Uz veoma frekventnu prometnicu na raskrižju putova za Tuzlu, Živinice i Kalesiju smjestila se župna crkva Sv. Ane. Nalazi se pet kilometara južno od Grada Soli i spada u red mlađih u Tuzlanskom dekanatu, ali i čitavoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Ako se kojim slučajem budete vozili prema Tuzli ovim lijepim brežuljkastim krajem, pogodnim za zemljoradnju i miran život, uz blage šumovite predjele, nemojte se zbuniti ako na važnom kružnom toku, koji razdvaja putnike iz Živinica za Tuzlu ili Kalesiju, vidite dvije crkve, jednu blizu druge. One malo sliče, međutim odmah pobuđuju čuđenje i pitanja.
Par Selo – neparne crkve?
Navigacija nas je zaustavila točno na kružnom toku, između dvaju zdanja, te smo instinktom i osobnim nahođenjem odabrali ući u dvorište jedne od njih. Budući da smo bili uranili, a župni upravitelj u Par Selu vlč. Marko Zubak, ravnatelj Katoličkog školskog centra Sv. Franjo, bio je za to vrijeme u Tuzli, sami smo se preko mobitela dali educirati na ovu temu i razriješiti „misterij“.
Iako smo na ovakve prizore ekumenskog i međureligijskog susretanja nailazili skoro svuda diljem BiH gdje zajedno žive katolici i pravoslavni, u Par Selu je situacija specifična i jedinstvena. Ovdje je na prvi pogled jedna crkva sigurno katolička, dok za drugu ne možemo reći da je pravoslavna. Njezin oblik, položaj i nepostojanje nikakvih srpskih nacionalnih obilježja govore nam da situacija traži dodatno objašnjenje. Tomu u prilog ne ide ni poznata činjenica kako je Par Selo većinski hrvatska sredina. S druge strane, u nekim katoličkim vjerskim zajednicama stara i nova župna crkva ponosito stoje jedna do druge i lako ih je prepoznati, što ovdje nije slučaj. Druga crkva kao da je zapuštena, pomalo oronula, s ponekim razbijenim prozorom...
„Zaronivši“ u mobilni internet, konačno smo riješili dvojbe: drugo je zdanje Sv. Marija Dubrave koja pripada Starokatoličkoj Crkvi. Riječ je o vjerskoj zajednici nastaloj iz opozicije kruga njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu 1870. Oni su se usprotivili definiranju Papine nepogrješivosti u stvarima vjere te su se odvojili od Katoličke Crkve na kongresu u Münchenu 1871.
Nemojte da vas zbuni njezino ime: Oni nisu niti „stari“ niti „katolici“. To je zapravo ultraliberalna sljedba koja se od samih početaka protivi svećeničkom celibatu, nerazrješivosti ženidbe, moljenju časoslova, latinskom jeziku u liturgiji... U Hrvatskoj se ta sljedba pojavila početkom 1920-ih, a podržavao ju je politički Beograd koji ju je koristio kao sredstvo za unošenje nemira i razdora među Hrvate. Tih godina izgrađena je i crkva za starokatolike u Par Selu, dok su katolici pripadali župi Morančani.
Kad su stege komunizma popustile
Favoriziranje starokatolika se nastavilo i u komunizmu, što je od katolika pravilo građane drugog reda. Takvo je stanje trajalo sve do 1980-ih. Popuštanjem stega komunizma...situacija se uz veliki trud postupno počela mijenjati nabolje. Godine 1986. osnovana je katolička župa odvajanjem Donjih Dubrava, Pasca, Spreče i Par Sela od Morančana.
Uz veliku pomoć vjernika i dobrih ljudi prvi župnik nove vjerničke zajednice vlč. Bartol Lukić uspio je nadići brojne probleme i dobiti dozvolu za gradnju rimokatoličke crkve. On je živio u jednoj staroj kući u kojoj je slavio misu i činio prve korake materijalne i duhovne izgradnje nove župne zajednice. Kako je vrijeme prolazilo, župnici su se mijenjali, a svaki od njih nastavljao je tamo gdje je stao njegov prethodnik.
Lokacija crkve je odlična
Upravo smo o tome razgovarali kada je došao vlč. Zubak. Budući da zbog nevremena nije bilo struje te alarm za župni ured nije mogao biti isključen, razgovor smo odmah započeli u maloj, ali simpatičnoj župnoj crkvi.
„Ovo je zdanje izgrađeno 1992., dakle pred sami rat. Tu najveće zasluge ima vlč. Lukić, ali kasnije i ostalih pet župnika koji su marljivo radili na uređenju, kako crkve, tako i župne kuće. Crkvu je posvetio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić za vrijeme župnikovanja pokojnog vlč. Ante Stjepića 2010.“, rekao nam je na početku ravnatelj Marko ustvrdivši da je njezina velika vrijednost upravo lokacija s obzirom na susjednu starokatoličku zajednicu.
Projekt katoličke crkve uradio je domaći sin Juro Pranjić; kamen temeljac je udaren 1990.; a najvećim dijelom su je izgradili sami vjernici. Govoreći o onima koji su voljni pomagati, neizostavno je ime poznatog arhitekta Pranjića koji je volonterski izradio projekte vanjskog i unutarnjeg uređenja crkve, kao i župne kuće. Župni stan ni crkva nisu bili u blizini crta bojišta, tako da nije bilo oštećenja u proteklom ratu, ali je vjernička zajednica pogođena stradanjem branitelja na bojišnici.
Odlazak...
Vlč. Zubak kaže da vjernici danas rado dolaze u crkvu, smatraju se dijelom hrvatskog naroda i rimokatoličkog puka. Kako smo čuli, svaki je svećenik dobrodošao ovdje, ljudi ih rado prihvaćaju i vole. Vjernička zajednica je dala i nekoliko duhovnih zvanja, uglavnom časnih sestara.
„Nažalost, u župi ima puno starih i nemoćnih koji ne mogu dolaziti na mise. Ima mnogo i onih koji podaleko žive od crkve, pet i više kilometara, pa im je pogotovo zimi teško dolaziti. Vjernička zajednica ima jedno groblje koje se lijepo uređuje, a radi se i na njegovu proširenju jer je prostor postao premali“, ustvrdio je župni upravitelj napominjući da je, među ostalim razlozima, prijeratna brojnost vjernika, od oko 2200 duša, bila razlogom za osnivanjem nove župe. Nažalost, iz raznoraznih razloga na koje se nije moglo utjecati, nedostaje oko 1500 župljana i danas ih ima 300-tinjak kućanstava ili oko 560 članova.
„Prije dvije godine smo imali ovdje deset krizmanika, to su sada odrasli mladi koje nastojimo ponovno pronaći jer su se malo izgubili. Ove godine imamo četiri krizmanika i nažalost nijedno za prvu pričest. Uglavnom ta djeca i mladi idu u Tuzli u škole. Neki su aktivni u pjevačkom zboru. Inzistiramo da dolaze na mise nedjeljom te potom imamo vjeronauk i druženje“, ustvrdio je vlč. Zubak napominjući da se nedjeljom slavi jedna misa.
Kako živi narod?
Župljani Par Sela ranije su uglavnom živjeli od plaća koje su zarađivali u velikim magnatima. U blizini župe nalazi se međunarodna zračna luka što je onemogućavalo naše pokušaje da podignemo dron i župu snimimo iz zraka. Rudnik ugljena Dubrave i mnogi drugi veliki pogoni omogućavali su zaposlenje, tako da se ozbiljnom poljoprivredom ovdašnji narod nije bavio.
Nažalost, dugi niz godina većina je bila zahvaćena komunističkom ideologijom što se po određenim ponašanjima pojedinaca i danas očituje. Mnogi ovdje svećenika i danas smatraju samo „činovnikom“ koji predstavlja bankomat ili banku s koje se uzima, ili daje novac za određene usluge. Uz postojanje starokatolika jasno je kako je u Par Selu teško bilo započeti osnovati novu župu i urediti redoviti pastoral. Na svu sreću pomaci su se dogodili i narod je postajao sve bliže crkvi i svojim župnicima.
Jasno je da ne mogu stvari u jednoj zajednici kretati nabolje ako ne postoje svećenik i laik koji će međusobno surađivati. Tek tada „obnova hrama teče kako treba“. Zato smo razgovarali s „lijevom“ i „desnom“ rukom vlč. Zubaka, članovima Župnog ekonomskog vijeća i prakaraturima Lukom (59) i Rudolfom (78) Tadićem. Iako dijele isto prezime, oni su samo daljnji rođaci. Luka je umirovljeni željezničar, a Rudolf je bio stolar. Obojica imaju ključeve župnog stana te su usko vezani uz župnika kojemu pomažu u svim stvarima. Dok smo mi sa župnim upraviteljem razgovarali u stanu, oni su sami isključili alarm, upalili grijanje te nas čekali u župnoj kući.
U neobveznoj priči, dok su nam pokazivali povelju iz vremena posvete crkve, Luka nam je rekao da je najveći problem danas iseljavanje cijelih obitelji. Kako nam je ustvrdio, uvijek je bilo odlazaka, ali nekako su ljudi čekali da se vrate, ili je samo otac bio na terenu šaljući novac obitelj koja je bila tu. Uopće ne razumije pomamu za odlascima van gdje se jedna trećina zarađenih novaca ostavlja za stan. Plaće znaju biti male, međutim, postavio je pitanje zašto odlaze oni koji su na dobro plaćenim pozicijama.
Rudolf je primijetio i pojavu da se ljudi ne žele vraćati ni u mirovini, a prijavljeno je i nekoliko slučajeva pokapanja preminulih Hrvata u inozemstvu.
Nekoć se moralo šivati
Nakon crkve i župe vlč. Marko nas je provezao selom. Nažalost, zimi se najbolje vidi koja je kuća naseljena, a koja prazna. Naravno odaje ih dimnjak. Potom smo u zaseoku Donji Pasci razgovarali s Marom Grgić koja je postala poznata po tome što je otrgnula zaboravu stari narodni običaj šivanja odjeće. Župljanka, nažalost odnedavno udovica, čitav je komplet nošnje napravila i za župnika, a u svom obnovljenom zanatu iz mladosti poslije posljednjeg rata izvezla je više od 50 narodnih nošnji.
„S mamom sam još u djetinjstvu naučila šivati i raditi odjeću. Tkala sam i vezla jer smo se morali nekako snalaziti. U kući nas je bilo 11 i moralo se oblačiti“, rekla nam je Mara te, uspoređujući život prije i danas, naglasila kako se manje imalo, ali je bilo više čeljadi po kućama. Nakon što nam je darovala bocu domaće rakije, pozdravili smo se s njome te potom s vlč. Zubakom uz obećanje da će poslati slike u narodnim nošnjama s proslave patrona.
Medijsko pumpanje iseljavanja
I što reći na kraju? Svojevrsna „tuzlanska šizma“ koja je podijelila ovdašnji hrvatski puk je nakon 100 godina završila vraćanjem starokatolika u okrilje Katoličke Crkve. Pao je i komunizam koji je također dijelio Hrvate, izgrađena je župna crkva i vjernička zajednica, ali nastao je novi problem: iseljavanje.
Kao što smo vidjeli iz primjera Par Sela, oni koji ostaju na hrvatskoj grudi čude se vjernicima koji je napuštaju i odlaze u bijeli svijet. Vjerojatno i oni koji odu čude se onima koji ne žele napuštati vjekovna ognjišta. Na kraju krajeva svatko ima svoje razloge...
Mnogi tvrde da medijsko pumpanje iseljavanja i negativnosti slike života u BiH pospješuju to iseljavanje. Međutim, to je društveni problem kojem se mora pristupiti ozbiljno. Mediji, ako ništa drugo, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti te prestati kod ljudi stvarati iluzije o lakoj zaradi i lagodnu životu. Također se mora shvatiti da današnja „internet generacija“ nije zainteresirana za život na selu koji ponekad zna biti težak.
S druge strane, dok su se iseljavali samo Hrvati, državne institucije i međunarodni predstavnici su mudro šutjeli nadajući se da će se dogoditi asimilacija ili njihov nestanak, ono što mnogi priželjkuju još od Daytona. Međutim kada su se granice otvorile i za Srbe i Bošnjake, odjednom je nastala „panika“, odjednom su se počeli iseljavati „građani“. Svi su se počeli brinuti i pokušavati donijeti mjere kako bi se spriječilo iseljavanje.
I u tome se vidi licemjernost vremena i države BiH koja je nekome, izgleda, majka, a nekome maćeha.
U vremenu nakon posljednjeg rata bio je trend prelazaka starokatolika u Katoličku Crkvu. Jedne je godine zabilježeno čak 200 takvih slučajeva. Uvjet koji starokatolici moraju ispuniti je da svojeručno napišu zamolbu za prelazak kako bi se izbjegle moguće optužbe o nasilnom prevođenju vjernika. Većinom su ponukani sklapanjem braka s rimokatolicima, ali ima i drugih razloga, čak ponekad i vrlo neobičnih. Jedan od njih je korupcija, nered i sablazan, o čemu su mnogo pisali svjetovni mediji.
Zamolba se uz popunjeni formular i krsni list iz bivše zajednice šalje u Nadbiskupiju koja odobrava prelazak vjernika u Rimokatoličku Crkvu. Krštenje je priznato, ali krizma nije, te su svi starokatolici morali ići na vjeronauk i biti krizmani.
Starokatolička crkva u Donjim Dubravama, kao jedina na prostoru BiH, egzistira nepuno stoljeće, ali su se javili brojni problemi koji su više karakteristični odnosima u nekoj kompaniji, TV sapunici, negoli vjerskoj ustanovi. Želja za moći (mislio je postati biskupom) i novcima (plaća koja je dolazila iz Zagreba je iznosila 10 000 kuna) natjerala je bivšeg župnika da krivotvori potpise, otuđi pečate, napravi čak i lažne, te preregistrira crkvu iz hrvatske u bosansku Starokatoličku što je obavljeno 2006. Zamjenski župnik iz Slavonskog Broda nije imao riješen pravni status u BiH pa mu je prijetio izgon. Tako su starokatolički vjernici ostavljeni na vjetrometini.
Nema komentara:
Objavi komentar