Moliti za progonjene kršćane, ali i za progonitelje

Molitvena večer Noć svjedoka upriličena je u večernjim satima 21. rujna 2018. u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić, nakon čega je uslijedilo molitveno bdijenje.
Na početku mise kardinal je pozdravio nazočne, a posebice organizatore molitvene večeri Noć svjedoka Udrugu Maranatha i francuski ogranak Papinske zaklade Pomoć Crkvi u nevolji želeći da po zagovoru „sveca toga dana“ Sv. Mateja, evanđelista, koji je spremno krenuo slijediti Isusa, svi kršćani budu uvijek raspoloživi učiniti isto.

Tu je misao nastavio u svojoj jezgrovitoj propovijedi. „Čuli ste u evanđelju kako je Isus naišao i pozvao Mateja, koji je odmah sve ostavio i krenuo. Danas je čudno u materijaliziranom svijetu napustiti sve i krenuti u nepoznato“, naglasio je kardinal i podsjetio kako je Sv. Matej život završio mučeničkom smrću.
Na misno slavlje koje je izravno prenosila Radio Marija BiH, nadovezala se pobožnost klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Spisak ubijenih svećenika tijekom 2017.

Nakon mise uslijedio je program meditativnog karaktera usredotočen na molitvu za stradale kršćane, koji je uključivao pjevanje prikladnih pjesama i slušanje važnih svjedočenja kršćana o stanju na prostorima gdje žive i iskustvima koja su proživjeli.
Nazočnima se najprije obratila koordinatorica događaja Sabrina Čović-Radojičić, te objasnila genezu i smisao zaklade Pomoć Crkvi u nevolji (AED) koja pomaže kršćanima diljem svijeta.
Potom je kard. Puljić istaknuo važnost molitve za neprijatelje te ispričao nekoliko svjedočanstava kada su ljudi u bezizlaznim situacijama, uz pomoć molitve, ostali živi. Naglasio je potrebu molitve za one koji progone kršćane, a progonjenim kršćanima zaželio da im Bog dadne snage izdržati.
Potom je Josip Milanović, uposlenik Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., pročitao imena svećenika, časnih sestara te laika koji su ubijeni, ili oteti diljem svijeta tijekom 2017.
Ravnatelj AED-a za Francusku, Marc Fromager, govorio je o načinima progona kršćana diljem svijeta s posebnim osvrtom na Irak u vrijeme uspona Islamske države. Istaknuo je i primjere križnog puta vjernika i svećenika u Meksiku, Kongu, Indiji te Kini.
Potom je vlč. Kirill Gorbunov iznio svoje svjedočanstvo o životu katolika u Rusiji. Rođen je u Moskvi, u bivšem Sovjetskom Savezu, 1973. u ateističkoj obitelji. Katoličkoj Crkvi se pridružio 1991., nakon sudjelovanja na Svjetskom danu mladih u Czestohowi u Poljskoj. Zaređen je 2010. za svećenika. Svoju odlučnost i zalaganje iskazuje u složenim uvjetima u kojima se nalazi Katolička Crkva u Rusiji, a posebice je poznat po djelovanju na području ekumenizma.
Na kraju je s. Houda Fadoul govorila o svom iskustvu u Siriji. Rođena je 1964. u Damasku. Prije nego je 1993. postala redovnica stekla je diplomu poljoprivrednog inženjera. Svoju je hrabrost i opredijeljenost za kršćanske vrijednosti pokazala posebice u teškim ratnim uvjetima, kada je pomagala svima.
Molitveno bdijenje je završeno obraćanjem kardinala Puljića koji je zahvalio Bogu za dar vjere i za koji su svoja iskustva podijelili u katedrali.

Podsjećanje na mučenike

Noć svjedoka je događaj koji diljem svijeta već 10 godina poziva na molitvu za progonjene kršćane, odnosno one koji daju svoj život za Krista. Osim molitve cilj je podsjetiti na žrtve progona i ubijanja, odnosno mučenike čija imena budu svake godine objavljena u martirologiju.
Ovaj program realizira se u suradnji s Papinskom zakladom Pomoć Crkvi u nevolji koja već dugi niz godina pomaže i brojne projekte Crkve u Bosni i Hercegovini.

Trebinje − tisućljetna biskupija, katedrala, sunce i platani

Na jugoistoku Bosne i Hercegovine, skoro na samoj tromeđi s Hrvatskom i Crnom Gorom, smjestio se grad Trebinje i drevna Trebinjsko-mrkanska biskupija. Nakon Mostara drugi po veličini hercegovački grad s 40 000 žitelja od Jadranskog mora udaljen je samo 19 kilometara, a uslijed zemljopisnog položaja veći dio godine obasjan je suncem... 

Upravo zbog te činjenice grad na obalama rijeke Trebišnjice, po kojoj je dobio i ime, svojom arhitekturom i mediteranskim ozračjem uistinu podsjeća na talijanske gradove, primjerice u Toskani ili jadranske gradiće.

Pustoš

Vozeći se iz Sarajeva k Trebinju, preko Gacka i Bileće, putem kojim ne idemo često, polagano je kontinentalnu klimu zamijenila ona mediteranska, a i živa u termometru je rasla tako da smo tanke jakne za „bosanska jutra“ zamijenili majicama s kratkim rukavima za „hercegovačke dane“.
Usprkos vedrom i sunčanom danu golim se okom mogla vidjeti tuga, sivilo te populacijska pustoš u ovom dijelu BiH. Krajeve, iz kojih su za vrijeme nekoliko proteklih ratova protjerali katolike i muslimane, sada napuštaju, trbuhom za kruhom, i Srbi. Od Istočnog Sarajeva do Gacka doslovce nema ničega, ni ljudi, ni stoke, ni prodavaonica uz središnju prometnicu, a njive su neizorane. Slično je i na prometnici od Gacka do Trebinja, samo pokoje auto ili autobus naiđe u susret...

Povijest izvire iz svakog kamena

Nakon skoro četiri sata vožnje, prelijepih rijeka, jezera, planina te općenito krajolika, došli smo do Trebinja koje je okruženo gorskim vijencima, brdima i kraškim poljima. Leotar, Trebinjsko i Popovo polje, Ilijino brdo, Obodine, Vlaštica, Kravice, Petrine, Strač, Hum, Vesac daju ovom gradu posebnost, a putniku namjerniku strahopoštovanje pred Božjom stvaralačkom rukom.
Oko 250 sunčanih dana u godini omogućili su razvoj brojnih kultura. Tu su palme, masline, mandarine, smokve, vinova loza, razno povrće, duhan... Sve što treba da se osjećate kao na moru.
Povijesni grad Trebinje obilježen je različitim spomenicima i zdanjima izgrađenim u mnogim stilovima. Tu je bizantski, mletački te arapski način gradnje. Kraj je obogaćen i ostatcima mnogih kultura, carstava te civilizacija: ilirskog, rimskog, turskog, austrijskog i općenito slavenskog...
U njemu gotovo ravnopravno, za razliku od broja žitelja, stoje katolička, pravoslavna i muslimanska bogomolja.
Tako se među desetljećima starim platanima, uz gradsku utvrdu Kastel, u samom središtu grada na desnoj obali rijeke „sakrila“ katolička župa i katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije u kojoj dvije godine družbuje don Ivo Šutalo. Iako desetljećima još nedovršena, prelijepa žuto-bijela stolnica pokazatelj je da se u ovom gradu slave mise te da se kontinuitet katoličke zajednice, usprkos svemu, nastavlja...

Ekumenizam funkcionira

Osim pastoralne zadaće u Trebinju don Ivo je još i biskupijski vikar te ravnatelj u Biskupijskom centru u Stocu. Predaje i neke od predmeta na Teološkom institutu u Mostaru. Tako se može reći da živi i radi na relaciji Trebinje – Mostar – Stolac. Budući da dobro poznaje hercegovačke gradove i župe zanimao nas je njegov prvi doživljaj Trebinja te život katolika u gradu gdje su pravoslavci većina.
„Ovo je vrlo lijep grad na rijeci Trebišnjici i u njemu se ima što vidjeti. Ovdje se čovjek može ugodno osjećati. Što se tiče zajedničkog suživota pravoslavnih i katolika tu nema nikakvih problema. Ekumenizam je također na zadovoljavajućem nivou. Ja kao župnik zajedno s katoličkim vjernicima idem pravoslavnima na liturgije za Božić i Uskrs. Episkop Grigorije, koji ovih dana odlazi u Njemačku, sa sveštenicima nam dođe na Božić, Uskrs i patron biskupije. Međusobno se posjećujemo i mimo toga“, rekao nam je župnik te progovorio o povijesti župe i same drevne biskupije vodeći nas kroz katedralu i grad...  

Najmlađi župljanin ima 50 godina

Župa je službeno (ponovno) osnovana 6. kolovoza 1891. Znamo da se to dogodilo nakon Berlinskog kongresa kada je Austro-Ugarska dobila mandat da preuzme BiH od Osmanskog Carstva. Austrijska vojska je zauzela Trebinje 6. rujna 1878., a dvije godine poslije počela je gradnja crkve koja je dovršena 1884. te blagoslovljena 7. lipnja. Zanimljivo, prilikom blagoslova crkve papa Leon XIII. darovao je veliku sliku Gospe s Djetetom. Mali zvonik odvojen od crkve podignut je 1928., dok prvobitno planirana dva zvonika uz samu katedralu nikad nisu napravljena.
„U gradu ima oko 290 Hrvata prema posljednjem popisu. Bilo kakvu vezu s Katoličkom Crkvom ima 120-ak vjernika, a nedjeljom na misi bude oko 25 duša. Nažalost nema djece. Najmlađi član naše župe ima 50 godina. Posebnost u župi su miješani brakovi“, rekao nam je don Ivo te spomenuo „filijalno mjesto“ Ivanicu u kojoj će se graditi kapelica.
Trenutno u Ivanici žive 23 obitelji u kojima je obavljen blagoslov kuća. Prema popisu njih 66 je upisano kako bi gradili dom. Riječ je o mjestu koje pripada Općini Ravno u Federaciji BiH, a nalazi se uz samu granicu s Hrvatskom te se iz njega vidi Dubrovnik koji je udaljen šest kilometara.
„Oni ipak idu na misu preko granice u Hrvatsku, u župu Dubrovačku, Brgat ili Postranje, ali povremeno dođu u svoju matičnu crkvu“, ustvrdio je s nadom za rastom broja vjernika trebinjski župnik.

Važno je napomenuti kako je na stogodišnjicu postojanja, 1984., u prigodi proslave tisućugodišnjice biskupije, crkva u Trebinju uzdignuta u rang katedrale. Unutar nje našli smo nekoliko župljanki koje su sređivale i čistile interijer za proslavu patrona biskupije Sv. Mihovila.
Kako smo vidjeli urešena je umjetničkim djelima brojnih suvremenih hrvatskih umjetnika, a prije 15-ak godina dobila je i orgulje, što priliči jednoj stolnici.
Unutrašnjost spada u red ljepših i skladno uređenih. Vilko Šeferon je prije 80 godina oslikao prostor apside te pročelje na zapadnom zidu crkve. Predstavljena je Bogorodica s Kristom, Duh Sveti, anđeo kako prinosi maketu trebinjske katedrale (kako je ona prvobitno trebala izgledati), anđeo koji drži grb grada, četiri kružnice s likovima četvorice evanđelista, potom Krist koji propovijeda na gori te scena Petrova primata.
„Katedrala je temeljito obnovljena za vrijeme župnika don Ante Luburića. On je 1996. počeo obnavljati crkvu i ovo danas što se vidi njegova je zasluga. Jedna od zanimljivih stvari su orgulje koje je on uspio dobiti iz jedne njemačke župe. Tako svake nedjelje naša župljanka Dubravka Micunović svira orgulje te imamo pjevanu misu. Orgulje svake nedjelje sviraju, a svake godine imamo jedan koncert – u subotu prije dana biskupije kada jedan od orguljaša-profesionalaca održi koncert“, rekao je don Ivo naglasivši kako je to veliki doprinos na kulturnom planu grada.
Na vitrajima su predstavljeni Sv. Ante s ljiljanom u ruci, Gospa, Sv. Ivan Krstitelj... Tu su brojni umjetnički radovi – skulptura Sv. Benedikta i Blažene Djevice Marije te nekoliko slika. Radovi su hrvatskih umjetnika, kao što je Đurđica Zanoški-Gudlin, Stipo Ledić, Blaženka Salavarda, Josip Marinović, Katarina Žanić-Michieli, Ljubo Lah, Šime Vulas i Zdenko Grgić.
Važno je spomenuti da je 1917. napravljen projekt za izgradnju dva zvonika ove katedrale. U Arhivu Bosne i Hercegovine stoji da je projekt zvonika katedrale u Trebinju djelo arhitekta Karla Paržika urađeno 1913., no Prvi svjetski rat i poraće spriječili su njihovu gradnju, tako da ni do danas nisu podignuti.
Jedna od posebnosti koja se krije u trebinjskoj katedrali su ploče s popisima svih biskupa na kojima su prikazana imena mjesnih pastira od postanka biskupije do danas, naravno za one o kojima postoji pisani trag.

Katoličko Trebinje?

Od katoličkih objekata, osim katedrale i župnog dvora, u gradu je i kapela Sv. Mihovila u Podglivlju sagrađena 1935. gdje je i katoličko groblje koje ima oko 220 grobnih mjesta. U kapelici su pokopana dvojica župnika don Anđelko Glavnić 1918. i don Marijan Vujinović 1944., obojica iz župe Stolac. Don Marijana je partizanski sud isti dan osudio i smaknuo.
Kuća Trebinjske biskupije bila je u vlasništvu biskupije sve do 1971. kada je nacionalizirana. Časne sestre franjevke imale su u ovom gradu svoj samostan i školu do 1949., kad su protjerane, a samostan im je također nacionaliziran. Na njihovim imanjima nalaze se velike zgrade i stambeni objekti.
Također, do dolaska komunističkih vlasti, u Trebinju je djelovalo HKD Napredak te Hrvatsko pjevačko-glazbeno društvo Slavuj koji su imali i svoj Dom u Trebinju. U vrijeme osnutka župe ona je brojala oko 250 vjernika. Katolici su se malo-pomalo doseljavali iz okolnih mjesta tako da je za vrijeme Austro-Ugarske, ovdašnja zajednica imala između 1 000 i 2 000 duša. Budući da je grad tada nastanjivalo oko 3 000 ljudi, katolici su činili značajan postotak. Prema šematizmu iz 1939., župa Trebinje imala je 1 348 vjernika, a 1945. samo 150. Ni poraće Drugog svjetskog rata nije pogodovalo katolicima, a ratni događaji '90-ih donijeli su nove patnje i progonstva.
U današnjem vremenu gradnja kuća u Ivanici budi nadu kako Trebinje neće ostati bez katolika, a blizina Hrvatske i Dubrovnika podgrijava tu misao.

Što je Mrkan u imenu biskupije?

Biskupija u istočnom dijelu Hercegovine ima puni naziv Trebinjsko-mrkanska. Utemeljena je u drugoj polovici 10. st., a prvi pisani spomen o njoj susreće se u buli pape Benedikta VIII. iz 1022. kojom potvrđuje metropolitanska prava Dubrovnika. Biskupija je uživala relativno miran život do prodora Nemanjića u drugoj polovici 12. stoljeća.
Prvi dio njezina imena sam sebe opisuje, no mnogi pitaju što predstavlja onaj drugi dio. Odgovor je jednostavan. Negdje oko 1252. trebinjski biskup je protjeran i prebjegao je u blizinu Cavtata – na otok Sv. Marka, ili Sv. Markana, tj. na Mrkan. Tako je biskup ostao na otoku Mrkanu te je službeni izraz Trebinjska biskupija promijenjen u Trebinjsko-mrkanska. Kasnije se biskup „približio“ Trebinju preselivši u Dubrovnik, međutim za života se nije vratio. Njegovi nasljednici su preuzeli biskupiju s takvim imenom koji je ostao do dana današnjeg.

Apostolska administratura

Trebinjsko-mrkanskom dijecezom, kao apostolski upravitelj, upravlja mostarsko-duvanjski biskup. To je prostor na kojem su se, kroz čitavu njegovu poznatu povijest, odvijale borbe velikih sila i malih država koje su stalno mijenjale granice. Stradanje Katoličke Crkve na tom podneblju kroz povijest bilo je veliko. Zaštitnik biskupije je Sv. Mihovil, a ona danas ima 15 župa u dva dekanata.

Ćiro Truhelka, svestrani znanstvenik i pionir arheologije u BiH

Zemaljski muzej BiH predstavlja najstariju i najveću modernu kulturnu i znanstvenu ustanovu u BiH zapadnjačkog tipa. Jedan od njegovih najzaslužnijih uposlenika, koji je, između ostaloga, pokrenuo gradnju današnje zgrade muzeja je Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar...
Ćiro Truhelka rođen je 1865. u Osijeku u Hrvatskoj u obitelji učitelja češkog porijekla koja je hrvatskom narodu podarila pedagoginju i književnicu za djecu Jagodu Rruhelku. U Osijeku i Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je povijest umjetnosti. Iako je jedno vrijeme radio u Hrvatskoj te kasnije na univerzitetskoj katedri u Skoplju u Makedoniji, ipak je najveći trag i svoje životno djelo napravio upravo u BiH u kojoj je proveo 40 godina...

Prezentirao nasljeđe BiH u Europi

O dr. Truhelki smo, u njegovom zdanju Zemaljskog muzeja, razgovarali s arheologinjom i višom kustosicom dr. Andrijanom Pravidur.
Kako smo saznali Truhelka je od 1886. najprije bio prvi kustos, a od 1903. do 1922. i direktor Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Od samog početka rada Zemaljski muzej se, pod Truhelkinim nadzorom, razvijao kao kompleksna kulturna i znanstvena ustanova u okviru koje se njegovalo (i njeguje) više znanstvenih disciplina: historija, geografija, arheologija (prahistorijska, antička i srednjovjekovna), etnologija, povijest umjetnosti i prirodne nauke (biologija, geologija i mineralogija), djelomično jezik, književnost, statistika, bibliografija...
Iz toga su se vremenom iskristalizirala tri današnja odjeljenja: Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje za etnologiju i Odjeljenje za prirodne nauke.
"On je velika figura kada govorimo o osnivanju samog Muzeja, početcima znanstvenog razvoja uopće te razvoja arheologije u BiH. On je kao vrlo mlad i perspektivan čovjek iz Zagreba došao u Sarajevo. Poslan je u ovaj dio monarhije započeti s ostalim ljudima unutar Muzeološkoga društva, čiji je bio tajnik, razviti ideju o nastanku Zemaljskoga muzeja. Veoma je važno što je Austro-ugarska podržala osnivanje jedne takve institucije", rekla nam je na početku razgovora dr. Pravidur i istaknula kako je središnja nit vodilja osnivanja Muzeja u ono vrijeme bila činjenica da su svi spomenici te kulturno naslijeđe pronađeni na prostoru BiH završavali u središtu monarhije, to jest u Beču.
Truhelka je, osim djelovanja na planu osnivanja Zemaljskog muzeja, neumorno prezentirao kulturno naslijeđe BiH, ne samo unutar BiH već u Europi i svijetu. Naslijeđe iz BiH izlagao je u Budimpešti, Beču, Bruxellesu, Parizu...i za to je dobivao nagrade. Upoznavao je Europu s kulturnim naslijeđem BiH koje je u tom vremenu bila nepoznanica.
Organizirao je prvi svjetski skup arheologa i antropologa u Sarajevu 1896., a na njemu sudjelovala su sva eminentna imena u to vrijeme.

Svestran znanstvenik

Istraživao je prapovijesne nekropole na Glasincu, sojeničko naselje u Donjoj dolini, prapovijesnu kultnu građevinu u Gorici kraj Posušja, otkopao ranokršćansku baziliku u Zenici te upozorio na fenomen "bosanskih crkava" i njihovo ranokršćansko podrijetlo. Istraživao je lokalitete u dolini Lašve i oko Stoca, srednjovjekovno Jajce i niz drugih srednjovjekovnih gradova... Zaslužan je za upoznavanje specifičnih srednjovjekovnih kamenih spomenika – mramora i stećaka te usavršavanje metode uzimanja njihovih otisaka.
"Mnogo se stvari veže uz Ćiru, ali je posebno bitno napomenuti da se on otprilike deset godina potpuno posvetio arhitektonskom rješenju izgradnje zdanja Zemaljskog muzeja", rekla nam je viša kustosica Pravidur kazavši kako je Truhelka i mnogo pisao, najviše u Glasniku Zemaljskoga muzeja BiH te bio dopisni član svjetskih antropoloških, povijesnih i arheoloških društava.
Objavljivao je uglavnom u Glasniku Zemaljskoga muzeja BiH. Napisao je i Prehistoričke gradine na Glasincu (1891), Katakombe u Jajcu; Sojenica u Donjoj Dolini (1903.), Nalazi brončane dobe iz Tešnja i okolice (1907.). Ostala djela obuhvaćaju mu knjige: Kraljevski grad Jajce (1904.), Kulturne prilike BiH u doba prehistoričko (1914.), Starokršćanska arheologija (1931), Studije o podrijetlu (1941.) te Uspomene jednog pionira (1942.).
Također, riječ je o svestranoj osobi koja se bavila paleografijom, numizmatikom, etnologijom i poviješću, osobito prilikama u tursko doba. Okušao se i u slikanju akvarela, crteža i ulja, a osobito su ga privlačili folklorni motivi i povijesna arhitektura BiH...
Na kraju nas je zanimalo da je kojim slučajem radio u anglofonskom znanstvenom okružju, da li bi bio planetarno poznat?
"Ćiro Truhelka, kao Zagrepčanin i Sarajlija, bio je popularan u europskim i svjetskim okvirima. Kada pogledamo opus njegova znanstvenoga rada te kontakte koje je imao u Europi i svijetu on je zaista bio svjetski poznat", opovrgla je hipotetsko pitanje arheologinja Pravidur.
Ćiro Truhelka je, zanimljivo, dva puta bio umirovljen. Nekoliko godina nakon prvog umirovljena 1926. poslan je u Skoplje kako bi radio na tamošnjem Univerzitetu sve do 1931.
Posljednje desetljeće života proveo je u Zagrebu gdje je i umro 18. rujna 1942.
Kako smo saznali o Ćiri bi se moglo pričati i pisati satima, a iz kratkog prikaza se može vidjeti kako je on Sarajevo učinio dijelom europske i svjetske znanstvene zajednice. Zauzvrat od glavnog grada nema ni ulicu, bistu ni trg.

Demistificiranje Dive Grabovčeve

Hrvatski narod iz Rame u BiH desetljećima, prve nedjelje u srpnju, hodočasti na jedan grob na Kedžari, usred Vran planine. Početkom prošlog stoljeća, 1909., fratri su pozvali arheologa Ćiru Truhelku da ispita što krije grob na koji mnogi hodočaste. On je otkopao grob i u njemu pronašao ostatke ženske osobe u dobi o 16 ili 17 godina. Prema kostima lica i tijela zaključio je da je djevojka bila izrazite ljepote te je tako znanstvenim putem potvrđena predaja.

Kada su obitelji okrenute Bogu ne izostaje blagoslova

Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini upriličen je u nedjelju, 29. srpnja 2018., u župi Svete Obitelji na Kupresu. Svečano euharistijsko slavlje pred oko 1 500 vjernika u župnoj crkvi predslavio je predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački. 

U koncelebraciji su bili mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki i predsjednik Vijeće za obitelj BK BiH, kupreški župnik vlč. Tomo Mlakić te 30-ak svećenika.

Zaustaviti negativne trendove

Na početku propovijedi mons. Uzinić naglasio da mu je izuzetna čast predslaviti misu na kupreškoj visoravni, tromeđi biskupija, i tako dijeliti obiteljsko zajedništvo mjesne Crkve.

„Dok vas pozivam na nacionalni susret obitelji u Splitu i Solinu želim cijeloj Katoličkoj Crkvi u BiH odati veliko priznanje i izraziti zahvalnost za golemi doprinos opstanku hrvatskog naroda ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. Crkva u Hrvatskoj svoju životnu snagu i opstanak može zahvaliti životnoj snazi u BiH. Snaga je utemeljena na otvorenosti molitvi i životu hrvatskih katoličkih obitelji iz BiH. Proteklih dana smo svi pratili uspjehe Hrvatske nogometne reprezentacije koji su zasigurno i uspjesi Hrvata katolika iz BiH. Tako je i u drugim sferama društva“, rekao je biskup te se zapitao što bi bilo s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj da nije svećenika, redovnika, redovnica i laika koji su porijeklom, ili rođeni u BiH.

Govoreći o demografskim problemima istaknuo je kako se u najvećoj mjeri nije dogodio proces povratka, povećana je smrtnost, a nema rađanja kao prije. „Izbjeglištvo je predugo trajalo. Sadašnja situacija pravi besperspektivnost što povećava iseljavanje. Samo za prošlu godinu možemo reći da se broj Hrvata i katolika u BiH smanjio za 13 650 ljudi. Slično je i s drugim vjerskim zajednicama u BiH. Prognozira se da će BiH do 2050. imati 20% stanovnika manje nego danas Ni situacija u Hrvatskoj nije bolja“, naglasio je mons. Uzinić istaknuvši poražavajuću činjenicu kako do kraja stoljeća, ako se ovako nastavi, u Hrvatskoj biti 1.7 milijuna manje Hrvata.

Potom je progovorio o krizi braka i sve češćim rastavama te zapitao što svatko može napraviti kako bi se poboljšala situacija. Odgovor je pronašao u evanđelju koje poručuje kako su dijeljenje i služenje recept za bolji život svih, a posebice obitelji.

 Istaknuo je kako je služenje drugima funkcioniralo kroz cijelu povijest hrvatskog naroda u često gorim ekonomskim uvjetima nego što su danas.

„Obitelji su bile mjesto molitve, sudjelovalo se na misnim slavljima, obitelji su bile mjesta solidarnosti i dijeljenja. Obitelji mogu i takve biti danas. To bi trebale biti dvije temeljne točke za dobre obitelji“, rekao je propovjednik na kraju homilije.

Molitva Presvetom Trojstvu za obitelj

Pred završetak mise mons. Semren je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji te ponovio kako su tijekom povijesti hrvatske obitelji, po Gospinu zagovoru, pronalazile snagu u Bogu, a i kako je siguran da hrvatskih i katoličkih obitelji neće nestati. Te je riječi vjerničko mnoštvo popratilo velikim pljeskom.

Potom je upriličen blagoslov djece te je izmoljena Molitva Presvetom Trojstvu za obitelj.

Program proslave započeo je sat prije mise kada je upriličena molitva krunice, a vjernici su imali prigodu za ispovijed.

Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini ujedno je priprava za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 15. i 16. rujna 2018. u Splitu i Solinu pod geslom Obitelj - izvor života i radosti.

Misa pred početak Obiteljskog dana u BiH

Kao uvod u obilježavanje Obiteljskog dana u BiH na Kupresu, 28. srpnja, upriličena je molitva krunice, sv. misa koju je predslavio mons. Semren te koncert u Javnoj ustanovi za kulturu Hrvatski dom.

U svojoj homiliji pomoćni biskup naglasio kako je obitelj osnovna jedinica društva na kojoj se temelje ostale zajednice. Istaknuo je da obitelj i brak nastaju na temelju slobode i ljubavi koja se ne može silom iznuditi. Potaknuo je nazočne da im Sveta Obitelj bude uzor te poželio da katolici u BiH mole za obitelji u današnjim socijalno-ekonomskim okolnostima u hrvatskom narodu kako bi uvijek bile u skladu s Božjim Duhom, to jest da budu izvor života i svetosti.

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost i vrjednote

Budući da je turistička sezona već u punom jeku potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista i njihova odnosa prema duhovnim sadržajima za vrijeme izbivanja iz mjesta stanovanja. Sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Joziću, župniku u turističkom gradu Herceg Novom.  Vlč. Jozić je rođen 1986. u župi Oštra Luka-Bok, u Bosanskoj Posavini. U Sjemeništu Petar Barbarić u Travniku je maturirao, a filozofsko-teološki studij apsolvirao 2010. na KBF-u u Sarajevu. Za svećenika Kotorske biskupije zaređen je 2012. te je pastoralno djelovao u župi Đurići. Godine 2014. otišao je u Rim na specijalizaciju iz pastoralne teologije gdje je magistrirao na Papinskom Lateranskom sveučilištu pri Institutu Redemptor Hominis (2016).  

 

Trenutno radi na doktorskoj disertaciji s naglaskom na pastoralna pitanja ističući tri ljepote: geografsku, kulturološku i duhovnu u pastoralu hodočašća i turizma u Kotorskoj biskupiji. Početkom kolovoza preuzeo je službu župnika u župi Sv. Jeronima, u rodnom gradu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Herceg Novom.

Poštovani, u posljednje vrijeme papa Franjo te mjesni biskupi često govore o pastoralu turista. Možete li nam na početku reći zapravo što je to pastoral turista, i kakve su njegove posebnosti i što sve obuhvaća?

 Turizam nalazi svoje opravdanje u ljudskom društvu upravo zato što pruža niz mogućnosti da se kroza nj čovjek više očovječuje, raste, međusobno oplemenjuje. Budući da je Crkva po svojoj naravi „misionarska“ jer je nastala iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga – Crkva, prateći dakle svoju djecu na svim zemaljskim putovanjima – načelno ima trajno pozitivan stav prema turizmu prepoznajući u njemu novu društvenu stvarnost kojoj je dužna pristupiti tako da bi je svjetlom evanđeoskih istina osvijetlila i da bi sudionicima te nove stvarnosti pomogla otkriti pozitivne aspekte i mogućnosti.

Papa Franjo upravo u enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si', Zemlju, a u skladu s tim i sve stvoreno na njoj, shvaća kao zajednički dom cijeloga čovječanstva i svih stvorenja. Ipak, kršćansko razumijevanje zemlje, teološki govor i razmišljanje o njoj ne može se zaustaviti samo na promatranju zemlje iz ekološkoga vida, jer se naš planet, čini daleko kompleksnijom i dubljom temom nego što to na prvi pogled izgleda.

Potrebno je, dakle, promicati „turizam za sve“ koji je i etički i održiv, u kojem se jamči stvarna fizička, ekonomska i društvena dostupnost te izbjegavaju svi oblici diskriminacije. U skladu s tim – naglašava papa Franjo –  turist postaje „oruđe Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je On sanjao stvarajući ga, i kako bi odgovorio na njegov naum o miru, ljepoti i punini“ (br. 53).

 

Čini se kako su povjerenstva za pastoral turista veoma rijetka u biskupijama Crkve u Hrvata. Zašto je to tako i imate li savjete za ostale nad/biskupije na hrvatskom govornom području?

 Prethodne misli o novim pojavama u turizmu mogu poslužiti za razmišljanje o snalaženjima i nesnalaženjima Crkve u Hrvata, odnosno pojedinih zajednica vjernika pred životnom stvarnošću turizma. Ako se cijela društvena zajednica veoma angažirano priprema za „turističku sezonu“, onda je teško opravdati činjenicu da jedna „turistička biskupija“, koja želi biti prepoznatljivi subjekt društva, u tom istom društvu biva turistički neaktivna. Upravo iz razloga što se od nje očekuje sasvim drugačija aktivnost, njezin bi trud trebao biti daleko veći, oslobođen mjerila uspjeha, utrška ili broja…  

Budući da je više nego ikada primjetno kako priroda, kultura i ekologija čine sinonime i stupove turističke budućnosti, a objekti turizma bazu njegove tekuće postojanosti i razvijenosti, rado ističem svoju Kotorsku biskupiju kao idealni spoj „prirodnih, kulturnih i duhovnih ljepota“. Naime, u cijeli „Zaljev svetaca“ duboko je zapretan trag venecijanske kulture: Kotor i njegova katedrala, Perast s Otokom Gospe od Škrpjela i Sv. Jurja te naši nebeski zagovornici: Bl. Ozana Kotorka, Bl. Gracija iz Mula te Sveti Leopold Bogdan Mandić stanoviti su „ispit savjesti“ kako domaćinima, tako i hodočasnicima i turistima, želimo li se kroz hodočašće i turizam „unapređivati“ kao ljudi i kao vjernici.

Unatoč činjenici da je u Kotorskoj biskupiji prisutno tek nekoliko tisuća katolika, obvezuje domaću vjerničku zajednicu da se na svome pragu osjeća „misionarskom“ i otvorenom onima koji dolaze. Drugim riječima, Kotorska biskupija „dušobrižništvo turizma i hodočašća“ treba smatrati redovitim i sastavnim dijelom biskupijskoga pastorala, nikako „izvanrednim“, kampanjskim, privremenim ili možda drugorazrednim jedino za vrijeme sezone. Na nju se mora misliti i o njoj planirati kroz čitavu godinu. Dakako, uopće ne bi smjela postojati „turistička“ biskupija bez svojega povjerenika za turistički pastoral.

Naposljetku, „turističku savjest“ trebala bi ispitati svetišta i mjesne župe kroz krjepost gostoljubivosti zato što putnici upravo na ovim vrelima duhovne okrjepe dolaze u najuži dodir s domaćom Crkvom, spomenicima kulture, tradicijom i pobožnostima. Spomenuta krjepost, posebno njegovana u vremenima prve Crkve, danas u našim prilikama nalazi pogodno i plodno tlo.

Nadalje naši Teološki fakulteti i Instituti trebali bi također sa sektorom turizma i s izbornim kolegijima osposobiti vodiče s licencom za vodstvo u sakralnim prostorima, dok je s druge strane nužno pokrenuti permanentno obrazovanje svećenika koji žive i rade u župama s turističkim karakterom. U tome nam nesumnjivo mogu pomoći biskupije u Italiji sa svojim iskustvom, modelima i primjerima koji promiču kulturu turizma kroz planiranje i temeljito osmišljavanje. Zauzeti samo obrambeni stav u odnosu druge i drugačije bila bi taktička i pastoralna pogreška!

 

Religija je uvijek bila jedan od središnjih dijelova ljudskoga iskustva koji snažno utječe na čovjekovu percepciju i odnos prema okolini u živi. Religija je i jedan od pokretača milijuna ljudi u kontekstu turizma. Recite nam koja su vaša iskustva u susretu s vjerskim turistima? Što je uvjetno rečeno „najviše tražena roba“?

 

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost, njegove vrjednote, te se dotiče i onih zaboravljenih sfera života. Naime, u ovo „selilačko doba“ smatram da u odnosu s turistima koji traže ono „više“ moramo biti na službu čovjeku s toplom i hranjivom pričom za njegovu dušu – čovjeku koji je stvoren na Božju sliku i koji se može smiriti jedino u Bogu od kojega je i proizišao. U tom smislu turistička ponuda ne smije imati rok trajanja, nego treba postati simbioza duhovnosti i prirode koja, ako je ispravno postavljena, može biti idealna prilika za novu evangelizaciju već krštenih i onih koji će to (možda) postati. Dakle, turistički radnici u sakralnim objektima, u svetištima, u prošteništima, u muzejima sakralne prirode pozvani su isticati duhovnu dimenziju turizma koja stavlja u središte čovjeka kao osobu te nutarnje traganje za vlastitim „ja“ i ljudskim vrijednostima.

U tom pogledu, dužnosti župnika u župama s velikim prilivom turista ili rektora svetišta, uz određene poduzetničke i komunikacijske vještine, ali i kulturu ophođenja s ljudima usmjerile bi se na: poznavanje problematike turizma i hodočašća; vladanje barem jednim svjetskim jezikom, pogotovo onim kojim govori najveći broj tamošnjih posjeta; dati mogućnost otvorene crkve u određeni dio dana; turiste i hodočasnike rado primati, pružati im obavijesti te ponuditi „proizvod“ u duhu vjere i tradicije; ako ih je mnogo, za njih predvidjeti posebnu misu i sl.

 

Budući da se u turističkim mjestima gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?

 

Tko ide izvan vlastite zemlje prema zemljama koje su drugačije od njegove sa željom da kroz susret, razgovor i razmjenu, probudi najskrivenije kutke svoga bića, taj sve više traži izravni dodir s drugima koji su različiti u svojoj izvanrednosti. Postepeno, zbog toga, turist sve više postaje „građanin svijeta“, a turizam pojava s „ljudskim licem“. Takvo novo lice turizma sve češće traži upravo dublje iskustvo susreta, upoznavanje kulture i samoga čovjeka i njegovih vrjednota, kako bi se spomenuti suživot mogao ostvariti. Još konkretnije, cilj nije više vidjeti, nego pripadati; ne želi se više samo radoznalo motriti, nego živjeti; ne želi se analizirati, nego se želi uživjeti. I to ne bez poštovanja prema onomu koga se susreće (usp. Poruka za Svjetski dan turizma 2015.).

Drugim riječima, „turizam humanizira jer [...] predstavlja priliku za odmor, mogućnost za međusobno razumijevanje između naroda i kultura, sredstvo za ekonomski razvoj, promiče mir i dijalog, pruža mogućnost za obrazovanje i osobni rast kao i prigodu za susret s prirodom te je ambijent za duhovni rast“ (Poruka za Svjetski dan turizma 2016.).

Za Crkvu su zato ponajprije ljudi turističko mjesto kojemu će ona posvetiti svu svoju brigu i truditi se oko njegove stalne novosti i obnove.

 

Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor od poslova znači i odmor od molitve, odlaska na misu. Kakva su Vaša iskustva i što Crkva nudi i kaže vjernicima na tom planu s posebnim naglaskom na turistička mjesta?

 

Boga treba otkrivati i ondje gdje nam se obično čini da nije primjereno mjesto za nj jer raskorak između svakidašnjeg života i vjere najveća je opasnost za modernoga kršćanina. Drugim riječima, poput kompasa koji nam „uvijek“ pokazuje smjer prema sjeveru što god mi radili i kako god ga okrenuli, tako će i turisti slijediti svoj životni kompas, tj. Krista i njegov božansko-ljudski hod prema konačnoj proslavi u Jeruzalemu. Tek tada želja za promjenom i odmorom bit će očita u transformaciji od bolesnoga u ozdravljenoga, od umornoga u rasterećenoga, od izgubljenoga u nađenoga, od skeptičnoga u uvjerenoga turista-vjernika.

 

I svećenici idu na odmor. Međutim, ljeto je ispunjeno brojnim blagdanima, spomendanima i svetkovinama pa se ne može pobjeći od „obveza“ na 15 dana... Kako izgleda vaš godišnji odmor?

 

Kodeks Kanonskog prava (CIC), govoreći o obvezama i pravima klerika navodi: „Ako i nemaju sjedišne službe, neka se klerici ne udaljuju iz svoje biskupije na duže vrijeme, koje treba da se odredi krajevnim pravom, bez dozvole, barem pretpostavljene, svojeg ordinarija. Ali pripada im da svake godine imaju potrebno i dovoljno vrijeme praznika određeno općim ili krajevnim pravom“ (Kan. 283 - § 1-2). Na istom tragu je i dekret Presbyterorum Ordinis 20, kada govori o službi i životu svećenika: „Osim toga neka plaća bude takva da prezbiteru omogući svake godine dužan i dostatan odmor, a biskupi se moraju pobrinuti da se to prezbiterima omogući.“

U Evanđelju (Mk 6,31) nadalje čitamo kako je Isus jednom primorao svoje učenike da odu na samotno mjesto i da se tamo odmore od naroda koji je navaljivao na njih. Ovu Isusovu zapovijed posebno ozbiljno bi trebali shvatiti tzv. „svećenici radoholičari“ – osobe koje se ne znaju odmarati, odnosno i sam odmor doživljavaju kao dužnost koju moraju obaviti. Na kraju krajeva, dopustimo da se naši vjernici i župljani odmore i od nas jer doista nismo nezamjenjivi!

Međutim, ne manje važan izazov jesu župnici i župni vikari turističkih mjesta koji bi za vrijeme sezone ipak morali ostati na svojim „radnim“ mjestima – zato što veliki dio pastoralnih obveza ne može biti paraliziran zbog svećenikova odmora – svoj odmor stoga bi trebali odgoditi (ne preskočiti!) za drugo doba godine. To traži Opći Direktorij za pastoral turista (br. 22), ali i zdravi razum! Svećenik koji nema smisla za turistički pastoral ne bi smio ni biti imenovan na jednu takvu župu.

I za mene također vrijedi riječ: PREDAHNUTI! Treba znati u životu predahnuti i tako skupiti snagu za ozbiljan rad i pobožnu molitvu. Budući da sam zadnjih nekoliko godina bio izvan Biskupije zbog postdiplomskog studija u Rimu, svoj odmor sam provodio za vrijeme ljeta u Biskupiji, ali bih znao otići i na neko pogodno putovanje sa studijskim predznakom, ne zaboravivši također i privremeno zamijeniti neke župnike u Italiji i SAD-u kako bi i oni otišli na svoj godišnji odmor. 

 

Kakav odmor želite našim čitateljima koji postaju turisti tijekom ljeta?

Čovjek ima tijelo, dušu i duh, a na odmor ide „čitav čovjek“, zato bih potaknuo kako turiste tako i domaćine da krećući na odmor ili dočekujući goste, vode računa o svojim tjelesnim, ali i duševnim i duhovnim potrebama, kako bi vrijeme provedenog odmora donijelo blagoslov čitavu njihovu biću, a preko njih i drugima u njihovoj okolini.

Odmor, ne može dakle biti shvaćen i istinski doživljen kao stanje „ugodnoga nečinjenja“, ili tek kao odsutnost rada i obveza. Naprotiv, istinski se odmor dostiže u ponovnome stjecanju potpune nutarnje ravnoteže ljudske osobe, ravnoteže koja je narušena ritmom redovitoga života. Vrijeme odmora, naime, ne može biti izgovor za neodgovornost, a ni za iskorištavanje. Štoviše, to je posebno vrijeme u kojemu svatko može dodati vrijednost svojemu životu, kao i životu drugih ljudi. Preporučujem stoga da u vaše planove za godišnji odmor ne zaboravite na Boga, i da se znate odmoriti u Njemu – na Isusov način: odvajajući vrijeme za svoju dušu ponirati u sebe, susresti se s Bogom u vlastitim dubinama. U konačnici, nakon povratka kući napravite bilancu i presjek svog provedenog odmora, ne samo gledajući u svoj ispražnjeni novčanik, nego i u svoju dušu.

 

Hrvatska, BiH i Crna Gora, a posebice Boka Kotorska obiluju različitim prirodnim ljepotama, predivnim gradovima i selima, međutim mnogi ljudi radije biraju skuplje i što dalje destinacije, dok još nisu u potpunosti istražili ni zemlju u kojoj žive. Što mislite kako je moguće izbalansirati te dvije krajnosti?

 Kad je riječ o „slobodnom vremenu“ u kojemu se čovjek – nakon što je oslobođen svake profesionalne i društvene obveze – spontano prepušta bilo da se odmori ili zabavi, bilo da razvija svoje sudjelovanje u društvu, svoje ukuse, svoja saznanja ili svoje sposobnosti. Ljudi koji žive u našim podnebljima, svakoga dana nužno su uvjetovani slušati negativne informacije tako da svaka ljepota, prirodna ili kulturna, biva zamagljena sivilom svakodnevnice. Iz svega slijedi da ljudi putuju zato jer ondje gdje rade, žive ili stanuju se ne osjećaju više tako dobro, odnosno osjećaju određeni umor i zamor. Žele se, drugim riječima, osloboditi od tereta svakidašnjice koji ih pritišće na poslu, u vlastitom stanu ili su možda izloženi duševnoj iscrpljenosti jer je „življenje“ svedeno na životarenje i jednoličnost dnevnih zbivanja.

Stoga, čovjek da bi izbjegao spomenute stresove koji prate naše društvo, bježi iz njega, odlazi na put i barem za kratko postaje turist i stranac u nekog drugoj zemlji. Tako bježeći iz „lošeg“ ambijenta čovjek-turist nada se ući u turistički „raj“. Međutim, priželjkivani bijeg iz svakodnevnice u njezinu suprotnost vodi neizostavno natrag u to isto sivo-crno okruženje. Takvo stanje posredovano mass-medijima mora biti promijenjeno – ukoliko želimo uživati u našim turističkim potencijalima odmarajući i tijelo i dušu – kako bi nam vrijeme „bijega iz svakodnevlja“ postalo ne samo bijegom nego izvorom duhovne radosti, osvježenja i fizičkog odmora. U konačnici, otkrivanje novoga i divljenje lijepomu u našim krajevima otvaraju čovjeku oči da i u svojoj nutrini spozna trag novosti i ljepote.

Antoine de Saint-Exupéry u Malom Princu napisa: „Za sve ljude zvijezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake, one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema.“ Slično je i s odmorom, zar ne?