Gosp. Hölz je rođen 1942. u Duisburgu u Njemačkoj. U Drugom svjetskom ratu je izgubio oca kojeg nikad nije upoznao. U poratnoj Njemačkoj je odrastao u peteročlanoj obitelji u veoma siromašnim uvjetima i upravo je to bio razlog da postane socijalni radnik kako bi mogao pomagati drugima.
Vijesti o ratu 1991. najprije iz Hrvatske, a potom 1992. i iz BiH potaknule su tadašnjeg djelatnika Caritasa Duisburg Heriberta Hölza na razmišljanje kako pomoći. Nije oklijevao nego je s prvom prikupljenom humanitarnom pomoći osobno krenuo 14. veljače 1992. prvo u Zagreb u Republiku Hrvatsku, a nakon toga i u Bosnu tj. u Vrhbosansku nadbiskupiju i Banjolučku biskupiju u kojima je ova akcija prisutna sve do današnjeg dana.
Upravo je taj nadnevak 14. veljače neslužbeni datum započinjanja akcije Pomoć Bosni (Bosnienhilfe). Iako su je organizirali djelatnici Caritasa Duisburg do današnjeg dana uspješno je nastavljaju i vode, usprkos mirovini i poznoj životnoj dobi, bračni par Ursula i Heribert Hölz.
S njima smo razgovarali o tome odakle toliko volje i energije pomagati ljudima u Bosni, njihovu viđenju situacije u ovoj zemlji te različitim projektima s kojima su se uhvatili u koštac...
Poštovani, odakle Vam tolika ljubav prema BiH i njezinim ljudima kada mnoge ustanove i pojedinci iz inozemstva više ne pokazuju zanimanje za ove prostore?
(Heribert) Mogu reći da se dobro sjećam 1991. i mjeseca listopada kada sam vidio slike rata s prostora bivše Jugoslavije. Vidio sam patnje ljudi i to me podsjetilo na moje djetinjstvo. Budući da sam rođen 1942. Drugi svjetski rat sam doživio samo kroz njegove kasnije posljedice. To što sam vidio na TV-u bilo je moje djetinjstvo.
Bio sam uposlenik Caritasa Duisburg i tada sam suradnike zamolio da se organiziramo poslati pomoć u ratno područje kada je rat bio samo u Hrvatskoj. U kratkom vremenu, za Božić 1991. skupili smo 11 000 njemačkih maraka i kamion potrepština. Suradnicima sam obećao da ću pomoć osobno dovesti potrebitima. To je bilo lako reći, ali ja sam išao tamo gdje se pucalo i umiralo. Došao sam u ratnu zonu. U razgovoru sa suradnicima predložena mi je jedna adresa u Zagrebu. Tako sam u veljači 1992. došao u Zagreb i ono što sam vidio nadišlo je moja očekivanja, izuzetno me je pogodilo. Tada sam rekao supruzi da ću samo istovariti pomoć i vratiti se kući, ali kada sam vidio tu patnju onda sam rekao da ne mogu tako. Pokušao sam uspostaviti kontakte u Zagrebu za daljnju pomoć. Da će se iz tog prvog posjeta Zagrebu roditi nešto što će trajati više od 25 godina nisam ni mogao zamisliti. Mogao bih pričati puno o prvom putovanju, ali nije ni vrijeme ni mjesto.
Otišli ste u mirovinu, ali i dalje je Vaše srce s ljudima i Caritasom u Bosni i Hercegovini...?
(Heribert) Da, točno je, ja sam 11 godina u mirovini, ali sam i dalje svaki dan u uredu u organiziranju i pripremanju pomoći za BiH. Moram reći da ništa ovo ne bi bilo moguće da moja supruga Ursula nije uz mene. Mi smo u ovome zajedno i podržavamo jedno drugo.
Kako reagiraju Vaši sunarodnjaci i odgovorne osobe iz društva i karitativnog okruženja na Vaše aktivnosti?
(Ursula) Naravno da naš rad ne bismo mogli sami obaviti bez pomoći sunarodnjaka. Imamo i imali smo suradnike koji su bili spremni raditi i pomagati. Mi smo svako tri mjeseca po jedan kamion pomoći slali u BiH. Sve bi to bilo nemoguće bez naših suradnika.
Mi smo tu pomoć skupljali na raznim mjestima. Koristili smo podrum jedne škole gdje se skupljala pomoć i kada bi se nakupilo za jedan kamion, slali smo je u Bosnu. Imali smo puno onih kojih pomažu i znali su reći kad ne bi bilo projekta Bosnienhilfe morali bismo ga izmisliti.
Koji je razlog 89. posjeta Bosni i Hercegovini?
(Heribert) Razlog je isti kao za 10. 15. ili 25. posjet, a to je pomaganje. Mi u Njemačkoj imamo sve, a znamo da ovdje ljudi nemaju. Jer ako smo kršćani koji vjeruju onda se od nas očekuje da pomažemo onima koji su u potrebi. Ovim pomaganjem dajemo jasan znak kako smo kršćani.
Imamo projekte koji trenutno traju, npr. kumstva u kojima pomažemo obitelji s određenim iznosom novca. Kupujemo ovce za obitelji da mogu imati s čime raditi. Pomažemo škole, posebice Katolički školski centar u Travniku.
Kako biste imali malu predstavu što radimo mogu reći da smo posljednjim posjetom 50 000 eura podijelili u različitim projektima. A za vrijeme pretposljednjeg putovanja u travnju 2018. darovali smo 77 000 eura.
Sve ukupno ovo vrijeme moga rada u Bosni – ako rad pretvorimo u eure – iznos je veći od tri milijuna eura. Tu nisu uračunati kamioni humanitarne pomoći kojih je bilo više od 100.
Mnogi se pitaju kako dolazimo do tako puno novca jer Bosna u njemačkim medijima više ne znači ništa. Sada u Njemačkoj imamo drugih problema. Postoji razlog zašto uspijevamo sakupiti toliko novca. Temelj je toga da smo u cijeloj regiji poznati kao ljudi u koje se donatori pouzdaju da ćemo doći na odredište i osobno podijeliti novce potrebitima.
Mogu reći da oko 10 000 eura mjesečno uplate naši dobročinitelji. Međutim, to znači da mi svaki dan moramo raditi na tome.
U svojoj dugogodišnjoj pomoći Bosni i Hercegovini pružili ste potporu brojnim ustanovama, projektima i pojedincima, na koje ste projekte osobito ponosni. Koji Vam projekt najviše leži na srcu?
(Ursula) Puno je takvih projekata, mnogih se ne možemo ni sjetiti. Nama je važan trenutno projekt kupovanja ovaca za obitelji, ulaganje u škole, a na primjer, već deset godina pomažemo pučku kuhinju u Zenici i to marmeladom koju pravim. Žene nam pomažu, kuhaju i onda zajedno prodajemo tu marmeladu.
„Projekt marmelada“ je započeo kad smo pomagali jednu izbjegličku obitelj iz Posavine s petero djece koji su živjeli u nekoj ruševnoj kući gdje nije bilo poda nego utabana zemlja. Budući da nismo smjeli od novaca koji se davao za pomoć Bosni njima graditi kuću, jer bi to vodilo u nered, smislila sam taj projekt s marmeladom. Kada sam počela ljudi su nas ismijavali i nisu mogli vjerovati da je to moguće. Nakon tri godine obitelj ima kuću koju je napravila marmelada.
(Heribert) Moram istaknuti da ljudi misle kako je marmelada ništa. Moja Ursula je s drugim ženama za sve ove godine 65 000 staklenki marmelade ukuhala i plasirala. To se prodaje, a marmelada bude skuplja od onih u trgovini, ali ljudi kupuju jer znaju da pomoć ide u Bosnu. To jedino može shvatiti onaj tko se time bavi cijelu sezonu, od jagoda do dunja. Uvijek se nešto radi oko marmelade i sve od kuće.
S tom obitelji smo i dalje u kontaktu. Sada imaju osmero djece, a ja sam kum posljednjem djetetu. Kad god ih posjetimo, oni kažu da smo im darovali novi život.
Kakvu suradnju imate s našim Caritasom i s drugim Crkvenim tijelima u Bosni i Hercegovini?
(Heribert) Općenito mogu reći da je suradnja odlična. Mi smo ljudi Caritasa. Ja već 51 godinu radim u Caritasu. Kako ja ne živim ovdje i ne poznajem zemlju bio bih lud kad ne bih stupio u kontakt i povezao se s Caritasima. Tako da koristimo njihove strukture, posebice u Sarajevu i Banjoj Luci.
Sretan sam što smo ostvarili dobru suradnju, a preko njih i s mnogim župama. Bez pomoći Caritasa ova pomoć ne bi mogla biti dobro usmjerena.
Često nas znaju u Njemačkoj kritizirati da pomažemo samo katolicima. To nije točno. Ja sam to sveo na jednu formulu kako bismo rekli u Njemačkoj: Nema katoličke gladi. Tako pomažemo svima, npr. u Zenici u pučkoj kuhinji su korisnici ljudi svih nacionalnosti.
Također moram reći da smo obiteljski prijatelji s vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom Vinkom. kard. Puljićem koji je bio u našem domu i spavao kod nas. Isto tako smo dobri prijatelji s banjolučkim biskupom mons. Franjom Komaricom.
Sigurno nije bilo lako raditi u ovako složenoj zemlji, sa specifičnim mentalitetom našeg čovjeka. Koji su Vam bili najveći izazovi u radu?
(Heribert) Moram priznati da ne razumijem u potpunosti pitanje, ali pokušat ću odgovoriti. Za nas je bio najveći izazov izravno stupiti u kontakt s ljudima i tu im je dobrodošlo usmjeravanje i komunikacija na terenu. Ništa ne bi bilo moguće bez prevoditelja i suradnika na terenu koji su nas usmjeravali prema ljudima u potrebi.
(Ursula) Često nam se dogodi da nas razočaraju ljudi kojima pomognemo. Jednoj obitelji kupimo kravu, a oni je nakon mjesec dana prodaju. To nas boli, osjećamo se krivim i onda nas naši suradnici na terenu uvjeravaju da nismo ni za što krivi...
U Bosnu i Hercegovinu dolazite još od početka posljednjeg rata pa sve do sada. Zahvaljujući brojnim posjetima i povezanošću s našim čovjekom i različitim organizacijama imate uvid u trenutnu situaciju. Kako Vi gledate na sadašnju situaciju u Bosni i Hercegovini, koje su pozitivne promjene u odnosu na rat i poraće, a što se moralo uraditi više i bolje?
(Heribert) Prvo, nije više rat, ne puca se, ne umire se. To je preduvjet da se može nesmetano pomagati, ali BiH je ipak posebna zemlja. To je država koja je politički podijeljena. To ne treba vama objašnjavati jer vi to znate i to živite svaki dan. Ponekad i nama to stvara probleme. Tri naroda i dva entiteta ne „vuku“ zajedno na jedno uže. To i nama kao humanitarcima stvara teškoće. To vidim kao problem, ako se ne bude nešto promijenilo. Ja koji nisam političar ne vidim pozitivnu zraku svjetlosti koja bi ukazivala na neke promjene.
Kako vidim, pomoć će i dalje biti potrebna, dok je ovakva situacija u BiH. Nažalost, ja tu ne mogu ništa učiniti, to je stvar političara. Gdje imam mogućnost reći nešto političarima, do sad sam govorio i govorit ću i dalje...
Naša zemlja i naša Crkva, suočena je s problem masovnog iseljavanja. Veliki je broj osobito mladih koji napuštaju Bosni i Hercegovinu i odlaze u zapadne zemlje tražeći bolji život. Kako Vi, kao dugogodišnji prijatelj naše zemlje i naše Crkve gledate na ovaj fenomen?
(Heribert) Primijetio sam da mnogi mladi ovdje ne vide svoju budućnost, mogu ih razumjeti. Međutim, ne može se čovjek s time zadovoljiti, mora se nešto poduzeti. Nisam ja izmislio izreku da su mladi budućnost jedne države. Zato puno radimo u pomaganju mladima, ali to je jedan vrlo mali kotačić u cijeloj slici. Moramo biti realistički te znati što možemo učiniti, a što ne. Vidimo taj problem i zato pomažemo u vrtićima i školama.
Nema komentara:
Objavi komentar