Beljo je rođen u
Čerinu u Hercegovini 1946. Studirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom
fakultetu u Zagrebu. Emigrirao je 1967. u Austriju. Sljedeće godine odselio je
u Kanadu gdje je bio aktivnim sudionikom društvenog života Hrvata u Sjevernoj
Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama.
Nakon povratka u
Hrvatsku, 1990. osnovao je Hrvatski
informativni centar, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta, kao i
pripadajući mu Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom
ratu. U dva mandata bio je izabran za zastupnika Hrvatskog sabora.
Od 2004. u
potpunosti je angažiran u radu Hrvatskog informativnog centra i širenju istine
o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Također
je predsjednik Hrvatskog
žrtvoslovnog društva...
Poštovani, recite nam na početku što je to Blajburška
tragedija?
Pod pojmom
Bleiburga podrazumijevamo najveće, najdramatičnije stradanje i uništenje hrvatskoga
naroda u njegovoj povijesti. Stradanje je bilo na razini onoga na Krbavskom
polju iz 1493. svakako u odnosu stradalih prema broju pučanstva iz tog vremena,
i u povijesnom značenju koje je Krbavska bitka imala za hrvatski narod.
Bleiburg danas
predstavlja simboliku ukupnih stradanja hrvatskoga naroda; ne samo pokolja
vojnika i civila na Blajburškom polju, nego na križnim putovima, marševima
smrti kroz čitavu Jugoslaviju, simboliku zarobljeničkih logora, jama i masovnih
grobnica raznih vrsta diljem bivše Jugoslavije.
Blajburška
tragedija kao pojam dobila je ime po malom mjestu Bleiburgu u Koruškoj, u
jugoistočnom dijelu Austrije, u kojem su vođene završne operacije Drugog
svjetskoga rata u Europi te su se na tom području početkom svibnja 1945. našli pripadnici
svih ratujućih snaga. U to je vrijeme na Blajburško polje pristiglo s područja
tadašnje NDH i susjedstva oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, kako to stoji u
Dnevnom izvješću britanskog 5. korpusa za nadnevak 14. i 15. svibnja 1945.
Povlačili su se pred najezdom jugokomunističkih Titovih partizanskih snaga u namjeri da se predaju zapadnim
saveznicima i stave pod njihovu zaštitu. Umjesto zaštite, vojske su bile
razoružane i na prijevaru predane Titovim partizanima, zajedno s pučanstvom
koje se povlačilo prema sjeverozapadu s juga, sve od Dubrovnika preko čitave
BiH, a s istoka od rumunjske granice.
Pregovori o predaji
Hrvatskih oružanih snaga i predstavnika 5. korpusa britanske 8. armije Patricka Scotta vodili su se 15.
svibnja 1945. poslije 12 sati u dvorcu Thurn-Valsassina pokraj Bleiburga –
predaja od britanske strane nije prihvaćena. Drugi dio sastanka P. Scott je
održao s partizanskim predstavnicima (Milan
Basta i Ivan Kovačić). Treći dio
sastanka imao je s predstavnicima Hrvatskih oružanih snaga i s partizanskim
predstavnicima zajedno. U pregovorima su s hrvatske strane sudjelovali generali
Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel
Crljen. Zaključno, Hrvatske oružane snage bile su prisiljene predati oružje
i svi su (vojnici i civili) bili izručeni partizanima, osim maloga broja onih
koji su se već otprije našli u savezničkim izbjegličkim logorima.
Zbog svega
navedenoga što se 14. i 15. svibnja događalo u Bleiburgu i okolici, kao i svega
onoga što je uslijedilo poslije toga, sve je nazvano zajedničkim imenom –
Blajburška tragedija.
U javnosti su se pojavile informacije kako će
Austrija i biskupija Klagenfurt-Gurk „zabraniti“ manifestacije pa i samu sv.
misu na Blajburškom polju. Kako to komentirate?
Ne mogu
komentirati što će učiniti Austrija ili neka austrijska biskupija u vezi s obilježavanjem
Blajburške tragedije, no uvjeren sam da svi ti pritisci na austrijsku stranu,
civilnu i crkvenu, dolaze iz Hrvatske.
Znamo da je u
ovoj godini u Hrvatskoj na određeni način rehabilitiran bivši jugoslavenski
komunistički poredak, njegovi zločini i simboli.
Što je Bleiburg za Hrvate u BiH i Hrvatskoj, a što
za Hrvate u iseljeništvu? Postoje li različite percepcije toga velikoga
zločina?
Razlika u odnosu
prema Bleiburgu među Hrvatima u iseljeništvu i onima u domovini svodi se
uglavnom samo na količinu spoznaja o tim događajima. U domovini je ta tema bila
veliki tabu. Svaka riječ o tome mogla je završiti dugogodišnjim zatvorom pa se
ta psihoza straha kod naroda osjeća i danas.
Druga razlika je
u tome što su se te stare strukture jugo-sustava još duboko zadržale u svim
porama domovinskoga društva i na sve moguće načine žele održati svoje stare
pozicije u društvu, kao i nametnute komplekse krivnje hrvatskom narodu u
cjelini.
Ne mislim da
postoje različite percepcije među onima koji jednako promišljaju zločin. Zločin
je zločin i na njega će jednako gledati i Hrvat u Hrvatskoj, i Hrvat u BiH, i
Hrvat u iseljeništvu. Međutim, postoje oni koji ne žele prihvatiti da se ondje
dogodio stravičan i monstruozan zločin. Djeca i unuci nalogodavaca i
izvršitelja zločina ne mogu prihvatiti da je riječ o zločinu jer bi time među
zločince svrstali svoje očeve i djedove. Zato im je lakše govoriti o „zasluženoj
kazni“, umanjivati broj žrtava, iskrivljivati informacije o kojim je žrtvama
riječ kao i zaustavljati sva istraživanja proglašavajući ih „revizionizmom“,
koji je u njihovoj interpretaciji samo negativan pojam.
Koji je, prema
Vašem mišljenju, glavni motiv za masakr Hrvata u Blajburškoj tragediji i može
li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?
Glavni motiv za masakr Hrvata bio je zatiranje jedne nacije, uništenje
naroda zbog toga što je taj narod pokušao obnoviti svoju staru državnost. Kako
drukčije tumačiti činjenicu da su, nakon okončanja ratnih sukoba, dakle,
suprotno svim pravilima ratovanja, ubijene tisuće i tisuće vojnika i civila –
staraca, žena i djece.
Bivši jugoslavenski komunistički pokret odlučio se na fizičku eliminaciju
svih onih koji bi u budućnosti mogli biti prepreka obnovi Jugoslavije i
uspostavi komunizma u njoj. Srpske monarhističke četničke snage nastojale su
svakako obnoviti Jugoslaviju sa starim poretkom uz pomoć zapadnih saveznika,
što je onda rezultiralo masovnim uništenjem hrvatskoga naroda i genocida nad
njim.
Kada ste, gdje i od koga prvi put čuli za Bleiburg
s obzirom na to da se nije o tome smjelo pričati niti čitati?
Već u pedesetim
godinama prošloga stoljeća, kao dijete od 7-8 godina, čuo sam u obitelji i u
zaseoku kako govore o „mnogima za koje se ne zna“ pa je to već u ono vrijeme za
mene postalo prvorazredna tema, jer me zanimalo o kojim se to ljudima radi i
što im se dogodilo. Prve informacije o događajima iz svibnja 1945. i kolonama
smrti dobio sam 1966. u Beču od sada pokojnog Veselka Bagarića, rodom iz Mesihovine kod Tomislavgrada.
Kad mi je
ispričao svoje doživljaje, rekao mi je da o tome nikad prije nikomu nije rekao
ni riječ jer mu je rečeno prije nego što je otpušten s robije da o onomu što je
proživio ne smije nikomu govoriti jer ga u suprotnom to može koštati života.
Bleiburg umjesto da ujedini Hrvate oko traženja
istine on je, čini se, kamen-temeljac za ideološke podjele među Hrvatima... Je
li moguće to ispraviti?
Već sam
prethodno rekao da je problem u percepciji zločina. Sve dok se ne prihvati da
je zločin zločin, bez obzira s koje se on strane dogodio, ovo će nas pitanje
opterećivati. Pitanje tih zločina opterećivat će nas sve dok se ne dopuste i
provedu sva potrebna istraživanja i sve dok svaka žrtva ne zadobije pijetet.
Spoznaja prave
istine iz novije hrvatske prošlosti, utemeljena na činjenicama, a ne na starim
ideološkim mitomanskim jednostranim pristupima, osnova je pomirbe i izlaska iz
začaranoga kruga nepovjerenja i nadmudrivanja. Govor o reviziji povijesti samo
u negativnom značenju, koji se može danas čuti u Hrvatskoj, najveća je moguća
besmislica jer je bivša, a znatnim dijelom i današnja tzv. povjesnica u
Hrvatskoj pisana po modelu bivše jugokomunističke ideološke matrice u kojoj
povijesna istina nikada nije uzeta ni u razmatranje. Ona je do danas od tabu
teme stigla tek do prešućivane teme.
Zločin se nije
dogodio samo na Blajburškom polju, već je nastavljen i dalje na različitim
mjestima kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH te do Makedonije. Trajao je nekoliko
mjeseci nakon predaje hrvatske vojske. O koliko zapravo lokaliteta stradanja
govorimo?
Početak
kulminacije zločina nad hrvatskim narodom bio je na Bleiburgu i trajao je u
punom intenzitetu sve do 1953. ili 1955., jer su sve do tada trajala masovna
ubojstva i likvidacije za koje nitko nikad nije odgovarao. Prema dosadašnjim
nalazima na području bivše Jugoslavije postoji više od 1 700 masovnih grobišta,
od toga ih je u Hrvatskoj više od 900, a samo u Zagrebu i okolici nalaze se 183
masovne grobnice.
Kakvu je ulogu
među Hrvatima u inozemstvu Bleiburg odigrao u očuvanju hrvatske nacionalne
svijesti?
Spoznaja istine o hrvatskim stradanjima u Drugom
svjetskom ratu i poraću imala je veliko značenje za Hrvate u iseljeništvu jer
je otkrivala istinu o položaju hrvatskoga naroda u bivšoj državi i teroristički
karakter čitavoga toga sustava.
Poslije 1965. i velikoga odlaska Hrvata na Zapad, na tzv.
privremeni rad, spoznaja o Bleiburgu i u domovini je prestala biti velikom
nepoznanicom.
Jeste li razgovarali s preživjelima? Koje je
najpotresnije svjedočenje koje ste čuli među onima koji su se spasili?
Postoje mnoga svjedočanstva i sva su potresna na svoj način,
kako onih koji su zločine činili, tako i onih koji su tim zločinima bili
svjedoci i koji su samo Božjom providnošću uspjeli preživjeti i spasiti se. Zbog
prostora ovdje ću navesti samo jedno svjedočanstvo Slovenca Milana Zajeca iz Clevelanda o
strijeljanju u Kočevju.
Prilikom strijeljanja pred jamom metak ga nije pogodio,
ali je povučen u jamu zajedno s ostalima jer su svi bili međusobno povezani
žicom. Svjedočanstvo je objavljeno 1975. u slovenskim novinama Ameriška domovina i u srpskom listu Iskra iz Münchena, a usmeno je svjedočio
na simpoziju o Bleiburgu u Zagrebu 1995. i u jednoj emisiji HTV-a iz toga
vremena: „…Ja sam želio vidjeti svoju braću i ugledao sam ih. Blizanci Tone i Nace bili su vezani zajedno, a Stane
je bio vezan s Križnikom Lojzetom,
rodom iz Kostajnice. Mene su braća također ugledala jer sam se popeo u kamionu
koliko god sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. S osmijehom su
mi kazali sve što su htjeli: da budem miran jer ćemo se vidjeti na drugom
svijetu, gdje će biti bolje… Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i
u Kočevskom Rogu pao je u istu jamu kao braća i ja – mi prije podne, a on
popodne. Dana 2. lipnja 1945… Oko 30 m pred jamom odvezali su nas i svaki je od
nas morao brzo skinuti odijelo… Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam
zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali
put ka grobu… U jami nas je ostalo 18 živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi
na okupu jer nam je bilo hladno, zubi su nam cvokotali, premda je bio lipanj.
Bili smo bez odjeće, žedni i gladni… Bilo je među nama vojnih svećenika koji su
pjevali pogrebne pjesme i molitve tako da je bilo stravično slušati te glasove
na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav
glas: 'Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade!' Nijedna psovka nije se čula u
jami… Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo…
5. lipnja nastala je izvan jame tišina. Nas petorica koji
smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati čekali smo trenutak kad bismo
mogli izići iz jame… Nekomu između nas uspjelo je doći do ruba, ali su ga
zgrabila tri partizana… Poslije 10 minuta bez pucnja je pao u jamu mrtav.
Zaklali su ga. Tako smo ostali nas četvorica koji smo mogli hodati…
Dan je protekao u čekanju da bismo se spasili iz jame.
Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom
vlastitom mokraćom. Glas smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana…“
Na
komemoraciji žrtava na Bleiburgu svake godine od 2002. nazočan je visoki
predstavnik Islamske zajednice koji predvodi molitvu za duše stradalih
muslimana... Kako komentirate činjenicu da
današnji muslimani, ili bolje rečeno većina Bošnjaka ignorira stvarnost koja
kaže da je u Bleiburgu ubijeno dosta muslimana?
Sastav hrvatskoga nacionalnoga korpusa, kako brojčano tako i strukturalno,
bio je u bitnome različit u vrijeme prije Drugog svjetskoga rata od onoga
današnjega. U to vrijeme većina osoba islamske vjeroispovijesti s ovih prostora
osjećala se Hrvatima, a u vrijeme monarhističke Jugoslavije podijelili su
sudbinu kao i hrvatski katolici.
U Drugom svjetskom ratu njihova stradanja od strane srpskih četnika bila su
čak i veća nego stradanja Hrvata katolika, a u poratnom razdoblju onima koji su
se izjašnjavali kao Hrvati sva vrata su bila zatvorena kroz sve vrijeme
komunističke Jugoslavije. Bili su identificirani po nacionalnoj pripadnosti kao
„neopredijeljeni“, a krajem šezdesetih godina priznata im je posebna
muslimanska nacionalnost, odnosno od muslimana (vjeroispovijest) postali su
Muslimani (nacionalnost).
U posljednjem ratu i nakon njega prošli su kroz još dvije kombinacije kao
Muslimani-Bošnjaci i Bošnjaci. Kada su u pitanju žrtve Bleiburga, onda sve te
metamorfoze koje su se dogodile poslije Blajburške tragedije ne mogu utjecati
na promjenu odnosa prema žrtvama iz Drugog svjetskoga rata.
Kako vrijeme
utječe na sjećanje na Blajburšku tragediju? Što možemo očekivati u budućnosti?
Pitanje genocidnih razmjera stradanja hrvatskoga naroda u Drugom
svjetskom ratu i poraću od strane sva tri velika svjetska totalitarizma XX.
stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma, već je postalo sastavnicom hrvatske
nacionalne memorije i što vrijeme dalje prolazi i nove spoznaje o stradanju
izlaze na vidjelo, time se njihova upečatljivost i vjerodostojnost uvećava.
Činjenica je da još uvijek, poslije 73 godine, arhivska građa o tim
događanjima s kraja 1945. u britanskim arhivima nije otvorena, unatoč
prihvaćenoj praksi u svijetu da se to učini 30 godina poslije određenih
događanja. Činjenica je također da je u današnjoj ujedinjenoj Europi 9. svibnja
1945. (dan kapitulacije nacističke Njemačke) proglašen kao Dan Europe, što kod
svih istočnoeuropskih naroda izaziva nelagodu, jer su oni poslije pobjede nad
nacizmom potpali pod isti, ili još gori komunistički totalitarizam.
Njihova stajališta su da zapadnoeuropski narodi imaju razloga za slavlje,
a istočnoeuropski narodi im mogu samo čestitati jer je kod njih demokracija
pobijedila totalitarizam, što se nije dogodilo u istočnoeuropskim zemljama sve
do propasti komunizma u devedesetim godinama prošloga stoljeća.
Za nas Hrvate to je vrijeme predstavljalo prisilno uključivanje u novu
komunističku jugoslavensku državu koja je sadržavala sva najcrnja obilježja
antihrvatske tvorevine i totalitarističkoga komunističkoga sustava vladavine.
Nema komentara:
Objavi komentar