Kuvajt - strah od radikalnih muslimanskih skupina i državnog aparata

Kuvajt je država (emirat) na sjeverozapadnoj obali Perzijskoga zaljeva. Nalazi se između Iraka na sjeveru te Saudijske Arabije na jugu. Prema procjeni iz 2012., u njemu živi oko 4 milijuna ljudi. Pučanstvo uglavnom čine Arapi (78%) i ostali (22%) većinom Azijci. Zanimljivo je napomenuti kako je rođenih Kuvajćana samo 35%. Po vjeri su većinom muslimani (74%), i to suniti 59% i šijiti 15,0%, dok kršćani čine oko 10% pučanstva. Njihov osnovni problem su islamski ekstremizam te diktatorska paranoja vladajuće obitelji.

 

Iako mali, prostor današnjeg Kuvajta ima veoma burnu povijest, kako u dalekoj prošlosti, tako i u moderno doba. Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području Kuvajta datiraju od III. tisućljeća pr. Krista, kada je ono bilo obuhvaćeno nekolicinom velikih civilizacija i država nastalih u obližnjoj Mezopotamiji. Nakon njihove propasti područje Kuvajta osvojio je 539. pr. Krista perzijski kralj Kir II., a kasnije Aleksandar III. Veliki. Arapi su pod vodstvom kalifa Omara I. (634. - 644.) zauzeli područje Kuvajta i priključili ga svojemu carstvu, a 750. Abasidskomu kalifatu u čijem je nominalnom sastavu ono bilo sve do 1258. kada su ga osvojili Mongoli. Sulejman II. Veličanstveni zauzeo je 1534.  područje Kuvajta koje je, uz kratke prekide, bilo u sastavu Osmanskoga Carstva sve do 1918. Godine 1756. došla je s Al-Sabahom Abu Abdullahom u Kuvajtu na vlast dinastija Sabah koja vlada i danas.

Britanci siju sjeme razdora

Kao i u većini zemalja o kojima se piše u našoj rubrici, europski vladari i kolonijalisti igraju posebnu ulogu u formiranju neprirodnih granica koje danas znamo. Kolonijalna previranja između Britanaca i njihovih europskih suparnika nastavljaju se desetljećima pred propast Osmanskog Carstva, što se konačno dogodilo 1918. Tada je u Kuvajtu, uz emira, stolovao i britanski rezident, a od 1939. Kuvajt je i formalno postao britanskim protektoratom dok granice s okolnim državama nisu bile određene što je bio uzrok za nekoliko ratova čiji se utjecaj po kršćane i ostale ljude na Bliskom istoku osjeća i danas.

Nezavisnost je ostvarena pod emirom Abdullahom al-Salimom al-Sabahom 1961. Zbog vojne prijetnje Iraka, koji je Kuvajt smatrao dijelom svojega teritorija, u njemu su bile zadržane britanske snage te ubrzo zamijenjene snagama Arapske lige. Irak je priznao Kuvajt 1963., ali je ipak povremeno pokušavao ostvariti teritorijalne pretenzije. U Iračko-iranskome ratu (1980. - 1988.) podupirali su Irak, pa su bili izloženi povremenim iranskim napadima. Nakon pogoršanja odnosa s Irakom sredinom 1990. uslijedila je iračka invazija i okupacija (2. VIII. 1990.). Savezničke snage pod vodstvom SAD-a napale su iračku vojsku u akciji Pustinjska oluja te oslobodile Kuvajt. S obnovom kuvajtske vlasti došlo je do progona više stotina tisuća stranaca, među kojima i brojnih kršćana.

Početkom 2000-ih održano je savezništvo sa SAD-om (uporišta u Kuvajtu bila su važna za vojnu intervenciju SAD-a i saveznika na Irak 2003.). Početkom 2006. umro je emir Džabir al-Ahmad al-Sabah, a naslijedio ga je njegov sin Sabah al-Ahmad al-Džabir.

Opasnost za kršćane

Prema Ustavu iz 1962., Kuvajt je ustavna, nasljedna monarhija pod vlašću obitelji Sabah. Monarh, emir, vrhovni je vladar u državi, on je vjerski poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a zakonodavnu vlast dijeli s parlamentom. Osim islamskog ekstremizma, sektaškog nasilja muslimana između sunita i šijita, paranoja vladarske dinastije zagorčava život stotinama tisuća stranih radnika među kojima ima čak 420 000 katolika koji su građani drugoga reda s obzirom da ne mogu postati državljani te se trajno nastaniti u toj zemlji.

Ograničenja koja je Vlada Kuvajta nametnula odnose se i na kršćane jer vladar ne želi ništa prepustiti slučaju budući da su u zaljevskim zemljama česti državni udari i previranja. Unutar tih pravila koja se odnose na sve skupine koje bi mogle ugroziti njegovu vladavinu, nalaze se i zakoni o blasfemiji, apostaziji i prozelitizmu. Česti su događaji kada Vladini službenici zlostavljaju strane radnike, kršćane.

Općenito govoreći, većina Kuvajćana je tolerantna prema stranim radnicima, ali postoji skupina radikalnih muslimana koji ne žele kršćane u svojoj zemlji. Iako između kršćana i nekršćana nema dijaloga na višim razinama, pozitivno je što postoji dijalog među običnim ljudima.

Medijske restrikcije

Kršćani, posebno svećenici, nemaju pristupa radiju i televiziji niti internetu u smislu pastorala i govora o svojoj vjeri. Mise na otvorenome još uvijek nisu dopuštene, dok se tiskani materijal ne smije objavljivati, osim za osobnu uporabu i tada se mora proći dosta procedura. Naručivanje knjiga iz inozemstva mora se prijaviti državnim vlastima koje onda odlučuju dati ili uskratiti dozvolu za tu knjigu. Zanimljivost je ta što kršćani i njihovi svećenici nemaju pristup medijima, ali mediji imaju pravo ako žele dolaziti na mise i proslave te objaviti o tome vijest. Što se tiče Kuvajćana kršćana koji su istodobno i državljani te zemlje "od davnina", njih ima samo oko 300.

Prema promatranjima Američke udruge za nadgledanje proganjanja i slobode kršćana, Kuvajt zauzima 50. mjesto među zemljama u kojima se progoni događaju.

Kao što smo vidjeli, situacija nije loša kao u nekim drugim muslimanskim zemljama, postoje crkve, kršćani mogu ići na nekoliko bogoslužnih prostora, ali je to još uvijek daleko od prave religijske slobode.

Voda skuplja od nafte

Proizvodnja nafte, plina i naftnih prerađevina daje oko 60% BDP-a, čini 90% izvoza i osigurava oko 75% državnoga proračuna. Kuvajt ima punu zaposlenost još od 1970-ih, a zapošljava oko 100 000 stranih radnika. Ova je zemlja najtežu krizu proživjela od iračke agresije (1990. - '91) kada je trećina njegovih naftnih postrojenja bila razorena ili znatno oštećena (poslijeratna obnova stajala je više od 50 milijarda američkih dolara). Početkom 2003. procijenjeno je da Kuvajt posjeduje oko 10% otkrivenih zaliha nafte u svijetu (oko 95 milijarda barela). Vlastite poljoprivredne ponude gotovo i nema; uvozi sve vrste hrane, osim ribe, a osobito pitku vodu koja je i do pet puta skuplja od nafte. Godine 1960. - '61. Kuvajt je sudjelovao u stvaranju Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).