Tanzanija - afrička oaza mira kojoj prijete terorizam i radikali

Tanzanija je velika i mnogoljudna država u istočnoj Africi koja se nalazi između Ugande, Kenije, Mozambika, Malavija, Zambije, DR Konga, Ruande i Burundija. Obuhvaća 945 090 km² teritorija na kojem živi oko 50 milijuna stanovnika od kojih je skoro polovica katolika. Riječ je o veoma siromašnoj i pučanstvom šarolikoj zemlji koja je, između ostaloga, poznata jer je na njezinu teritoriju, zahvaljujući bombaškim napadima na američko Veleposlanstvo 1998., Al-Qaida postala planetarno aktivna i prepoznata.
 

Povijest Tanganjike i Zanzibara, ujedinjenjem kojih je nastala današnja Tanzanija, usko je isprepletena. Prastanovnici Tanganjike bila su bušmanska plemena, a Zanzibar je bio naseljen narodima iz skupine Bantu. Izvan obalnoga pojasa nakon doseljenja naroda iz skupine Bantu oblikovali su se mnogobrojni plemenski savezi, a jezik skupine Svahili postao je jezikom sporazumijevanja afričkih naroda skoro cijele istočne Afrike.

Od 1503. Zanzibar i obalno područje Tanganjike bili su pod vlašću Portugalaca sve do 1698. kada su ih protjerali Arapi iz Omana. Godine 1861. Zanzibar se odvojio od Omana i postao samostalnim sultanatom.

Prvi europski istraživači Tanganjike bili su Nijemci Johann Ludwig Kraff i Johannes Rebmann, koji su 1840-ih ispitivali područje oko Kilimandžara, te britanski istraživači R. F. Burton i H. J. Speke koji su 1858. otkrili jezera Tanganyiku i Viktorija.

Njemačkoj je, sporazumima s Velikom Britanijom 1886., pripala Tanganjika te je 1888. osnovano Njemačko istočnoafričko društvo, a 1890. uspostavljena je kolonija Njemačka Istočna Afrika. Protiv vladavine njemačkih kolonijalista već je 1888. buknuo muslimanski ustanak, a 1891. ustanak plemena Hehe i Masai. U Prvom svjetskom ratu Nijemci su četiri godine branili Njemačku Istočnu Afriku od savezničke vojske, a nakon rata Liga naroda je 1922. podijelila tu koloniju u dva mandatna područja: Velika Britanija dobila je Tanganjiku (od 1890. Zanzibar je bio britanski protektorat), a Belgija Ruandu.

Ujedinjenje otočja i kopna

Postavši, godine 1946., starateljskim teritorijem UN-a, Tanganjika je i nakon Drugog svjetskog rata ostala pod britanskom upravom. Neovisnost je ostvarena 1961., i to, začudo, mirnim putem, a sa Zanzibarom je 1964. stvorena Republika Tanganjika i Zanzibar koja je malo kasnije preimenovana u Tanzaniju. Sredinom 1960-ih bio je uspostavljen socijalistički sustav vladanja te je bila provedena nacionalizacija, a od sredine 1980-ih Tanzanija postupno napušta državno-planski model i preusmjerava se na tržišno gospodarstvo. Početkom 2000-ih siromašno je bilo oko 36% stanovnika, a gospodarstvo je među najnerazvijenijima u svijetu i ovisno o međunarodnoj pomoći.

Teško shvatljiva situacija

Kako bi se razumjela situacija u kojoj se nalaze tanzanijski kršćani, moraju se uzeti u obzir različiti sociološki, politički i povijesni događaji u zemlji tijekom više stoljeća. Prije svega treba napomenuti kako su na otočju i dijelovima priobalja kršćani manjina i tu imaju najveće probleme dok u sjeverozapadnim dijelovima zemlje predstavljaju većinu i žive u miru. Također, riječ je o zaista, narodima i jezicima, raznolikoj zemlji te mjestu gdje se isprepliću brojni postkolonijalni utjecaji.

Kada se završila britanska okupacija, 1963. zemlja je postala socijalistička. Osim tog promašenog političkog uređenja koje je nanijelo dosta gospodarske štete, postoji konstantna prijetnja islamskih militanata iz okolnih zemalja. Dovoljno je samo zaviriti u vijesti koje dolaze iz Tanzanije i može se zamijetiti kako je to jedna tužna priča o stalnim bombaškim napadima, paljenju crkava, ubojstvima te neprekidnim međuvjerskim napetostima tamo gdje su kršćani manjina. Također je nazočan i pokret za osamostaljenje Zanzibara.

Zbog svih nabrojanih problema, siromaštva, tranzicije, radikalnog islama na otočju i priobalju, upada terorista Al-Shabaaba iz okolnih država, Open Doors organizacija koja vrši monitoring zemalja u kojima se proganjanju kršćani, stavila je Tanzaniju na 36. mjesto od 50 najkritičnijih država.

Tanzanijski Babilon

U Tanzaniji se govori oko 120 jezika koji pripadaju svim velikim porodicama afričkog kontinenta. Službeni status imaju engleski i svahilski, a brojem govornika ističu se još jezici asu, bena, gogo, ha, haja te još 20-ak jezika... Prema procjeni iz 2012., u Tanzaniji živi oko 49 600 000 stanovnika uglavnom Bantu crnaca (95% ili oko 130 naroda), među kojima su najbrojniji pripadnici skupina Sukuma (9,5%), Hehe i Bena (4,5%)... U primorju žive Arapi i Svahili (mješanci Azijaca i crnaca Bantu), a u gradovima Pakistanci i Europljani. Sjevernu i središnju Tanzaniju naseljavaju hamitski Masaji i narodi srodni Bušmanima. Po vjeri je gotovo podjednako muslimana i kršćana, dok je na otoku Zanzibaru čak 98% muslimana. Snažna je i prisutnost različitih domorodačkih vjera pogotovo u zabačenim područjima.

Na svu sreću nema problema između plemena. Tanzanija je poznata i kao zemlja u kojoj djeluje nekoliko hrvatskih misionara. U intervjuu za Katolički tjednik misionar don Dražen Klapež je 2014. rekao kako je Tanzanija (kopneni dio) za sada u miru, međutim okolne države imaju dosta problema.

Kako je Al-Qaida postala svjetski poznata?

Prije napada na njujorške blizance 2001. Al-Qaida zajedno s Osamom bin Ladenom bila je poznata samo manjem broju laika te stručnjacima za terorizam. Međutim, bombaški napadi na američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji 1998. bili su uvertira za ono što je svijetu pripremala Al-Qaida i pridružene joj terorističke organizacije. Simultani napadi 7. kolovoza 1998. u Dar es Salemu i Nairobiju ubili su 200 ljudi, a napadači su povezani s egipatskim militantima koji su opet bili u uskoj vezi s Bin Ladenom i Al Zarkavijem tj. Al-Qaidom. Tako je ta teroristička organizacija na svjetsku pozornicu svojim nedjelima ušla upravo na teritoriju Tanzanije.

Stalni napadi na crkve i svećenike

Tijekom veljače i ožujka 2014. islamski su militanti izveli nekoliko simultanih napada na crkve i pastoralne objekte u Zanzibaru. Podjednako su napadnute i protestantske i katoličke bogomolje, a detonacije su se čule kilometrima uokolo. Separatistička muslimanska organizacija Buđenje prijetila je kršćanima i godinama ranije. Također, muslimanski su ekstremisti 13. rujna 2013. bacili kiselinu na katoličkog svećenika Josepha Anselma Mwangambua kada je izlazio iz internet caffea u Zanzibar Cityju. Pretpostavlja se da su islamski ekstremisti ubili u veljači 2013. vlč. Evaristusa Mushija također katoličkog svećenika, dok je na Božić 2012. iz pištolja upucan još jedan svećenik. Udruga Christian Solidarity Worldwide  prijavila je kako su bande tijekom godina pljačkale, palile i oštetile najmanje 20 crkava i pastoralnih objekata nazvavši te čine „novim sofisticiranim i planiranim napadima“ na kršćanske zajednice.