Azerbajdžan - pogranični sukobi, režim i ekstremizam

Azerbajdžan je država u istočnom dijelu Zakavkazja uz Kaspijsko jezero. Nalazi se između Gruzije, Rusije, Armenije, Irana te zauzima više od 86 000 km2 prostora. Prema posljednjem popisu, ima oko 9 milijuna stanovnika većinom Azerbajdžanaca (Azeri) 91%, a ostalo su Davestanci 2%, Rusi 1,3%, Armenci 1,3% i drugi. Vjernici su uglavnom muslimani, i to šijiti 63%, suniti 33%, a pravoslavcima Ruske Pravoslavne i Armenske Apostolske Crkve pripada 3,8% pučanstva. Katolika ima oko tisuću. Osnovni problem koji kršćani imaju je nesređen, skoro pa diktatorski politički sustav, muslimanski ekstremizam te neriješeni pogranični problemi s Armenijom koji posljednjih dana ponovno prerastaju u otvoreni sukob. 
 

Teritorij današnjeg Azerbajdžana tijekom povijesti pripadao je zaista velikom broju različitih carstava. Od 8. st. prije Krista naseljavala su ga plemena Medijaca, a kasnije je postao dio Perzijskoga Carstva. Sredinom 7. st. osvojili su ga Arapi, a u 11. st. Seldžuci. Godine 1231. napali su ga Mongoli, a potkraj 14. st. Timur Lenko, azijski osvajač i osnivač Timuridskoga Carstva. Od 15. do 18. st. u Azerbajdžanu su se prožimali osmanski i perzijski utjecaji.

Nakon Perzijsko-ruskog rata mirovnim ugovorima iz 1813. i 1828. dio teritorija predan je Rusiji, a poslije Oktobarske revolucije (1917.) u Azerbajdžanu djeluju radnički sovjeti. Sovjetsku su vlast 1918., uz pomoć Britanaca, srušili musavatisti, pripadnici azerbajdžanske Muslimanske demokratske partije, koji su proglasili neovisnu državu. U svibnju 1920. porazila ih je Crvena armija, a Azerbajdžan je proglašen Sovjetskom Socijalističkom Republikom.

Rat s Armenijom i otvaranje Zapadu

Nakon raspada SSSR-a Azerbajdžan je 1991. proglasio neovisnost, dok je od 1989. s Armenijom bio u sukobu oko Gorskoga Karabaha (enklave u Azerbajdžanu većinski naseljene Armencima), koji je prerastao u rat. Armenija je zauzela oko 20% azerbajdžanskoga teritorija uz Gorski Karabah kako bi ga povezala sa svojim državnim teritorijem. Od 1994. taj se problem pokušava riješiti pregovorima. Istodobno je Azerbajdžan obilježavala unutarnja nestabilnost: do 1995. izvršena su tri državna udara i dva neuspjela pokušaja, kao i smjene predsjednika dok nije uspostavljen režim Hejdara Alijeva.

On je Azerbajdžan otvorio zapadnim, uglavnom američkim, naftnim kompanijama radi iskorišćivanja bogatih kaspijskih naftnih ležišta i izgradnje novih regionalnih naftovoda, čime bi se smanjila ovisnost o Rusiji i dobila politička potpora SAD-a. Također, od 1992. Azerbajdžan je bio u sporu s Iranom oko granice, a postoji i zahtjev manjinskih Lezgina, njih oko 200 000, za ujedinjenjem sa sunarodnjacima u Dagestanu. 

U listopadu 2013. Ilham Alijev ponovno je izabran za predsjednika uz oporbene prosvjede. Prema Ustavu, Azerbajdžan je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti, a predsjednika na izravnim izborima biraju građani za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata, u čemu je i najveći problem s političkim sustavom jer praktično jedan čovjek može vladati doživotno.

Problemi s režimom

Kršćani Ruske Pravoslavne i Armenske Apostolske Crkve, kao i svi protestanti, nalaze se između dvije vatre. S jedne je strane državni aparat i režim dinastije Alijev, a s druge strane su različiti ekstremisti, kako vjerski, tako i nacionalni. Iako je zemlja službeno sekularna, režim posebnu pozornost daje kontroliranju vjerskih zajednica i Crkava iza plašta straha od ekstremizma. Prema međunarodnim izvješćima, razina prisluškivanja i nadgledanja je toliko nazočna da kršćani više ne znaju komu vjerovati. Još jedan pokazatelj koliki je pritisak na svećenicima i protestantskim pastorima jest činjenica da je njima lakše obavljati pastoralne zadaće unutar azerbajdžanskog naroda u susjednoj Gruziji i Iranu (koji se nalazi visoko na ljestvici vjerske netolerancije i kršenja sloboda) nego u matičnoj zemlji. Pritisak nad manjinskim Armencima je također velik zbog pograničnog spora sa susjednom Armenijom i višedesetljetnim međunacionalnim tenzijama. Također, zabilježen je problem koji imaju novokrštenici ako vode podrijetlo iz muslimanskih obitelji.

Problemi s registracijom

Zbog straha od ekstremizma državna su tijela nametnula tolika pravila i zahtjeve da je partikularnim Crkvama postalo virtualno nemoguće kompletirati registraciju za određeni pastoralni projekt. Zakon za registriranje koji je izmijenjen 2009. zahtijeva da vjerske zajednice i Crkve izvrše ponovnu registraciju, međutim odgovor iz državnog aparata često glasi „u procesu je dobivanje dozvole“ što može trajati veoma dugo.

Crkve i vjerske organizacije koje se nisu registrirale kao i vođe njihovih pastoralnih projekata mogu se suočiti s velikim novčanim kaznama i zabranama djelovanja. Tako se može reći da je ponovna registracija postala najveća prepreka djelovanja svih Crkava u Azerbajdžanu.

Može se dogoditi da Crkva koja ima višestoljetnu prisutnost u toj zemlji sada ne može izvršiti registriranje te postoji opasnost da se pretvori u kripto Crkvu ili nelegalnu vjersku zajednicu. Ako ne postoji registracija, sav pastoralni materijal može biti zaplijenjen za vrijeme policijske racije.

Svećenici i pastori dobivaju sudska i policijska upozorenja da ne smiju širiti „naučavanja Isusa Krista“ u Azerbajdžanu unatoč činjenici da Ustav te zemlje jamči vjerske slobode.

Objašnjenje je jednostavno: režim se boji da širenje kršćanstva neće okrenuti ljude prema Rusiji, dok bi širenje netradicionalnog islama okrenulo narod prema Iranu.

Iz predočenog je jasno kako u Azerbajdžanu nema krvavih progona koji postoje u nekim drugim zemljama, međutim problematično je to što jedna zemlja na vratima Europe ima tako tvrd stav prema vjerskim slobodama, a posebno prema kršćanima. Navedene restrikcije kao i pritisci na manjine koje demokratski svijet ne bi trebao poznavati navele su američku organizaciju Opendoors da Azerbajdžan stavi na 34. mjesto po razini progona kršćana u svijetu.

Staljin srušio katoličku crkvu

           

Nakon što je sv. Ivan Pavao II. 2002. posjetio Azerbajdžan, država je Katoličkoj Crkvi darovala zemljište u glavnome gradu Bakuu za gradnju crkve Bezgrješnog Začeća budući da je prema Staljinovoj odredbi jedina tamošnja katolička crkva srušena 1930. Katolička je zajednica u Azerbajdžanu vrlo mala i ima tek nekoliko stotina vjernika te još stotinjak katolika koji privremeno borave u zemlji.

Zamrznuti konflikt

Novi porast sukoba u Nagorno Karabahu poslije skoro 22 godine mira ponovno je u prvi plan izbacio ovaj „zamrznuti konflikt“ čije paljenje može imati daleko šire i opasnije posljedice. Teritorij Nagorno Karabaha i danas je, nakon više od 25 godina, predmet spora između Armenije i Azerbajdžana. Ove dvije zemlje koje dijele taj prostor počele su sukob tijekom 1988. još za vrijeme Sovjetskog Saveza. Raspadom zajedničke države, već 1991., izbio je pravi rat koji je trajao sve do 1994. kada je Rusija uspješno ugovorila primirje.

Od tada je bilo sporadičnih okršaja koji nisu ozbiljnije narušavali dogovor. Međutim, razmjena vatre, koja je uključivala tešku artiljeriju i avijaciju, prijeti da ovaj trusni prostor baci u nove ratove.

Protestanti su posebno na udaru

Tijekom uskrsnog vremena 2013. dva pastora male Baptističke Crkve u Azerbajdžanu dobila su novčanu kaznu od nekoliko tisuća eura zato što su predslavili službu. Na sudu su završili točno na Veliki petak gdje su, osim novčane kazne, dobili i upozorenje da će ako nastave sa svojim „aktivnostima“, dobiti veće kazne te uhićenje. Treba naglasiti da ovo nisu jedini problemi s kojima se susretala Baptistička Crkva u toj zemlji. Naime, u raciji nekoliko mjeseci prije prekinuta je služba te su zaplijenjene knjige, notni zapisi i ostali materijali.