Rječnik
hrvatskog jezika tišinu definira kao stanje bez glasova, zvukova i buke. U
metaforičkom značenju ona predstavlja duševni mir i spokoj. Jasno je da ne
trebate ni ići u veći dio Bosanske Posavine kako biste znali da već skoro
četvrt stoljeća u većini njezinih sela ne vlada duševni mir nego prava tišina i
muk koja izaziva tugu i sjetu. Nažalost, ni Hrvatska Tišina, barem na prvi
pogled, nije iznimka... No, je li baš tako?
Hladnoća, led i ratne rane
Iako je snijeg u
veljači prekrio čitav kraj, ratne rane su vidljive na svakom koraku. Ljudi
očito nedostaje, pogotovo ako znate da je ovdje prije 1992. bilo više od 5 500
katolika. Rijetki prolaznici i automobili na prometnicama, čak i za zimske
uvjete, ratni ožiljci u vidu srušenih i devastiranih kuća koje nitko ni nakon
25 godina nije obnovio/uklonio samo pojačaju dojam. Da bi „nesreća“ bila veća,
većina automobila nose strane registracijske oznake, a snijeg oko onih obnovljenih
kuća nije utaban ni očišćen: ili u njima žive starci ili su žitelji negdje
diljem Europske unije, a kuće služe za odmor ili kao spomenici...?
Ipak, kao
svjetionik ohrabrenja u „nemirnom moru“ nastalom strahovitim i bespoštednim
ratom koji je prohujao ovim krajem, ponosito stoji obnovljena župna crkva koja
je početna „adresa“ za svaku reportažu naše redakcije.
Danas je tu
župnikom fra Stjepan Živković, susretljiv
i komunikativan fratar. Uz župnika dočekao nas je i bračni par Tufeković, Luca i Marko koji su nam
iz prve ruke objasnili kako se danas živi u Tišini.
Duša u Tišini, tijelo u Slavoniji...
Začudo, prva
informacija kada smo započeli razgovor nas je odmah ohrabrila. Iako smo znali
kako se u župu vratilo samo pet posto prijeratnih vjernika brojka od 140
obitelji i 240 duša ipak nudi kakvu takvu perspektivu za pastoralni rad.
„Vjernici jesu
starije životne dobi, ali ima desetak djece koja u školu idu u Grebnice ili
Tolisu. Tradicionalno su vezani uz crkvu. Rat i poplave su učinile to da župa
ima malo vjernika danas. Mnogi i dalje očekuju donacije, pogotovo poslije
poplava koje su osim obiteljskih domova oštetile crkvu i župnu kuću. U crkvi je
bilo oko 40 centimetara vode. Ljudi su pomagali, dolazili su i volonteri.
Većina župljana danas
je u Slavoniji, Đakovu, Osijeku, Županji, gdje su izbjegli u ratu. Dođu ovdje
vikendom, posebno ljeti. Vole svoju crkvu i kraj, idu na misu, može se reći kako
je posjećenost oko 70 postotaka“, rekao nam je župnik na početku razgovora.
Djeca u svojim
školama imaju vjeronauk te se priključe tamošnjim skupinama i za pričest i za
krizmu. Ministriraju i čitaju nedjeljom u svojoj župnoj crkvi, a kad je podjela
sakramenata fra Stjepan ode u Grebnice ili Tolisu kako bi ispratio podjelu
sakramenata svojim mladim župljanima.
Kada smo
pogledali fotografije iz ljetnog vremena uvidjeli smo kako je crkva za vrijeme
mise doslovce puna, a prostor oko crkve ispunjen vjernicima. I za vrijeme
molitvenih susreta, mise za bolesnike, ili proslave patrona okupi se više
stotina, pa i tisuća vjernika. Svojevrsni rekord napravljen je posljednjeg dana
kolovoza 2006. kada je na bolesničkoj misi bilo oko 10 000 vjernika.
Kako je tišina postala Tišina?
Uvidjevši kako
župa ipak nije pusta razmišljali smo o „čudnom“ imenu ove vjerničke zajednice.
Zanimalo nas je kako je ono nastalo. Pretpostavlja se kako je među prvim
propovjednicima na ovom području prije 600-tinjak godina djelovao fra Jakov Markijski, vikar Bosanske
vikarije i poznati propovjednik koji je osim rodne Italije boravio i u
Ugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji, Njemačkoj... Prema predaji cijelo je
područje dobilo ime Tišina zbog glasovitog „čuda” koje je učinio, to jest, stišao
žabe koje su ga ometale u molitvi.
Iako ovdašnji žitelji
danas imaju drugačiji naglasak za ime Tišine, značenje je očito isto.
Župu čini pet sela: Gornji Hasić,
Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Novo selo i Tursinovac, a pripada joj i dio sela
Odmut. „Najjača“ su sela Tišina i Hasići koja imaju po 40-ak kuća.
Crtice o župi
Kako smo već „bili
u prošlosti“ objašnjavajući nastanak imena sela, red bi bio zadržati se tu da bismo
saznali nešto više o proglašenju župe. Inače, Hrvatska Tišina je prvobitno bila
kapelanijom 1848. Župom je postala 1858. odvajanjem sela i zaseoka od Garevca i
Tolise. Prvotni zaštitnik župe bili su Sv. Petar i Pavao. Prva crkva u Tišini
od „postojanog materijala“ sagrađena je 1874. i održala se skoro sto godina. Vjernička
zajednica rasla je doseljavanjem iz Slavonije.
Zanimljivo je
primijetiti kako su se potomci doseljenika iz Slavonije u ratu, većinom,
iselili u Slavoniju. Stoga je logično zapitati: možemo li u budućnosti
očekivati ponovno doseljavanje Slavonaca?
Od 1970. do 1973.
izgrađena je nova crkva, a iz toga vremena datira i promjena zaštitnika. Naime,
na Petrovo je tradicionalno u Šamcu godišnji vašar te je iz praktičnih razloga
župa stavljena pod zaštitu Majčinstva Blažene Djevice Marije.
Kako je poznato za vrijeme posljednjega
rata župni stan i crkva su uništeni. Ostali su samo zidovi i željezni krovni
nosači.
Iz sakristije je također sve
opljačkano. Jedino je ostao kip za „Isusov grob“ kojemu je odsječena glava. Iz
župne kuće je sve odneseno: svećeničke stvari, knjige i komplet namještaj.
Zidovi su potpuno ogoljeni i devastirani. Župa je ostala i bez crkvenih knjiga:
matica krštenih, vjenčanih i umrlih, župnoga arhiva i svih knjiga koje su u
župnoj kancelariji skupljane i pisane skoro 150 godina; odnesene su i do danas
nisu vraćene. Očit je pokušaj brisanja svega katoličkog i hrvatskog.
Postoji i filijalna crkva u Gornjem
Hasiću. Ona je posvećena Sv. Anti i čudom je ostala skoro netaknuta u posljednjem
ratu. Župa je prije rata imala i drugu filijalnu crkvu u Novom Selu. To je
ujedno bila i grobljanska crkva. U ratu je minirana i skoro do temelja srušena.
Na teritoriju ove vjerničke zajednice
postoje groblja: Gornji Hasić, Novo Selo, Tišina i Bosanski Šamac, a sva su u
ratu bila devastirana.
Župa ima 20-ak duhovnih zvanja, deset
časnih sestara te 10-ak svećenika u franjevačkom i drugim redovima kao i
nekoliko dijecezanskih. U župi su prije rata služile časne sestre franjevke
Hrvatsko-bosanske provincije Krista Kralja.
Svakoga četvrtka prije mise se moli
krunica za mir, pomirenje i dobročinitelje.
Selo ima svoje ustaljene blagoslove
na kojima se okupi dosta svijeta.
Teške životne priče
Nakon povijesne
lekcije zanimalo nas je kako danas izgledaju međunacionalni odnosi. Sugovornici
su nam kazali kako postoji i Srpska Tišina te da su uvijek postojale dvije
Tišine. Prema njihovim riječima danas, nakon toliko vremena, nacionalnih
tenzija više nema. Može se reći da i Srbima trebaju Hrvati, ako ništa onda pred
izbore da se popune nacionalne kvote, a valja i dijasporska para koja puni
općinski proračun.
Kako nam je
rekao naš sugovornik i prakaratur Marko Tufeković, Hrvati mogu oprostiti, ali neće nikad zaboraviti što se događalo:
od ubojstava i protjerivanja do logora, kroz koji je prošlo nekoliko stotina ljudi
iz ovoga kraja zajedno s tadašnjim župnikom fra Jozom Puškarićem, i teškog izbjeglištva.
„Prakaratur sam
već godinu dana. Prije rata sam radio kao profesionalni vozač u inozemstvu.
Ovdje nas je bilo, kako smo već rekli, više od 5 000 Hrvata, a sada nas nema ni
600. Mladi su se vani snašli, a ovdje stari svijet umire. Dobra je stvar što se
pojedini vraćaju u mirovini, ili kao ja što sam se ranije vratio. To su osobne
stvari svake obitelji i pojedinca. Život župljana je težak budući da je riječ o
starijim ljudima koji ne mogu puno raditi niti se snaći. Sami se bore sa sobom
kako bi preživjeli“, rekao nam je prakaratur Marko.
U razgovor se
uključila i njegova supruga Luca koja je napomenula kako cijeli život živi u
Gornjem Hasiću. Za vrijeme rata su bili istjerani iz svoje kuće, ali čim se
stvorila prilika za povratak vratila se sa svojim suprugom. Naglasila je kako
je svagdje bila izbjeglica ili „dopetenec“ (došljak).
S njom smo
progovorili i o mjesnim običajima iz prošlosti.
„Imali smo kola,
pjesme i folklorne skupine. Sve smo to imali, a sada nemamo ništa. Prije je
skoro svako večer po jedna kuća dočekivala prelo. Momci, cure i žene su sjedili
pa se znalo naraditi ručnih radova. Vezlo se plelo i tkalo, a sad toga više
nema. Moj muž i ja smo bili jako slabog imovinskog stanja kad smo započeli svoj
zajednički život potkraj šezdesetih. Bili smo jako siromašni, ali je u kući
bilo uvijek veselja“, ispričala nam je Luca i spomenula tešku obiteljsku
tragediju 1985. kada im je dan poslije maturske večeri grom ubio sina na imanju
iza kuće. Bračni par Tufeković ima još dvoje djece koja žive u Njemačkoj.
Lijepa obnovljena crkva
Nakon razgovora
u župnom uredu obišli smo crkvu koja je poslije rata potpuno obnovljena i
ukrašena umjetničkim djelima u izvedbi Vladimira
Vlatka Blažanovića, slikar rodom iz Donjih Hasića sa zagrebačkom adresom.
„Velike zasluge
za obnovu idu prethodnom župniku fra
Josi Oršoliću koji je uz donacije i pomoć vjernih župljana obnovio crkvu. Zanimljiv
je veliki križ iznad oltara kojeg je uradio domaći akademski kipar Ivo Nedić koji živi u Novom Selu. Što
se tiče interijera još bi trebalo postaviti deset velikih lustera jer ponekad
se može pomisliti da je crkva mračna zbog vitraja koji su zatvorili prirodno
svjetlo. Oltar i ambon su rad domaćeg klesara Ante Lušića iz Grebnica. Sve je obnovljeno do 2010. Mnoge stvari se
još mogu uraditi ako se dobiju odgovarajuća sredstva“, rekao nam je župnik i
naglasio kako se lijepa crkva koju krase dvije velike ispovjedaonice nalazi u
središtu župe.
Na kraju
razgovora župnik je izrazio nadu kako će uz pomoć Božju i donacije dobrih ljudi
uskoro završiti uređenje interijera crkve.
Nekoć je
Hrvatska Tišina bila puna života. Ovdje su bili nogometni i odbojkaški klubovi;
održavali su se turniri; bilo je pregršt uspješnih sportaša. To je postojala i
najstarija poljoprivredna zadruga, a djeca su punila i tri područne škole.
Nažalost, toga
više nema iz dobro poznatih razloga, a pastoral se prilagodio novonastaloj
situaciji. Jedno je jasno, Katolička Crkva i njezini svećenici neće nikada
napustiti svoj puk.
Susreti povratnika
U posljednjih desetak godina pokrenut
je Susret povratnika župe Tišina koji za cilj ima razgovore i pregovore s lokalnim vlastima,
ali i s ministarstvima na višim razinama vlasti o pronalaženju načina i
mogućnostima obnove i povratka. Susret simbolično počinje u 12:05 sati, a
organizira se dvaput godišnje: početkom lipnja i početkom prosinca. Do sada je
organizirano 15-ak susreta na kojima su sudjelovali različiti ministri za
izbjeglice i raseljena lica, župani, načelnici Šamca i okolnih općina,
veleposlanici...
Konkretno je malo toga učinjeno,
masovnijeg povratka nije bilo. Srpski politički predstavnici se nikada nisu
ispričali za zlo učinjeno hrvatskom narodu u Tišini, deklarativno su za
povratak ali konkretno se slabo radi.
Kuća mira i Đinđić
Stara župna kuća
u Hrvatskoj Tišini, tik iza crkve, pretvorena je u Kuću mira, objekt koji je sjedište ureda IMIC Zajedno (Internacionalni multireligijski interkulturalni centar) za
Bosansku posavinu. Ured okuplja povratnike. U knjižnici mnogi traže duhovno
štivo, a moći će dobiti i zdravstvenu pomoć jer je u planu otvorenje
zdravstvene ambulante pod istim krovom Kuće
mira u trokatnom zdanju s 256 metara četvornih korisnog prostora.
Nažalost Kuća mira je u medijima u BiH, Srbiji i
šire došla na loš glas kada je odbijeno da se izgradi spomenik ubijenom srbijanskom
predsjedniku Zoranu Đinđiću. Protjeranom
hrvatskom narodu župe Tišina i općine Bos. Šamac pokušalo se nametnuti ono što
s njima, njihovom kulturom, prošlošću, sadašnjošću, nema apsolutno nikakve veze:
bista Đinđiću, srbijanskom političaru rodom iz Kruškova Polja. Kakvu vezu ima pokojni
političar Đinđić s Hrvatima u općini Bos. Šamac? Jedina poveznica Đinđića s
Hasićem i okolnim mjestima je njegovo rođenje u susjedstvu u Kruškovom Polju
odakle su i dolazili naoružani napadači 1992.
Nema komentara:
Objavi komentar