U odjeku korizme, a u povodu Velikog posta koji u pravoslavnim Crkvama, koje nisu prihvatile reformu kalendara, ove godine počinje 2. ožujka 2020., sugovornika smo pronašli u teologu Stevanu Jovanoviću, te smo s njim razgovarali na temu odricanja, pokore i društvene poruke posta...
Mr. Jovanović je rođen 1983. u Beogradu gdje danas živi i radi. Studirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i stekao zvanje mastera teologije. Radi kao vjeroučitelj već deset godina u Petoj beogradskoj gimnaziji.
Također je koordinator Odjeljenja za dijalog u
kulturi Arhiepiskopije Beogradsko-karlovačke i član Misionarskog odjeljenja
Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve.
Poštovani, za početak možete li nam reći iz svojega vjerničkog iskustva što je to Veliki post (korizma) u pravoslavlju?
Moje iskustvo Velikog posta se dosta mijenjalo tijekom vremena. Na početku mog obraćenja, držanje Velikog posta je, za mene, bio čin bez sasvim jasna cilja; ali je utisak bio snažan, nov, nesvakidašnji i znao je u potpunosti obojiti te dane.
Kasnije, kako su neke druge
stvari dobivale na značaju za moj život u Hristu – na primjer proučavanje
teologije – Veliki post je postajao manje značajan. Štoviše, u jednom razdoblju
sam bio uvjeren da on uopće nije potreban hrišćaninu koji je poznao ljepotu
života u Hristovoj nauci. Ali to je bila jedna buntovna faza kada su sve
„forme“ padale pred „suštinama“. Naposljetku, Veliki post u mom životu ima
određeno mjesto, meni drago i milo. Ako mu se predam, onda je to zaista posebno vrijeme.
Koja je društvena poruka Velikog posta – korizme? Što ona u tom pogledu može donijeti društvu u kojemu živite?
Uvjeren sam da Veliki post nije, a da ne treba ni biti, društvena ustanova. On se ne obraća građanstvu, ne apelira na uzdržanje, toleranciju i učtivo ponašanje. Naime, promoviranje građanskih vrlina provode vladine i nevladine organizacije, i to čine mnogo bolje od Crkve jer od nje mnogo bolje i poznaju i koriste suvremene komunikacijske trendove. Crkva Hristova, silom Duha, izgovara riječi koje su uvijek iznad praga zdravorazumske građanske osjetljivosti. I to je sasvim normalno jer je riječ o Crkvi.
Međutim, Veliki post, kao i sve druge crkvene tajne (za pravoslavne je sveukupnost crkvenog života, ako je nošen Svetim Duhom, sveta tajna), društvu ipak daruje nešto zaista dragocjeno; nešto što ni jedna druga ustanova u svijetu ne može darivati. Crkva svijetu daruje pomazanike Božje, nosioce Duha Svetoga, preobražene ljude, one koji su uistinu „svjetlost svijetu“ i „sol zemlji“. Ako to ne čini, onda se Crkva treba zapitati o valjanosti provođenja svoje misije u svijetu.
Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene
korizma, jest odricanje. Je li to malo pojednostavljeno?
Jest pojednostavljeno, ali nije netočno. Ipak, ja bih zamijenio stvari pa bih rekao „posvećivanje“. Jasno je da se ne mogu služiti dva gospodara, pa posvećivanje jednom podrazumijeva odricanje od drugog (Mt 6,24). U samoj osnovi našeg slijeđenja Hristu stoji, dakle, jedno značajno „odricanje“ i jedno značajno „posvećivanje“: odricanje od carstva zemaljskog i posvećivanje carstvu nebeskom. Ako se prisjetimo Hristovih kušnji u pustinji, onda postaje jasno čime je „principijelno“ određen početak našeg puta ka Božjem carstvu. To je odricanje od nadanja da će nas naše posvećivanje Bogu: nahraniti, fizički zaštiti i ušuškati u zemaljskom komforu (Mt 4,1-11). Te tri kušnje nisu slučajno dogođene u pustinji. To su kušnje Starosaveznog Izraela, koje ga prate od Izlaska, tijekom čitave njegove historije. Put novosaveznog Izraela je drukčiji. Naš savez s Bogom je drukčiji. Njima je obećana fizička zaštita, berićet i zemaljsko carstvo ako se drže saveza. Nama je darovana utjeha Duha Svetoga, berićet posijane riječi u srcima – koju sabiramo kao „plodove Duha“ (Ef 5,22-23) – i samo carstvo nebesko! Ali naš udio u savezu zaista postoji: riječ je o odricanju, i to odricanju od svijeta, od služenja njegovim stihijama. Mi umiremo svijetu, da bismo živjeli Bogu! To je srž hrišćanskog života. Dakle, Veliki post je vrijeme dubljeg poniranja u milost Božju, i sva naša odricanja tijekom Velikog posta samo su odrazi te predaje.
Kakav je zapravo odnos posta i korizme budući da se postiti može tijekom cijele godine?
Za pravoslavne hrišćane post ima smisla jedino ako je krunisan milošću koja se daruje u euharistiji. Post, dakle, nema smisla izvan pričešća jer se mi, niti preobražavamo, niti spašavamo „svojim“ činjenjem, nego milošću Božjom. To će reći da naš udio jest „neophodan“, ali nije i „dovoljan“. Ako stvari stoje tako, onda između posta i korizme nema suštinske razlike.
Ipak, ako uzmemo u obzir činjenicu da nismo uvijek predani sili Duha Svetoga, koji trijebi gumno Božje, onda je korisno jednom godišnje spremiti se za Žetvu, jer nakon nje duva silni Vetar (Dj 2,1-4).
O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?
Hrišćanska pokora može biti promatrana kao metanoja, kao preumnjenje od zemaljskog ka nebeskom carstvu. Ako je o njoj riječ, onda je riječ o jednom korjenitom zahvatu vlastita bića, i preokretu ka sistemu vrijednosti koji nam nikakve koristi neće donijeti za ovaj vijek (1 Kor 15,19). Milosrđe, blagost, nježnost, smirenje, iskrenost, to nisu osobine koje donose korist u svijetu u kojem vladaju konkurencija i tržišni zakoni. Pokajanje, kao metanoja, kao „preumnjenje“, ima dakle najveći značaj za čovjeka – ono se tiče životnog opredjeljenja. Ali ako je riječ o nekoj pojedinačnoj pokori, povodom nekog konkretnog čina, onda treba napomenuti da ona nema pun smisao ako nema udjela u pokušaju čovjekova sveukupnog preobražaja po mjeri Hristovoj.
Znate li koja je razlika između katoličke korizme i pravoslavnog Velikog posta?
Koliko je meni poznato postoje brojne razlike, ali su one formalne prirode. Suština je ista.
Ako krenemo od takozvanoga „prosječnog“ vjernika, stječe se dojam kako je korizma „teško“ razdoblje crkvene godine. Međutim, ljudi u međusobnoj komunikaciji rado pitaju: „Čega si se u korizmi odrekao?“ Čini se kako je korizma ipak razdoblje koje se poštuje i o kojemu se u najmanju ruku drukčije razmišlja?
Tjeskoba koju ste spomenuli
najčešće je posljedica nametanja Velikog posta kao forme pobožnosti koja se
mora ispoštovati od strane svakog vjernika. I upravo se, nažalost, u ovom razdoblju
naglašava formalni, a ne suštinski značaj posta. Međutim, apostrofiranje
Velikog posta kao prakse, kao forme pobožnosti, ruku na srce, nema jednak
značaj za sve hrišćane. Naime, za hrišćane za koje liturgija niti počinje, niti
se završava u hramu; za koje je svaka životna prilika – prilika za susret i
zahvalnost, za hrišćane koji nose blagodat Duha Svetoga kao dar koji nesebično
i radosno dijele sa drugima, za njih su sasvim jasne riječi apostola Pavla da
„slabi jedu zelje“ (Rim 14,2) i „razlikuju dane“ (Rim 14,5). Ja poznajem takve
hrišćane i znam da se čude prevelikom naglašavanju značaja posta, pa čak
korizme. Oni ne razlikuju dane, svi su im jednaki! Njihova pobožnost nije
lokalna, jer nije vezana za sveto mjesto; niti je periodična, jer nije vezana
za sveto vrijeme. I kamo sreće da većina hrišćana tako misli i osjeća. No,
većina nije toliko posvećena. Što se tiče većine i njihova doživljaja Velikog
posta kao teškog razdoblja, čini mi se da je taj doživljaj posljedica njihove
istinske posvećenosti svjetovnim brigama, pa vrijeme korizme često doživljavaju
kao obvezu, kao dužnost koju treba ispuniti Bogu, ne bismo li se potom vratili „svojoj“
svakodnevici. Ipak, i oni poslije nekog vremena nalaze veliku radost u postu, u
korizmi, u većoj posvećenosti Bogu. Shvate da je Hristov jaram zapravo blag, i
da nas izvodi na „prostrano mjesto“ (Ps 18,19).
Činjenica je da, s obzirom na današnje okružje i
utjecaj pod koji padamo, mnogo ljudi zapostavlja post ili umanjuje njegovu
vrijednost. Koji je pravi smisao posta i što odricanje donosi našoj
svakodnevici?
Bit će da se ponavljam, ali nije zgoreg jer ću možda
biti jasniji. Ako značaj posta opada zbog rasta djelovanja Duha Svetoga u nama,
onda je to sjajno! Ako je pak riječ o opadanju značaja posta zbog rasta utjecaja
mamonovog duha u nama, onda to nije dobro.
Što se tiče dobrobiti od odricanja za našu svakodnevicu, tu najprije treba biti razborit, jer nije svako odricanje dobro, niti je neumjereno odricanje dobro. Osnovni kriterij treba biti dobrobit – kao što ste rekli. I svaki hrišćanin treba na osnovu ličnog iskustva poznati što je ugodno Bogu (Rim 12,2) i što ga izgrađuje u Hristu (1 Kor 10,23). „Sapere aude!“ Ovo se mnogi ne usuđuju, jer se plaše padova. Međutim, bez padova se ne može prohodati, a nas je Hristos pozvao i ohrabrio na trčanje s djetinjom radošću!
S obzirom da živimo u vremenu u kojemu se preispituje sve „tradicionalno“ te se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života... u čemu je zapravo smisao Velikog posta? Koje je njegovo mjesto u životu jednog pravoslavca danas?
Složio bih se da se preispituje sve tradicionalno, ali ne i da živimo u vremenu kada se postavlja pitanje o smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života. Volim što se čini ono prvo, i volio bih da se „zaista“ čini ovo drugo. Preispitivanje tradicije je dobro, jer u njoj postoje shvaćanja i prakse koje treba preispitati; ako ni zbog čeg drugog, onda makar zbog stjecaja uvida u njihov značaj i smisao. No, nije dovoljno samo „preispitivati“, ni tradiciju, ni suvremenost. Naime, potrebno je najprije imati „sistem vrijednosti“ koji je preispitan, koji je svjesno i odgovorno usvojen kao kriterij ocjenjivanja društvenih ustanova i pojava. Jer sud se izriče jedino u skladu sa sustavom vrijednosti – nikako drukčije. Taj sistem vrijednosti, nažalost, ne mora biti osviješćen, niti kritički usvojen. Treba uvijek imati na umu da je nemoguće legitimirati moral, humanost, a kamoli nešto tako uzvišeno kao što je hrišćanski etos, pred sistemom vrijednosti čiji je kategorički imperativ: „U se, na se, i poda se.“ Crkva, dakle, ne bi trebala imati ništa protiv preispitivanja i ocjenjivanja, ali se najprije treba raspraviti o sistemu vrijednosti u kojem donosimo sudove. Po mome iskustvu, ta rasprava je u stanju da nam odgovori na pitanje: iznositi bisere, ili ne?
Netko bi mogao reći kako se sve svelo na: ne jedem slatko, ne jedem meso ili ne pušim cigarete... koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, a osobito mladima?
Kao vjeroučitelj, premda sam ponekad i pitan, nikada nisam preporučio ni jedan jedini oblik pokore, ali uvijek pozivam djecu i mlade da revnuju, kako bi rekao apostol Pavle, za veće darove (1 Kor 12,31). Mladi se, čini mi se, najbolje oduševe za hrišćanske ideale, ali im nedostaje postojanost. No, ako se jednom istinski oduševe, onda oni Bogu stoje i padaju, ali će stajati jer je Bog kadar da ih uspravi (Rim 14,4)!
Da zbrojimo onda, kako na najbolji mogući način iskoristiti četrdeset dana pred Uskrs?
Neprestano se sjećati da carstvo Božje nije ni jelo,
ni piće, nego mir, pravednost i radost u Duhu Svetome (Rim 14,17).
Nema komentara:
Objavi komentar