srijeda, 7. ožujka 2012.

Zidovi nisu dugoročno rješenje nego današnji problem


Ovih dana smo bili svjedoci veličanstvene proslave spomena na trenutak kada je Berlinski zid prestao razdvajati Nijemce. Zasigurno je to bitan događaj u novijoj njemačkoj povijesti, no ima li svijet razloga za slavlje? U doba prije dvadeset godina «vjetar promjena» nije zahvatio cijeli svijet kako se očekivalo.

Euforija je splasnula, a ono što je pošlo za rukom Nijemcima, nažalost, u nekim krajevima svijeta je nemoguće ostvariti. Danas, jači nego ikada, desetak zidova širom svijeta prkosno ga dijele. Žalosno je to što su neki izgrađeni poslije pada onog najpoznatijeg, Berlinskog zida. Većina ih se svakim danom učvršćuje i povećava, a postoje planovi za još stotine kilometara novih. Zidovi postoje iz političkih, vjerskih, ekonomskih, vojnih pa i sanitarnih razloga. Iako tvorci svih barijera opravdavaju svoje poteze dobrim i plemenitim ciljevima jasno je kako zidovi, dugoročno gledano, donose samo smrt i probleme.

Sigurnosni zidovi potiču aparthejd

Sveta zemlja mjesto je višegodišnjih sukoba Izraelaca i Palestinaca. Konstantne napetosti, čiji korijeni sežu duboko u prošlost, bile su razlog za pokretanje plana izgradnje osammetarskog betonskog zida s bodljikavom žicom i vojnim ophodnjama, dugačkog oko 600 kilometara koji bi fizički odvojio Izrael od Palestinaca. Do danas je izgrađeno oko 60% zida, a gradi se od 2002. Za Palestince je to zid apartjehda, a Međunarodni sud pravde ga je proglasio protuzakonitim. «Sigurnosna ograda» prkosi svim međunarodnim zakonima, gradi se i preko privatne imovine (zvuči poznato?) te precrtava ljude jer su često sela odvojena od gradova dok su pojedina naselja bukvalno okružena.
Dok svaki potez Izraela budnim okom prate stotine aktivista raznih udruženja za ljudska prava skoro neprimijetno prođe izgradnja zida kojim se ogradila bogata zemlja Saudijska Arabija. Veoma licemjerno što gradnja prolazi neprimjećeno kada je interes bogatih u pitanju. Zid odvaja nesigurni Jemen i Irak od Kraljevine koja ima naftu i obvezu čuvati dva sveta muslimanska mjesta. Skoro 10.000 kilometara zida je djelomice izgrađeno od betona a kroz pustinju u krajevima gdje nema mnogo pučanstva funkciju zida obavljaju sateliti, radari i elektronički senzori, dakle prohodnost je skoro svedena na minimum.
Jedan od zidova «u izgradnji» je zid između Irana i Pakistana koji bi trebao spriječiti ilegalne aktivnosti kao što su krijumčarenje ljudi, robe i opijata. Međutim, zid će razdvajati narod Balučistanca koji žive s obiju strana granice. Opet se precrtavaju ljudi.
Ni Europa danas nije bez barijera. Jedan od starih «zidnih» problema je vezan za Sjevernu Irsku. Kao mjere za sprečavanje sukoba između protestantske i katoličke zajednice počele su prije 40 godina rasti barijere koje su na kraju narasle i na šest metara visoke nepremostive prepreka. Prošlih godina zbog rasta napetosti neki dijelovi zida su nadograđivani. 

Bogati se ograđuju

Specifična situacija pregrađivanja postoji i u Rio de Janeiru. Plan vlade je ograditi postojeća siromašna naselja s ciljem sprečavanja širenja tih «kartonskih» naselja. Zid će biti visoki od jednog do više desetaka metra, a  dug oko 15 kilometara. Iako je službeni razlog «ekološki» jer se siromašna naselja približavaju prirodnom rezervatu, pravi je razlog razdvajanja bogate i siromašne zajednice.
Još jedna barijera bila je veoma aktualna za vrijeme Georga Busha mlađeg iako se počela graditi daleke 1991. Riječ je o barijeri između SAD-a i Meksika koja bi spriječila krijumčarenje ljudi i droga iz Meksika. Na gradnju je do sada potrošeno oko 2.5 milijarde dolara i još nije dovršena. Sprečavanje ulaska droge u SAD je hvale vrijedan postupak, međutim, činjenica da je tisuće ilegalnih imigranata umrlo od previsoke temperature pustinje u pokušaju prebjega u Ameriku pokazuje kako se moraju drugačije rješavati problemi siromašnih zemalja. Zid nije rješenje, a droga i dalje teče dok se u Meksiku vodi pravi narko-rat u kojem dnevno pogine ljudi koliko u najgorim ratnim danima u Iraku.
Marokanci i narod Zahravi spore se zbog područja Zapadne Sahare još od 1976., kad se povukla Španjolska uprava. Marokanci su počeli graditi zid u pustinji, službeno radi obrane od političkog i vojnog pokreta koji želi neovisnost od Maroka i autonomiju za Sahrawe. Udruge za ljudska prava nazivaju ga "zidom sramote" zbog protupješačkih mina.
U Zimbabveu i Bocvani sigurnosna ograda uspoređuje se s onom u Izraelu, ali podignuta je u sanitarne svrhe. Oko dva metra visoka bodljikava žica proteže se na 500 km kojom botsvanska vlada želi spriječiti širenje slinavke i zaštititi svoja stada.
Jedna od granica koja je ostala iz Hladnog rata jest demilitarizirana zona između Sjeverne i Južne Koreje. To je možda najbolje čuvana granica na svijetu iako je od sukoba prošlo više od 60 godina. Povremeno, na kraju vijesti, čujemo poneku toplu ljudsku priču o obiteljima, braći i sestrama koji su se konačno kao starci ponovno vidjeli jer ih je sve te godine razdvajala demilitarizirana zona.
Kratkom prikazu nabrojanih barijera koje su precrtale (i precrtaju!) ljude i čitave skupine, možemo nadodati još desetine «nevidljivih» barijera koje prešutno postoje u mnogim zemljama svijeta. Bez obzira radi li se o političkim, nacionalnim, vjerskim ili ekonomskim zidovima, u vremenu nakon pada Berlinskog zida, oni bi trebali postojati samo kao sjećanje u povijesnim knjigama.

Nema komentara:

Objavi komentar