Zašto u Sjevernoj Koreji nema kršćanske djece?

Lee Joo-Chan (50) jedan je od tisuća ljudi u Sjevernoj Koreji koji su odrasli u kršćanskoj obitelji, a da toga nisu bili ni svjesni. Razlozi su jasni, ako se otkrije kršćanin, svi članovi njegove obitelji suočavaju se sa zatvorom, fizičkim i psihičkim torturama, a ponekad i smrću.

U ovoj zemlji, koja je već 18 godina zaredom prva na listi po teškoći života za kršćane, roditelji ne smiju riskirati i svojoj djeci govoriti o vjeri. Osim gladi to je možda najtužnija posljedica pritiska na kršćane u ovoj diktaturi.

Neki roditelji pričekaju dok djeca budu dovoljno zrela, pa ih uključe u „obiteljsku tajnu“. Drugi, kao što su Leejevi roditelji, „nikad ne osjete tu slobodu“.

Otkriveno 30 godina tajni

„Znao sam da su moji roditelji drukčiji od drugih. Svi su ih zvali 'komunistički roditelji' jer su se brinuli o bolesnima, siromašnima i potrebitima. Noću su čitali iz 'tajne knjige' iz koje ja nisam smio. Ali čuo sam kako šapuću neke riječi i znao sam da je to njihov 'izvor mudrosti'. Također sam potajno znao da će nas rastaviti ako ikomu budem išta pričao“, rekao je Lee Joo-Chan za organizaciju Opendoors koja diljem svijeta bilježi progone kršćana.

Inače, njegova majka se obratila na kršćanstvo netom prije Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad je Koreja bila jedinstvena zemlja, a Japan njome vladao.

Kad je diktator Kim Il-Sung, vođa komunističke revolucije u Sjevernoj Koreji, došao na vlast nakon Drugog svjetskog rata, započeo je progon kršćana. Crkve su bile zatvorene, a Biblije i ostala vjerska literatura uništene. Formiranjem dviju Koreja, jedan narod je podijeljen na pola, onaj slobodni na jugu te onaj zatvoreni i ugnjetavani na sjeveru.

Lee je s 30 godina uspio pobjeći u Kinu, a potom su ga slijedili njegova majka i brat.

„Bio je to vrlo emotivan trenutak susreta s njom u Kini. Majka mi je prvi put mogla reći sve te stvari koje je od mene čuvala više od 30 godina. Uzela me za ruku i dovela do crkve. Tamo mi je ispričala kako je postala kršćanka 1935. kada je imala devet godina, te da se zajedno molila i išla u crkvu sa svojim roditeljima za vrijeme japanske okupacije. Čeznula je za tim danima. Ispričala mi je sve što trebam znati o našoj vjeri“, rekao je Lee tvrdeći da su se tada u crkvi molili čak tri sata.

„Molila je za mene, za Sjevernu Koreju. Molila je da Gospodin spasi naš narod“, naglasio je te ustvrdio da je zajedno s majkom i bratom poželio vidjeti oca. Zato su odlučili tajno se vratiti u S. Koreju. Krijumčarskim putovima to je relativno normalno. Neki ljudi više puta ulaze i izlaze iz te zemlje.

Međutim, netko ih je izdao i prilikom prelaska rijeke njegova majka i brat su ubijeni.

Jedan je udario Leejevu majku puškom i odmah je usmrtio. Njegov je brat izboden do smrti. Lee je bio svjedokom ubojstava s druge strane rijeke. Kasnije je saznao da su i njegov otac i ostala braća i sestre uhićeni i ubijeni.

On se potom iz Kine tijekom 1990-ih uspio prebaciti u Južnu Koreju, stupiti u sjemenište te završiti bogosloviju. Na kraju je ispunio majčinu želju i postao svećenikom.

Tri razloga za „nepostojanje kršćanske djece“

Na temelju tajnih razgovora sa sjevernokorejskim vjernicima, postoje tri središnja razloga zbog kojih roditelji u toj zemlji ne govore o vjeri sa svojom djecom.

Indoktrinacija: od kolijevke pa do groba, od jutra do večeri, svaki državljanin Sjeverne Koreje podvrgnut je indoktrinaciji. Po cijele dane, putem televizije, radijskih kanala, novina, pa čak i zvučnika na ulici, na njih se „baca“ propaganda. Jedna od prvih riječi koje sjevernokorejski roditelji moraju naučiti svoju djecu jesu riječi: „Hvala, oče Kim Il-Sung.“

U školi uče o obitelji Kim i njihovim „divnim djelima“. Klanjaju se njihovim kipovima i slikama. Kroz knjige i animacijske filmove uče ih da su kršćani „zli špijuni koji otimaju, muče i ubijaju nevinu sjevernokorejsku djecu, a zatim prodaju njihovu krv i organe“.

Previše rizično: „Bojao sam se svakog dana za svoj život u Sjevernoj Koreji“, rekao je Lee Joo-Chan. Ali znamo kako djeca nisu uvijek svjesna sigurnosti. Oni mogu slučajno otpjevati pjesmu ili ispričati svojim prijateljima biblijsku priču. U školi učitelji mogu pitati neko trik-pitanje te djeca mogu „izletjeti“. Pričanje o tome je iznimno opasno.

Mnoga djeca nemaju oba roditelja: Nažalost, u Sjevernoj Koreji desetci i desetci tisuća djece postalo je beskućnicima jer su njihove obitelji pogodile glad i smrt, uhićenja ili druge tragedije. Težak sjevernokorejski život „razbio“ je bezbroj obitelji, pa i one kršćanske, te su se djeca posvetila pukom preživljavanju, sama ili s braćom i(li) jednim roditeljem.

Ima li ipak djece kršćana u Sjevernoj Koreji?

Djelatnici Opendoors organizacije pitali su se ima li uopće kršćanske djece u Sjevernoj Koreji? Dobili su odgovor da ima: malo. Ali ipak ima. Obično je riječ o tinejdžerima koji su dovoljno sazreli da znaju opasnosti.

„U našoj je kući bio skriveni ormar“, rekla im je Kim Sang-Hwa koja je odrasla u Sjevernoj Koreji. „Kad sam imala 12 godina, slučajno sam ga pronašla. Ne znam zašto, ali počela sam rukom rovariti po ormaru i osjetila sam neku knjigu. Izvadila sam je otvorila i počela čitati. 'U početku je Bog stvorio nebo i zemlju...' Bila sam prestravljena. Bila sam dovoljno velika da znam kako je ova knjiga protuzakonita. Moje otkriće moglo bi nas koštati života. Zatvorila sam oči i knjigu vratila natrag. Trebam li reći svom učitelju? Trebam li posjetiti lokalnog sigurnosnog službenika? Znala sam 15 dana kako je moja dužnost prijaviti to“, prepričala je Sang-Hwa svoju unutarnju borbu, a bila je svjesna što znači to za njezine roditelje.

Popričala je s njima, bili su iznenađeni te su zajedno sakrili istinu od braće i sestara.

Ona je nastavila biti kršćankom te je redovito krišom čitala Bibliju, a to je nastavila raditi bez straha kada je pobjegla u Kinu.

Postavlja se pitanje koliko roditelja nije imalo takvu djecu, nego onu na koju je indoktrinacija izvršila prevelik utjecaj te su odali svoje roditelje…

Teroristi legaliziraju otimačinu kršćanske imovine

Sirijski opservatorij za ljudska prava objavio je izvješće u kojem stoji kako je teroristička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS) počela legalizirati otimačinu kršćanske imovine i posjeda u sirijskoj provinciji Idlibu.

Kršćanska imanja smatraju se ratnim plijenom i stoga potpadaju pod civilno krilo HTS-a. Ovaj ured je obavijestio vlasnike nekretnina da HTS zadržava pravo iznajmljivanja, stjecanja i raspolaganja imovinom u bilo kojem trenutku. Sve se radi prema šerijatskom zakonu, a kršćanima koji su već davno pobjegli iz svojih domova u ovom području „zabranjeno je imenovati nekoga da osporava odluke“.

Posjedi kršćana u Idlibu koriste se kao financijska podrška za borce HTS-a i njihove obitelji.

Inače, Povjerenstvo za međunarodnu vjersku slobodu Sjedinjenih Američkih Država objavilo je svoje godišnje izvješće i Siriju označilo kao zemlju gdje je sloboda vjere posebice zabrinjavajuća. Izvješće također uključuje preporuku da se HTS označi kao „subjekt koji posebice krši vjerske slobode“.

Idlib je provincija u Siriji koja se nalazi uz tursku granicu te je gotovo u cijelosti pod kontrolom terorističkih organizacija, od 2011. i početka sukoba u ovoj zemlji.

Kršćani odavno ne žive u toj pokrajini.