Vicepostulatura Fra Leo Petrović i 65 subraće - Nek' bude istina pa makar i svijet propao

Kad bismo se kojim slučajem mogli vratiti u širokobriješku općinu te kobne veljače 1945., najčešća rečenica koju bismo šapatom načuli među desetkovanim hrvatskim pukom bila bi: „Pobili su pratre na Brigu!" Upravo su te fratarske žrtve bile povodom za odlazak na Široki Brijeg kako bismo saznali nešto više o djelovanju Vicepostulature postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće.

I sami su "oslobodioci" tijekom veljače 1945. shvatili da je njihova mržnja, pretočena u govor oružja, otišla predaleko te su počeli širiti propagandu o "fratrima s oružjem" te "vrelim uljem" koje su polijevali po partizanima.

Nažalost, mentalni komunisti i dalje, 75 godina poslije, njeguju te laži, posebice u Hrvatskoj i dijelovima BiH...

Narod ne zaboravlja

S druge strane, hrvatski narod u Hercegovini nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni tamošnja Franjevačka provincija Uznesenja BDM-a. Vjernici su neprestano, gotovo odmah poslije 1945., kriomice ili javno, "hodočastili" na mjesta i molili gdje su pobijeni ili pokopani fratri smatrajući ih "svetcima u narodu". Ne želeći prejudicirati sud Crkve o njihovoj svetosti, kao ni mi, narod je ubijene fratre već 1945. nazivao mučenicima.

Franjevačka provincija u Hercegovini i Mostarsko-duvanjska biskupija nastojale su prikupiti dokumentaciju i svjedočanstva za sve ubijene svećenike tijekom Drugog svjetskog rata. Posebice su željeli proniknuti što se točno dogodilo tih dana početkom veljače 1945. u Širokom Brijegu, da bi, kad prilike dozvole, pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima.

Upravo smo o tome u prostorijama samostana na Širokom Brijegu, u Zapadnoj Hercegovini, razgovarali s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće.

Na početku nam je rekao da je zadaća Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

"Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, a zasigurno nećemo svima moći naći grobove, pogotovu onima koji su bačeni u Neretvu ili su nestali na Križnom putu", rekao nam je fra Miljenko i progovorio o nastanku institucije kojoj je na čelu.

Kako je sve počelo?

Inače, prvi proglas o bilježenju podataka u svezi sa stradavanjem članova Provincije i vjernika izdao je fra Krešimir Pandžić, i to 1942. Već se tada primijetila sustavna mrzilačka opsjednutost Komunističke partije i partizana prema svemu što se ne uklapa u njihovu viziju budućeg svijeta. Naravno, Katolička Crkva i fratri u Hercegovini bili su prvi na meti.

Svjedočanstva je nastavio prikupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je zloglasna OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila daljnja prikupljanja.

Nažalost, zatišje je trajalo do 1971. kada je provincijal fra Rufin Šilić, vjerojatno na krilima Hrvatskoga proljeća, naložio prikupljanje svjedočanstava. U tome se posebice istaknuo fra Andrija Nikić sa suradnicima, a mnoga svjedočanstva prikupio je i fra Jozo Vasilj.

Bilo je tu i drugih koji su neumorno radili na pronalaženju činjenica, svjedočenja i dokumentacije, nemoguće ih je sve pobrojati, ali zacijelo ne treba zaboraviti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz svo vrijeme nastojala učiniti što se moglo.

Naravno, ništa konkretno nije moglo biti učinjeno do demokratskih promjena, a potom je došao rat i poraće...

Službeni koraci

Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, a pročelnikom je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla. Između ostaloga, pokrenulo je i dovršilo radove oko iskapanja i identificiranja trojice fratara u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom.

Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko koji nam je naglasio da su prve prostorije nove institucije bile u Mostaru.

"Poslije Mostara smo se preselili na Humac, a 2010. konačno dolazimo, Bogu hvala, na Široki Brijeg. Tada smo započeli s daljnjim radom na otkrivanju gdje su posmrtni ostatci naših pobijenih fratara. Pokušali smo doći do što više živih svjedoka. Puno smo dokumentacije prikupili. Istaknuo bih da dok smo tražili fratre, nalazili bismo i zemne ostatke civila, to jest puka Božjega. Fratre bismo iskopali, a nismo znali što s civilima. Onda smo po općinama osnivali Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Prvo takvo povjerenstvo je nastalo na Širokom Brijegu, a kasnije i po drugim općinama. Iz njihova rada nastalo je pokretanje ideje Groblja mira na Bilima, 15-ak km od Mostara", rekao je fra Miljenko ističući da se sve pronađene informacije arhiviraju.

U Vicepostulaturi svaki pobijeni fratar ima svoju "kutiju" u prostorijama arhive u kojoj su sve informacije u svezi s njegovim životom i pogubljenjem. Prikupljeno se digitalizira i pohranjuje, ali naravno misli se i na sigurnost te su fizičke kopije na drugim mjestima.

"Svaki pojedinačni fratar je kandidat za svetost i sve do čega dođemo o njemu, moramo prikupiti i sačuvati. Bogu hvala, zahvaljujući predanu radu, već smo pri kraju istražnoga razdoblja i spremni smo podnijeti mjesnom biskupu sve dokumente kako bi službeno započeo biskupijski postupak te pobijeni fratri, ili neki među njima, bili proglašeni službenicima Božjim", rekao je fra Miljenko naglašavajući kako se u hercegovačkim biskupijama trenutno čeka novi biskup jer je mons. Ratko Perić poslao papi Franji zamolbu za odlazak u mirovinu zbog navršene dobi. To je i razlogom što se još ne šalje dokumentacija u Mostar.

"Mi i dalje radimo, nalazimo svjedočanstva i dokumente. Još bih istaknuo da mnogi sudjeluju pisanjem na natječajima. Tu su školski radovi na teme pobijenih fratara, maturalni radovi, diplomske radnje. I na kraju, tu je jedan doktorat na hrvatskim studijima s temom Hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu i poraću", ustvrdio je vicepostulator pokazujući zadovoljstvo što je ova, dugo godina skrivana, tema ušla u školski program i na fakultete.

Dvojaki razlozi pokolja

Kroz razgovor s vicepostulatorom zaključili smo da su motivi ubojstva fratara na Brigu, ali i drugdje po Hercegovini, veoma jasni. Iz istraženog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dvaju razloga.

Prvi je, naravno, mržnja jugoslavenskih komunista prema vjeri u hrvatskom narodu. Drugi razlog je postojanje Klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Riječ je o školi u kojoj su, u ona vremena, većina profesora imali doktorate iz predmeta koje su predavali. To je nedostižno i u današnjem vremenu. Zbog te je škole komunizam slabo prodirao među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćanski nauk.

Komunisti su shvatili da neće imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju "ustaške zlikovce", zaboravljajući da su tu školu završili i njihovi borci.

Anatomija krvavog pira po Hercegovini

Jasno je da pokolj franjevaca na Širokom Brijegu nije jedini, to je, rekli bismo, vrh ledenog brijega. Prema istraživanju Vicepostulature, pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo podijeliti na tri načina.

Prvi su pojedinačni upadi u župe, drugi je juriš na franjevački samostan na Širokom Brijegu i treći je stradavanje fratara zajedno s hrvatskim narodom.

Ubijanje fratara započelo je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći s 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su, mučili i ubili župnika fra Stjepana Naletilića.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, umirovljenik, kojeg su ubili 30. listopada 1944. bombom u župnom uredu u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, župni vikar, i odveden prema Vrgorcu gdje je strijeljan 28. siječnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Iste godine u Čapljini je uhićen župnik fra Petar Sesar te nakon podmetanja strijeljan 2. veljače u noći. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu: fra Augustin Leopold Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, 9. veljače 1945.. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Fratre su upucali, ubacili u  protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Ni to nije bilo dovoljno, dok su stanovali u samostanu, vršili su nuždu po njima. Također, pobijeni su ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj crkvi. Tada je ubijeno njih 12: umirovljenici fra Marko Barbarić-Lesko, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević; profesori fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić; ž. vikar fra Žarko Leventić te fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara, koja se zbog granatiranja samostana sklonila s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici, nije znala što se dogodilo na Širokom Brijegu. Tako su sljedećega dana, 8. veljače, došli u samostan gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u pravcu Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića, a imena devet pobijenih su: fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Kordić, fra Radoslav Vukšić, fra Fabijan Paponja, fra Andrija Jelčić, fra Leonardo Rupčić, fra Melhior Prlić, fra Mariofil Sivrić i fra Miljenko Ivanković.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već prokušanom metodom. U razdoblju od 10. do 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: fra Pašku Martinca, fra Julijana Kožula, fra Martina Soptu, fra Zdenka Zubca i fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka i fra Julijana, i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

Nadalje, u Izbičnu su pogubljena trojica fratara: fra Marko Dragićević, fra Bono Andačić i fra Nevinko Mandić. Odvedeni su za vrijeme mise i otada ih nitko nije vidio.

Ušavši u samostan u Mostaru 14. veljače, partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatu pravcu. Prema raznim svjedočenjima, fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Ubijeni su: fra Jozo Bencun, provincijal, fra Leo Petrović, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Grgo Vasilj, fra Kažimir Bebek te fra Nenad Venancije Pehar.

Potom je bilo zatišje do 21. svibnja kada su u župnoj kući na Kočerinu ubijeni župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari).

Hercegovački fratri ginuli su po Hrvatskoj u svibnju i lipnju. Međutim, o njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Tako su nestali: fra Bono Jelavić, župnik u Vitini, fra Radoslav Glavaš, načelnik Ministarstva bogoštovlja u Zagrebu, te fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović.

Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, njih 10: fra Bruno Adamčik, fra Anđelko Nuić, fra Branko Šušak, fra Emil Stipić, fra Jenko Vasilj, fra Dane Čolak, fra Tihomir Zubac, fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić te fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

Fratri nisu bili legitimni vojni cilj!

U razgovoru s fra Miljenkom zaključili smo da prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, nijedna zgrada franjevačkog posjeda – a sve su naznačene i ucrtane – nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Ipak to nije spriječilo partizane da na crkvu ispale 300-tinjak topovskih projektila, dok im nije nestalo strjeljiva.

O gluposti propagande i srednjovjekovnoj metodi bacanja ulja na protivnike koji pritom drže puške, ne vrijedi ni gubiti vrijeme. Niti je bilo toliko ulja u ratnim uvjetima, niti je moguće uljem gađati naoružane ljude u pokretu.

Što o svemu misli Ivo Josipović?

Potom smo razgovarali s fra Vendelinom Karačićem, jednim od 14 fratara koji djeluju u širokobriješkom samostanu. On vodi brigu o galeriji i riznici u kojoj se nalaze vrijedni eksponati, ali nažalost i vitrina s krhotinama i ostatcima koji su preostali nakon partizanskih pustošenja. Tu su uništena raspela, docrtavanje petokrake na slike te razbijeni moćnici...

„Pred ovom je vitrinom stajao Ivo Josipović kao kandidat prije prvog mandata predsjednika Republike Hrvatske. Tada sam mu rekao da ako su mogli biti krivi živi ljudi, zar su krivi umjetnički predmeti. Kome bi to moglo smetati? On je šutio i potom rekao: 'Da, svatko ima svoje traume.'“, rekao nam je fra Vendelin, a mi smo se ponovno sjetili nedavnih Josipovićevih nebuloza da su fratri bili legitimni vojni cilj.

Civili, Nijemci i partizani

O zemnim ostatcima civilnih žrtava rata i poraća u širokobriješkoj općini razgovarali smo s Perom Kožulom, predsjednikom Povjerenstva za grobišta Široki Brijeg.

„Povjerenstvo je osnovano 2009. na inicijativu fra Miljenka i bavimo se istraživanjem civilnih žrtava naše općine. U proteklih 10 godina evidentirali smo 161 grobište gdje se nalazi više od 500 žrtava čiji se ostatci nalaze u šumama, uz putove... Od tih grobišta ekshumirali smo njih 12 gdje smo pronašli 149 žrtava i pohranili ih u mrtvačnicu gdje su bile privremeno, sve dok ih nismo pokopali na Groblju mira na Bilima“, rekao je Pero i napomenuo kako je u ratu i poraću u Širokom Brijegu život izgubilo 2 165 ljudi i dodao kako se računa da je ubijeno 10% civilnog pučanstva. Struktura ekshumiranih žrtava je raznolika: osim civila tu su i njemački vojnici, ali i partizani koje njihovi nisu željeli pokopati iz raznoraznih razloga – jedan od glavnih je da su na silu mobilizirani s njiva nekoliko dana prije napada na Široki Brijeg, te su bili samo „glineni golubovi“.

„Te žrtve nemaju ime i prezime jer za one koje znamo tko su, njih obično traže njihove obitelji. Da znamo imena i prezimena, dali bismo ih njihovim obiteljima“, napomenuo je Pero očekujući da će svi iz masovnih grobnica naći konačni mir na Groblju mira na Bilima.

Manje poznate stvari

Razgovarajući s fratrima, saznali smo da su se 1947., zbog širenja istine o pobijenim fratrima, u slobodnom svijetu komunisti vratili na mjesto zločina. Bio je 13. siječnja 1947. kada su partizanski komesari istjerali fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Nakon temeljito obavljena posla, još su se potrudili dlijetom uništiti natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. A fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca.

Ne mogavši slomiti otpor, pribjegli su drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju su osuđeni na čak 341 godinu, odnosno 89 fratara do posljednjeg rata okusilo je neki oblik robije.

Unatoč svemu, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pobijene koje je, kao i puk, držala ubijenima „in odium fidei“, odnosno mučenicima za vjeru.

Mi smo Široki napustili s mišlju da ćemo morati snimiti reportažu i o Groblju mira na Bilima što je postala nezaobilazna tema ljudi ovoga kraja, ali i šire. Naime, primijećeno je zanimanje Nijemaca za svoje djedove i očeve koji su poginuli u borbama za Široki Brijeg, a dolazile su i novinarske ekipe.

U Vicepostulaturi kažu da će povjesničari još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. No, kako kažu, pri svemu ovome ne smije se voditi mržnjom ni prema kome, nego samo ljubavlju prema istini.

Neumitna statistika koja govori

Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su veći. Govori nam o tome raspored osoblja. Godine 1944. Provincija je imala na raspolaganju 231 svečano zavjetovana člana, dok je 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946. stanje se tek neznatno popravilo, bilo ih je  71. Nekolicina ih je bila na studiju izvan Provincije, a ostali se nisu smjeli vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru trojica franjevaca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih.

Što je puk o svemu mislio, možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirci s fratrom izrekla jedna žena: „Da išta valjaš, i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća.“

Ako išta znate, prijavite!

Ako bilo što znate što bi moglo pripomoći u otkrivanju istine, što prije dojavite. Naravno, dojavite i ako ste dobili neku milost ili ozdravljenje moleći zagovor nekoga od pobijenih.

U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito mogu pomoći još živi svjedoci. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s Vicepostulaturom nalaze se na www.pobijeni.info.