Razgovor s mons. Miljenkom Aničićem, koordinatorom zaklade «Da životu»

Brak i obitelj su sve više ugroženi, a s njima i novi život

Zakladu „Da životu“ osnovao je banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica 2002.  Bio je to još jedan konkretan pastoralno-socijalni projekt unutar crkvene zajednice Banjolučke biskupije usredotočen na pomoć prvenstveno brakovima i obiteljima. Cilj je zaštita ljudskog života u svim njegovim fazama te osobito prava nerođenog djeteta, odnosno buđenje svijesti o izuzetnoj vrijednosti svakog ljudskog života. Biskup je tada pozvao i svećenike i njihove suradnike - bračne drugove, roditelje i mlade da „u duhu evanđelja i nauke Crkve koja propovijeda kulturu života“ trajno i odlučno rade u korist života – rođenog i nerođenog. S mons. Aničićem razgovarali smo o tome kako danas djeluje Zaklada te o uvijek aktualnim pitanjima pobačaja, eutanazije i štetnosti promoviranja «kulture smrti».

Mons. Aničiću, tko su pomagači zaklade «Da životu»? Možete li ih predstaviti, koliko ih ima i iz kojih su zemalja? Kakav je profil ljudi koji pomažu vašu zakladu?

Svi su župnici i njihovi pastoralni suradnici upoznati s ciljevima i zadaćama zaklade te pomažu kako i koliko mogu. Posebnu konkretnu – osobito savjetodavnu pomoć pruža Centar za život i obitelj pri Caritasu Banjolučke biskupije, kojeg je osnovao biskup Komarica 3. veljače 2006. Centar ima svoje sjedište u Banjoj Luci, ul. Kralja Petra I. Karađorđevića br. 123, u neposrednoj blizini Biskupskog ordinarijata i zgrade sjedišta Caritasa. Obuhvaća bračno i obiteljsko savjetovalište, koje organizira razne vidove samopomoći (npr. za trudnice, samohrane majke, oboljele od PTSP-a); zatim savjetovalište za djecu, mlade, roditelje i starije osobe, za članove obitelji ovisnika; socijalno savjetovalište za siromašne koje pruža potporu socijalno ugroženim obiteljima i obiteljima s više djece, a angažira se i na prevenciji zaštite života i ljudskog dostojanstva. Savjetodavnu pomoć pruža stručno osoblje koje sačinjava: obiteljski savjetnik, psiholog, liječnik, pedagog, pravnik i teolog, a po potrebi i stručnjaci drugih profila. Naša zaklada je povezana i sa istoimenom zakladom u Njemačkoj („Stiftung Ja zum Leben“), te s njemačko-hrvatskom udrugom iz Hannovera od kojih dobivamo povremeno materijalnu pomoć.

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. jednom je rekao kako narod i zemlja koji ubijaju svoju vlastitu djecu jesu narod i zemlja bez budućnosti. Koliko se u praksi može potvrditi ovaj iskaz?

Uzmimo konkretno situaciju u našem hrvatskom narodu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Brak i obitelj su sve više ugroženi, a s njima i novi život. Brojčani pokazatelji novorođenih i umrlih u službenim statistikama već godinama upozoravaju da je demografska situacija našeg naroda sve dramatičnija. Nije bez zabrinutosti isti papa rekao hrvatskim biskupima u Splitu, 4.10.1998.: „Neka u vašem dušobrižničkom radu obitelj – 'kućna Crkva' ima posebno mjesto, jer budućnost svijeta i Crkve ide kroz obitelj“. Valja nam priznati naše pojedinačne i zajedničke propuste glede naše veće pastoralne brige za kršćanski brak i obitelj, odnosno za rađanje novih života kao i za život dostojan čovjeka u našim životnim sredinama.

Koja su to polja i konkretni koraci u promoviranju «kulture života» naspram «kulture smrti»?

U ovogodišnjoj Poruci naših biskupa za Dan života pozvani smo svi mi kršćani, ali i „drugi čovjekoljupci“ da „iznalazimo kulturna djela i modele koji će propagirati i širiti veličinu i dostojanstvo ljudskog života“, „da uspostavljamo i gradimo znanstvene i odgojne ustanove koje će promicati pravu istinu i istinski pogled o ljudskoj osobi, o bračnom i obiteljskom životu i vrijednosti“. Također je naglašeno kako su nam „potrebne udruge katoličkih muževa i žena, katoličkih bračnih parova i katoličkih obitelji, kao i udruge katoličkih liječnika i medicinskih radnika“, koje će se baviti ugroženošću, zaštitom i promoviranjem kulture života. Uostalom, imamo i Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u BiH na kojega ćemo se još više trebati oslanjati u našim sljedećim akcijama i programima u izgradnji pravednog i normalnog društva.

Kolika je važnost promoviranja života u ustanovama i među medicinskim osobljem koje ubijanje nerođenih smatra «samo poslom»?

Medicinsko osoblje spada u najvažnije čimbenike zaštite zdravlja i života. To je njegova prvotna zadaća. Hipokratova zakletva u svom izvornom obliku sadržavala je i zabranu pružanja pomoći pri pobačaju začetog djeteta. Moram reći da mi, polazeći odatle, nije moguće govoriti o medicinskom osoblju kao takvom, za koje bi pobačaj bio «samo posao». Mislim da se ipak radi o pojedincima. Teško mi je vjerovati, da čovjek koji je ozbiljno shvatio svoj liječnički poziv i svoje liječničko umijeće, može samo tako pristupiti uništavanju ljudskog života. Pa ipak, znam da  pojedinci upravo to čine. Što je najgore, sve to se u društvu ne smatra nekim posebnim problemom.

Zato je od iznimne važnosti, da se na ovom području potaknu promjene u shvaćanju i djelovanju na razini cijelog društva, na razini medicinske izobrazbe u školama i fakultetima, u medijima. Bilo bi potrebno medicinskom osoblju ponuditi dodatne edukacije. Isto tako bi bilo nužno ponuditi konkretnu pomoć za žene, koje se nađu u teškim situacijama i koje izlaz traže u pobačaju. Uvjeren sam da bi se u mnogim teškim situacijama, ako bi bilo drugih rješenja, dotične osobe odlučile za život.

Često se pitanje pobačaja svodi na «privatnu odluku žene» ili eventualno bračnog para. Svjesni smo ograničenja ljudskih prava u svijetu u korist sigurnosti, postoji li nada da će se i pitanje pobačaja zakonski urediti u korist života?

Često se u tom kontekstu govori samo o odgovornosti žene ili bračnog para. Žena svakako jest ona zadnja instanca odluke, sama ili zajedno sa svojim suprugom. Međutim, odgovornost snosi puno širi krug osoba i institucija, počevši od rodbine do medicinskih djelatnika, medija, odgojnih ustanova i zakonodavstva. Bilo bi svakako pozitivno i poticajno da se na svim ovim razinama govori i djeluje u korist života. Svjesni smo, da to nije tako. U ime krivo shvaćene slobode, u ime vlastite promocije ili raznih drugih interesa, umjesto zaštite života na sceni je posao sa smrću. Političari u demokratskim društvenim sustavima, pa ni oni koji se deklariraju vjernicima, najčešće nemaju petlje zauzeti vlastiti stav, nego podliježu pritiscima izvana ili od vlastite javnosti, koja najčešće ne predstavlja glas većine. Ta manjina, koja sama sebi prišije epitet «naprednosti» ili «znanstvenosti», nastupa vrlo agresivno, a mediji im se obično vrlo rado stavljaju na raspolaganje. U mnogim važnim pitanjima, imamo situaciju da manjina terorizira većinu i nameće joj svoje stavove. Treba, međutim, jasno reći: Demokracija živi od onih koji sudjeluju u javnom životu, koji se javljaju za riječ, koji su spremni javno zauzeti i braniti vlastite stavove. Ne može se očekivati nikakva promjena u korist života, dok se na drugoj strani na organiziraju i oglase oni koji drugačije misle, kojima je život svetinja. Imamo jasne i dosljedne stavove Crkve u obrani života, ali to ostaje na onoj, rekli bismo, službenoj razini. Gdje su toliki vjernici, koji svakodnevno služe životu, ali ostaju šutljiva većina?

Pobačaji se obavljaju i u državnim i u privatnim klinikama. Imate li informacija, kako se financiraju pobačaji u javnim medicinskim ustanovama koje se financiraju od sviju nas zajedno?

Nije mi poznato, da li se pobačaji financiraju iz osiguranja ili se privatno plaćaju. Nekada se reklo, da je trudna žena u blagoslovljenom stanju. Danas se to rjeđe čuje, ali ipak vrijedi i dalje da trudnoća nije bolest, pa se prema tome ne bi trebala financirati iz zajedničkih financija. Bilo bi svakako važno čuti, koliki broj pobačaja se vrši u ovoj zemlji. Tu se obično naiđe na zid šutnje. Prije ćete čuti, koliko je ljudi oboljelo od neke gripe, nego o broju pobačaja. Kao da se tako važna stvar ne tiče javnosti.

Katolička crkva, vjerna svome poslanju ne prestaje govoriti o zločinu nad nerođenima, često biva kritizirana i od samih vjernika kao «staromodna». Čini se kako usprkos svim dokazima kako je pobačaj ubojstvo nerođenog živog bića neki ljudi ostaju slijepi kod srca i očiju. Na kome leži najveća krivica za to?

Imamo vrlo čudan stav kod mnogih suvremenika. Naime, možete često čuti, kako pobačaj nije dobro sredstvo za planiranje nataliteta. Zašto? Na to pitanje najčešće ne dobijete odgovor. Pa ipak, ako ih upitate, treba li pobačaj ostati legaliziran, dobit ćete potvrdan odgovor. Legalizacija pobačaja donijela je puno zla. Kod mnogih ljudi je došlo do pomutnje pojmova, pa je ono što je zakonski dopušteno i u savjesti je dopušteno. Vjernik, međutim, nikada ne smije poistovjetiti svoju savjest sa zakonskom odredbom. Premda je pobačaj zakonski legaliziran, vjernik u svojoj savjesti, koja ga obvezuje pred Bogom, zna da je pobačaj ubojstvo nevinog ljudskog bića. Nije problem u znanstvenim dokazima, da je čovjek od trenutka začeća ljudsko biće, osoba sa svojim pravima. Sve je u tom novom biću od početka sadržano. Potrebni su samo povoljni uvjeti za njegov razvoj. Problem je u našoj nedosljednosti u prepoznavanju i zaštiti najvećih vrijednosti, a u te temeljne vrijednosti svakako spada ljudski život. Problem je i u našoj vjeri. Osvjedočeni vjernik zna da je svaki čovjek Božje stvorenje, da je u njegovu nastanku sudjelovao sam Bog, izvor života. Zato će štititi život. Unatoč kritikama Crkva mora dosljedno štititi ljudski život od začeća do prirodne smrti u očekivanju da će daljnji razvoj znanosti još jasnije pokazati da je čovjek od svog začeća čovjek. Jedan primjer, neka to još bolje pojasni. Crkva se protivila praksi da se pacijentima u dugotrajnoj komi isključuju aparati, uvjerena da se radi o živim ljudima. Ovih dana smo čuli senzacionalnu vijest iz svijeta znanosti. Znanstvenici su utvrdili da pacijenti u komi mogu čuti i na odgovarajući način komunicirati. Znači da se radi o živim ljudima. Koliki su pred svojim rođakom u komi izgovorili  riječi ili čak zatražili isključenje aparata, za što će se kajati cijelog života?

Pitanje eutanazije je veoma kompleksno i aktualno. U nekim europskim zemljama već je legalizirana. Mogu li se predvidjeti dalekosežne posljedice legalizacije prekida života?

Kad je 1968. papa Pavao VI. objavio svoju encikliku Humanae vitae i stao u obranu ljudskog života u njegovoj početnoj fazi, tada su ga mnogi osuđivali. Danas možemo reći, bio je to proročki glas. Očito je Pavao VI. već tada uočio da put nepoštivanja i manipuliranja čovjekovim životom, jednom otvoren, neumoljivo vodi potpunom preziru i odbacivanju života. Do toga smo danas i došli. Danas nije ljudski život ugrožen i izložen raznim manipulacijama samo na početku, nego i na koncu. Razni oblici nepoštivanja, prezira, nasilja, odbacivanja i uništavanja ljudskog života stvaraju plodan teren za nastanak mentaliteta protiv života, koji svoj konačni izraz nalazi u eutanaziji. Legalizacija pobačaja predstavlja sigurno najjači poticaj razvoju takvog eutanazijskog mentaliteta. Nedostatak vjere kod mnogih naših suvremenika, narasle znanstveno-tehničke mogućnosti i ljudska oholost, moderni kriterij «kvalitete života», koji kao kvalitetan poznaje i priznaje samo onaj život koji može proizvoditi i uživati – sve to i neki drugi čimbenici pogodovali su  nastanku «kulture smrti». Koje posljedice legalizacije eutanazije možemo očekivati? Ne staje se i ne će se stati ni na današnjim oblicima eutanazije. Već je u praksi prenatalna eutanazija, u kojoj se nad začetom djecom za koju se utvrdi da imaju neki deformitet, često vrše pobačaji. U diskusiji je tema starijih osoba koje se ne mogu brinuti za sebe, pa se čak eutanazija pokušava povezati s demografskim pitanjem, što znači da bi za problem prenapučenosti trebalo predvidjeti i primjenu aktivne ili pasivne eutanazije. Nepoštivanje i rušenje onoga što se zove «svetost života» vodi u sve veće zlo.

Svjesni smo nekih špekulacija u vezi s «eutanazijom» blagopokojnog pape Ivana Pavla II., gdje su mnogi postavljali pitanje, zašto je odbio pred kraj svoga života otići liječniku. Objasnite našim čitateljima u čemu je razlika između njegove prirodne smrti i stvarne eutanazije.

Čovjekov život završava smrću. Ipak, s pravom razlikujemo, umre li netko naravnom smrću ili je ta smrt rezultat nekog oblika nasilja. Dok u prvom slučaju govorimo o nečemu, što spada u ljudski život, u drugom slučaju govorimo o ubojstvu ili samoubojstvu.

Kod stvarne ili direktne eutanazije riječ je o namjernom usmrćivanju ili ubrzanju smrti s namjerom, kako se to obično kaže, da se skrati patnja. Oni koji to vrše ili zagovaraju obično ističu, da to čine iz ljubavi i suosjećanja s patnicima. Ubiti čovjeka iz suosjećanja i ljubavi u sebi je proturječno. „Monstruozna je ljubav koja ubija i samilost koja se želi osloboditi onoga čiju bol ne može podnositi, kao i čovjekoljublje, gdje čovjek više nije siguran, želi li drugog čovjeka osloboditi života koji mu je postao teret ili samoga sebe od prizora od kojega mu je muka“, kaže u jednoj svojoj propovijedi kardinal Martini. Većina onih koji pristaju na takvu smrt, bili bi spremni nositi se i dalje sa svojom bolešću i patnjom, kad bi imali podršku od svoje okoline, kad bi imali uza se ljude koji bi ih pratili na putu patnje. Za kršćanski način razmišljanja neprihvatljiv je bilo koji oblik direktne eutanazije. Bog je gospodar života; on život daje i oduzima. U eutanaziji čovjek si prisvaja prava, koja po svojoj prirodi nema i ne može imati. Zato je eutanazija, kako za one koji je za sebe traže, tako i za one koji je vrše,  «teška povreda Božjeg Zakona» - kaže Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života.

Postoje situacije, u kojima je ne samo prema osjećaju pacijenta, nego i objektivno svaka daljnja terapija  beskorisna, a uz to često znači nepotrebne i velike troškove. Pacijent koji u takvoj situaciji odbije primjenu «izvanrednih i nerazmjernih sredstava» u biti ne želi i ne bira smrt, niti je na bilo koji način ubrzava, nego prihvaća i priprema se za ono što neizbježno dolazi. Taj trenutak želi doživjeti dostojanstveno i u miru. Kod pape Ivana Pavla II. bili smo svjedoci upravo takve prirodne smrti. U tom smislu vjernik čak može i moliti da ga Bog uzme.