Reportažni uradci iz Bosanske
Posavine nisu nikada laki, pogotovo kada se ide u ratom devastirane hrvatske
krajeve. Riječ je o regiji koja je nekoć bila bogata kako oranicama i općenito
različitim tvrtkama i gazdinstvima, tako i brojnim obiteljima. Plodna
ravničarska područja s desne strane Save oduvijek su bila blagoslov i lijepo
mjesto za život, barem u onim mirnodopskim uvjetima. Župe koje su bujale i
rasle bilo je potrebno dijeliti kako bi se mogle zadovoljiti pastoralne potrebe
svih vjernika. Situacija
nezamisliva danas u krajevima u kojima žive Hrvati.
Rast i pad broja katolika
Kolibe su relativno staro selo čiji
širi kraj ima dugu tradiciju ljudskih naseobina. Od prvog pisanog spomena
naselja iz 1718. prošlo je čak 300 godina. U Kolibama je tada živjelo malo
vjernika, kao i danas.
Čitajući popis biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. u župi
Koratje između ostalih mjesta navode se i Kričanovo i Pjevalovac, s ukupno 23
katoličke kuće i 140 duša. Prema podacima iz 1855., župi Koratje, uz ostalo, pripadaju
i Kolibe s 21-om katoličkom obitelji i 161-im katolikom te Kričanovo s 30
katoličkih obitelji i 244 katolika.
U Imeniku klera i župa za 1885. u župi Brod između ostalih mjesta spominju
se i Kolibe Majur, sa 194 katolika. Tijekom 1932. u Kolibama koje su bile u
sklopu župe Bos. Brod, živjelo je 665 katolika.
Tendencija rasta broja vjernika
potaknula je Vrhbosansku nadbiskupiju da 1967., odvajanjem
pojedinih naselja od župe Bosanski Brod, osnuje novu župnu zajednicu koja
obuhvaća četiri mjesta: Kolibe Donje, Kolibe Gornje, Unku i dio Kričanova. Kako
je prije staro groblje bilo posvećeno Sv. Mihovilu Arhanđelu tako je župa našla
zaštitnika u njemu.
Već 1970. u „središnjem mjestu“
Donje Kolibe započela je gradnja župne crkve koja je završena 1974. Župa
utemeljena 1967., prije posljednjeg rata, imala je oko 500 obitelji i 1 950 vjernika.
U ratu su crkva i župni kuća srušeni do temelja, a narod protjeran...
Kada župa oživi...
Danas su župni stan i crkva
obnovljeni, ali narod se nije vratio. Upravo smo u tim uvjetima razgovarali sa župnikom
vlč. Antoniom Čuturom, čije se vjerničko
stado sastoji od 15-ak duša u osam
obitelji.
„Župi vikendom, nedjeljom i
blagdanima gravitira od 50 do 75 vjernika koji dolaze iz Slavonskog Broda. Oni
imaju ovdje kuće, imanja ili čiste njive te sade u bašči. Vikendom imam živu
župu, dok radnim danima ona zamre. Tako je zovem vikend župa“, rekao nam je
vlč. Čutura uspoređujući negdašnje vrijeme „punih ulica i domova“ koje su
iznjedrile jedno svećeničko zvanje: odavde je potekao nekadašnji profesor
dogmatike dr. vlč. Ivan Ćavar te
nekoliko časnih sestara.
Danas se pastoral svodi na sv. mise
blagdanima i nedjeljom, na križni put petkom, sprovode kojih ima sedam-osam
godišnje. Nažalost, krštenja i vjenčanja su rijetka, a uglavnom su to oni
vjernici koji gravitiraju župi, a žive u Slavonskom Brodu u kojemu obitava
stotinjak Kolibara.
Interijer koji plijeni pozornost
U nedostatku tradicionalnog
pastorala odmah smo komentirali izgled crkve koja kao svjetionik stoji i čeka
povratak raspršenog stada. Narodskim rječnikom rečeno crkva u kolibama je „kao
bombona“, kako izvana tako iznutra. U njoj se ogleda sva estetska ljepota
sakralne arhitekture i skromnost vjernika ovoga kraja koji nisu obnavljali
župnu crkvu po uzoru na „velebne katedrale“, samo iz inata.
Prilikom ulaska u ovu bogomolju odmah
se mogu primijetiti zanimljivi vitraji koji prikazuju Isusov križni put u 14
postaja. Lijepo je to rješenje za crkvu koju je trebalo obnavljati nakon totalnog
uništenja u ratu. To je dar dijelom prijatelja Austrijanaca, a dijelom samih
župljana.
Iznad oltara nalazi se križ i Isus
koji drži krunu i predstavlja slavu uskrsnuća. To interijersko rješenje oduzima
svu pozornost kada se već nađete u crkvi. Visina je skoro osam metara i sastoji
se od malog oltarskog dijela zajedno s tabernakulom, križem i Kristovim
korpusom. Ova izvedba prikazuje posljedice rata, ali i obnovu.
Iz tog su razloga tijelo i križ od
zacrnjenog, izgorjelog lipova drveta, koji simbolizira nezamisliva razaranja i
protjerivanje. Tabernakul kao kugla, koja se vrti oko svoje vlastite osi, a
uokvirena zlatom, simbolizira Zemlju koja se unatoč svemu i dalje okreće, a
ukazuje na sveprisutnost Gospodina u svijetu. Svjesno ostavljene pukotine u
drvu korpusa i zlatne kugle sinonim su za prirodan tijek života sa svim
njegovim lijepim, ali i manje lijepim stranama.
Isusovo tijelo od drveta veličine
4,5 metara daje prikaz uskrsloga Krista sa skinutom krunom od trnja i
reflektira kraj patnji prošlih ratnih vihora. Njegova lagano uzdignuta glava te
pogled prema gore zajedno s naznačenim kamenjem za izgradnju u donjem dijelu
upućuju na obnovu, optimizam te ljubaznost župljana.
Srce vuče rodnom kraju
Nakon razgledanja crkve razgovarali
smo s umirovljenikom Antom Glavićem, jednim od prvih povratnika u župu
Kolibe. „Kada je počela obnova među prvima sam se vratio i ostao sam sve do
danas. Imao sam prigode živjeti preko Save, ali me srce vuče rodnom kraju.
Ovdje sam rođen, tu ću ostati i u grob će me pokopati“, rekao nam je Anto
naglašavajući, kroz povremeno uzdisaje, da je život prije rata i danas
neusporediv. S obzirom da je prije župa bila „puna“ ljudi – onima koji su
navikli na takve slike i sjećanja teško je živjeti u kraju s 10-ak obnovljenih kuća
u kojima obitavaju mahom stariji.
„Nema djece, nema škole. Iako ovdje
nema zaposlenja, od poljoprivrede bi se moglo živjeti, ali više nitko ne želi
taj posao“, rekao nam je te se kroz smijeh sjetio prvih koraka povratka i zašto
nije uspio: „Na početku obnove svećenici i biskupi nagovarali su ljude da se
vrate, prvenstveno žene koje su bile glavna 'kočnica' za povratak obitelji.
Zaključeno je kako neće iz štikle ponovno u opanak.“
Života ima...
Na platou ispred crkve razgovarali
smo i s Josipom Dujmićem, povratnikom u Donjim Kolibama. Iako
živi i radi na relaciji Beč – Kolibe, od prošle godine intenzivirao je dolaske
u župu nakon smrti oca koji je, također, bio povratnik. Može se reći da sada
boravi na dvije adrese, to jest u dvije države.
„U Austriji popravljam motore, a
dok sam u Kolibama pripomažem svećeniku oko župe i domaćinstva. Ovdje nema
mladih. Kada se i okupimo obično je to oko crkve i župnog ureda te organiziramo
različite akcije čišćenja groblja, kanala ili košenja trave. Posljednja akcija
bila je sredinom travnja, kosili smo župno imanje. Povratnici su uglavnom
stariji ljudi i njima treba pomoć. Priskočimo kad god smo u mogućnosti“, rekao
je Josip i naglasio da vjeruje kako u Kolibama ima života.
„Vjerujem kako će sutra biti bolje,
ne bi trebalo biti gore. Zato poručujem mladim ljudima, koliko mogu, da posjete
svoja ognjišta. Ne dozvolite da se to zapusti. Na svu sreću još uvijek nema
rasprodavanja imovine i to nam ulijeva nadu za povratkom, kad-tad ljudi će se početi
vraćati“, ustvrdio je i rekao da je 20-ak kuća adaptirano za življenje i upravo
je ta činjenica o malom broju obnovljenih domova razlog zašto nema više onih
koji bi došli boraviti u Kolibama nego samo navrate na jedan dan.
Međureligijska suradnja u praksi
Jedan od aktivnih sudionika
povratka u ovom kraju je Senad Žepčan, veliki prijatelj i suradnik svih
župnika iz Koliba. S njim smo razgovarali o različitim temama jer prvi put smo
doživjeli na terenu da o župi te općenito životu govori netko tko nije katolik.
„Što se tiče moga odnosa s našim
kolibarskim župnicima koji se ovdje izmjenjuju ciklično mogu reći da
jednostavno postoji potreba za bliskim odnosima. To je čisto jedna
civilizacijska i ljudska potreba. U ovim okolnostima naši svećenici su prilično
usamljeni. U težem su položaju, nemaju pastvu i župljane, a pokušavaju nešto
uraditi. To mene s ljudske strane fascinira“, rekao nam je Senad naglasivši
kako je slab povratak hrvatskog pučanstva te se postavio u ulogu kolibarskog
svećenika koji možda ujutro nema s kime kavu popiti ili porazgovarati. „Tako
kad naiđem, ili kad se vidimo popričamo. Čujemo se i telefonom. Volim s njima
razmijeniti mišljenja bez zalaska u dnevno-političke teme. Usput zajedno
pomažemo drugima kako možemo“, ustvrdio je Senad koji je u Kolibama osnovao Sevdah radionicu.
To je jedan pokušaj kulturnog
uzdizanja ovdašnjih ljudi. „S obzirom da ovdje ne možemo imati teatar možemo
raditi samo s onim što nam je dostupno. Ta radionica je kao jedan oblik
pjevačke skupine u namjeri da se sačuva tradicionalna pjesma u Bosanskoj
Posavini. Najviše se pjevaju sevdalinke, a nastupa se i na međunarodnoj sceni“,
rekao je sugovornik te naglasio da članovi Sevdah
radionica, to jest muslimani, pjevaju i u kolibarskoj crkvi za Uskrs i
Božić te drugom prigodom.
„Pokušavamo stvoriti malo topliju
atmosferu u ovom svijetu koji je prilično hladan“, naglasio je Senad i ustvrdio
kako je zbog potrebe povezivanja povratnika i iseljeništva prije 18 godina otvorio
zavičajni portal kolibe.com
to jest kolibeonline.
Putem portala praćen je proces obnove te su motivirani neodlučni da se vrate,
obnove kuće ili ulože novce pa bar preko ljeta sudjeluju u životu Gornjih
Koliba u kojima je dosta kuća obnovljeno te se vratilo oko 800 Bošnjaka...
MN/ Ožiljci su i dalje vidljivi
Poznato je kako se u vrijeme
proljeća priroda budi. Tada nakon dugog zimskog sna trava, drveće i ostalo
rastinje svojim izdancima maskiraju i zaklanjaju mnoge razrušene kuće koje,
nažalost, nitko ne posjećuje. Priroda kao da želi skriti sramotu zločinaca koji
su protjerali, opljačkali te opustošili selo, ali i ohrabriti one koji zažele
povratak. Ipak, ruševine nisu lijep prizor i zasigurno mogu odagnati one koji
se još predomišljaju uložiti sredstva za obnovu nekadašnjih ognjišta. Tko neće
voljeti ono što su otac i djedovi gradili? Ne bi se smjelo dopustiti da se
ljepotama rodnoga kraja drugi dive, a nekadašnji žitelji ostanu postrani
razmišljajući što činiti!
Župa je opustošena, međutim
prednost je što su župljani izbjegli preko Save i zadržali se u Slavonskom
Brodu te dolaze često obići svoje kuće. Odatle postoji i nada da će se vratiti
u svoje Kolibama.
Hrabri svećenici su probili led i
prvi se vratili na ova područja. Crkva je obnovljena, kakva-takva
infrastruktura postoji. Vratite se na svoju grudu makar u mirovini i ne
prodajite djedovinu!
Nadamo se kako će se ovdje opet
čuti plač djece i pjesma župljana te da će vjernička zajednica oživjeti i
ojačati. Živi se u toj nadi te radi i moli s mišlju na Isusovu rečenicu „gdje
su dvojica ili trojica skupljena u moje ime tu sam i ja“.
Tri „mala“ patrona i jedan središnji
Središnji događaj u župi je proslava patrona 29. rujna kada se u dvorištu
crkve okupi 300 − 400 ljudi koji poslije mise organiziraju pravu feštu.
Grobljanska kapela slavi patron na Spasovo, kapela u Kričanovu posvećena je
Duhu Svetome, a kapela u Unci je pod zaštitom Svih svetih. Tako se može reći da
župa Kolibe
imaju tri „mala“ i jedan
veliki patron.
Pokolj u Kolibama 16. travnja
1992.
Pokolj u Kolibama je ratni zločin kojeg su počinile jedinice bivše JNA i
srpske vojne snage nad Bošnjacima i Hrvatima u Gornjim i Donjim Kolibama, kada
je u svega nekoliko sati ubijeno 23 osobe, deset Hrvata i 13 Bošnjaka. U kućama
ili dvorištima ubijeno je 17 mještana Gornjih Koliba i šest Donjih Koliba. Najstarija
žrtva imala je 92 godine. Koliko je poznato za zločin još nitko nije odgovarao.
U spomen na 37 poginulih Hrvata iz Koliba, od kojih se dvoje vodi kao
nestalo, 2010. mjesni organizacijski odbor, obitelji poginulih i nestalih
branitelja i civilnih žrtava rata na groblju u Donjim Kolibama podigli su
spomen križ.
Popis iz 1991.
Nacionalni sastav stanovništva Bosanske Posavine, prema popisu iz 1991. bio
je: od ukupno 260 793 stanovnika, Hrvata je bilo 131 542 ili 51 %, Muslimana
(Bošnjaka) 32 796 ili 12 %, Srba 77 723 ili 29 %, a ostalih 18 726 ili 7 %.
Nema komentara:
Objavi komentar