Katar - islamski radikalizam i sponzoriranje terorizma

  Katar (Qaṭar) je pustinjska država na obali Perzijskoga zaljeva koja graniči samo sa Saudijskom Arabijom. Obuhvaća 11 607 km² što je skoro četiri puta manje od površine BiH. Prema procjeni za 2014., u Kataru živi oko 2 milijuna stanovnika. Većinu čine Arapi (40%), pa onda Pakistanci (18%), Indijci (10%), Iranci (10%) te Nepalci i Filipinci. Po vjeri su uglavnom muslimani (83%), pretežito suniti, a islam je službena religija. Osnovni problem koji imaju kršćani, strani radnici, su teški uvjeti života zbog segregacije te nepostojanje religijskih sloboda. Osim toga, ova poluotočna zemlja jedan je od glavnih sponzora terorizma na Bliskom istoku.

 

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjega Katara mogu se pratiti od kamenoga doba. Rimljanima je bio poznat već u I. st., a od III. do VII. st. današnje je područje Katara bilo u sastavu novoperzijske države dinastije Sasanida. Prvi kalif Abu Bakr osvojio je Katar te je on bio do X. st. pod kalifatom kada je, nakon slabljenja abasidskoga kalifata, potpao pod vlast države Karmata. Od XII. st. na području Katara živjela su neovisna arapska plemena koja su tek od polovice XVI. st. nominalno priznavala vlast Osmanskoga Carstva. Od 1783. Katar je plaćao porez bahreinskim vladarima. Njihovu su vlast 1868. uz pomoć Britanaca srušili novi vladari iz dinastije al-Thani. Unatoč tomu, Osmansko Carstvo je već 1871. okupiralo Katar i držalo ga sve do Prvog svjetskog rata kada su ga Britanci u cijelosti osvojili te je tako postao njihov protektorat.

Država za jednu obitelj

Godine 1940. u Kataru je otkrivena nafta, što je definiralo budućnost njegovih stanovnika. Neovisnost je ostvarena tek 1971. Prema najnovijem Ustavu iz 2005., Katar je nasljedna monarhija s apsolutnom vlašću emira. Šef države je monarh (emir) kojemu pripada sva vlast. On imenuje, uglavnom iz obiteljskoga kruga, sva državna tijela. Emiru u obavljanju izvršne vlasti pomaže Vlada čijeg predsjednika i članove također sam imenuje. Zakonodavna vlast isto tako pripada emiru. Iz navedenih podataka se vidi kako nije riječ o demokratskom društvu koje odražava volju svih građana, nego je riječ o privatnoj državi za jednog čovjeka ili obitelj.

Nagli rast broja pučanstva

Što nafta znači za jednu državu, može se pratiti kroz popis pučanstva. Prema popisu iz 1970., u Kataru je živjelo 111 000 stanovnika, a 1986. već 369 000, dok je 2004. taj broj iznosio 744 000. U posljednjem međupopisnom razdoblju (2004. - 2010.) broj stanovnika porastao je za čak 128%, pa se Katar ubraja u zemlje s najvećim porastom populacije. To je rezultat prvenstveno velikog useljavanja radne snage, uglavnom muške, a u manjoj mjeri i prirodnog prirasta pučanstva.

Zahvaljujući velikim nalazištima nafte i plina, Katar je u drugoj polovici XX. st. postao bogata zemlja. Po nalazištima prirodnoga plina početkom 2002. bio je treći u svijetu, s udjelom od 5% u svjetskoj proizvodnji plina. Početkom 2000. imao je punu zaposlenost.

Izvozi naftu, prerađevine, plin i kemikalije, a uvozi gotovo sve ostalo, od pitke vode do industrijske opreme, oružja i robe široke potrošnje.

Kako žive kršćani?

Na papiru i televiziji sve izgleda lijepo. Katar je bogata zemlja koja uvozi radnu snagu dok gradi naselja iz snova, najviše tornjeve na svijetu, prelijepe nogometne stadione za svjetsko nogometno prvenstvo te bazene i umjetne otoke na moru. Međutim, oni malo bolji poznavatelji prilika na Bliskom istoku svjesni su kako Arapi nimalo ne mare za strane radnike i njihova prava. Za njih su oni skoro pa robovi.

Osim toga što se zbog arapskog jezika, na kojemu je objavljen Kur'an, osjećaju posebno, oni gaje iznimno rasističke osjećaje prema ostalim narodima svijeta koje ne smatraju sebi jednakima. Unatoč tomu što se ogromne svote novca troše na veličanstvene građevine, smrt na radnom mjestu je prilično česta. Moderno ropstvo za siromašne Azijate i Afrikance u Kataru je skoro pa realnost. Fizičko, psihičko pa i seksualno maltretiranje na radnom mjestu je uobičajeno. Budući da kršćani u tu državu većinom dolaze iz siromašnih zemalja, jasna je njihova pozicija u kojoj moraju trpjeti razne torture na radnom mjestu i na visokim temperaturama kako bi poslali nešto novca svojim obiteljima.

Također razvidno je da stupanj sigurnosti i dostojanstva koje radnici imaju u Zapadnoj Europi zadugo neće biti dostignut.

Naravno, i same vjerske slobode za nemuslimanske stanovnike ove zemlje su ugrožene. Činjenica koja tomu u prilog najviše govori je podatak kako je tek 2008. izgrađena katolička crkva, i to prva i jedina u posljednjih 1 400 godina. Crkva je zemlju za izgradnju bogoslužnog prostora dobila kao donaciju od države, ali pod određenim uvjetima: izvana se ne smije primijetiti da je riječ o crkvi. Fasada nikako ne odaje o čijem je sakralnom objektu riječ, a križevi i zvonik ne postoje da ne bi vrijeđali domicilno pučanstvo koje je pretežno selefijsko (za one koji ne znaju, riječ je o vehabijskom pravcu islama).

Ipak, iako je riječ o tvrdoj islamskoj državi, jasno je kako stvari moraju ići naprijed da ne bi došlo do pogoršanja. Izgradnja nekoliko kršćanskih crkava te konačni početak razgovora o međureligijskom dijalogu daju nadu za svjetliju budućnost.

Prva crkva u Kataru

Pročelnik Zbora za evangelizaciju naroda kard. Ivan Dias otvorio je 15. ožujka 2008. prvu katoličku crkvu u Kataru posvećenu Našoj Gospi od krunice. U nazočnosti velikog broja vjernika i gostiju kard. Dias je slavio prvu svetu misu u novootvorenom bogoslužnom prostoru. Vjernici su dolazili od ranih jutarnjih sati, a postavljene su i jake snage osiguranja. Objekt može primiti do 5 000 ljudi te je za ovu prigodu bio pretijesan jer ih se okupilo oko 15 000. Misa je slavljena na engleskom jeziku, ali su molitve izrečene i na arapskom, španjolskom, francuskom, tagalu, jezicima većine nazočnih vjernika.

Crkva u Dohi je zapravo jednostavno mjesto bez vidljivih kršćanskih znakova, namijenjeno za bogoslužje i za susrete katolika u Kataru. Sagrađena je na prostoru na kojem je dopušteno različitim vjeroispovijestima izgraditi svoje hramove i imati religiozne obrede.

Što je Al Jazeera?

Al Jazeera je pokrenuta 1996. u Kataru kao prvi neovisni arapski informativni kanal u svijetu. Deset godina poslije iniciran je program na engleskom jeziku. Bio je to prvi takav globalni program koji se emitira s Bliskog istoka. Al Jazeera Media Network je multimedijski i multinacionalni konglomerat koji u svom vlasništvu ima sve news kanale Al Jazeere, nekoliko specijaliziranih programa (od dokumentarnih do dječjih) te mrežu globalnih prestižnih sportskih programa - beIN. Informativni programi Al Jazeere trenutno posjeduju 82 centra diljem svijeta, što ovu mrežu čini najvećom u svijetu nakon BBC-ja.

 Krajem 2011. Al Jazeera je pokrenula program na Balkanu, točnije u Sarajevu. Tako je Al Jazeera Balkans postala prvi kanal Al Jazeera Media Networka koji emitira program na nekom drugom jeziku osim engleskog ili arapskog.