Stara narodna poslovica koja kaže: „Daleko od očiju, daleko od srca“, u mnogim se zgodama u Bosni i Hercegovini ne ispunjava. Štoviše, mogli bismo ustvrditi da je stvarnosti više odgovara konstatacija: „Blizu očiju a daleko od srca“. To se osobito prepoznaje prilikom susretanja onoga drugoga – koji drugačije vjeruje, radi ili jednostavno, koji drugačije živi.
Ako nikada ranije (i kasnije) onda je barem Molitvena osmina za jedinstvo kršćana prigoda istaknuti onu bolju stranu ljudi koji nastanjuju ovo podneblje; onu stranu koja kazuje kako je život u različitosti prigoda za činiti dobro, a ne opasnost od onog drugog. Tragom ovoga razgovarali smo s jerejem Markom Malešem, pravoslavnim svećenikom koji službuje u Kaknju. Jerej Marko je rođen 1980. u Bugojnu, a duhovni pozvi ga je 1994. odveo u manastir Krka kod Knina. Potom je bogoslovni fakultet pohađao u Foči gdje je diplomirao 2005. Od 2007. djeluje kao paroh u Kaknju. Želeći ostati što autentičniji nismo „prevodili“ ono što je i način kako je paroh Marko govorio.
Možete li nam reći, budući da se nalazimo u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kako vi doživljavate odnose između katolika i pravoslavaca u BiH danas?
Odnos između rimokatolika i pravoslavaca viševjekovna je problematika kojoj treba posvetiti puno vremena i dosta je kompleksna kao tema. Zvanično, raskol je nastao 1054. i od tada ove dvije Crkve nemaju liturgijsko opštenje, tj. nemaju zajedništvo u tijelu i krvi Hristovoj. Danas, poslije skoro 1.000 godina, stanje je nepromjenjivo, iako je u istoriji bilo pokušaja objedinjavanja Crkava ipak se to nije desilo i neizvjesno je kada će se to desiti ako se desi. Međutim, iako nismo u liturgijskom jedinstvu, imamo obavezu da vodimo dijalog o onome što bi nas eventualno moglo zbližiti i dovesti do jedinstva. Ovi prostori su od prvih pokrštavanja slovenskih naroda bili granica i poprište Istoka i Zapada. Odnosi rimokatolika i pravoslavaca su remećeni čestim ratovima, nesuglasicama i nedovoljnim razumijevanjem. Istinski hrišćani koji znaju hristološki i soteriološki karakter Crkve, ne će se nikada odreći dijaloga s drugima jer tako ispunjavaju svoj cilj privođenja svih ljudi Bogu, kroz Crkvu, naravno.
Koje su prepreke u ekumenskom dijalogu u našem vremenu?
Problematika današnjeg ekumenizma nedovoljna je uključenost svih hrišćanskih zajednica u ove razgovore i osim toga, nedovoljna otvorenost za dogmatske rasprave. Mi danas imamo nekoliko ekumenskih pravaca:
1. Ženevski ekumenizam, tj. Svjetski savjet Crkava je pokušaj da se uopšti problematika koja je prožeta protestantskom eklisiologijom.
2. Rimokatolički ekumenizam koji vuče rimocentričnoj eklisiologiji.
3. Pravoslavni ikumenizam koji zahtjeva preispitivanje svih drugih učenja s jednom svetootačkom i jevanđelskom dobrosavjesnošću u duhu jedne, svete, saborne i apostolske Crkve.
Ne ću objašnjavati svaki pravac posebno, ali ću reći da kad svi budu spremni razgovarati o pravoj vjeri, o problematici života Crkve o zajedništvu, s ljubavlju jevanđelskom, tada će se i primijetiti pomaci u ekumenskim dijalozima.
Možemo li kazati da se odnos katolika i pravoslavaca razlikuje u sredinama gdje su i jedni i dugi manjina, od onih područja gdje je netko u većini?
Ja živim u jednoj sredini gdje smo i jedni i drugi u manjini. Samim tim što smo manjina imamo neke probleme koje nemaju drugi. Odnos rimokatolika i pravoslavaca u Kaknju prilično je dobar, fer i korektan. Saosjećamo jedni sa drugima jer dijelimo slične probleme.
S kojim se problemima susreće Srpska pravoslavna crkva u BiH i posebno u gradu Kaknju u kojemu vi djelujete?
Problemi koje ima Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini prilično su kompleksni. Konkretno, problematika na parohiji kakanjskoj, a i u cjeloj Federaciji je ta da je samo 1% vjernika ostalo na svojim ognjištima. To dalje stvara probleme oko održavanja hramova i sveštenika. Obzirom da su česti napadi na hramove i groblja to šalje jednu negativnu poruku onom malom broju vjernika da nisu sigurni. Drugi problemi koji pogađaju Pravoslavnu crkvu su nerazumijevanje lokalne zajednice za potrebama vjernika i Crkve. Ne možemo doći do svoje imovine koja je nasilno uzimana u prošlom političkom sistemu, a nažalost, i poslije tog sistema je nastavljena tradicija otimanja crkvene imovine. Imamo problem sa izmještanjem grobalja bez konstatacije sa crkvenom upravom, sa zatvaranjem pravoslavnih grobalja i sličnih problema. Mislim da je danas crkva u Federaciji ugroženija nego ikada. Žao mi je što ovo moram reći, ali za manje od 20 godina, ako se nastavi ovaj trend povratka pravoslavnih vjernika, neće biti potrebni sveštenici na ovim prostorima već kustosi i istoričari koji će pričati o jednom narodu koji je tu nekad živio.
Kakav je odnos državnih vlasti prema SPC?
Srpska pravoslavna crkva sklopila je sporazum sa državom Bosnom i Hercegovinom koji štiti prava Crkve. Ali i osim toga, teško je doći do rješavanja nekih problema. Uglavnom se sve svodi na obećanja, a rijetko na rješenje problema. Nadamo se da će nas nekad bolje razumjeti i pokušati zajedno s nama prevazići neke suštinske probleme.
Naše podneblje je specifično što se tiče međureligijskog dijaloga. Kakav je vaš stav prema djelovanju Međureligijskog vijeća?
Međureligijsko vijeće pozitivna je stvar koja se dešava u Bosni i Hercegovini. Međureligijski susreti nemaju zadatak ujediniti sve religije i stvoriti jednu univerzalnu religiju već ih zbližiti da se bolje razumiju i da razmijene iskustva i potpomognu mirenje posvađanih naroda unutar BiH. Kada ljudi vide svoje vjerske poglavare kako sjede i dogovaraju se, donose zajedničke zaključke i slažu se u nekim važnim životnim stavovima, to će i njih podstaknuti da više razgovaraju, a znamo da bez razgovore nema ni rješenja problema, pa makar i onih najmanjih.
Prema onomu što se može vidjeli, čuti i pročitati u medijima, odnos poglavara Crkava na dobrom je nivou. No što je s dijalogom među običnim vjernicima? Postoje li razine susretanja koje svjedoče kako su i pravoslavci i katolici sljedbenici Isusa Krista?
Iskreno se nadam da su svi hrišćani svjesni onoga u šta i kako vjeruju i da su dužni razgovarati o problemima koji ih razdvajaju, a tako isto razgovarati i o stvarima koje su im zajedničke i koje treba još unapređivati. Mi u Kaknju nemamo tako česte susrete i razgovore na nivou crkava, ali onda kada ih upriličimo ne možemo ne razgovarati i o zajedničkim stavovima povodom nekih pitanja vjere, života i Crkve. Iako je to još daleko od pravih i ozbiljnih dijaloga, postoji, nadam se, obostrana volja da se nekad istinski pomire stavovi zbog kojih smo se tako udaljili.
Je li nekada nacionalni element (Srpstvo i Hrvatstvo) prepreka ekumenskom susretanju pravoslavaca i katolika?
Mislim da nema ništa loše u tome da budete patriota, da volite svoj narod i štitite njegove interese. Ne bi trebalo da se takvi elementi miješaju, mislim na nacionalno i vjersko. Ne može nacionalnost biti ispred vjeroispovijedanja jer mi hrišćani, kako nas uči Isus Hristos, nismo od ovoga svijeta već smo sinovi i nasljednici carstva Božjeg, a kao takvi na prvom mjestu treba da su nam Bog i crkva kao bogočovječanski organizam, a druge podjele dolaze u drugom planu. Međutim, na ovim prostorima gotovo je nemoguće biti nacionalno neorijentisan, prosto sve zahtjeva da se opredijelite za neke zemaljske podjele, a ne da se okrenete Bogu - izvoru života.
Umro je srpski patrijarh Pavle, u tijeku je izbor novog patrijarha. Hoće li izbor novog patrijarha promijeniti odnose SPC i KC u BiH?
Srpska pravoslavna crkva svoje stavove crpi iz svetog predanja jer je glava Crkve Hristos i kao takva ona je vođena blagodaću Duha Svetoga, a ne ljudskim faktorom. Mislim da se odnosi dvije Crkve trebaju unaprijediti, a ne obustaviti jer tako onda ne bi ispunjavali Hristove riječi - jedna crkva i jedan pastir.
Kakva su Vaša iskustva, ima li smisla obdržavati Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana?
Da sam mislio da nema smisla moliti se Bogu, sigurno ne bih ni bio to što jesam. Velika je sila molitve, pogotovo ako je upućena iz srca vjerujućeg čovjeka. U pravoslavnoj crkvi molitva i post predstavljaju krila kojima se čovjek uzdiže u naručje Boga. Prekinuti molitve za ujedinjenje hrišćanstva je isto što i prekinuti ekumenske dijaloge.
Nema komentara:
Objavi komentar