Zašto u Sjevernoj Koreji nema kršćanske djece?

Lee Joo-Chan (50) jedan je od tisuća ljudi u Sjevernoj Koreji koji su odrasli u kršćanskoj obitelji, a da toga nisu bili ni svjesni. Razlozi su jasni, ako se otkrije kršćanin, svi članovi njegove obitelji suočavaju se sa zatvorom, fizičkim i psihičkim torturama, a ponekad i smrću.

U ovoj zemlji, koja je već 18 godina zaredom prva na listi po teškoći života za kršćane, roditelji ne smiju riskirati i svojoj djeci govoriti o vjeri. Osim gladi to je možda najtužnija posljedica pritiska na kršćane u ovoj diktaturi.

Neki roditelji pričekaju dok djeca budu dovoljno zrela, pa ih uključe u „obiteljsku tajnu“. Drugi, kao što su Leejevi roditelji, „nikad ne osjete tu slobodu“.

Otkriveno 30 godina tajni

„Znao sam da su moji roditelji drukčiji od drugih. Svi su ih zvali 'komunistički roditelji' jer su se brinuli o bolesnima, siromašnima i potrebitima. Noću su čitali iz 'tajne knjige' iz koje ja nisam smio. Ali čuo sam kako šapuću neke riječi i znao sam da je to njihov 'izvor mudrosti'. Također sam potajno znao da će nas rastaviti ako ikomu budem išta pričao“, rekao je Lee Joo-Chan za organizaciju Opendoors koja diljem svijeta bilježi progone kršćana.

Inače, njegova majka se obratila na kršćanstvo netom prije Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad je Koreja bila jedinstvena zemlja, a Japan njome vladao.

Kad je diktator Kim Il-Sung, vođa komunističke revolucije u Sjevernoj Koreji, došao na vlast nakon Drugog svjetskog rata, započeo je progon kršćana. Crkve su bile zatvorene, a Biblije i ostala vjerska literatura uništene. Formiranjem dviju Koreja, jedan narod je podijeljen na pola, onaj slobodni na jugu te onaj zatvoreni i ugnjetavani na sjeveru.

Lee je s 30 godina uspio pobjeći u Kinu, a potom su ga slijedili njegova majka i brat.

„Bio je to vrlo emotivan trenutak susreta s njom u Kini. Majka mi je prvi put mogla reći sve te stvari koje je od mene čuvala više od 30 godina. Uzela me za ruku i dovela do crkve. Tamo mi je ispričala kako je postala kršćanka 1935. kada je imala devet godina, te da se zajedno molila i išla u crkvu sa svojim roditeljima za vrijeme japanske okupacije. Čeznula je za tim danima. Ispričala mi je sve što trebam znati o našoj vjeri“, rekao je Lee tvrdeći da su se tada u crkvi molili čak tri sata.

„Molila je za mene, za Sjevernu Koreju. Molila je da Gospodin spasi naš narod“, naglasio je te ustvrdio da je zajedno s majkom i bratom poželio vidjeti oca. Zato su odlučili tajno se vratiti u S. Koreju. Krijumčarskim putovima to je relativno normalno. Neki ljudi više puta ulaze i izlaze iz te zemlje.

Međutim, netko ih je izdao i prilikom prelaska rijeke njegova majka i brat su ubijeni.

Jedan je udario Leejevu majku puškom i odmah je usmrtio. Njegov je brat izboden do smrti. Lee je bio svjedokom ubojstava s druge strane rijeke. Kasnije je saznao da su i njegov otac i ostala braća i sestre uhićeni i ubijeni.

On se potom iz Kine tijekom 1990-ih uspio prebaciti u Južnu Koreju, stupiti u sjemenište te završiti bogosloviju. Na kraju je ispunio majčinu želju i postao svećenikom.

Tri razloga za „nepostojanje kršćanske djece“

Na temelju tajnih razgovora sa sjevernokorejskim vjernicima, postoje tri središnja razloga zbog kojih roditelji u toj zemlji ne govore o vjeri sa svojom djecom.

Indoktrinacija: od kolijevke pa do groba, od jutra do večeri, svaki državljanin Sjeverne Koreje podvrgnut je indoktrinaciji. Po cijele dane, putem televizije, radijskih kanala, novina, pa čak i zvučnika na ulici, na njih se „baca“ propaganda. Jedna od prvih riječi koje sjevernokorejski roditelji moraju naučiti svoju djecu jesu riječi: „Hvala, oče Kim Il-Sung.“

U školi uče o obitelji Kim i njihovim „divnim djelima“. Klanjaju se njihovim kipovima i slikama. Kroz knjige i animacijske filmove uče ih da su kršćani „zli špijuni koji otimaju, muče i ubijaju nevinu sjevernokorejsku djecu, a zatim prodaju njihovu krv i organe“.

Previše rizično: „Bojao sam se svakog dana za svoj život u Sjevernoj Koreji“, rekao je Lee Joo-Chan. Ali znamo kako djeca nisu uvijek svjesna sigurnosti. Oni mogu slučajno otpjevati pjesmu ili ispričati svojim prijateljima biblijsku priču. U školi učitelji mogu pitati neko trik-pitanje te djeca mogu „izletjeti“. Pričanje o tome je iznimno opasno.

Mnoga djeca nemaju oba roditelja: Nažalost, u Sjevernoj Koreji desetci i desetci tisuća djece postalo je beskućnicima jer su njihove obitelji pogodile glad i smrt, uhićenja ili druge tragedije. Težak sjevernokorejski život „razbio“ je bezbroj obitelji, pa i one kršćanske, te su se djeca posvetila pukom preživljavanju, sama ili s braćom i(li) jednim roditeljem.

Ima li ipak djece kršćana u Sjevernoj Koreji?

Djelatnici Opendoors organizacije pitali su se ima li uopće kršćanske djece u Sjevernoj Koreji? Dobili su odgovor da ima: malo. Ali ipak ima. Obično je riječ o tinejdžerima koji su dovoljno sazreli da znaju opasnosti.

„U našoj je kući bio skriveni ormar“, rekla im je Kim Sang-Hwa koja je odrasla u Sjevernoj Koreji. „Kad sam imala 12 godina, slučajno sam ga pronašla. Ne znam zašto, ali počela sam rukom rovariti po ormaru i osjetila sam neku knjigu. Izvadila sam je otvorila i počela čitati. 'U početku je Bog stvorio nebo i zemlju...' Bila sam prestravljena. Bila sam dovoljno velika da znam kako je ova knjiga protuzakonita. Moje otkriće moglo bi nas koštati života. Zatvorila sam oči i knjigu vratila natrag. Trebam li reći svom učitelju? Trebam li posjetiti lokalnog sigurnosnog službenika? Znala sam 15 dana kako je moja dužnost prijaviti to“, prepričala je Sang-Hwa svoju unutarnju borbu, a bila je svjesna što znači to za njezine roditelje.

Popričala je s njima, bili su iznenađeni te su zajedno sakrili istinu od braće i sestara.

Ona je nastavila biti kršćankom te je redovito krišom čitala Bibliju, a to je nastavila raditi bez straha kada je pobjegla u Kinu.

Postavlja se pitanje koliko roditelja nije imalo takvu djecu, nego onu na koju je indoktrinacija izvršila prevelik utjecaj te su odali svoje roditelje…

Teroristi legaliziraju otimačinu kršćanske imovine

Sirijski opservatorij za ljudska prava objavio je izvješće u kojem stoji kako je teroristička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS) počela legalizirati otimačinu kršćanske imovine i posjeda u sirijskoj provinciji Idlibu.

Kršćanska imanja smatraju se ratnim plijenom i stoga potpadaju pod civilno krilo HTS-a. Ovaj ured je obavijestio vlasnike nekretnina da HTS zadržava pravo iznajmljivanja, stjecanja i raspolaganja imovinom u bilo kojem trenutku. Sve se radi prema šerijatskom zakonu, a kršćanima koji su već davno pobjegli iz svojih domova u ovom području „zabranjeno je imenovati nekoga da osporava odluke“.

Posjedi kršćana u Idlibu koriste se kao financijska podrška za borce HTS-a i njihove obitelji.

Inače, Povjerenstvo za međunarodnu vjersku slobodu Sjedinjenih Američkih Država objavilo je svoje godišnje izvješće i Siriju označilo kao zemlju gdje je sloboda vjere posebice zabrinjavajuća. Izvješće također uključuje preporuku da se HTS označi kao „subjekt koji posebice krši vjerske slobode“.

Idlib je provincija u Siriji koja se nalazi uz tursku granicu te je gotovo u cijelosti pod kontrolom terorističkih organizacija, od 2011. i početka sukoba u ovoj zemlji.

Kršćani odavno ne žive u toj pokrajini.

Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac - 75. obljetnica stradanja na Bleiburškom polju

U sarajevskoj prvostolnici Presvetog Srca Isusova, 16. svibnja 2020., vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić predslavio je misu povodom 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju i „Križnom putu“ hrvatskoga naroda.

U koncelebraciji su bili nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i 16 svećenika.

Na početku euharistije kardinal je istaknuo kako "misu prikazujemo za sve bleiburške žrtve i za sve žrtve rata i poraća". Pozdravivši nazočne te one koji su misu pratili putem medija zahvalio je svima koji su se uključili u "zajedničku molitvu za tolike žrtve nasilja". Istaknuo je kako se zbog pandemije koronavirusa "ove se godine nismo mogli skupiti na Bleiburškom polju, gdje smo se po tradiciji molili za duše stradalih".

Važnost poštovanja žrtava

U propovijedi je nadbiskup Puljić napomenuo kako biti prisutan i sudjelovati na misi za žrtve na Bleiburškom polju, i za sve žrtve mržnje, "ne može se bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše".

"To je temeljni razlog zašto sam prihvatio u ime svih biskupa u hrvatskom narodu predslaviti misu molitvenog i vjerničkog spomena na 75 godina stradanja ovih žrtava našeg naroda i drugih žrtava", rekao je te istaknuo kako u "prvom redu želimo moliti, da nas ona pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju pri sjećanju na ova stradanja".

"Danas smo sabrani u molitvi prikazujući najsvetiji čin da pokažemo dužno poštovanje prema svim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo ili još bolje: izgrađujemo", naglasio je nadbiskup te potom citirao govor Ivana Pavla II. Predsjedništvu BiH za neostvareni pohod Sarajevu 1994., u kojemu se, između ostaloga, kaže: "Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja."

Nadalje je ustvrdio važnost poštovanja žrtava.

"Mi ne možemo zaboraviti svoje pokojne, bilo da su prirodnom smrću umrli, a pogotovo ako ih je mržnja ubila, kojima je na nečovječan način oduzet život. Tko izgubi poštivanje prema takvim žrtvama, pitamo se koje i kakve vrijednosti u sebi nosi? Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni gaziti po tuđim svetinjama!", istaknuo je kardinal te podsjetio što su u svom pismu o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskoga rata 1995. biskupi BK-a BiH napisali: "Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje."

Naglasio je kako ga duboko dira činjenica da "nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni, zakopani, zatrpani, a negdje i zabetonirani".

"Danas se spominjemo svih koji stradaše u logorima, planinama, dolinama i poljima od Bleiburškog polja preko Dravograda i Maribora, Ogulina i Gospića, Jazovke i maceljskih šuma, Jasenovca i Gline, Kozare i Podgradaca, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice i Sarajeva, Foče i Zenice, Širokog Brijega i Mostara", rekao je vrhbosanski nadbiskup i uputio da u svoju molitvu "uključujemo i sve stradalnike iz drugih gradova i sela".

Govoreći o današnjem vremenu naglasio je kako treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanja povjerenja što je nemoguće bez istine. "Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka, ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina", rekao je kardinal naglasivši kako nitko nema pravo zanemariti "žrtve za koje danas molimo".

Potom je progovorio o pisanju povijesti u kojoj bi se "relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji".

Propovijed je zaključio riječima pape Franje iz bule Lice milosrđa: "Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe."

Riječi zahvale nadbiskupa koadjutora

Na kraju mise riječi zahvale uputio je nadbiskup koadjutor mons. Vukšić te najprije pročitao dio iz Pisma crkvenoj i društvenoj javnosti koje su u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, 3. svibnja 1995. uputili biskupi BK-a BiH.

"Pridružujem se svojim molitvama, da među ljudima i narodima, među vjernicima i onima koji to nisu, budu ostvarene plemenite nakane mira, suradnje, sloge, molitvenoga sjećanja, razumijevanja, oprosta, čišćenja pamćenja i oslobođenja od zlopamćenja. A sve radi veće slave Božje na ovomu svijetu, radi izgradnje društvene sloge među ljudima i narodima, radi ekumenskoga susretanja, međureligijskoga dijaloga i radi sretnoga napretka svih Božjih stvorenja", rekao je, između ostaloga, nadbiskup Vukšić.

Ceremonijar na misi je bio mr. sc. Tomo Knežević, u asistenciji su bili bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa iz Sarajeva, a misno slavlje animirao je dio Katedralnog mješovitog zbora Josip Stadler predvođen vlč. Markom Stanušićem, regens chori prvostolnice.

Zbog pandemije koronavirusa u katedrali je bio ograničen broj vjernika među kojima su bili veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Sabolić te predstavnici HNS-a, Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH i Ilija Cvitanović, član Predsjedništva HNS-a.

Atmosfera linča oko katedrale

Na prosvjedu protiv svete mise za žrtve Bleiburške tragedije na različitim lokacijama u Sarajevu mogle su se čuti brojne uvrede pa čak i fizičke prijetnje kardinalu, Hrvatima i katolicima...

Svoje svjedočanstvo s nama podijelio je mons. Mato Zovkić, umirovljeni svećenik i dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

"Kada sam nakon mise prelazio ulicu iza sakristije katedrale, sa svoje 83 godine oslanjajući se na starački štap, skupina osoba dovikivala je bijesno: 'Ustaše, ustaše!' Na pokušaje da provale ogradu i pristupe bliže katedrali nisu im dopustili čuvari javnog reda", rekao je mons. Zovkić, dugogodišnji neumorni radnik na promicanju ekumenizma i međureligijskog dijaloga u glavnom gradu BiH.

Inače, dok je u prvostolnici kard. Puljić dostojanstveno predslavio misu nedaleko od katedrale "antifašisti" su ponovno imali svojih 15 minuta "slave". Uz salve uvreda, partizanskih laganih nota, izlizanih fraza i otrcanih poruka na transparentima imali su vremena zaigrati i (Kozaračko?) kolo. Za njih nisu vrijedile restrikcije zbog koronavirusa.

U svoj gužvi isticao se muškarac koji je preko razglasa huškao okupljene na kardinala Puljića dajući mu uvredljive epitete te najavio da će se "nešto dogoditi za nekoliko dana".

Nećemo uzvraćati mržnjom

Vrhbosanski nadbiskup je nakon mise, koja je održana zahvaljujući angažmanu snaga reda, uputio javnosti poruku zahvalnosti "kojom je želio zahvaliti svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos da smo mogli mirno i dostojanstveno moliti za sve pokojne, a posebno za one koji su bili žrtve mržnje".

"Posebno zahvaljujem policijskim službenicima MUP-a Kantona Sarajevo i djelatnicima sigurnosnih službi koji su omogućili da u miru slavimo svetu misu u katedrali. Iskreno zahvaljujem i onim medijskim djelatnicima koji su korektno i nepristrano izvještavali te nisu podlegli medijskoj kampanji širenja mržnje nego su dali svoj doprinos izgradnji međusobnog poštovanja, sloge, mira i ljubavi", rekao je te zahvalio mons. Vukšiću i svoj braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim drugima koji su se nesebično stavili na raspolaganje da cjelokupan molitveni događaj bude organiziran.

Nadalje je zahvalio svim građanima koji nisu dopustili da se u "njihovu srcu nastani mržnja nego su nastojali stvari razumski promatrali te iskazali opredijeljenost za civilizirani put ove zemlje uvažavajući temeljno ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti i vršenja obreda (usp. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 18) ".

Onima koji su vršili huškanje poručio je kako mu nisu mogli zagaditi grad Sarajevo i domovinu BiH te "da ostajem ponosan na to što sam sin ove zemlje i da u njoj i u njezinu glavnom gradu služim 50 godina kao svećenik, 30 godina kao nadbiskup i 26 kao kardinal. Svima koji su na različite načine vrijeđali mene i katolike u ovoj zemlji, ne želim uzvraćati mržnjom nego praštanjem. Upravo onako kako je to Isus molio s križa: 'Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine!' Nijedan istinski katolik na mržnju neće mržnjom uzvraćati i stvarati ozračje gorčine.“

Svoju zahvalu završio je riječima kako moli za svakog čovjeka da ga Bog prosvijetli i od zla oslobodi te da zavlada „duh pomirenja, povjerenja i praštanja".

Rekli su početkom 2020. o koronavirusu

 

Provalnici razbili vitraj na katedrali u Leicesteru - Beskućnik vandalizirao interijer crkve

U noći s 4. na 5. ožujka 2020. provalnici su razbili vitraj u kapeli Krista Kralja na istočnom kraju anglikanske katedrale Sv. Martina u Leicesteru, tik uz kapelicu u kojoj je pokopan kralj Richard III.

Glasnogovornica tamošnje policije je rekla: „Na prozoru je došlo do oštećenja, a odnesena je i manja količina novca koju još treba utvrditi.“

„Vrlo se tužno osjećamo. Nastavljamo naporno osigurati da ovo lijepo zdanje svatko može doživjeti. Želimo biti mjesto gdje se svi mogu osjećati dobrodošlima i sigurnima, tako da je razočaravajuće što se ovo događa. Potaknuli bismo sve koji znaju nešto o tome da se jave policiji“, rekli su iz anglikanske župe.

Kako javlja portal intoleranceagainstchristians.eu, ovo nije prva provala u katedralu. Tijekom proteklih dviju godina pljačkaši su nekoliko puta upadali uzrokujući oko 11 000 KM štete. U svakom od tih slučajeva prijestupnici su ušli u katedralu penjući se niskim parapetima ispred pročelja zgrade u katedralnim vrtovima.

U planu je zamjena određenih dijelova stakla i eksterijera što je dio prijedloga veće obnove čitavog zdanja koje se najavljuju.

Inače, posmrtni ostatci kralja Richarda III. pokopani su u katedrali 2015. nakon što su nađeni u blizini crkve. Kralj je rođen 2. listopada 1452., a ubijen u bitci kod Boswortha 22. kolovoza 1485. Bio je na engleskom prijestolju samo dvije godine, i to od 1483. do smrti na bojnom polju. Iako je kratko vladao, veoma je poznat za što možda ima najveću zaslugu William Shakespeare koji je u svojoj povijesnoj drami Richard III. opisao njegov život te tako utjecao na mnoge generacije, ne samo povjesničara.

---

U noći između 6. i 7. ožujka 2020. muškarac je provalio u crkvu u Ellenbergu, u središnjoj Njemačkoj, i uništio njezin interijer. Šteta je, prema procjenama, oko 20 000 KM. Provalnik je pobacao crkvene knjige na pod i oštetio te razbacao klupe. Nadalje, sliku iznad propovjedaonice oštetio je šiljastim predmetom, a uništio je i tepih.

Pastor Frithjof Tümmler šokiran je incidentom. „Nikada nisam doživio nešto takvo. Članovi Crkvenog vijeća i ja smo uzdrmani onim što se ovdje dogodilo. Još nije jasno hoćemo li imati bogoslužja sljedećih dana. Zahvaljujemo vatrogascima koji su nas podržali u čišćenju i uklanjanju smeća.“

Navodni počinitelj, 49-godišnji beskućnik, uhićen je 7. ožujka. Policija ga je privela bez otpora, ali djelovao je vrlo zbunjeno i prevezen je u bolnicu. Motivi počinitelja nisu pojašnjeni, kao ni njegova nacionalnost.

Život uz prometnicu i na vjetrometini povijesti

Uz veoma frekventnu prometnicu na raskrižju putova za Tuzlu, Živinice i Kalesiju smjestila se župna crkva Sv. Ane. Nalazi se pet kilometara južno od Grada Soli i spada u red mlađih u Tuzlanskom dekanatu, ali i čitavoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Ako se kojim slučajem budete vozili prema Tuzli ovim lijepim brežuljkastim krajem, pogodnim za zemljoradnju i miran život, uz blage šumovite predjele, nemojte se zbuniti ako na važnom kružnom toku, koji razdvaja putnike iz Živinica za Tuzlu ili Kalesiju, vidite dvije crkve, jednu blizu druge. One malo sliče, međutim odmah pobuđuju čuđenje i pitanja.

Par Selo – neparne crkve?

Navigacija nas je zaustavila točno na kružnom toku, između dvaju zdanja, te smo instinktom i osobnim nahođenjem odabrali ući u dvorište jedne od njih. Budući da smo bili uranili, a župni upravitelj u Par Selu vlč. Marko Zubak, ravnatelj Katoličkog školskog centra Sv. Franjo, bio je za to vrijeme u Tuzli, sami smo se preko mobitela dali educirati na ovu temu i razriješiti „misterij“.

Iako smo na ovakve prizore ekumenskog i međureligijskog susretanja nailazili skoro svuda diljem BiH gdje zajedno žive katolici i pravoslavni, u Par Selu je situacija specifična i jedinstvena. Ovdje je na prvi pogled jedna crkva sigurno katolička, dok za drugu ne možemo reći da je pravoslavna. Njezin oblik, položaj i nepostojanje nikakvih srpskih nacionalnih obilježja govore nam da situacija traži dodatno objašnjenje. Tomu u prilog ne ide ni poznata činjenica kako je Par Selo većinski hrvatska sredina. S druge strane, u nekim katoličkim vjerskim zajednicama stara i nova župna crkva ponosito stoje jedna do druge i lako ih je prepoznati, što ovdje nije slučaj. Druga crkva kao da je zapuštena, pomalo oronula, s ponekim razbijenim prozorom...

„Zaronivši“ u mobilni internet, konačno smo riješili dvojbe: drugo je zdanje Sv. Marija Dubrave koja pripada Starokatoličkoj Crkvi. Riječ je o vjerskoj zajednici nastaloj iz opozicije kruga njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu 1870. Oni su se usprotivili definiranju Papine nepogrješivosti u stvarima vjere te su se odvojili od Katoličke Crkve na kongresu u Münchenu 1871.

Nemojte da vas zbuni njezino ime: Oni nisu niti „stari“ niti „katolici“. To je zapravo ultraliberalna sljedba koja se od samih početaka protivi svećeničkom celibatu, nerazrješivosti ženidbe, moljenju časoslova, latinskom jeziku u liturgiji... U Hrvatskoj se ta sljedba pojavila početkom 1920-ih, a podržavao ju je politički Beograd koji ju je koristio kao sredstvo za unošenje nemira i razdora među Hrvate. Tih godina izgrađena je i crkva za starokatolike u Par Selu, dok su katolici pripadali župi Morančani.

Kad su stege komunizma popustile

Favoriziranje starokatolika se nastavilo i u komunizmu, što je od katolika pravilo građane drugog reda. Takvo je stanje trajalo sve do 1980-ih. Popuštanjem stega komunizma...situacija se uz veliki trud postupno počela mijenjati nabolje. Godine 1986. osnovana je katolička župa odvajanjem Donjih Dubrava, Pasca, Spreče i Par Sela od Morančana.

Uz veliku pomoć vjernika i dobrih ljudi prvi župnik nove vjerničke zajednice vlč. Bartol Lukić uspio je nadići brojne probleme i dobiti dozvolu za gradnju rimokatoličke crkve. On je živio u jednoj staroj kući u kojoj je slavio misu i činio prve korake materijalne i duhovne izgradnje nove župne zajednice. Kako je vrijeme prolazilo, župnici su se mijenjali, a svaki od njih nastavljao je tamo gdje je stao njegov prethodnik.

Lokacija crkve je odlična

Upravo smo o tome razgovarali kada je došao vlč. Zubak. Budući da zbog nevremena nije bilo struje te alarm za župni ured nije mogao biti isključen, razgovor smo odmah započeli u maloj, ali simpatičnoj župnoj crkvi.

„Ovo je zdanje izgrađeno 1992., dakle pred sami rat. Tu najveće zasluge ima vlč. Lukić, ali kasnije i ostalih pet župnika koji su marljivo radili na uređenju, kako crkve, tako i župne kuće. Crkvu je posvetio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić za vrijeme župnikovanja pokojnog vlč. Ante Stjepića 2010.“, rekao nam je na početku ravnatelj Marko ustvrdivši da je njezina velika vrijednost upravo lokacija s obzirom na susjednu starokatoličku zajednicu.

Projekt katoličke crkve uradio je domaći sin Juro Pranjić; kamen temeljac je udaren 1990.; a najvećim dijelom su je izgradili sami vjernici. Govoreći o onima koji su voljni pomagati, neizostavno je ime poznatog arhitekta Pranjića koji je volonterski izradio projekte vanjskog i unutarnjeg uređenja crkve, kao i župne kuće. Župni stan ni crkva nisu bili u blizini crta bojišta, tako da nije bilo oštećenja u proteklom ratu, ali je vjernička zajednica pogođena stradanjem branitelja na bojišnici.

Odlazak...

Vlč. Zubak kaže da vjernici danas rado dolaze u crkvu, smatraju se dijelom hrvatskog naroda i rimokatoličkog puka. Kako smo čuli, svaki je svećenik dobrodošao ovdje, ljudi ih rado prihvaćaju i vole. Vjernička zajednica je dala i nekoliko duhovnih zvanja, uglavnom časnih sestara.

„Nažalost, u župi ima puno starih i nemoćnih koji ne mogu dolaziti na mise. Ima mnogo i onih koji podaleko žive od crkve, pet i više kilometara, pa im je pogotovo zimi teško dolaziti. Vjernička zajednica ima jedno groblje koje se lijepo uređuje, a radi se i na njegovu proširenju jer je prostor postao premali“, ustvrdio je župni upravitelj napominjući da je, među ostalim razlozima, prijeratna brojnost vjernika, od oko 2200 duša, bila razlogom za osnivanjem nove župe. Nažalost, iz raznoraznih razloga na koje se nije moglo utjecati, nedostaje oko 1500 župljana i danas ih ima 300-tinjak kućanstava ili oko 560 članova.

„Prije dvije godine smo imali ovdje deset krizmanika, to su sada odrasli mladi koje nastojimo ponovno pronaći jer su se malo izgubili. Ove godine imamo četiri krizmanika i nažalost nijedno za prvu pričest. Uglavnom ta djeca i mladi idu u Tuzli u škole. Neki su aktivni u pjevačkom zboru. Inzistiramo da dolaze na mise nedjeljom te potom imamo vjeronauk i druženje“, ustvrdio je vlč. Zubak napominjući da se nedjeljom slavi jedna misa.

Kako živi narod?

Župljani Par Sela ranije su uglavnom živjeli od plaća koje su zarađivali u velikim magnatima. U blizini župe nalazi se međunarodna zračna luka što je onemogućavalo naše pokušaje da podignemo dron i župu snimimo iz zraka. Rudnik ugljena Dubrave i mnogi drugi veliki pogoni omogućavali su zaposlenje, tako da se ozbiljnom poljoprivredom ovdašnji narod nije bavio.

Nažalost, dugi niz godina većina je bila zahvaćena komunističkom ideologijom što se po određenim ponašanjima pojedinaca i danas očituje. Mnogi ovdje svećenika i danas smatraju samo „činovnikom“ koji predstavlja bankomat ili banku s koje se uzima, ili daje novac za određene usluge. Uz postojanje starokatolika jasno je kako je u Par Selu teško bilo započeti osnovati novu župu i urediti redoviti pastoral. Na svu sreću pomaci su se dogodili i narod je postajao sve bliže crkvi i svojim župnicima.

Jasno je da ne mogu stvari u jednoj zajednici kretati nabolje ako ne postoje svećenik i laik koji će međusobno surađivati. Tek tada „obnova hrama teče kako treba“. Zato smo razgovarali s „lijevom“ i „desnom“ rukom vlč. Zubaka, članovima Župnog ekonomskog vijeća i prakaraturima Lukom (59) i Rudolfom (78) Tadićem. Iako dijele isto prezime, oni su samo daljnji rođaci. Luka je umirovljeni željezničar, a Rudolf je bio stolar. Obojica imaju ključeve župnog stana te su usko vezani uz župnika kojemu pomažu u svim stvarima. Dok smo mi sa župnim upraviteljem razgovarali u stanu, oni su sami isključili alarm, upalili grijanje te nas čekali u župnoj kući.

U neobveznoj priči, dok su nam pokazivali povelju iz vremena posvete crkve, Luka nam je rekao da je najveći problem danas iseljavanje cijelih obitelji. Kako nam je ustvrdio, uvijek je bilo odlazaka, ali nekako su ljudi čekali da se vrate, ili je samo otac bio na terenu šaljući novac obitelj koja je bila tu. Uopće ne razumije pomamu za odlascima van gdje se jedna trećina zarađenih novaca ostavlja za stan. Plaće znaju biti male, međutim, postavio je pitanje zašto odlaze oni koji su na dobro plaćenim pozicijama.

Rudolf je primijetio i pojavu da se ljudi ne žele vraćati ni u mirovini, a prijavljeno je i nekoliko slučajeva pokapanja preminulih Hrvata u inozemstvu.

Nekoć se moralo šivati

Nakon crkve i župe vlč. Marko nas je provezao selom. Nažalost, zimi se najbolje vidi koja je kuća naseljena, a koja prazna. Naravno odaje ih dimnjak. Potom smo u zaseoku Donji Pasci razgovarali s Marom Grgić koja je postala poznata po tome što je otrgnula zaboravu stari narodni običaj šivanja odjeće. Župljanka, nažalost odnedavno udovica, čitav je komplet nošnje napravila i za župnika, a u svom obnovljenom zanatu iz mladosti poslije posljednjeg rata izvezla je više od 50 narodnih nošnji.

„S mamom sam još u djetinjstvu naučila šivati i raditi odjeću. Tkala sam i vezla jer smo se morali nekako snalaziti. U kući nas je bilo 11 i moralo se oblačiti“, rekla nam je Mara te, uspoređujući život prije i danas, naglasila kako se manje imalo, ali je bilo više čeljadi po kućama. Nakon što nam je darovala bocu domaće rakije, pozdravili smo se s njome te potom s vlč. Zubakom uz obećanje da će poslati slike u narodnim nošnjama s proslave patrona.

Medijsko pumpanje iseljavanja

I što reći na kraju? Svojevrsna „tuzlanska šizma“ koja je podijelila ovdašnji hrvatski puk je nakon 100 godina završila vraćanjem starokatolika u okrilje Katoličke Crkve. Pao je i komunizam koji je također dijelio Hrvate, izgrađena je župna crkva i vjernička zajednica, ali nastao je novi problem: iseljavanje.

Kao što smo vidjeli iz primjera Par Sela, oni koji ostaju na hrvatskoj grudi čude se vjernicima koji je napuštaju i odlaze u bijeli svijet. Vjerojatno i oni koji odu čude se onima koji ne žele napuštati vjekovna ognjišta. Na kraju krajeva svatko ima svoje razloge...

Mnogi tvrde da medijsko pumpanje iseljavanja i negativnosti slike života u BiH pospješuju to iseljavanje. Međutim, to je društveni problem kojem se mora pristupiti ozbiljno. Mediji, ako ništa drugo, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti te prestati kod ljudi stvarati iluzije o lakoj zaradi i lagodnu životu. Također se mora shvatiti da današnja „internet generacija“ nije zainteresirana za život na selu koji ponekad zna biti težak.

S druge strane, dok su se iseljavali samo Hrvati, državne institucije i međunarodni predstavnici su mudro šutjeli nadajući se da će se dogoditi asimilacija ili njihov nestanak, ono što mnogi priželjkuju još od Daytona. Međutim kada su se granice otvorile i za Srbe i Bošnjake, odjednom je nastala „panika“, odjednom su se počeli iseljavati „građani“. Svi su se počeli brinuti i pokušavati donijeti mjere kako bi se spriječilo iseljavanje.

I u tome se vidi licemjernost vremena i države BiH koja je nekome, izgleda, majka, a nekome maćeha.

---

U vremenu nakon posljednjeg rata bio je trend prelazaka starokatolika u Katoličku Crkvu. Jedne je godine zabilježeno čak 200 takvih slučajeva. Uvjet koji starokatolici moraju ispuniti je da svojeručno napišu zamolbu za prelazak kako bi se izbjegle moguće optužbe o nasilnom prevođenju vjernika. Većinom su ponukani sklapanjem braka s rimokatolicima, ali ima i drugih razloga, čak ponekad i vrlo neobičnih. Jedan od njih je korupcija, nered i sablazan, o čemu su mnogo pisali svjetovni mediji.

Zamolba se uz popunjeni formular i krsni list iz bivše zajednice šalje u Nadbiskupiju koja odobrava prelazak vjernika u Rimokatoličku Crkvu. Krštenje je priznato, ali krizma nije, te su svi starokatolici morali ići na vjeronauk i biti krizmani.

Starokatolička crkva u Donjim Dubravama, kao jedina na prostoru BiH, egzistira nepuno stoljeće, ali su se javili brojni problemi koji su više karakteristični odnosima u nekoj kompaniji, TV sapunici, negoli vjerskoj ustanovi. Želja za moći (mislio je postati biskupom) i novcima (plaća koja je dolazila iz Zagreba je iznosila 10 000 kuna) natjerala je bivšeg župnika da krivotvori potpise, otuđi pečate, napravi čak i lažne, te preregistrira crkvu iz hrvatske u bosansku Starokatoličku što je obavljeno 2006. Zamjenski župnik iz Slavonskog Broda nije imao riješen pravni status u BiH pa mu je prijetio izgon. Tako su starokatolički vjernici ostavljeni na vjetrometini.

S. Margarita Pucher – Božja ugodnica

Bosansko-hrvatske provincije Školskih sestara franjevki samo je dio povijesti Družbe sestara franjevki Krista Kralja s kućom maticom u Mariboru, koju je 1869. utemeljila s. Margarita Pucher (1818. – 1901.). Budući da je 6. ožujka 2020. obilježena obljetnica njezina rođenja, ali i smrti, odlučili smo prikazati životni put ove Božje ugodnice.

S. Margarita Pucher, krsnim imenom Marija, rođena je 6. ožujka 1818. na Janeževu Vrhu, u župi Kapela kod Radgone, na današnjoj slovensko-austrijskoj granici. Obrazovanje je započela u Kapeli, a nastavila u Deutschlandsbergu gdje je živjela u obitelji svog ujaka, veleposjednika i vlasnika pivovare. Uz školovanje radila je i u kućanstvu ujakove obitelji. Dobro je govorila oba jezika: slovenski i njemački. Kod ujaka je ostala sve do 1842. i odlaska u zajednicu budućih Školskih sestara u Algersdorff kraj Graza, kada su joj bile 24 godine. Novicijat je započela 1844., a zavjete položila 1845. Prije odlaska u Maribor bila je predstojnica samostanske zajednice u Schwanbergu u Srednjoj Štajerskoj. Kao sposobna, razumna i požrtvovna sestra imenovana je predstojnicom nove redovničke podružnice sirotišta Društva katoličkih gospođa u Mariboru.

Kako bismo objasnili genezu nastanka redovničke kuće u Mariboru, treba kratko približiti to razdoblje. Zašto je bujao redovnički život? Procvat redovništva, kleričkih i laičkih organizacija, a među njima i franjevačkih ustanova, obilježio je 19. stoljeće. Uzroke treba tražiti u vremenu Francuske revolucije (1789.) kada je pokrenuta otimačina crkvene imovine, ukinute različite svećeničke i redovničke družbe te zatvoreni mnogi samostani i, na kraju, prognane Bogu posvećene osobe. Odgovor koji je uslijedio diljem europskih biskupija očitovao se, između ostalog, u rastu redovničkog života, a posebice stvaranju sestarskih družbi.

U tom je duhu biskup Biskupije Sekau-Graz Roman Sebastian Zängrele (1771. – 1848.) želio osnovati zajednicu koja će se brinuti za odgoj ženske mladeži. On je dopustio da nekoliko učiteljica jedne privatne škole živi redovničkim načinom prema pravilu Trećeg reda Sv. Franje. Pet je novakinja 1844. položilo zavjete u Grazu, a biskup Zängrele je 1844. imenovao s. Francisku Lampel prvom predstojnicom. Kako je red rastao, tri su sestre 1864. odlučile proširiti djelovanje na Maribor, a među njima je bila s. Margarita.

Odlazak u Maribor je bio pun pogodak

U jednom svom pismu s. Margarita je obrazložila što ju je vodilo u Maribor: „Samo sućut prema siromašnoj i zapuštenoj djeci, jer sam imala prilike dovoljno se osvjedočiti da u cijeloj Austrijskoj Monarhiji nema nijednoga mjesta gdje bi odgoj bio tako manjkav kao ovdje.“

Pet sestara koje su odlučile ostati u Mariboru i četiri koje je kuća matica poslala kao pomoć, dok nova zajednica ne dobije vlastiti pomladak, započele su, odnosno nastavile odgojno-prosvjetni rad s djecom i mladeži kako su to činile i u Grazu. Nakon pet godina, 13. rujna 1869., podrškom mjesnog biskupa Maksimilijana Stepišnika, mariborska se podružnica osamostalila i odijelila od matične kuće. Biskup Stepišnik imenovao je s. Margaritu vrhovnom predstojnicom nove družbe te je tako Maribor postao matična kuća, a u to vrijeme i jedina redovnička ustanova nastala na slovenskom tlu.

Kao poglavarica i učiteljica novakinja (1875. – 1881.) s. Margarita je vodila zajednicu, odgajala riječju i primjerom, spajajući dobrotu i strogost u zahtjevima redovničkog života. Da je njezina zamisao o osamostaljenju došla u pravom trenutku, pokazao je prilično brz rast zajednice budući da su deset godina potom imale čak 40 sestara, posjedovale tri kuće i jedan plac na kojemu su napravile školu. Sestara bi bilo i više, međutim u to vrijeme zakonom su bile ograničene na 40 članica.

S. Margarita, koja je započela i dala zamah razvoju nove provincije, te bila njezina poglavarica do 1881., preminula je na svoj rođendan 6. ožujka 1901., a Družba se nastavila širiti i nakon njezine smrti te je došla i u BiH.

Plodovi s. Margaritina rada u BiH

Zajednice u Bosni bile su u sastavu Mariborske provincije do 1942. kada je osnovana Hrvatska provincija sa sjedištem u Jastrebarskom. Zbog Drugog svjetskog rata sjedište nikad nije ondje zaživjelo, nego je bilo najprije u Franjevačkom samostanu u Visokom (1942. – 1954.), potom u Virovitici (1954. – 1958.). Od 1958. sjedište je u Sarajevu, i od tada se ova zajednica zove Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina.

Školske sestre franjevke došle su 1899. u Hercegovinu, u Mostar, iz Maribora na poziv mostarskoga biskupa fra Paškala Buconjića. Ubrzo se javljaju i domaće djevojke za kandidatkinje, a 1923. osnovan je novicijat u Mostaru. Devet godina poslije (1932.) osnovana je i vlastita Provincija posvećena Sv. Obitelji.

Budući da se danas ponovno rađaju potrebe slične onima u vremenu nastanka Družbe, kao goruću potrebu sestre, nakon komunističkog razdoblja, ponovno prepoznaju odgoj i obrazovanje djece i mladeži. Školske sestre franjevke nalaze se pred novim izazovima: prepoznavati znakove vremena, tražiti putove prema čovjeku danas, prema mladima i djeci, osobito prema siromašnima.

Korona virus prijeti narodu Sjeverne Koreje

Dok se korona virus i dalje širi, izbijanje epidemije moglo bi donijeti ozbiljne posljedice za vjernike i pripadnike podzemne Crkve u Sjevernoj Koreji. Zbog pojave virusa izolacija je povećana te su skočile cijene hrane i ogrjeva...

Iako Sjeverna Koreja nije prijavila slučajeve zaraze, provincija Sjeverni Pjongjang izvijestila je da je 7. veljače u bolnicama u Sinuiju, koji graniči s Kinom, pet osoba preminulo nakon što su patile od „visoke groznice“. Službeni Pjongjang negirao je da su smrti nastale od korona virusa. 

Međutim, Državno ministarstvo za javno zdravstvo te zemlje savjetuje „da se oni za koje se sumnja da su zaraženi, poput osoba s groznicom ili kašljem, podvrgavaju karanteni i liječenju“.

Na temelju svog iskustva odrastanja u Sjevernoj Koreji, izbjeglica iz te zemlje Timothy Cho predočio je novinarima organizacije Open Doors svoje viđenje zdravstvene zaštite u toj diktatorskoj zemlji.

„Odrastajući u Sjevernoj Koreji, sjećam se epidemije kolere, posebice u mom selu jer sam i ja bio zaražen. Nedostatak hrane i lijekova uzrokuje smrt toliko djece. Ako doista postoje ljudi zaraženi korona virusom u Sjevernoj Koreji, to će imati ozbiljan utjecaj. U zemlji gotovo da nema medicinskih ustanova ili lijekova“, rekao je Timothy i nadodao kako je poznato da i viši partijski dužnosnici, pa i čitava sjevernokorejska elita koriste lijekove kojima je istekao rok trajanja, jer boljih nema.

„To objašnjava zašto Sjeverna Koreja nije u mogućnosti pružiti nikakav medicinski tretman za obične građane bez obzira o kojoj je bolesti riječ“, kazao je Cho napominjući da svako povećanje nesigurnosti u toj zemlji dovodi do povećanih cijena, što opet rezultira smrću najslabijih.

Tako je zbog straha od korona virusa Pjongjang potpuno zatvorio granicu s Kinom i povećao broj pripadnika Korejske narodne armije na granici. 

Ograničenja poput ovih sprječavaju krijumčarenje ljudi, ali i hrane i lijekova. Budući da zemlja ne uvozi robu iz Kine, nedostatak sirovina potrebnih za rad tvornica u Sjevernoj Koreji podigao je cijene hrane. 

Tako je jedan kilogram riže s 4 000 wona skočio na 6 500; soje s 8 000 na 15 600 wona, dok je cijena brašna s 4 000 wona otišla na 6 175. Cijene goriva su također porasle: litar dizela je 11 315, a prije 14 dana je bio 7 500. 

Manjak hrane i goriva bit će ozbiljan problem za one koji pokušavaju preživjeti hladnu zimu u Sjevernoj Koreji.

Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, porast cijena bi mogao značiti dugoročne probleme – čak i dugu ekonomsku krizu koja bi mogla dovesti do gladi milijuna.

Ako nema hrane za „lojalne građane“, ne smijemo ni pomisliti kako će biti tisućama kršćana koji su na „preodgoju“ u radnim logorima ili zatvorima, samo zato što su uhvaćeni s Biblijama ili u molitvi.

Mladići okačili tri zastave muslimanskih zemalja na crkvi

Župa je podnijela kaznenu prijavu protiv skupine pojedinaca koji su tijekom poslijepodneva 9. veljače 2020. objesili zastave Alžira, Tunisa i Maroka s krova crkve Sv. Ivana Krstitelja u Albiju u južnoj Francuskoj.

Počinitelji su uklonili zastave i pobjegli s mjesta događaja prije nego je stigla policija. Iako je napravljena minimalna šteta prilikom penjanja na krov, svećenik to smatra ozbiljnim problemom i nepoštovanjem prema kršćanima i njihovim bogoštovnim prostorima.

Župljani su događaj nazvali „provokacijom u kombinaciji s glupošću i zlonamjernošću protiv zdanja koje ima dosta simbolike“.

Iako je vjernička zajednica podnijela kaznenu prijavu pozvali su na „mirne reakcije na incident“.

Inače, Henri de Beauregard, odvjetnik katolika koje su 19. siječnja u gradu Caenu u sjevernom dijelu Francuske, u autobusu napali ljevičarski ekstremisti, rekao je da incident postavljanja zastava ima „jaku simboliku, veliko nasilje te priziva kvazi-vojni način nadmetanja u postavljanju zastava“.

Klima u Francuskoj postaje zabrinjavajuća i zbog toga se Crkva postupno počinje okretati sudovima. Istraga će omogućiti otkrivanje onoga što su ti mladi imali na umu kako bi se razlikovale provokacije od namjernih političkih radnji.

 

Kršćanski dječak ubijen za vrijeme prosvjeda

International Christian Concern (ICC) objavio je da su iračke snage sigurnosti tijekom prosvjeda civila na bagdadskom trgu Tahrir 25. veljače ubile 15-godišnjeg kršćanina po imenu Rimon. Također, za vrijeme pucnjave i bacanja suzavca ranjene su 24 osobe.

„Prosvjedi koji u Bagdadu traju više od 150 dana odnijeli su previše života“, izjavila je lokalna kršćanka za ICC. „Svakog dana gubimo mnoge ljude; netko mora učiniti nešto da zaustavi ovaj masakr“, dodao je drugi kršćanski prosvjednik.

Vlasnik trgovine u blizini mjesta gdje se održavaju prosvjedi ustvrdio je: „Ciljati prosvjednike puškama je zločin. Nitko ne pomaže iračkim građanima.“

Ramonova župna zajednica shrvana je viješću o njegovoj smrti. „Sve što je radio bilo je traženje bolje budućnosti. Na njegovu mjestu mogao je biti bilo tko“, rekli su vjernici novinarima ICC-a.

Nasilje i prosvjedi u Bagdadu traju od 1. listopada 2019., a u tom je razdoblju ubijeno više od 600 Iračana.

Ljudi prosvjeduju protiv korupcije, visoke nezaposlenosti, nedovoljnih javnih usluga i stranog uplitanja.

Prosvjedi su prvobitno pokrenuti zbog uklanjanja potpukovnika Abdula-Wahaba al-Saadija kao zapovjednika protuterorističkih snaga. Njegova popularnost nakon pobjede protiv IDIL-a potaknula je prosvjede koji su postali općeniti ustanak protiv korupcije.

 

  

Veliki post nije niti treba biti društvena ustanova

U odjeku korizme, a u povodu Velikog posta koji u pravoslavnim Crkvama, koje nisu prihvatile reformu kalendara, ove godine počinje 2. ožujka 2020., sugovornika smo pronašli u teologu Stevanu Jovanoviću, te smo s njim razgovarali na temu odricanja, pokore i društvene poruke posta...

Mr. Jovanović je rođen 1983. u Beogradu gdje danas živi i radi. Studirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i stekao zvanje mastera teologije. Radi kao vjeroučitelj već deset godina u Petoj beogradskoj gimnaziji.

Također je koordinator Odjeljenja za dijalog u kulturi Arhiepiskopije Beogradsko-karlovačke i član Misionarskog odjeljenja Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve.

Poštovani, za početak možete li nam reći iz svojega vjerničkog iskustva što je to Veliki post (korizma) u pravoslavlju?

Moje iskustvo Velikog posta se dosta mijenjalo tijekom vremena. Na početku mog obraćenja, držanje Velikog posta je, za mene, bio čin bez sasvim jasna cilja; ali je utisak bio snažan, nov, nesvakidašnji i znao je u potpunosti obojiti te dane.

Kasnije, kako su neke druge stvari dobivale na značaju za moj život u Hristu – na primjer proučavanje teologije – Veliki post je postajao manje značajan. Štoviše, u jednom razdoblju sam bio uvjeren da on uopće nije potreban hrišćaninu koji je poznao ljepotu života u Hristovoj nauci. Ali to je bila jedna buntovna faza kada su sve „forme“ padale pred „suštinama“. Naposljetku, Veliki post u mom životu ima određeno mjesto, meni drago i milo. Ako mu se predam, onda je to zaista posebno vrijeme.

Koja je društvena poruka Velikog posta – korizme? Što ona u tom pogledu može donijeti društvu u kojemu živite?

Uvjeren sam da Veliki post nije, a da ne treba ni biti, društvena ustanova. On se ne obraća građanstvu, ne apelira na uzdržanje, toleranciju i učtivo ponašanje. Naime, promoviranje građanskih vrlina provode vladine i nevladine organizacije, i to čine mnogo bolje od Crkve jer od nje mnogo bolje i poznaju i koriste suvremene komunikacijske trendove. Crkva Hristova, silom Duha, izgovara riječi koje su uvijek iznad praga zdravorazumske građanske osjetljivosti. I to je sasvim normalno jer je riječ o Crkvi.

Međutim, Veliki post, kao i sve druge crkvene tajne (za pravoslavne je sveukupnost crkvenog života, ako je nošen Svetim Duhom, sveta tajna), društvu ipak daruje nešto zaista dragocjeno; nešto što ni jedna druga ustanova u svijetu ne može darivati. Crkva svijetu daruje pomazanike Božje, nosioce Duha Svetoga, preobražene ljude, one koji su uistinu „svjetlost svijetu“ i „sol zemlji“. Ako to ne čini, onda se Crkva treba zapitati o valjanosti provođenja svoje misije u svijetu.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma, jest odricanje. Je li to malo pojednostavljeno?

Jest pojednostavljeno, ali nije netočno. Ipak, ja bih zamijenio stvari pa bih rekao „posvećivanje“. Jasno je da se ne mogu služiti dva gospodara, pa posvećivanje jednom podrazumijeva odricanje od drugog (Mt 6,24). U samoj osnovi našeg slijeđenja Hristu stoji, dakle, jedno značajno „odricanje“ i jedno značajno „posvećivanje“: odricanje od carstva zemaljskog i posvećivanje carstvu nebeskom. Ako se prisjetimo Hristovih kušnji u pustinji, onda postaje jasno čime je „principijelno“ određen početak našeg puta ka Božjem carstvu. To je odricanje od nadanja da će nas naše posvećivanje Bogu: nahraniti, fizički zaštiti i ušuškati u zemaljskom komforu (Mt 4,1-11). Te tri kušnje nisu slučajno dogođene u pustinji. To su kušnje Starosaveznog Izraela, koje ga prate od Izlaska, tijekom čitave njegove historije. Put novosaveznog Izraela je drukčiji. Naš savez s Bogom je drukčiji. Njima je obećana fizička zaštita, berićet i zemaljsko carstvo ako se drže saveza. Nama je darovana utjeha Duha Svetoga, berićet posijane riječi u srcima – koju sabiramo kao „plodove Duha“ (Ef 5,22-23) – i samo carstvo nebesko! Ali naš udio u savezu zaista postoji: riječ je o odricanju, i to odricanju od svijeta, od služenja njegovim stihijama. Mi umiremo svijetu, da bismo živjeli Bogu! To je srž hrišćanskog života. Dakle, Veliki post je vrijeme dubljeg poniranja u milost Božju, i sva naša odricanja tijekom Velikog posta samo su odrazi te predaje.

 Kakav je zapravo odnos posta i korizme budući da se postiti može tijekom cijele godine?

Za pravoslavne hrišćane post ima smisla jedino ako je krunisan milošću koja se daruje u euharistiji. Post, dakle, nema smisla izvan pričešća jer se mi, niti preobražavamo, niti spašavamo „svojim“ činjenjem, nego milošću Božjom. To će reći da naš udio jest „neophodan“, ali nije i „dovoljan“. Ako stvari stoje tako, onda između posta i korizme nema suštinske razlike.

Ipak, ako uzmemo u obzir činjenicu da nismo uvijek predani sili Duha Svetoga, koji trijebi gumno Božje, onda je korisno jednom godišnje spremiti se za Žetvu, jer nakon nje duva silni Vetar (Dj 2,1-4).

O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?

Hrišćanska pokora može biti promatrana kao metanoja, kao preumnjenje od zemaljskog ka nebeskom carstvu. Ako je o njoj riječ, onda je riječ o jednom korjenitom zahvatu vlastita bića, i preokretu ka sistemu vrijednosti koji nam nikakve koristi neće donijeti za ovaj vijek (1 Kor 15,19). Milosrđe, blagost, nježnost, smirenje, iskrenost, to nisu osobine koje donose korist u svijetu u kojem vladaju konkurencija i tržišni zakoni. Pokajanje, kao metanoja, kao „preumnjenje“, ima dakle najveći značaj za čovjeka – ono se tiče životnog opredjeljenja. Ali ako je riječ o nekoj pojedinačnoj pokori, povodom nekog konkretnog čina, onda treba napomenuti da ona nema pun smisao ako nema udjela u pokušaju čovjekova sveukupnog preobražaja po mjeri Hristovoj.

Znate li koja je razlika između katoličke korizme i pravoslavnog Velikog posta?

Koliko je meni poznato postoje brojne razlike, ali su one formalne prirode. Suština je ista.

Ako krenemo od takozvanoga „prosječnog“ vjernika, stječe se dojam kako je korizma „teško“ razdoblje crkvene godine. Međutim, ljudi u međusobnoj komunikaciji rado pitaju: „Čega si se u korizmi odrekao?“  Čini se kako je korizma ipak razdoblje koje se poštuje i o kojemu se u najmanju ruku drukčije razmišlja?

Tjeskoba koju ste spomenuli najčešće je posljedica nametanja Velikog posta kao forme pobožnosti koja se mora ispoštovati od strane svakog vjernika. I upravo se, nažalost, u ovom razdoblju naglašava formalni, a ne suštinski značaj posta. Međutim, apostrofiranje Velikog posta kao prakse, kao forme pobožnosti, ruku na srce, nema jednak značaj za sve hrišćane. Naime, za hrišćane za koje liturgija niti počinje, niti se završava u hramu; za koje je svaka životna prilika – prilika za susret i zahvalnost, za hrišćane koji nose blagodat Duha Svetoga kao dar koji nesebično i radosno dijele sa drugima, za njih su sasvim jasne riječi apostola Pavla da „slabi jedu zelje“ (Rim 14,2) i „razlikuju dane“ (Rim 14,5). Ja poznajem takve hrišćane i znam da se čude prevelikom naglašavanju značaja posta, pa čak korizme. Oni ne razlikuju dane, svi su im jednaki! Njihova pobožnost nije lokalna, jer nije vezana za sveto mjesto; niti je periodična, jer nije vezana za sveto vrijeme. I kamo sreće da većina hrišćana tako misli i osjeća. No, većina nije toliko posvećena. Što se tiče većine i njihova doživljaja Velikog posta kao teškog razdoblja, čini mi se da je taj doživljaj posljedica njihove istinske posvećenosti svjetovnim brigama, pa vrijeme korizme često doživljavaju kao obvezu, kao dužnost koju treba ispuniti Bogu, ne bismo li se potom vratili „svojoj“ svakodnevici. Ipak, i oni poslije nekog vremena nalaze veliku radost u postu, u korizmi, u većoj posvećenosti Bogu. Shvate da je Hristov jaram zapravo blag, i da nas izvodi na „prostrano mjesto“ (Ps 18,19).

 

Činjenica je da, s obzirom na današnje okružje i utjecaj pod koji padamo, mnogo ljudi zapostavlja post ili umanjuje njegovu vrijednost. Koji je pravi smisao posta i što odricanje donosi našoj svakodnevici? 

Bit će da se ponavljam, ali nije zgoreg jer ću možda biti jasniji. Ako značaj posta opada zbog rasta djelovanja Duha Svetoga u nama, onda je to sjajno! Ako je pak riječ o opadanju značaja posta zbog rasta utjecaja mamonovog duha u nama, onda to nije dobro.

Što se tiče dobrobiti od odricanja za našu svakodnevicu, tu najprije treba biti razborit, jer nije svako odricanje dobro, niti je neumjereno odricanje dobro. Osnovni kriterij treba biti dobrobit – kao što ste rekli. I svaki hrišćanin treba na osnovu ličnog iskustva poznati što je ugodno Bogu (Rim 12,2) i što ga izgrađuje u Hristu (1 Kor 10,23). „Sapere aude!“ Ovo se mnogi ne usuđuju, jer se plaše padova. Međutim, bez padova se ne može prohodati, a nas je Hristos pozvao i ohrabrio na trčanje s djetinjom radošću!

S obzirom da živimo u vremenu u kojemu se preispituje sve „tradicionalno“ te se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života... u čemu je zapravo smisao Velikog posta? Koje je njegovo mjesto u životu jednog pravoslavca danas?

Složio bih se da se preispituje sve tradicionalno, ali ne i da živimo u vremenu kada se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života. Volim što se čini ono prvo, i volio bih da se „zaista“ čini ovo drugo. Preispitivanje tradicije je dobro, jer u njoj postoje shvaćanja i prakse koje treba preispitati; ako ni zbog čeg drugog, onda makar zbog stjecaja uvida u njihov značaj i smisao. No, nije dovoljno samo „preispitivati“, ni tradiciju, ni suvremenost. Naime, potrebno je najprije imati „sistem vrijednosti“ koji je preispitan, koji je svjesno i odgovorno usvojen kao kriterij ocjenjivanja društvenih ustanova i pojava. Jer sud se izriče jedino u skladu sa sustavom vrijednosti – nikako drukčije. Taj sistem vrijednosti, nažalost, ne mora biti osviješćen, niti kritički usvojen. Treba uvijek imati na umu da je nemoguće legitimirati moral, humanost, a kamoli nešto tako uzvišeno kao što je hrišćanski etos, pred sistemom vrijednosti čiji je kategorički imperativ: „U se, na se, i poda se.“ Crkva, dakle, ne bi trebala imati ništa protiv preispitivanja i ocjenjivanja, ali se najprije treba raspraviti o sistemu vrijednosti u kojem donosimo sudove. Po mome iskustvu, ta rasprava je u stanju da nam odgovori na pitanje: iznositi bisere, ili ne?

Netko bi mogao reći kako se sve svelo na: ne jedem slatko, ne jedem meso ili ne pušim cigarete... koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, a osobito mladima?

Kao vjeroučitelj, premda sam ponekad i pitan, nikada nisam preporučio ni jedan jedini oblik pokore, ali uvijek pozivam djecu i mlade da revnuju, kako bi rekao apostol Pavle, za veće darove (1 Kor 12,31). Mladi se, čini mi se, najbolje oduševe za hrišćanske ideale, ali im nedostaje postojanost. No, ako se jednom istinski oduševe, onda oni Bogu stoje i padaju, ali će stajati jer je Bog kadar da ih uspravi (Rim 14,4)!

Da zbrojimo onda, kako na najbolji mogući način iskoristiti četrdeset dana pred Uskrs?

Neprestano se sjećati da carstvo Božje nije ni jelo, ni piće, nego mir, pravednost i radost u Duhu Svetome (Rim 14,17).

Kršćani i dalje trpe dok se prisjećaju najgoreg progona

U kolovozu 2008. antikršćanski su nemiri pogodili područje u okrugu Kandhamal u istočnoj indijskoj državi Odisha. Već početkom 2020. kršćanska se zajednica priprema za dostojanstveno obilježavanje tog zločina. 

Podsjetimo, nakon više od mjesec dana nasilja 120 kršćana je ubijeno, 8 000 domova je bilo opljačkano ili uništeno, a čak 56 000 ljudi raseljeno. 

Kandhamalski neredi iz 2008. još se uvijek smatraju najgorim primjerom progona kršćana u Indiji.

Gladni i žedni u džungli

Jedan od onih koji su preživjeli iz toga doba je Uglu Sandi Majhi, kršćanin koji je nedavno razgovarao s novinarima Asia Newsa, te se prisjetio tih mračnih dana.

„Sakrio sam se s obitelji u šumi. Tri dana smo bili bez hrane i skloništa“, rekao je Majhi podsjećajući da je njegov sin Lombusandi imao samo dvije godine.

Podrijetlom iz sela Geret, smještena u Kandhamalu, Majhi i 11 drugih kršćanskih obitelji bili su prisiljeni napustiti svoje domove kada su rulje hinduističkih radikala nasrnule na njihovo mjesto prebivališta.

„Zločinci su došli kamionima kako bi opljačkali sve što imamo u kući. Uzeli su žetvu, kuhinjsko posuđe i stolice. Zatim su selo zapalili. Kiša je počela padati, bilo je hladno i nismo imali kamo krenuti. Na kraju je moj sin umro od hladnoće, gladi i žeđi u džungli“, ispričao je novinarima Majhi koji danas živi u susjednom selu Gosipakal jer njegovo mjesto rođenja i kuća više ne postoje.

Inače, kandmahalska kršćanska zajednica postala je metom napada nakon ubojstva Swamija Laxamanande Saraswatija. Nasilje je započelo 25. kolovoza 2008. kada su skupine hinduističkih ekstremista okrivile kršćane za ubojstvo njihova vođe, iako su odgovornost za napad i ubojstvo preuzeli maoistički pobunjenici.

U povodu tog događaja Katolička Crkva u indijskoj saveznoj državi Odishi ustanovila je Dan mučenika, odnosno sjećanje na progon iz 2008. tijekom kojega je osim 120 ubijenih uništeno i 395 crkava. Čak 10 000 raseljenih kršćana još se nije vratilo svojim domovima, a među njima je i Majhi.

Oprobane metode nasilja

Nažalost, problemi s kojima se kršćani u Indiji suočavaju nisu prestali. Njihov je scenarij isti: izbije nered, a policija uhićuje kršćane koji su žrtve prijevare i podvale.

Jedan od posljednjih ekscesa zbio se 9. veljače kada su pripadnici radikalne hinduističke nacionalističke skupine napali crkvicu koja se nalazi u sjevernoj indijskoj državi Uttar Pradesh. Pastor je uhićen, kao i vjernici koji su bili s njim, te zadržani dva dana u policijskoj postaji dok se situacija nije razjasnila.

Incident se dogodio u gradu Kanpuru kada je skupina od 15 radikala, koji pripadaju organizaciji Bajrang Dala, provalila u crkvicu za vrijeme bogoslužja.

Aktivisti Bajrang Dala nosili su hinduističke idole u svojim jaknama koje su pobacali po podu crkvice te ih počeli snimati razbijene kako bi za to optužili kršćane.

Po isprobanom scenariju nagrnula je rulja koja je vidjela preko mobitela oštećene idole, a potom je došla policija uhititi kršćane.

Kao rezultat lažnih slika policija je uhitila pastora, njegovu obitelj i nekoliko kršćana. Zaplijenjen je župni automobil, nekoliko Biblija kao i crkveno ruho. 

Uhićeni su pušteni dva dana poslije.

„Moderne“ metode zlostavljanja

Također, početkom veljače na društvenim mrežama u Indiji pojavila se uvrjedljiva videosnimka čovjeka koji progoni grupu kršćana u pokušaju da ih „pomaže“ vodom pomiješanom s kravljom balegom. Prema riječima lokalnih kršćana, ovaj video prikazuje kako indijske kršćane percipiraju i zlostavljaju pripadnici većinskog naroda – hindusi.

Incident se dogodio u Machilipatnam Mandalu, smještenom u okrugu Krišna, države Andhra Pradesh koja se nalazi u jugozapadnom dijelu Indije.

Govoreći za Asia News, Sajan K. George, predsjednik Globalnog vijeća indijskih kršćana, rekao je: „Ovo je tužna situacija u kojoj se vidi kako kršćani žive u Indiji. Voda i kravlje đubre obično se koriste za rituale pročišćenja, pogotovo ako Dalit (najniža kasta u Indiji kojoj pripada većina kršćana) dodirne neki predmet koji koriste više kaste.“

Vjerska netrpeljivost i slučajevi religiozno motivirana nasilja u Indiji i dalje se povećavaju. Samo 2019. zabilježeno je 328 napada na kršćane u toj zemlji, što je prosječno skoro po jedan svaki dan u godini.