Don Milenko je rođen 1971. Osnovnu školu završio je u Hutovu, 1986. te se
iste godine upisao u srednju Interdijecezansku školu za spremanje svećenika
(Sjemenište) u Zagrebu koju je završio 1990. Filozofsko-teološki studij polazi u
Sarajevu na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, a za svećenika Trebinjsko-mrkanske
biskupije zaređen je 1997. u Trebinju. Jedno vrijeme je bio župni vikar u
katedralnoj crkvi Marije Majke Crkve u Mostaru i u Studencima.
U listopadu 2002. upisao je licencijat iz teologije, smjer Povijest Crkve
na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, koji je završio u lipnju 2004.
Nakon povratka u BiH bio je predavačem na Teološkom institutu u Mostaru. Za
vrijeme službe u Aladinićima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,
odsjek Povijest upisao doktorski studij te napisao i obranio doktorsku
disertaciju na temu: Odnosi katolika
jugoistočne Hercegovine s muslimanima i pravoslavnima u vrijeme osmanske
vladavine: Od osmanskog zauzeća do Bečkog kongresa (1482.-1815.).
Profesorom na Katoličkog bogoslovnom fakultetu u Sarajevu imenovan je krajem
veljače 2015. i izabran u zvanje docenta na katedri Crkvene povijesti
Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Poštovani, početkom mjeseca lipnja,
točnije 5. lipnja obilježava se 555 godina od pogubljenja Stjepana Tomaševića...
S obzirom na različite interpretacije toga događaja i samog kralja možete li
nam reći zapravo tko je bio Stjepan Tomašević i što je značio taj čin
pogubljenja?
Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je posljednji bosanski kralj i prvi kralj
koji se okrunio papinskom krunom. Papinska kruna značila je u to vrijeme da je
Bosansko kraljevstvo postalo u punom smislu suverena država ondašnje Europe. Bosanski
kraljevi prije Stjepana Tomaševića bili su također suvereni na području svojeg
Bosanskog kraljevstva, međutim u međunarodnim odnosima ipak su bili barem
formalno ovisni o kruni Sv. Stjepana,
odnosno o ugarskoj kruni.
Kako nam prenose neki kroničari u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463.
kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske
vojske na čelu s Mahmut-pašom
sustigao ga je kod Ključa. Mahmut-paša nagovorio je kralja na predaju uz jamstvo
da će mu biti očuvan život i sloboda. Međutim, kad je sultan Mehmet II. stigao pod Ključ s glavninom vojske, pošto je od
kralja iznudio zapovijed za predaju Jajca i ostalih bosanskih gadova bez borbe,
zatražio je od svojih „učenjaka“ mišljenje je li Mahmut-paša imao ovlast izdati
kralju spomenuto jamstvo. „Učenjaci“ su donijeli fetvu (odluku) da nije. Potom
je sultan naredio da se bosanski kralj pogubi. Pogubljenje posljednjeg
bosanskog kralja značio je kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.
Što je smaknuće kralja značilo za
katolike i Katoličku Crkvu u BiH?
Srednjovjekovna bosanska država bila je kršćanska država i, rekao bih,
unatoč svim unutarnjim vjerskim previranjima ipak katolička država. Veze
bosanskih vladara sa Svetom Stolicom nikad nisu prekidane. Bez obzira na
unutarnje vjerske trzavice (a i one su se događale unutar katoličke ekumene)
ipak su bili svjesni da pripadaju tome kulturološkom i civilizacijskom krugu.
Osmanskim osvajanjem Bosne, a potom i Hercegovine, ove zemlje prestaju biti
kršćanske i postaju sastavni dio islamske države, u kojoj je nemuslimanima bio
dozvoljen opstanak i to uz vrlo restriktivne mjere.
Za katolike i Katoličku Crkvu to je bio veliki lom. Rastanak s jednim
svijetom pozitivnog okruženja i ulazak u svijet u kojem nisi mogao napredovati
nego samo stagnirati i nazadovati. Osim toga Bosna je u vrijeme osmanskih
osvajanja i populacijski opustjela. Velik dio stanovništva je izbjegao, mnogi
su stradali u vrijeme ranijih osmanskih upada i tijekom samog osvajanja te su
mnogi odvedeni u roblje. Kasnije je država favorizirala prelazak na islam,
uslijedila su i neka progonstva tako da je opstanak katolika i Katoličke Crkve
bio upitan.
Pokušaj pape Pija II. da osobno
povede pohod za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Ankoni 19. svibnja
1464. Kakva su bila nastojanja kasnijih nasljednika Sv. Petra, kao što su Pavao
II. (1464.1471.) i
Siksta IV. (1471. − 1484.) i drugih...?
Papa Pio II. i prije pada Bosne pokušao je prikupiti vojsku i organizirati
križarsku vojnu za obranu Bosne, ali bezuspješno. Bezuspješan je bio i njegov
pokušaj, poslije pada Bosne u jesen 1463. Njegovu pozivu odazvala se samo
Venecija. Zbog loše organiziranosti i nedovoljne snage te zbog smrti Pape 19.
svibnja 1464., vojska se razišla neobavljena posla.
I nasljednici Pija II. su pokušali organizirati zapadne kršćanske vladare
za obranu, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Međusobna nesloga bila je jača
od opasnosti koja je prijetila.
Dok je tada velika svjetska sila,
Osmansko Carstvo, nadirala prema srcu Europe, osvajajući jedno po jedno kraljevstvo došla je i
Bosna na red, što su za to vrijeme radili europski kršćanski vladari? Je li bilo pokušaja
organiziranja zajedničkog otpora i pomoći Bosni?
Bilo je pokušaja zaustavljanja Osmanlija još kod Galipolja 1354., kad su
prvi put stupili na europsko tlo, ali bezuspješno. Zbog nesloge, različitih
interesa, međusobnih borbi zapadni kršćanski vladari jednostavno nisu mogli
zaustaviti dobro organiziranu i jaku osmansku vojsku.
U doba napada na Bosnu pomoć je trebala doći od ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Međutim, on je
u to vrijeme bio zauzet borbama s njemačkim carem Friedrichom III. za svoju krunu. Tek poslije pada Bosne, kad
je Matijaš sredio svoje odnose s Friedrichom, u listopadu 1463. krenuo je u
oslobađanje Bosne. Tom prilikom oslobodio je Jajce, a sljedeće godine
Srebrenik. Ova dva mjesta postala su središta dviju banovina koje su trebale
poslužiti kao uporišta za obranu i daljnje akcije protiv Osmanlija. Uspjele su
opstati 60-ak godina, međutim, u kasnijim osmanskim naletima 20-ih godina 16.
stoljeća ponovno su pale u osmanske ruke.
Kako su turski osvajači za kratko
vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, po
kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi... Zbog
lakoće kojom su Turci zauzeli mjesta i gradove u narodu je ostala izreka „Bosna
šaptom pade“. Je li to zapravo točno?
Je li Bosna „šaptom pala“? Ova se sintagma vjerojatno odnosi na onaj
posljednji kraljev iznuđeni čin pod Ključem 1463., naredbu o predaji 70-ak
bosanskih gradova bez borbe. Međutim, borbi je bilo i prije 1463.
Prvi osmanski prodor na područje današnje Bosne i Hercegovine zabilježen je
1386. Od tada pa sve do kraljeve smrti koja je označila i službeni nestanak
srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su ili kao provalnici ili kao
saveznici pojedinih bosanskih i humsko-trebinjskih velmoža, ili kao osvajači
bili prisutni u Bosni.
Tvrđava Hodidjed kod Sarajeva i područje oko Sarajevskog polja, manje-više
prostor srednjovjekovne župe Vrhbosna, bio je u njihovim rukama još 50-ih
godina (1448. − 1451.) 16. stoljeća. Padom Smedereva 1459. put za osvajanje
Bosne bio je otvoren. Osvajanja su počela već sljedeće 1460., a 1462. u
njihovim rukama su bili predjeli oko srednjeg toka rijeke Drine s gradovima
Srebrenicom i Zvornikom. Osmanlije će tek biti zaustavljene pod Siskom 1593.,
ili konačno pod Bečom 1683.
Jedna od točki prijepora u
ovom kontekstu jesu i bosansko-humski krstjani. Budući da danas neki od
Bošnjaka tvrde kako su potomci bosanskih krstjana, možete li nam reći koliko je
to točno i jesu li krstjani intenzivno prelazili na islam?
To je jedna od teorija kojom se pokušala objasniti masovna islamizacija
na području Bosne i Hercegovine. Posebno je bila naglašena u vrijeme austrougarske
Kallayeve uprave i poklapa se s njegovim projektom stvaranja bosanske
nacije. Ponovno je dobila takav zamah u bošnjačkim krugovima nakon 1990. i čini
se da je i dandanas, barem u javnom prostoru, prevladavajuća.
Suvremena povijesna istraživanja ovu su teoriju, u onoj mjeri kako je
ona nekoć zastupana i kako je i danas neki zastupaju, odbacila. Tomu su uvelike
pridonijela novija istraživanja o fenomenu Crkve bosanske i proučavanje
osmanskih deftera.
Kao prvo, neposredno prije osmanskih osvajanja na području pod vlašću
bosanskog kralja Crkva bosanska i kao institucija i kao Crkva koja je
okupljala vjernike bila je u nestajanju. Pretposljednji bosanski kralj Stjepan
Tomaš (1443. – 1461.) protjerao je 1459. sa svoga područja pripadnike Crkve
bosanske.
Kao drugo, osmanski defteri (porezne knjige) iz prvih desetljeća
osmanske vladavine, koji spominju i krstjane ali ne u nekoj velikoj
mjeri, govore da su krstjani u istoj mjeri kao i drugi kršćani prihvaćali
islam, ali ni jedni ni drugi u nekim većim razmjerima, odnosno defteri svjedoče
da u to doba nije bilo nikakve masovne islamizacije. Ona počinje, krajem 15. i
početkom 16. stoljeća, a najveće razmjere doživjela je sredinom i u drugoj
polovici 16. stoljeća.
Kao treće, povijesni izvori svjedoče da su i bosanski krstjani
bježali pred osmanskim osvajačem. To svjedoči primjer gosta Radina koji je
1466. od Mletačke Republike tražio utočište za sebe i za 60 pripadnika svoje
sljedbe. Druga je stvar koliko je nestabilno srednjovjekovno bosansko
kršćanstvo, čijoj su nestabilnosti doprinijela i ondašnja previranja između
„krivovjerja“ i „pravovjerja“ bilo razlog vjerskoj i duhovnoj zapuštenosti
vjernika koji su kasnije, kad su Osmanlije učvrstili svoju vlast, olako
prihvaćali islam. Tek u ovom kontekstu bi se moglo govoriti o nekoj ulozi Crkve
bosanske u prihvaćanju islama.
Ako slušamo Srbe kraljevska bosanska
loza je bila srpska, ako slušamo Hrvate ona je bila hrvatska, a ako poslušamo
Bošnjake ona je bosanska... Čija je zapravo bosanska kraljevska loza?
Da je odgovor jasan vjerojatno ne bi postojale spomenute teorije.
Ozbiljna historiografija, bez obzira s koje strane dolazila, ne bi smjela na
takav način pristupati ovome problemu. Vjerojatno ni jedna, ni druga, ni treća
teorija nije točna što se tiče podrijetla bosanske kraljevske loze, a sve tri
su točne s današnje točke gledišta. Svi oni koji se smatraju baštinicima
bosanskog srednjovjekovlja, a to su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, imaju pravo na Kotromaniće.
Oni su jednostavno, od vremena njihova pojavka na povijesnoj pozornici Bosne, bosanski
vladari.
Živimo na podneblju gdje se dodiruju
različite kulture i civilizacije. No, prema interpretacijama, mogli bismo
kazati i na podneblju gdje se suprotstavljaju različite povijesti. Otkud toliko
različitih „povijesti“?
Povijest je jedna. Ono što se dogodilo, dogodilo se i ne može se više
mijenjati. Međutim, činjenica je da postoje različite interpretacije povijesti,
odnosno interpretacije nekih povijesnih činjenica i datosti. I to je razumljivo
u određenoj mjeri jer u povijesti postoje prijeporna pitanja na koja dosadašnja
historiografija nije dala zadovoljavajuće odgovore. To nije problem. O nekoj
dovoljno nerazjašnjenoj stvari mogu postojati različita mišljenja i sva su
legitimna. Međutim, problem nastaje kad se počinju izvrtati povijesne činjenice
i kad njihovo tumačenje prestaje biti znanstveno i postaje biti ideološko.
Nažalost, živimo u jednom takvom društvu u kojem se i povijest želi, i to
ne u maloj mjeri, iskoristiti u svrhu vlastite ideologije. Ipak, za one koji to
čine rekao bih da se ne radi o povjesničarima nego o ideolozima koji su redovito
glasniji od samih povjesničara. Povijesti, odnosno povijesnim datostima trebalo
bi pristupiti objektivno, u mjeri koliko je to što više moguće, s povijesnom
metodologijom i s ciljem traženja povijesne istine. Kad bi se na taj način
pristupilo povijesti vjerujem da ne bi bilo različitih „povijesti“ i u tom
slučaju povijest bi nam u mnogočemu mogla pomoći.
Klasičan primjer različitog
tumačenja povijesti je i Ahdnama. Dok
je Bošnjaci smatraju skoro pa prvim dokumentom o ljudskim pravima, za Hrvate je
to samo jedan od dokumenata
koji im je, kako tako, jamčio da će „preživjeti i imati crkvu“, dakle
životariti pod okupacijom. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463.?
Ovisi kako tko shvaća „ljudska prava“. Ako se ljudska prava shvaćaju kao
davanje mogućnosti opstanka pod strogo određenim odredbama (dimma odredbama) koje je propisao
šerijat, a kojima je svrha bila očuvanje primata islama u državi, onda se i ahdnama može smatrati, kako kažete da
neki Bošnjaci smatraju „prvim dokumentom o ljudskim pravima“. Međutim, smatram
da je takvo poimanje ljudskih prava neprihvatljivo. Ne može se govoriti o
ljudskim pravima ako ne postoji ravnopravnost, a ravnopravnost u Osmanskom
Carstvu koje je bilo islamska država nije postojala. Tek je ona formalno bila
proglašena sredinom 19. stoljeća, ali u Bosanskom pašaluku ni tada nije
doživjeli stvarnu primjenu.
Ahdnama je jednostavno bio dokument kojima je
podčinjenima bio zajamčen život, imovina i vjera pod uvjetima koje je
propisivao šerijat. Kad bi došlo do prekršaja uvjeta i zaštita bi prestajala.
Osim toga, Fojnička ahdnama je svojevrsni specificum (ne postoji original nego
jedna „vjerodostojna kopija“ iz 16. ili s početka 17. stoljeća). Za razliku od
carigradskih ahdnama, ponajprije one
koju je sultan Mehmet II. 1453.
izdao katolicima carigradske četvrti Galate koja govori o zaštiti katolika, Fojnička ahdmana isključivo govori o zaštiti franjevaca i to i njih u
okviru dimma odredbi. Za usporedbu u ahdnami izdanoj katolicima Galate jamči
se: 1. da se njihove crkve neće rušiti; 2. da se neće pretvarati u džamije; 3.
da imaju slobodu u vršenju vjerskih dužnosti; 4. da nijedan katolik neće biti
odveden u ropstvo i 5. da su oslobođeni od „danka u krvi“.
U Fojničkoj ahdnami o tome nema ni riječi.
Njom se jamči, prema dokumentu koji je do nas došao, bosanskim franjevcima: 1.
sloboda kretanja; 2. nesmetano prakticiranje vjere; 3. posjedovanje i
popravljanje crkava; 4. nesmetano kupljenje milostinje i 5. slobodu od nekih
poreza.
Može li se govoriti o
kontinuitetu o državnosti BiH od prvog spominjanja Bosne do Daytona?
Ovo je pitanje za povjesničare države i prava, a ne za crkvenog
povjesničara. Sve ovisi o tome kako su se u pojedinim povijesnim razdobljima razumijevali
pojmovi državnost i narod. Metodološki bi bilo neispravno današnje poimanje
projicirati u prošlost. Ipak ću navesti neke bitne povijesne momente i
popratiti ih svojim mišljenjem.
Bosna se prvi put, koliko mi je poznato, spominje u spisu De administradno
imperio čije je autorstvo pripisano, premda nije isključivo njegovo,
bizantskom caru Konstantinu Porfirogentu 40-ih godina 10. stoljeća kao
„horion“ – „kralj, zemljica“.
Prvi bosanski ban, ban Borić, spominje se sredinom 12. stoljeća
preko kojega je, čini se, još uvijek ugarsko-hrvatski kralj vršio stvarnu vlast
u Bosni. S banom Kulinom (1180. – 1204.) otpočinje vrijeme veće
samostalnosti pa tako i državnosti srednjovjekovne bosanske države koje će svoj
vrhunac doživjeti u krunjenju kralja Stjepana Tomaševića 1461.
Osmansko osvajanje Bosne predstavlja kraj srednjovjekovne bosanske
države. Bosna najprije postaje sandžak (temeljna vojno-upravna jedinica
carstva) u okviru Rumelijskog pašaluka (najveća vojno-upravna jedinca carstva)
te 1580. postaje jedan od pašaluka Osmanskog Carstva i to ostaje do kraja
osmanske vladavine s time da je sredinom 19. stoljeća umjesto pašaluka postala
vilajet, ali razlika je samo terminološka.
Kao što sam već napomenuo nisam stručnjak za
povijest države i prava, ali mislim da se o državnosti Bosne u vrijeme osmanske
vladavine ne može govoriti. Također se o državnosti Bosne i Hercegovine ne može
govoriti ni u prvom dijelu austrougarske vladavine sve do aneksije 1908. jer je
Bosna i Hercegovina sve do te godine formalno-pravno bila sastavni dio
Osmanskog Carstva, a stvarno Austro-Ugarske Monarhije. Nakon aneksije,
dobivanja Ustava, provedenih izbora i formiranja sabora koji je bio utemeljen
na vjerskom principu može se govoriti o nekom obliku državnosti. Bosna i
Hercegovina bila je u biti „treći entitet“ u Monarhiji. Nije bila ni sastavni
dio austrijskog ni ugarskog dijela Monarhije nego „corpus seperatum –
zasebno tijelo“ kojim je upravljalo Zajedničko ministarstvo financija iz Beča.
Poslije Prvog svjetskog rata prostor Bosne i Hercegovine postaje dio Kraljevine
SHS/Jugoslavije koja je bila podijeljena na banovine i centralistički uređena.
U vrijeme Drugog svjetskog rata državnost Bosni i Hercegovini vraća ZAVNOBIH te ona ulazi u
komunističku Jugoslaviju kao posebna republika s granicama iz vremena
Austro-Ugarske Monarhije. U vrijeme
raspada Jugoslavije 1992. postala je međunarodno priznata država.
U Bih povijest često „pišu“
ideolozi, državni činovnici, pa i sudski pisari, a često ni sami povjesničari
ne dijele isto mišljenje o istim događajima... Postoji li način kako pomiriti
sukobljene „povijesti“?
Dakle, kao što sam već rekao ne postoje različite ili „sukobljene“ povijesti.
Postoje samo različite i „sukobljene“ interpretacije istih povijesnih datosti.
Najbolji put da se dođe pomirenja tih različitosti ili sukobljavanja je put
znanosti koji zahtjeva istinoljubivost, objektivnost i provjerljivost.
Je li povijest učiteljica života od
koje nitko ništa nije naučio?
Ovisi kako tko pristupa povijesti i što se želi iz nje naučiti. Ne mora
značiti da nas povijest uvijek uči nečemu pozitivnom i da iz povijesti moramo
izvući samo dobre zaključke. Kao što nas može naučiti pozitivnom, ona nas isto
tako može naučiti i negativnom.
Kad se kaže da je povijest učiteljica života onda se misli da u njoj možemo
pronaći iskustva koja nam mogu pomoći pronaći odgovore na suvremena, današnja
pitanja i izazove jer se malo toga novog događa „pod suncem“ ili kako
starozavjetni pisac napisa: „Ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9). Najbolji
primjer za to je vlastita povijest, vlastito iskustvo.
Razborit čovjek će se, kad se nađe pred novim izazovima, osvrnuti na
vlastito i iskustvo drugih kako bi u danom trenutku najbolje odgovorio novim
izazovima. Kao što to vrijedi na osobnoj razini trebalo bi vrijediti i na onoj društvenoj. Izazovi s kojima se susreće naše
današnje društvo pa i Crkva nisu potpuni noviteti. Iste ili slične stvari
događale su se i ranije, možda u nekom drugom obliku ili različitim
okolnostima, ali prema istim principima. Povijest nam nudi da pogledamo kako su
nekad prije nas neki ljudi, možda mudriji od nas, odgovorili na te izazove i
tako nam može pomoći da i mi na današnje izazove nađemo prava rješenja ukoliko
to želimo.
Nema komentara:
Objavi komentar