Treći međudekanatski susret zakazan za
nadnevak 28. travnja 2016. u Travniku bio je povod da o aktualnim pitanjima i stanju
Crkve u BiH te hrvatskog katoličkog puka razgovaramo s jednim od sudionika tog
skupa preč. fra Stipanom Radićem...
Fra Stipan je rođen 1953. u Rumbocima. Nakon osnovne škole pohađao je Franjevačku
klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat u Kraljevoj Sutjesci, a Franjevačku
teologiju završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u Njemačkoj 1981.
Službovao je u: Breškama kod Tuzle, Vitezu i Zenici (župa sv. Ilije). U Zenici
je od 1992. do 1997. bio ravnatelj Caritasa pet zeničkih župa. Došavši
nakon rata u Sarajevo, 1997., tri godine je bio ekonom Provincije Bosne
Srebrene, a potom 12 godina ravnatelj Humanitarno-karitativne organizacije Kruh
sv. Ante. Sada je župnik u Lepenici te vd. dekana Kreševskog dekanata.
Preč. fra Stipane, na početku
nam recite, s obzirom da je riječ o tek trećem susretu na razini dekanata pa
možda ideja o takvu obliku susretanja još nije zaživjela u svijesti klera i
vjernika, što je to međudekanatski susret?
Na susretu u Travniku sudjeluju svi biskupi Bosne i Hercegovine,
njihovi generalni vikari, provincijali i dekani. Imajući u vidu ustrojstvo Katoličke
Crkve kod nas, može se reći da je to susret na visokoj razini, odnosno
kompetentnih službenika Crkve koji su zaduženi za organizaciju vjerskog života
od najviših institucija do baznih zajednica – župa. Bez obzira na to što Katolička
Crkva u Bosni i Hercegovini ne pokriva velik teritorij u svjetskim razmjerima,
svaki susret i razmjena mišljenja prigoda su za unaprjeđenje organizacije i
rada.
Crkveno je zajedništvo jedna od
njezinih temeljnih odrednica, stoga recite nam koliko međudekanatski susreti, s
obzirom da su relativno nova pojava, mogu pomoći u promoviranju zajedništva
među različitim dekanatima i župama Crkve u BiH, ali i svećenika uopće?
Zajedništvo na bilo kojoj razini, radilo se o manjem obiteljskom ili većem
crkvenom, nije nešto što se jednom izgradi i onda konzervira. Ono je podložno
stalnim promjenama bilo na bolje ili na gore i zato ga treba uvijek iznova
jačati na različite načine. Međudekanatski susreti dobra su prigoda da se
upoznaju drugi, njihova životna iskustva, njihova sadašnja stremljenja i da se
na temelju toga uspješnije izgrađuje zajedništvo u manjim zajednicama, kao što
su to dekanije unutar pojedinih biskupija. To je prigoda da se oko dobrih ideja
ujedini snage i lakše ih odjelotvori. Solidarnost je rado spominjani pojam kod
mnogih, a međudekanatski susreti test su koji omogućuje da solidarnost ne
ostane na pojmovnoj razini, nego da se pretoči u djelotvornu ljubav i
zajedništvo konkretnih akcija. Kroz susretanje, upoznavanje i zajedničke akcije
uklanjaju se mnoge barijere među ljudima.
Kako biste ocijenili crkveno
zajedništvo na prostoru BiH, ali također i na razini „Crkve u Hrvata“?
Kada se govori o crkvenom zajedništvu na prostoru BiH, treba biti vrlo
oprezan. Imajući u vidu neke slučaj/nesporazume može se olako ono negativno
procjenjivati, što se nažalost događalo i davalo lošu sliku. Ali ako se malo
bolje sagleda situacija i kontinuitet života Crkve na prostoru BiH, onda se
dobiva drugačija slika. Ne treba zatvarati oči pred negativnostima nego ih
sagledavati i rješavati, ali ni previdjeti sve ono što se pozitivno događa.
Uvjeren sam da Duh Božji ipak vodi Crkvu, a ne mi grješni ljudi, i da je on taj
koji uspješno kormilari na valovitom tlu BiH.Proteklo ratno vrijeme i vrijeme poraća pokazali su da u „Crkvi u Hrvata“
vlada zajedništvo koje se konkretiziralo kroz mnoge projekte i akcije. Da ga je
moglo i može biti i više – to je normalno.
Stječe se dojam da niti jedan narod
u BiH nije podijeljen kao hrvatski. Dijelite li to mišljenje i u čemu bi bio
korijen problema?
Dobro je biti samokritičan i uviđati vlastite negativnosti, odnosno
negativnosti svoga naroda. Međutim, ne smije se nikada odati pesimizmu i
realnost gledati lošijom nego li što jest. Postoje neke nepotrebne podjele
unutar hrvatskoga naroda u BiH, koje su razlog neostvarivanja pozicija i prava
koja mu pripadaju. Ipak ne vidim da se u tom pogledu puno razlikujemo od drugih.
Volio bih kada bismo se oko vitalnih interesa više slagali, uz poštivanje
pluralizma mišljenja.
Kako međudekanatski susreti mogu
pomoći u rješavanju konkretnih problema s kojima se susreću pojedine župe ili
dekanati?
Meni je ovo prvi susret te vrste i nisam kompetentan donositi neke
konkretne prosudbe. U dnevnom redu susreta vidim i točku pod kojom će se
govoriti o raspodjeli „milostinje solidarnosti“. Eto, to je već konkretna pomoć
u rješavanju problema nekih župa. Pretpostavljam da će biti govora i o drugim načinima
međusobna pomaganja.
Koji su danas, prema Vašem
mišljenju, najveći izazovi s kojima se susreće Crkva u BiH?
Osobno su mi stalno pred očima tri izazova: Kako naviještanje evanđelja učiniti
osuvremenjenim da postane izazov i privlačna snaga za sve veći broj onih koji
su samo formalno unutar Crkve; kako kod našeg naroda oživjeti svijesti o
vrijednosti života i žrtve; ili drugačije rečeno: kako povećati natalitet i na
koji način dati svoj doprinos da prestanu iseljavanja, posebno ona
„pomodarska?“ Crkve su nam sve praznije i sve je više „prigodnih“ vjernika ili
onih kojima Crkva služi samo kao servis za podjeljivanje sakramenata čiji je
učinak vrlo upitan. Dodaju li se tomu, uz ratno stradanje, dva posljednja
izazova, budućnost nije ružičasta.
Imali ste priliku osjećati bílo
naroda tijekom posljednjega rata. Što biste rekli kako danas taj narod „diše“?
Je li izgubio nadu?
Proveo sam ratno i poratno vrijeme u Zenici i bio svjedok nesigurnosti koja
nikomu nije jamčila da će on i sve ono što ima dočekati sutrašnji dan. Unatoč
tomu ostajala je nada. Ja sam se nadao da će to biti izazov za većinu da se
okrenu pravim i neprolaznim vrijednostima, koje se ne postižu bez žrtve i koje
se ne gube u tami noći. Nažalost, nisam siguran da se to ostvarilo. Svi bismo
željeli što udobniji život sa što manje žrtve. I danas je sve više onih koji
jure za „punim loncima“. U toj jurnjavi, ne postižući željeno, neki gube nadu u
bolje sutra i vjeru da se isplati za neke vrijednosti žrtvovati, kao što su
npr. dom i domovina. Nesposobna i korumpirana politika, koja i dalje urušava
gospodarstvo, samo ubrzava njihov hod u tom pravcu. Ipak, „nada zadnja umire“.
Unatoč svim izazovima, vjerujem u budućnost Crkve i naroda na ovom svetom,
mučeničkom bosanskom tlu.
Svjedoci smo kako se pred našim
očima odigrava skoro pa, nećemo pretjerati ako kažemo, egzodus hrvatskog katoličkog
pučanstva... Recite nam može li se očekivati konkretna akcija koja će poteći s
ovakvog međudekanatskog susreta?
Svi smo mi svjedoci nestanka hrvatskog katoličkog pučanstva na ovim
prostorima. Uvijek iznova slušamo i čitamo različite izjave, deklaracije i
zaključke u tom pogledu. Možda će se nešto od toga ili slično pojaviti i s
međudekanatskog susreta. Ja ne da ne očekujem, nego ne vidim mogućnost neke
konkretne akcije koja bi dovela do većih konkretnih rezultata. Sigurno ćemo
razgovarati o tome, propitivati se što možemo učiniti. I ne bi se smjelo
dogoditi da ništa ne učinimo. Ali bez šire društvene akcije, bez promjene na
bolje stanja u cijeloj državi, bez otvaranja radnih mjesta i poboljšanja
životnog standarda, ne mogu se očekivati veći konkretniji rezultati. Ipak, ne
gubimo nadu: učinimo ono što možemo!
Na prošlogodišnjem zasjedanju
razmišljalo se o povezivanju velikih i vjernicima bogatih župa s onim manjim kako
bi im bili, prije svega, duhovna i moralna, ali i materijalna potpora u
nastojanju da opstanu svoji na svome... Ima li konkretnih primjera koji su već
zaživjeli?
Već sam spomenuo našu međusobnu solidarnost. Uspostavljena su tzv.
„kumstva“ između bogatijih i siromašnijih župa, kako unutar BiH, tako i sa
župama u Hrvatskoj. Sve su to mali koraci i još manji pomaci u odnosu na
stvarne potrebe.
Postoji li među Hrvatima strategija
opstanka s obzirom na aktualnu situaciju i što bi, prema vašem mišljenju,
trebalo činiti na ovom planu?
Nekako se previše cijelo poratno vrijeme govori o strategiji opstanka
Hrvata u BiH. Čini se to i danas. Osobno vidim pozitivan pomak u tom pogledu.
Prije se govorilo o tome, a istodobno BiH prikazivalo kao „nakaradu“ u kojoj se
ne isplati živjeti i čija se smrt priželjkivala. Danas je sve čujniji govor o
BiH kao našoj pravoj domovini, iako nam je uvijek draga „lijepa susjedna naša“!
Očekujem da se nastavi u tom pogledu govoriti i djelovati. Uz sve druge
potrebne strategije bilo bi nužno što prije razviti strategiju o pomoći
obiteljima s brojnom djecom, kako bi se povećao natalitet. Trebalo bi to činiti
možda i nauštrb nekih sadašnjih prioriteta. Kada je riječ o malobrojnim radnim
mjestima, trebalo bi dati prednost članovima/roditeljima tih obitelji, a ne
stranačkim „poslušnicima.“
Kako franjevačko iskustvo preživljavanja
u teškim vremenima Otomanskog Carstva može pomoći Crkvi u nadvladavanju izazova
današnjice?
Na franjevačko iskustvo preživljavanja u teškim vremenima Otomanskog Carstva
pozivaju se mnogi. Posebno to čine franjevci. To iskustvo ima svoju neprolaznu
poruku, kako za franjevce, tako za cijelu Crkvu. Dvojim da to sve više ne
postaje samo putokaz koji ne slijedimo. Franjevci onog vremena slijedili su taj
mukotrpni, trnoviti put zajedno sa svojim narodom. Bili su mu duhovni vođe,
učitelji opismenjavanja, liječnici i sve ono što je ustrebalo na tom putu. Nisu
za sebe tražili povlastice i udobnije smještaje. Obična seoska koliba bila im
je dovoljna da navijeste evanđelje i pruže potrebnu pomoć. Ljudi su ih
zavoljeli i slijedili jer su u njima prepoznali sebe. Može li se to reći za nas, današnje franjevce i uopće katoličke službenike?
Na put dosta stručno upućujemo. A slijedimo li ga ili samo drugima pokazujemo?
Nismo li se u mnogočemu odvojili od naroda i postali „profesionalni službenici“,
a ne poslužitelji evanđelja i životni suputnici? Ukoliko želimo biti ono za što
se predstavljamo, trebamo biti vjerodostojniji i imat ćemo više sljedbenika,
odnosno suputnika. Ne trebamo se vraćati u kolibe i srednji vijek. Dovoljno je
da budemo s narodom i uz narod, pa će naše naviještanje imati veći učinak.
Nema komentara:
Objavi komentar