Papa Franjo je 13. ožujka 2015. najavio izvanrednu Svetu godinu milosrđa koja
započinje na svetkovinu Bezgrješnog začeća 8. prosinca i traje sve do 20.
studenoga 2016., tj. do svetkovine Krista Kralja. Želeći saznati nešto više o
milosrđu, njegovim definicijama, kao i korelaciji između pravde, caritasa i
milosrđa, svoja pitanja smo uputili profesoru dogmatske teologije na
sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Mariju Bernadiću.
Dr. Bernadić je rođen
1975. u Sarajevu u župi Presvetog Trojstva. Nakon završetka
filozofsko-teološkog studija zaređen je za svećenika 2001. U okviru Instituta za
sistematsku teologiju pri Leopold - Franzens univerzitetu specijalizirao se u
području dogmatske teologije pod vodstvom dr. Jozefa Niewiadomskog.
Svoju doktorsku tezu obranio je 2009. nakon čega je imenovan višim asistentom i
predavačem pri katedri dogmatske teologije na KBF-u u Sarajevu te na
Katehetskom institutu u Mostaru. Osim toga obnaša dužnost nadstojnika
fakultetske knjižnice i pastoralnog suradnika na župi sv. Josipa na Marijin
Dvoru, te je i generalni tajnik prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.
Poštovani prof. Bernadiću, za početak recite nam što
je to zapravo milosrđe po svojoj definiciji?
Pojam milosrđa se
uobičajeno javlja u svezi s jednim slobodnim i dragovoljnim praštanjem nečije
krivice ili zaslužene kazne. Isto tako, riječ milosrđe
pretpostavlja i jedno slobodno i dragovoljno pružanje pomoći, kako materijalne,
tako i one duhovne, i to bilo komu tko se našao u potrebi i nevolji. U tom
kontekstu važno je napomenuti da se ne može govoriti o činjenju milosrđa ako je
to nekomu dužnost činiti. Na primjer, ako roditelj svome djetetu kupi nove
cipele, to svakako nije milosrđe jer mu je ovo bila roditeljska dužnost. Dakle,
milosrđe po sebi uvijek podrazumijeva stanovitu nezasluženost kod onoga koji
nešto prima, kao i neuvjetovanost od strane onoga koji nešto daje. No, postoji
i jedan drugačiji teološki vidik glede ove zasluženosti ili nezasluženosti
milosti. Tako kad se u našoj teologiji
stvaranja govori o dobroti stvorenja, kaže se da stvorenje u konačnici nije
dobro ni po svojoj korisnosti, niti po svojoj estetici, već samim tim što je
stvoreno od Boga. Ovo bi u konačnici značilo da svatko ipak zaslužuje milosrđe,
ali ne jer je to sam zaslužio, nego zato što je stvorenje Božje! Isto tako, po
ovome bismo svi bili i dužni činiti djela milosrđa, čak i kad nam to nije
dužnost, jer Božja stvaralačka ljubav je ona koja nas na to poziva i potiče!
Što onda znači biti milosrdan?
Možda bi ovdje bilo bolje
pitati na koji sve način čovjek može biti milosrdan, jer načina i mogućnosti u
činjenju djela milosrđa je izgledno puno više nego što se to prosječnom
vjerniku čini. U ovom smislu spomenut ću ono što je svaki katolik već učio na
vjeronauku. Tako postoje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna su: gladna
nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i
zatvorenika pohoditi, roba otkupiti i mrtvog pokopati. Duhovna djela milosrđa
su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika prekoriti, žalosna i nevoljna
utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi te za žive i mrtve
Boga moliti. Vidimo da ovoga ima dosta za učiniti. Stoga bismo rekli da se
milosrđu ne može pristupati partikularno i sporadično. Na primjer, ako netko
ponekad učini neko djelo milosrđa samo zato jer smatra da je krajnje vrijeme da
za promjenu učini i nešto dobro, kako bi se malo dodvorio Bogu, taj svakako
nije milosrdan čovjek. Biti milosrdan podrazumijeva u sebi prihvaćanje jednog
cjelovitog kršćanskog načina življenja, djelovanja i razmišljanja.
U katoličkoj teologiji i vjerničkoj praksi znamo za
Božansko milosrđe. Možete li nam nabrojati koji su to glavni oblici štovanja
Božanskog milosrđa?
Među katoličkim vjernicima
danas je vrlo popularna pobožnost „Krunice Božanskoga milosrđa“ i to je svakako
dobro. Vjernici na taj način prizivaju na sebe Božansko milosrđe, a ovo po sebi
opet nikada nije jednosmjerno. Odnosno, milosrđe je, s jedne strane gledano,
uvijek dar, ali ono je istodobno i poziv onomu koji ga prima, da i on tako živi
i djeluje prema drugim ljudima. U širem smislu, svaka kršćanska molitva i
pobožnost odvija se u svjetlu milosrđa. Naime, mi se i molimo Bogu upravo zato
jer vjerujemo da je on milostiv i milosrdan. Da nije tako, ne bismo ni molili.
Može li se između milosrđa i pravde staviti znak
jednakosti ili pak isključivosti?
Pravda i milosrđe svakako
nisu jedno te isto. Riječ je o dvama različitim pojmovima. Međutim, pravda bi
uvijek trebala računati s milosrđem, isto kao što bi i milosrđe sa svoje strane
trebalo paziti na to da pravda ne bude povrijeđena. O tome lijepo govori papa
Franjo u svojoj apostolskoj buli Misericordiae
vultus (Lice milosrđa). Naime,
vidjeli smo već ranije da je ono „grješnika prekoriti“ jedno od sedam duhovnih
djela milosrđa. Isto tako, mnogi ljudi griješe jednostavno iz neznanja, a
„neuka poučiti“ je također izričito djelo duhovnog milosrđa. Upravo o tomu
govori i papa Franjo u spomenutoj buli. Pravda, da bi bila i ostala pravda, ne
smije olako i bez upozorenja okrutno kažnjavati prijestupnike. U tom slučaju
zapravo više ne bismo ni mogli govoriti o pravdi, nego o nekakvoj velikoj
nepravdi i strahovladi. Ali isto tako ni milosrđe se sa svoje strane ne bi
smjelo izroditi u nekakav trajni paravan za pokriće tuđih grijeha i nepodopština.
Vidimo, pravda i milosrđe su donekle suprotstavljeni pojmovi, s tim da se ovdje
radi o pozitivnoj suprotstavljenosti … međusobno se dovode u ravnotežu i pravu
mjeru.
Isus je govorio, naglašavao i životom svjedočio
svojim učenicima da budu milosrdni kao što je „Otac nebeski“. Čini se kako je
milosrđe u samom središtu Radosne vijesti, ali nije u središtu baš svakog
vjernika?
Rekao bih da, nažalost,
živimo u poprilično nekrjeposnim vremenima. Krjepost po sebi podrazumijeva
postojanje stanovitih trajnih stanja i raspoloženja kako bi se permanentno
činilo dobro i izbjegavalo zlo. Danas se počesto susrećemo s nečim što se
naziva situacijska etika. U tom smislu
današnji ljudi su počesto oholi, sebični i puni sebe… sve dok se ne nađu u
nekoj nevolji. Tada se obraćaju Crkvi za pomoć i čini se da im koncept milosrđa
postaje posve razumljiv. Međutim, kada nevolja prođe, oni se lako vrate na
staro. No, s druge strane, imamo razloga
vjerovati da ovakvo ponašanje i nije novijeg nadnevka i vijeka. U tome smislu
mogli bismo se prisjetiti i one evanđeoske scene kada Gospodin liječi deset gubavaca.
Nakon što su obavili - za to predviđene - zakonske obveze kako bi se punopravno
vratili u društvenu zajednicu, samo se jedan vraća do Isusa da bi mu zahvalio. Gospodin
tada pred mnoštvom pita: „A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji
bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca“ (Lk 17,18)? Martin
Luther jednom prilikom reče da se ništa brže ne zaboravlja od primljena dobročinstva,
a ništa sporije od nanesene uvrjede. Ima toga još … U našem narodu se kaže:
„Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet zatreba
pomoć!“ A Meša Selimović bi nadodao ono svoje strahovito: „Čuvaj se
onoga kome si pomogao!“ Sve ovo govori u prilog postojanja jedne iznimne
ljudske nezahvalnosti i tvrdokornosti, a što po sebi evanđeosku logiku milosrđa
dovodi u veliku kušnju. Tako, mnogi ljudi ispočetka duboko vjeruju u evanđeoske
ideale, ali s vremenom otvrdnu … nakon brojnih susreta, što s nezahvalnošću,
što s učestalim iskorišćivanjem od strane tobožnjih nevoljnika, na kraju
jednostavno zaključe ono: „Dobar ili lud, jedno te isto!“ Stoga ostaje pitanje
kako se danas boriti za milosrdne evanđeoske ideale? Crkva raspoznaje da su
evanđeoski ideali još uvijek mogući, ali samo u duhu Crkvenog zajedništva.
Naime, milosrdni pojedinci, kako vidimo, često bivaju potopljeni u mutnim
vodama nekrjeposna svijeta, no milosrdna zajednica će uvijek naći načina kako
bi svjedočila i opstala.
U svijetu u kojem živimo milosrđe se, dakle, pomalo
smatra slabošću. Nemilosrdno se „gazi“ sve slabije od sebe i čini se kako
društveni napredak leži upravo u tom nadmetanju kroz život. Može li se onda
reći kako je milosrđe pojam koji pripada nekom drugom vremenu, ali nikako
sadašnjosti?
Vjerojatno je da smo s onim prethodnim dali barem djelomičan odgovor i na
ovo pitanje… Mi ne možemo danas jednostavno znati koje je vrijeme u povijesti
bilo najgore za život u vjeri, no jedno je gotovo pa sigurno: na ovom svijetu
nikad nije bilo lako biti dobar i svet! Isto tako važno se prisjetiti onoga da
Gospodin nikada nije obećao podršku nekom pojedinom izoliranom vjerniku, nego
samo zajednici vjernika. „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u
moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20). Tako se susrećemo s nemalim
paradoksom. Naime, grješnici i pravednici nerijetko pate od potpuno istog
korijenskog problema, a to je radikalni individualizam. Jedan se pokušava
ostvariti materijalno, a drugi duhovno, i tu se još čini kako među njima
postoji neka značajna razlika. Međutim, obojica se pretežito pokušavaju ostvariti
samo za sebe te mimo drugih ljudi… Vidimo, tu su kao jedan!
A sada još nešto glede
onih „evolucijskih natruha“… Naime, mnogi su se pokvarenjaci u povijesti
pozivali na evolucijsko nadmetanje kao na legalni i prirodni pokretač svoga ponašanja
i djelovanja. Ali pri tome su u nečemu pogriješili, kao što su, između ostalog,
pogriješili i u većini toga drugog. Evolucija govori o nadmetanju među vrstama,
ali ne i o nadmetanju unutar pojedine vrste. Na primjer, vukovi love jelene,
ali se pri tomu vukovi ne love međusobno. Istina, unutar same vučje vrste, kao
u ostalom i unutar drugih životinjskih vrsta, postoji uvijek nešto i od onog
lokalnog nadmetanja. Tako mužjaci se bore oko naklonosti ženki, čopori se
međusobno bore oko teritorijalnih granica, međutim ovakvi „lokalni“ sukobi vrlo
rijetko završavaju s fatalnim posljedicama. Dovoljno je da netko od rivala
odstupi od borbe i onaj drugi ga više neće ugrožavati! Jednostavno, priroda je
u svako živo biće upisala stanovitu obazrivost prema pripadnicima svoje
vlastite vrste. Nažalost, iznimke postoje, a u ovom smislu najveća iznimka je
sam čovjek. Stoga bismo mogli sa sigurnošću reći to kako čovjek nema problema s
prirodom, nego s grijehom koji po sebi i nije ništa drugo doli svjesna i
hotimična povreda zakona, kako onog božanskog, tako i ljudskog, pa i onog
prirodnog.
Uklapa li se milosrđe u Isusov koncept okretanja
drugog obraza?
Isusov koncept „okretanja
drugog obraza“ po sebi se tiče oprosta, a oprost uvijek stoji u službi
milosrđa. Dodao bih svakako da navedeni koncept treba biti shvaćen u širem
biblijskom kontekstu. Naime, ovako sam po sebi za vjernike počesto može
izgledati zastrašujuće, naprosto kao da nam se ovim sugerira nekakvo štetno i
autodestruktivno ponašanje. Stoga bismo se uz ovo ponovno morali podsjetiti
onog „grješnika prekoriti“ i „neuka poučiti“. U konkretnom slučaju, neuzvraćanje
udarca treba služiti neraspirivanju daljnjeg nasilja, no onda bi sa svim
mogućim argumentima trebalo suočiti prijestupnika s njegovim nedopustivim i
neodrživim ponašanjem. Milosrđe jednostavno voditi treba k rastu i
oplemenjivanju osobnosti, a ne nekoj paušalnoj amnestiji i amneziji!
Iako je vrlo bitan osobni pristanak i svakodnevni
angažman kako bi milosrđe bilo životni stav, je li ono ponajprije Božji dar?
Bog je nesumnjivo izvor
svakog milosrđa, i mi ne možemo biti milosrdni mimo ili prije Njega. Ovo je ono
što bi svatko trebao znati, a dalje od ovoga susrećemo se s iznenađujuće teškim
teološkim pitanjima. Naime, već se u ranom kršćanstvu postavlja pitanje može li
se sam čovjek opredijeliti za Božju milost, ili je i to što se opredjeljuje
zapravo znak da je već zahvaćen Božanskim milosrđem? U konačnici, ovo se
pitanje tiče stanja ljudske slobode nakon Adamova grijeha, odnosno je li grijeh
u potpunosti uništio ljudsku slobodu ili ju je samo oslabio? Zatim, tu je i
pitanje načina djelovanja Božje milosti prema grješniku … Zahvaća li ga ona
izvanjski, primjerice dobrim primjerima drugih ljudi, ili uviđanjem Božjeg
stvaralaštva iz sređenog reda i harmonije prirode, ili se ovaj poticaj mora
dogoditi posebno i izravno od samog Boga, i unutar srca svakog čovjeka? Tu se
svakako nadovezuje i pitanje posredništva milosti. Posreduje li se ona putem
Crkve i njezinih sakramenta, ili se to ostvaruje na neki izravniji način između
samog Boga i čovjeka-grješnika? Koga sve ovo više zanima, bojim se da će morati
upisati studij teologije!
Je li milosrđe temeljni pokretač institucije
Caritasa?
Na ovo pitanje bih
odgovorio u svakom slučaju pozitivno, s tim da je za ispravno razumijevanje
svrhe i cilja Caritasa potrebno i ispravno razumijevanje samog koncepta
milosrđa. Naime, ljudi danas počesto gledaju na Caritas kao na nekakvu
humanitarnu organizaciju čija je temeljna zadaća raspodjela materijalne
humanitarne pomoći, a Caritas to po sebi nije. U Crkvi se za Caritas kaže da je
on prvenstveno pastoralna institucija! Što se time želi reći? Pa Caritas bi
trebao podizati svijest o milosrdnom djelovanju među svim vjernicima Katoličke Crkve,
te bi upravo s njima i među njima trebao posredovati u konkretiziranju
kršćanske brige i ljubavi prema nevoljnicima. Isto tako, da bi se ovim
nevoljnicima na kraju adekvatno pomoglo, njima obično neće biti dovoljna samo
materijalna, nego i duhovna,
savjetodavna, pravna, kao i edukativna pomoć. Vidimo, Caritas je nešto puno
veće i šire od onoga za što ga mi počesto držimo, kao što je i pojam milosrđa
po sebi uvijek veći i uzvišeniji od naših uobičajenih pretpostavki o tomu!
Izvanredni jubilej milosrđa će imati za geslo Milosrdni
poput Oca koje je preuzeto iz Lukina evanđelja. U buli Jubileja Lice
milosrđa papa Franjo poziva vjernike da radosno čine duhovna i tjelesna
djela milosrđa kako bi „probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom
siromaštva“ i proglasili slobodu sužnjima suvremenih ropstava. Kako to
komentirate?
Papa Franjo u usporedbi s
dosadašnjim papama dolazi iz jednog drugačijeg teološkog i životnog konteksta.
U primjetnom suglasju s južnoameričkom političkom
teologijom, kao i s njom srodnom teologijom
naroda, ovaj Papa stavlja snažan naglasak na konkretnu vjerničku praksu. U
skladu s tim, moglo bi se reći da mu onaj specifični verbalno-teološki
perfekcionizam, kao ni poslovično važna politička korektnost današnjice, i nisu
visoko na listi prioriteta. Rekao bih da Crkva za njega u prvom redu nije nešto
apstraktno i simbolično. On vjeruje u Crkvu koja će biti na ulici, među
narodom, osobito u blizini onih najugroženijih, i od društva odbačenih. Isto
tako, rekao bih da ni samo zlo za njega nije neki misteriozan i apstraktan
koncept. Tomu naprotiv, on govori najčešće o konkretnom zlu: o izrabljivanju,
korupciji, nesuvislu iskorišćivanju prirodnih resursa, nebrizi za mlade,
nebrizi za zemlje „trećeg svijeta“, o sukobima među ljudima, kako onim malim –
verbalnim, tako i o onim velikim – ratnim. Upravo jer je zlo na svijetu tako
konkretno i realno, on neumorno propagira i kršćansku vjeru koja će biti
izrazito konkretna i realna u činjenju dobra!
I na kraju možete li nam reći zbog čega je papa
Franjo upravo sljedeću godinu izabrao za godinu Božanskog milosrđa?
Pa rekao bih da je tako
izabrao iz sličnih razloga zbog kojih ste Vi meni postavljali i sva ova prethodna
pitanja. On primjećuje to kako su svijet, pa i sama Crkva danas pogođeni
svojevrsnim zaboravom milosrđa. Zbog toga je i proglasio ovu godinu. Želi da se
o milosrđu ponovno promišlja; želja mu je da crkvena vrata u idućoj godini što
češće budu otvorena, a svećenici što više na raspolaganju za sakrament sv. ispovijedi.
Želja mu je ponovno potaknuti hodočasnički duh u Crkvi, da iz te svojevrsne
duhovne obnove zatim poteku i dobra djela, dostojna izabranika Božjih.
Nema komentara:
Objavi komentar