšića, u Bosanskoj Posavini, preminuo je u 92. godini. Bio je radišan čovjek koji je volio izrađivati rukama te popravljati strojeve. Sa svojom suprugom je imao sedmero djece te 25 unučadi i 19 praunučadi. Bio je vrlo mudar, tih i povučen. Često sam sa svojim mislima... Ovo je priča i o sudbini ljudi posavskoga kraja.

Osmrtnice su prekratke da bi se opisao život, pa i mnogo mlađeg čovjeka nego što je bio pokojni Martin. U jednoj od njih piše da je u nedjelju, 3. studenoga u 92. godini života, okrijepljen sakramentima, kod svoje kćeri u Vidovicama u Bosanskoj Posavini, preminuo vjernik Martin Stjepanović.

Briga oko očeva imanja, te brata i sestara

Ožalošćeni su tri sina i četiri kćeri (Janja, Anica, Anto, Ruža, Anđelko, Andrija i Milica) te 25 unučadi i 19 praunučadi, kao i mnogobrojna rodbina i prijatelji.

Međutim, iza toga se krije mnogo više, jedan težak i mukotrpan život obilježen teškim radom, odricanjem i, uz Božju pomoć, borbom za svoju obitelj od najranijih dana pa sve do treće životne dobi.

Martin je rođen 16. studenoga 1927. u selu Krepšić, pokraj Brčkoga, kao drugo od petero djece u skromnoj obitelji Mije Stjepanovića i Ruže, rođ. Krnjić. Kao što je to obično bivalo na selu u ono doba nakon nekoliko razreda osnovne škole, koju je pohađao u susjednom selu Lončarima, radio je na obiteljskom gospodarstvu te preuzeo dio brige oko mlađega brata Petra i triju sestara: Kate i Mare (preminule 2014.) te Josipe.

Rano je ostao bez majke

Kad mu je bilo samo deset godina, ostao je bez majke, a otac je, uz teški fizički rad u poljoprivredi, preuzeo svu skrb oko podizanja djece, u čemu je pomagala i baka Anica. Martin je, gledajući očev uzoran vjernički život ispunjen mukotrpnim radom i ruke svakodnevno sklopljene u molitvi, primio dar vjere koja ga je nosila cijeloga života i davala mu snagu nastaviti dalje, ponekad i u bezizlaznim situacijama.

Sa 16 godina Martin je preživio puknuće slijepog crijeva. Otac ga nije odmah odveo liječniku, nego su upalu „liječili“ dobrom, starom šljivovicom. Liječnik se čudio što je uopće preživio pa su ga napokon i operirali.

Između životnih nedaća svake su nedjelje pješice išli na svetu misu u župnu crkvu Sv. Ante Pustinjaka u susjednom selu Gorice gdje je primio sakramente krštenja, svete pričesti, potvrde i ženidbe.

Teško poraće Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskoga rata u strahu se skrivao po okolnim šumama jer je kao maloljetnik bio mobiliziran u njemačku vojsku. Ipak je bio zarobljen te je, zajedno s ostalim nesretnicima, gonjen pješice od Posavine do Karlovca u kojem je bio nekoliko mjeseci u logoru. Kada su ih partizani zarobili i odveli na križni put, Martin je bolovao od upale pluća koju je zaradio za vrijeme skrivanja. Bio je toliko slab da su ga nosili njegov ujak Filip Krnjić i rođak Niko Stjepanović. Govorio im je neka ga ostave i brinu se za sebe, ali oni to nisu htjeli.

Za vrijeme puta ka Karlovcu bili su jedno vrijeme smješteni u Slavonskom Brodu, zatvoreni u hangare sa slamom. Tamo su proveli nekoliko noći tijekom kojih su ih izvodili po četvoricu na strijeljanje. Martin je tijekom zarobljeništva molio da mu Bog primi dušu te je kasnije svjedočio da ga je samo Gospod održao na životu.

Poslije je bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, teški fizički rad, tzv. „preodgoj“. Tu je kaznu služio u Tuzli i okolnim mjestima.

Nakon odslužene kazne poslan je u JNA u Skopje. Pred kraj vojnoga roka ponudili su mu članstvo u Savezu komunista Jugoslavije kako bi se mogao pridružiti profesionalnim vojnim formacijama JNA, što je on odbio jer se kosilo s njegovim uvjerenjima, te je zbog toga imao dodatnih problema.

Dobar majstor

Poslije završetka vojnoga roka vratio se kući u vrijeme velike agrarne reforme kada su vladale glad i neimaština zbog visokih nameta kojima je država pritisnula seljake. Pod teretom siromaštva, ali pouzdajući se u Božju providnost, 2. siječnja 1950. sakrament ženidbe sklopio je sa sumještankom Katom, rođ. Bijelonjić. Kata mu je zapela za oko 17. siječnja 1949. kod crkve u Goricama gdje su slavili patron Sv. Antuna Pustinjaka.

Uz patnju i odricanje, rodili su 13 djece od kojih je šestero umrlo dok su još bili mali. Uz svakodnevnu zajedničku molitvu i nedjeljnu svetu misu, svoju su djecu odgajali u vjeri, poštenju i čestitosti.

Njihova prepuna kuća uvijek je bila vesela kad bi Martin zasvirao šargiju, a znao je i zapjevati i zaigrati kolo zajedno s djecom. Njegov talent i ljubav prema tom izvornom instrumentu i glazbi naslijedio je i najstariji sin Anto.

U rodnom Krepšiću radio je kao samouk, dobar i pouzdan stolar, pa je uvijek imao posla. Na taj je način, uz poljoprivredu i uzgoj životinja, osiguravao dodatnu zaradu za podizanje obitelji i školovanje djece. Izgradio je obiteljsku kuću s okolnim dvorišnim zgradama.

Teške prilike natjerale su ga i u Austriju gdje je radio na građevini od 1969. do 1975., ali zbog brige i ljubavi prema obitelji vratio se kući kako supruga ne bi morala sama odgajati djecu od kojih su neki već bili tinejdžeri.

Posljednji rat i izbjeglištvo

Kažu da je jedan rat dovoljan za cijeli život, a pogotovo katastrofa planetarnih razmjera zvana Drugi svjetski rat. Međutim, Martinova generacija rođena na prostoru Crkve u Hrvata imala je tu nesreću za svojega života osjetiti i drugi rat kojeg zovemo Domovinski, a nadamo se da je posljednji sukob na ovim prostorima.

Njegovu je obitelj, poput mnogih, 1990-ih godina prošloga stoljeća zlo prinudilo da pobjegnu sa svojega ognjišta – u izbjeglištvo, u Zagreb.

U toj teškoj situaciji njegovi sinovi Anđelko i Andrija bili su uhićeni i odvedeni u logor. Mjesecima se nije znalo jesu li živi i gdje se nalaze. Martin i supruga Kata zavjetovali su se Gospi za svoje sinove. Svaki dan išli su na dvije svete mise, ujutro u Trnovčicu gdje su bili podstanari, a navečer pješice u Granešinu. Svim je srcem vjerovao i govorio da će sigurno biti spašeni. Svjedočio je drugima svoju duboku vjeru u Boga i povezanost s Gospom. Molitva krunice nije silazila s njihovih usta. Nakon šest mjeseci neizvjesnosti od poznanika su dobili informaciju da su Anđelko i Andrija živi te da su razmijenjeni. To se dogodilo nekoliko dana prije blagdana Male Gospe.

Kada su im se sinovi oporavili od svih ratnih događaja, izgradili su kuće u Sesvetskom Kraljevcu gdje su Martin i Kata proveli ostatak izbjeglištva.

Povratak koji mnogi nisu doživjeli

Povratak na rodnu grudu jedva su dočekali. Kada su se 2001. vratili na ognjište, sve je bilo porušeno osim štaglja koji i dandanas stoji. U vrlo oštećenoj kući njegova najstarijeg sina bila je obitelj izbjeglica srpske nacionalnosti iz Jajca. Još neko vrijeme bili su tamo smješteni jer nisu imali kamo, tako da su bili primorani na suživot s njima praktički u istome dvorištu. No, velikih problema nije bilo.

Kasnije su uz pomoć donacija napravili novu kuću u kojoj su živjeli sve poslijeratne godine. Kad su se uselili u nju, Martin je više nikad nije napustio, niti je ikad više posjetio Zagreb, iako je tamo imao četvero djece. Govorio je kako mu je bilo dosta deset godina izbjeglištva tamo i da je kod kuće najljepše.

Ponovno su podigli porušenu kuću koja je bila sravnjena sa zemljom i obnovili dvorišnu zgradu. Počeli su opet uzgajati nešto životinja i obrađivati malo zemlje koliko su mogli s obzirom na godine.

Nastavili su sudjelovati na nedjeljnim svetim misama, ali i kroz tjedan te na drugim župnim događanjima. Rado su primali župnika u svoj dom, a kada zbog starosti nisu više mogli ići do župne crkve, redovito su se ispovijedali i primali pričest.

Martin je do zadnjih dana uživao u malim stvarima. Volio je povijesne teme i duboke razgovore. Svakodnevno je pratio političke i društvene prilike. Bio je vrlo mudar, tih i povučen. Često sam sa svojim mislima.

Bio je i vrlo blizak sa svojim bratom Petrom koji također živi u Krepšiću i koji ga je svakodnevno obilazio i brinuo se za njega i njegovu suprugu Katu.

Živjeli su sami sve do pred kraj Martinova života kada ih je u svoj dom u Vidovicama primila kći Milica. Želio je umrijeti u svojoj kući, ali nažalost zadnji mjesec života nije mogao boraviti tu. To mu je jako teško palo, iako je kod kćerke i zeta imao svu potrebnu skrb i ljubav...

Sprovod i oproštaj prijatelja

U nazočnosti svoje obitelji, brojne rodbine, prijatelja i poznanika pokopan je na krepšićkom groblju 5. studenoga. Misu zadušnicu u kapelici na groblju uz lijes pokojnika predvodio je njegov nećak, isusovac o. Mato Anić, ravnatelj i glavni urednik Radija Marija BiH.

U propovijedi je istaknuo da je Martin bio čovjek spontane vjere, uvijek blizu oltara, koja se zrcalila u načinu njegova života i u nošenju s nedaćama koje su ga zadesile. Uvijek je njegovao obiteljsko zajedništvo i zdravo domoljublje koje je prenio na svoje potomke. Bio je jednostavan čovjek pun mudrosti koja je skrivena u njemu. Misno slavlje pjesmom su animirali Martinovi unuci s obiteljima.

I zaista, to je veliko blago, kao i starozavjetni pravednik Job: doživjeti djecu svoje djece i njihovu djecu.