Islamska Republika Pakistan geografski je smještena u južnoj Aziji, a omeđena je četirima državama: Indijom, Afganistanom, Kinom i Iranom, dok je na jugu Arapsko more koje je dio Indijskog oceana. Ova nekadašnja britanska kolonija samostalnost je stekla 1947. kada se većinski muslimansko pučanstvo organiziralo u novu državu, dok je ostatak činio današnju Indiju. Devet godina kasnije, 1956., Pakistan je postao prva zemlja na svijetu koja se proglasila islamskom. Sve do 1971. ova dalekoistočna država sastojala se od dvaju dijelova: istočnog i zapadnog. Potom je istočni dio postao nova republika – Bangladeš.
Prema podatcima s posljednjega popisa pučanstva iz 2006., Pakistan je imao oko 166 milijuna stanovnika. To ga čini šestom najmnogoljudnijom zemljom svijeta: poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije i Brazila. Od toga, apsolutna većina su muslimani – prema nekim procjenama čak 96,5 %, dok ostatak čine uglavnom hindusi i kršćani kojih je, procjenjuje se, oko 2 %. Od toga je polovica rimokatolika, a druga polovica pripada protestantskim zajednicama čiji je službeni naziv Pakistanska Crkva (Church of Pakistan). Ustavom je određeno da je islam državna religija, dok manjinski vjernici nemaju sve slobode u ispovijedanju svoje vjere. Stoga se Pakistan smatra jednom od zemalja s najvećom stopom vjerske netolerancije.
Sporni Zakon o blasfemiji
S obzirom na to da u posljednje vrijeme često dolaze informacije o stradanjima kršćana u Pakistanu, treba uzeti u obzir činjenicu da je na snazi još uvijek kontroverzni Zakon o blasfemiji koji predviđa smrtnu kaznu za svako vrijeđanje islamskih svetinja... Prema procjenama u posljednjih 10-ak godina u Pakistanu je 1 200 osoba optuženo za bogohuljenje. Ovaj sporni Zakon, kako kažu stručnjaci za međunarodno pravo, daje prostora muslimanima Pakistana da osobne protivnike među kršćanima ili drugim manjinskim vjerskim skupinama eliminiraju ili utječu na to da oni napuste zemlju. Stoga su kršćani prisiljeni biti itekako oprezni u odnosu prema muslimanima jer i najmanja prijava protiv njih može biti fatalna.
Iskustva iz prve ruke
O svemu tomu, svoje životno iskustvo za web-stranicu UcaNews, priča rođeni Pakistanac, katolik Faisal Mushtaq koji je prije 10-ak godina bio frustriran zbog nedostatka radnih mjesta u svom rodnom gradu Sialkotu, u pokrajini Punjab, pa je donio tešku odluku o preseljenju u južni dio – u grad Karachi.
Sada ovaj 32-godišnji otac dvoje djece radi kao vodoinstalater i vratar, a ima plaću oko 115 dolara mjesečno, što je manje od službene minimalne zarade. No, ima i dodatnih 80 dolara mjesečno za pranje automobila.
Biti katolik u duboko religiozno konzervativnoj islamskoj zemlji nikad nije bilo lako, ali Mushtaq je naučio opstati i tražiti prihvaćanje muslimana.
„Dok je većina ljudi bila prijatna, neki od mojih muslimanskih suradnika nerado su jeli ili pili sa mnom“, rekao je Mushtaq koji je shvatio da često nije moguće promijeniti način razmišljanja ljudi.
„Moji roditelji, koji sada žive sa mnom u Karachiju, sudjeluju u nedjeljnoj misi u našoj crkvi, ali ja to ne mogu činiti zbog svog zauzetog rasporeda rada“, kazao je ovaj Pakistanac i naglasio kako u školama postoji stereotipizacija i nasilje nad kršćanskom djecom, međutim u višim razredima škole stvari postaju bolje.
Kršćani vole svoju domovinu
Pakistan je država stvorena prvenstveno kao utočište za vjerske i etničke manjine na hindu-većinskom potkontinentu, ali njezina temeljna načela pluralizma i vjerske tolerancije su vremenom erodirala.
Ipak, mnogi katolici i pripadnici drugih vjerskih manjina ostaju odani svojoj domovini i bili bi spremni položiti svoje živote za nju. Usprkos tome muslimani često ignoriraju probleme koje imaju manjine.
Neki katolici-Pakistanci usudili su se govoriti o problemima s kojima su se susretali u prošlosti samo zbog svoje vjere. Drugi navode trajne zlouporabe ili zanemarivanje njihovih problema na koje ukazuju.
„Dok sam odrastao u Karachiju, bio sam suočen s diskriminirajućim stavom svojih učitelja samo zbog moje katoličke vjere“, rekla je 22-godišnja studentica novinarstva Jennifer Michael. Navela je da se stvara toliko loše okruženje u kojemu čovjek preispituje svoje porijeklo i počinje shvaćati kršćanstvo kao nešto loše.
Nastavnici islamskih studija i urdu jezika su joj govorili da se prepiše u kršćansku školu.
„Htjela sam odustati, ali moja obitelj me zadržala i ohrabrila da prakticiram moja vjerska uvjerenja bez straha“, prisjetila se Michael.
„Međutim, nakon odrastanja, više se nisam suočila s tim pitanjima, ljudi su postali tolerantniji. Prijatelji i nastavnici s kojima sada komuniciram na sveučilišnom kampusu tretiraju me kao jednaku njima“, ustvrdila je.
Steve Watson, koji radi u popularnoj slastičarnici u Karachiju, istaknuo je da je
većina kaznenih postupaka zbog navodnog bogohuljenja bila u Punjabu. Također je
podsjetio na smrtonosne terorističke napade na katoličke crkve u Lahoreu,
glavnom gradu te indijske države.
„Život nikada nije bio lagan, ali to me nije spriječilo življenju katoličke
vjere“, rekao je Watson, ukazujući na diskriminaciju pri zapošljavanju u
državnim poslovima i raspodjeli državnih stanova.
Tridesetogodišnji programer iz Karachija Sunny Sameer pozdravio je slobodu koja postoji pri prakticiranju kršćanstva, ali se požalio na prijetnju koju donosi Zakon o blasfemiji.
„Te zakone su iskoristili ljudi kako bi sproveli svoje osobne osvete, osobito u Punjabu“, rekao je Sameer. Zabrinut je zbog činjenice da bilo tko komu se zamjeri ili tko ima osobnu ljutnju prema njemu može razmišljati o dolasku do njegove imovine pomoću lažnih optužbi za blasfemiju.
Sameer je rekao da se mladi kršćani ne protive izravno Zakonu o blasfemiji, već žele da se neovlaštena manipulacija njome smanji.
Ostale su još uvijek neke predrasude muslimana koji ne bi dijelili posuđe za jelo i piće s kršćanima ili da jedu s nemuslimanima.
Mali koraci naprijed
Kršćanski kolumnist i aktivist Norbert J. Almeida privukao je pozornost komentarima na Twitteru koji su govorili o oštrim
aspektima muslimanskih odnosa s nemuslimanima.
On je proizveo svojevrsni šok u zemlji kada je bio jedan od najboljih polaznika
na islamskim studijama, unatoč tomu što je bio jedini nemusliman na odsjeku.
Također je tweetovao da je na katoličkom
sprovodu njegova oca bila muslimanska većina kolega što je jedan veliki pomak
za tu zemlju.
„To je Pakistan u kojem sam odrastao i koji volim“, rekao je Almeida i dodao da se nada kako će ta otvorenost s vremenom postati široko ukorijenjena.
Na kraju se može zaključiti da život kršćana u Pakistanu sa sobom uvijek nosi neku neizvjesnost, a njihovi problemi rijetko kada izlaze u javnost. To se osobito odnosi na aktualni trenutak kada Pakistan i druge islamske države, u kojima kršćani trpe progone, nisu u žiži medija. Ipak, ostaje nada da će i politički lideri Pakistana učiniti sve kako bi dokinuli ili izmijenili sramotni Zakon o blasfemiji. Međutim, iz iskustva sa Zapada dug je put do demokracije i pluralizma.
Nema komentara:
Objavi komentar