Žrtva je žrtva, bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji se, prema odlukama Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, i u Hrvatskoj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima sugovornika smo našli u Aniti Martinac, predsjednici Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. 

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Gradu na Neretvi. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata te dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.

Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.

Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na temu totalitarizma te odstranjivanja ostataka autoritarnih sustava iz hrvatskog društva...

Na početku nam recite što je to zapravo totalitarizam?

Kao što to i sama riječ govori totalitarizam je krajnost apsolutističke vladavine, politički sustav koji je na vlast došao i održavao se nasilnim putem, kršeći pri tome temeljna ljudska prava i slobode poznate u današnjim demokratskim sustavima.

Najjednostavnije rečeno, riječ je o političkom sustavu pod kontrolom jednog čovjeka ili jedne skupine koji je na vlast došao zločinom i tako se i održavao. Dakle, to je potpuna suprotnost otvorenom pluralističkom društvu i pravnoj državi.

 

Zašto je Europska unija donijela odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

 

Poznato je da čitav moderni svijet pa tako i Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, jer žrtve koje su još žive ili obitelji žrtava zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznaje njihovih patnji.

Donijeti odluku o obilježavanju jednog takvog dana je najmanja satisfakcija koja se mogla učiniti, te na ovaj način Europski parlament potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kao bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Također je poznato da je Europski parlament u svojoj preporuci za obilježavanja ovog spomendana naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.

U Hrvatskoj se tako obilježava 23. kolovoza, a podsjećam na taj dan 1939. potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kako Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

U slobodnom svijetu na taj dan organizirani su i prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Godine 2008. potpisana je izjava većine članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja, koji je potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidata za EU kao i zemalja povezanih s EU-om, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH, mogu reći da udruga svoje aktivnosti obavlja prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996., Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006., Rezoluciji Europskog parlamenta o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009., Deklaraciji Hrvatskog sabora o „osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.“ od 30. lipnja 2006., te Rezolucije Doma naroda Parlamenta Federacije BiH „o osudi totalitarnih režima“ iz 2006.

Želim naglasiti da je ovaj Dan sjećanja, spomendan na desetke milijuna ljudskih žrtava čiji su životi, zbog izopačenih totalitarnih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma te njihovih sumanutih ciljeva, naprasno prekinuti.

 

Koje su države u tome najviše napredovale? Kako u „demontiranju naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica i BiH kao kandidat za EU?

 

Možemo ocijeniti da je razvoj demokratskog društva najveći čimbenik u osvješćivanju i edukaciji o totalitarnim režimima. I napredak društva, odnosno pozitivan razvoj zemlje doprinosi demontiranju naslijeđa.

Hrvatska kao članica EU-a donijela je niz zakonskih akata, ali po mojoj osobnoj procjeni ipak nedovoljno mjera u rasvjetljivanju prošlosti, jer, nažalost, na javnoj sceni i danas postoje pojedinci i političke skupine koji osuđuju pojedinačna i masovna ubojstva u „u ime rase“ ili „u ime nacije“, ali istovremeno na različite načine pokušavaju minorizirati i opravdati masovna ubojstva počinjena „u ime klase“. Međutim, zločin je zločin, a žrtva je žrtva – bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen.

Tijekom XX. stoljeća hrvatski narod je osobito platio visoku cijenu svog opstanka. „Zahvaljujući burama i neverama“ kao posljedicama tih ideoloških sukoba, kao i nametnutom nam Domovinskom ratu, hrvatski narod je pretrpio ogromne, izravne ili neizravne, demografske gubitke. Ta pogibelj osobito je bila izražena na prostorima BiH, zbog čega i danas trpimo teške posljedice.

Bez obzira što ne postoji opće nacionalno suglasje o prošlosti, kao što uostalom ne postoji ni o sadašnjosti ili budućnosti, odnos prema žrtvi je opće civilizacijska stečevina iz koje proizlaze i određene javne, znanstvene pa i političke ocjene. Upravo zbog tih općih civilizacijskih vrijednosti, ali i budućnosti, dužni smo sačiniti poimenične popise žrtava totalitarnih sustava, stvarajući tako preduvjete za vraćanje osobnog digniteta žrtvi i ostvarivanja zajamčenog prava na „posljednji počinak“.

Najviše je po ovom pitanju napravila Njemačka, koja je lustrirala kompletan represivni aparat nekadašnje Istočne Njemačke. Iznimno puno je napravila i Poljska, kao i baltičke države, te Mađarska. S druge strane, za Albaniju, Bugarsku, dijelom Rumunjsku, te države nastale raspadom Jugoslavije to se ne može kazati.

Bosna i Hercegovina, odnosno vladajuće strukture u zajedničkom cilju moraju donijeti, i provoditi, niz pravnih akata i mjera koje su nužne ka okretanju budućnosti. Upravo onako kako to traži Europska unija.

 

Kako komentirate činjenicu da su zločini fašističkih i nacističkih te većina ostalih, uvjetno rečeno, desničarskih totalitarizama ispitani, a nalogodavci imenovani te suđeni, ako su mogli biti uhićeni, dok s druge strane komunistički nalogodavci su se znali hvaliti i u medijima koliko su pobili ljudi, a bez straha provode svoje umirovljeničke dane?

 

Na našim prostorima, kao posljedica sudara dvaju totalitarnih sustava, dogodio se fenomen da se zločinom pokušavao pravdati zločin. Vjerujem kako postoji mnogo pojedinačnih slučajeva kojima bi se procesnom rehabilitacijom dokazalo suprotno od propisane osude u nekadašnjem režimu u kojem im je suđeno. Također sam sigurna kao se režiranom povijesti koju je komunizam nametnuo učinio daleko najveći zločin nad narodima ovih prostora.

Vrlo je jasno kako se još nismo suočili s ostacima komunističkog totalitarnog režima. Posljedica je to čitavog spektra izvrnutih procesa zbog čega smo još uvijek „tranzicijske zemlje u čekaonici“.

 

Recite nam spadaju li imena ulica i trgova u odluku o „demontiranju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“? Primjećujete li razliku između gradova i naseljenih mjesta tamo gdje žive Hrvati, Bošnjaci ili Srbi? Kakva je razlika između gradova u Hrvatskoj i BiH?

 

Kultura sjećanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti kakva god da je ona teška jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim manipulacijama kroz medije onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području.

Ne vidim razloga da se zadrže nazivi ulica i trgova koji nose imena zločinca kao npr. Josip Broz Tito koji je, sudeći prema navodima inozemnih izvora, odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. O njemu kao veleubojici pisali su ugledni američki sveučilišni profesori, britanski i njemački povjesničari, te je svrstan među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. A danas još uvijek imati naziv po njemu je apsurd i sramota za svaku instituciju i obitelj koja živi i djeluje u istoj ulici. Često se može vidjeti također začuđenost turista kada vide kako takvi nazivi još uvijek postoje. Na neki način njeguje se kult idolopoklonstva totalitarnom režimu koji iluzionistički manipulira i koketira sa sadašnjicom.

Takvih je primjera još mnogo, ali ne samo da su ostali nepromijenjeni nazivi iz prošlosti, nego su se dali novi nazivi nedostojni i neprimjereni prema djelima, odnosno zlodjelima imenovanih. Prijedlozi naziva ulica se moraju kvalitetno obrazložiti, a odluke o nazivima donositi odgovorno. Prespori smo u reformama, neodlučni i nesigurni u odlukama, a da bismo bili smioniji i donosili pravovaljane odluke moramo se i potruditi i biti bolji poznavatelji povijesti.

 

Kako omogućiti oslobađanje Hrvata od okova ostataka naslijeđenoga totalitarizma u BiH i Hrvatskoj?

 

Nužno je prvo otvoriti arhive iz države koja više ne postoji. Nakon toga institucionalno donijeti zakonske akte u skladu sa spomenutim Rezolucijama, a također i provoditi mjere te konkretizirati procese koji će donijeti rezultate i jasne pokazatelje. Ovo je veliki posao u koji moraju biti uključeni isključivo ljudi od struke. Povjesničarima se mora omogućiti pristup arhivama i drugim izvorima, kako bi se sutra njihovi rezultati uvrstili u obrazovni sustav, te ostavili za sobom odgovorne znanstvene prosudbe s ciljem neponavljanja pogrješaka prošlosti. Drugo je pitanje mogu li to uopće povjesničari educirani pod diktatom jedne partije, ili ćemo morati biti strpljivi i sačekati nove generacije mladih znanstvenika neopterećenih partijskim dogmama.

Ovdje bih mogla istaknuti jedan pozitivan primjer koji je poduzela Zapadno-hercegovačka županija u BiH, donijevši odluku da u tijeku nastavnog programa jedan školski sat tijekom školske godine bude namijenjen edukaciji učenika o pobijenim svećenicima u Hercegovini. Inicijativa je potekla od Vicepostulature fra Leo Petrović i 65 subraće, koji svake godine organizira Dane sjećanja. Zatim projekti Svehrvatskog groba na Udbini i Groblje mira na Bilima kod Mostara, rasvjetljavanje istine o Golom otoku, te rad Povjerenstva na istraživanju zločina totalitarnih režima, kao i otvaranje arhiva i dostupnost informacija, kako se ovakva zla više ne bi ponovila.

 

Tijekom 20. st. Crkva u Hrvata je trpjela torture različitih „izama“... Za toga vremena ubijeno je više od 660 svećenika, redovnika, redovnica... Netko je izračunao da je Crkva u Hrvata proporcionalno gledano najviše propatila od svih zemalja u istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

 

Dobro ste zamijetili taj podatak. U državama nastalim raspadom Jugoslavije udomaćilo se mišljenje kako je Josip Broz, za razliku od istočnoeuropskih država, uspostavio „socijalizam s ljudskim likom“. Međutim, o kakvom je tipu vladanja riječ najbolje govori podatak da je Titov režim, po broju ubijenih svećenika, odmah iza Staljinovog. To sasvim dovoljno govori.

Uzroke je lako dekodirati. Komunizam kao totalitarni sustav nije podnosio suživot s drugim hegemonom na istom prostoru, što je Crkva nesumnjivo bila. Kako je riječ o pokretu koji je na vlast došao i održavao se golom represijom, očito su išli na etiketiranje svećenika kao neprijatelja i na kraju na golu fizičku likvidaciju. Za to postoji obilje materijalnih dokaza.

Međutim, dogodilo se nešto o čemu komunisti nisu razmišljali.

U romanu Medaljon pisala sam kako je vjera najjača kada je satiru i ugnjetavaju, a to se tako pokazalo i u ovom slučaju. Činjenica je da smo s jakom vjerom uspjeli u nemogućim uvjetima pružiti obranu i u nedavnom Domovinskom ratu, činjenica je da smo nakon 1945. i doslovce pokolja nad hrvatskim narodom, uspjeli opstati na ovim prostorima i još mnogo teških situacija kada nas je sačuvala vjera.

I danas nam je potrebna snaga vjere, možda više nego ikada. Potrebna nam je prije svega ujedinjenost Katoličke Crkve, otvorenost srca i teološki nauk, ali i korektan odnos s pripadnicima drugih konfesija.

 

Famozni Lex Perković je na neki način, razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Je li nam lustracija potrebna danas više nego prije?

 

Je li dovoljan jedan slučaj da razotkrije zaostavštine komunizma, postoji li ta politička moć ili je samo prividno jedan slučaj tek otvorio pandorinu kutiju pokazat će vrijeme.

Naravno, značajno je procesuiranje svakog ovakvog primjera u cilju rasvjetljavanja istine o djelovanju jednog totalitarnog sustava koji je primjenjivao velikodržavni terorizam u borbi protiv svojih građana.

Međutim, lustracija je danas izmanipuliran pojam i treba prije svega razmisliti o krajnjem cilju koji se želi ili ne želi postići lustracijom.

Lustracija nije sječa glava. Lustracija je rasvjetljivanje, a do rasvjetljivanja procesa se dolazi otvaranjem i danas zatvorenih i skrivenih arhiva i njihovim znanstvenim izučavanjem. Tek kad to učinimo, moći ćemo kazati da smo otvorili proces lustracije. A sam proces će dugo trajati...

Primjera radi, temeljem Sporazuma o sukcesiji današnja Republika Hrvatska ima pravo na arhiv NDH. Međutim, njega danas drži Vojska Srbije. Isto tako, sve pravne slijednice bivše države imaju pravo na preslike dokumenata svih saveznih organa, uključujući i one KOS-a JNA, SSUP-a i SDS-a, te Saveznog sekretarijata za vanjske poslove te originalnu dokumentaciju svih nekadašnjih republičkih institucija. Međutim, većina toga je još u Beogradu i predmet je mnogih manipulacija. Stoga, uopće ne vidim kako do realiziranja potpisanog uopće krenuti u proces lustracija (rasvjetljavanja činjenica).

 

Članica ste Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka, a i predsjednica ste Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH... Recite nam u čemu se sastoji vaš rad, susrećete li se s problemima, kakav je odziv običnih ljudi na ovu temu?

 

Kroz svoj spisateljski rad posvetila sam se temama koje su bile zapostavljene, ili možda je bolje reći teme koje je totalitarni režim režirao i usađivao u svijet suprotnim od povijesnih činjenica i stvarne istine u cilju provođenja svojih ciljeva. S jakom željom za rasvjetljivanjem istine i skidanja sa svijesti naroda nametnutog straha, sramote ili bilo koje posljedice totalitarnog režima, pisala sam prema istinitim događanjima nakon dugogodišnjeg istraživanja. Što sam više ulazila u problematiku, tako se opseg posla povećavao te me na neki način zaduživao da djelujem i više i šire. Smatram da je dužnost svakog književnika da svojim pisanjem svjedoči vrijeme u kojem jesmo, a također ne smije umanjiti odgovornost ni prema prošlosti ni prema budućnosti.

 

Bili ste sudionica Domovinskoga rata i dobili ste Spomenicu za svoje djelovanje... Recite nam koliko vam je to iskustvo pomoglo u istraživanju posljedica totalitarizama u BiH?

 

Teško je o bilo čemu pisati ako nemate suosjećanje, razumijevanje ili osobno iskustvo. Moje osobno iskustvo iz Domovinskog rata pomoglo mi je, ali također i obvezalo me da još odgovornije pristupim ovom važnim temama.

Svaki rat je zlo samo po sebi, u svakom ratu stradaju mnogi nedužni ljudi, ali i u svakom ratu postoje prikrivene istine, motivi i ciljevi. Masama se manipulira, a vojska realizira zapovijedi političkih vođa.

Potreban je odmak vremena da bi se jasno sagledale te činjenice, također i razotkrivanje svih donesenih odluka, akata i drugih relevantnih činjenica.

Nažalost, neke odluke Međunarodnog suda u Haagu koji je podlegao političkim utjecajima i donio odluke koje nisu u skladu s činjenicama mnogo su štete već sada nanijele određenim narodima. Koliko ćemo se posvetiti i ozbiljno shvatiti kolika je naša odgovornost sudjelovati u iznošenju istine takvu ćemo budućnost i imati.

 

Na kraju, koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu, to jest, koliko je on živ danas?

 

S obzirom na to da živimo u demokratskom društvu i težimo u svemu gore rečenom trebao bi biti u opadanju. Edukacija i buđenje svijesti svakog pojedinca je dugotrajan proces i zahtjeva strpljenje i predan rad. I ono što je najvažnije, imamo čelnike institucija koji su na vlast došli voljom naroda, a ne revolucijom i golom silom.

Naravno, imamo i pokušaja nametanja rješenja ili kolektivne krivnje drugim narodima, što je vrlo ozbiljno koketiranje s totalitarizmom.

Nažalost, učenici iz totalitarnih režima teško se odriču stečenog znanja i imanja, da se tako izrazim, a oblačeći novo ruho koketiraju kroz jednostranačku orijentaciju, nespremni na demokratski dijalog, te ispred svega stavljaju osobni interes.

 

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

 

Jako je važno suočiti se s posljedicama totalitarizma, bez vjere bilo bi to jako teško jer iz nje crpim snagu i za oprost i za pomirbu. Pomaže mi da ne stvaram mržnju i želju za osvetom, daje mi širinu razumijevanja jer me uči ljubavlju prema svakom čovjeku. Nalaže mi da nastavim zagovarati istinu i pisati o istini u cilju dostojnog pijeteta prema žrtvama.

 

Kako komentirate činjenicu da neki župnici za vrijeme blagoslova kuća kod vjernika na zidu vide križ, Isusovu, ili Gospinu sliku odmah pored Titove?

 

Osobno ne poznajem takve ili slične primjere, ali mogu pretpostaviti razloge kakvih postupaka. Važno je u totalitarizmu definirati i režimski totalitarizam drugačiji od klasične diktature, to su oni oblici kada zaslijepljene i zanesene izmanipulirane mase prigrle totalitarizam u svom neznanju i bez prisile usvajaju idolopoklonstvo prema totalitaristima. Takav je primjer bio i Tito. Mnogi od njih uživali su dobra ostvarena žrtvom drugih, a da toga nisu svjesni ni danas, te u toj zahvali još iskazuju poštovanje prema jednom totalitarizmu gledajući sve iz svoje osobne prizme. Tito, komunizam i Jugoslavija su mrtvi i te zaostavštine će vremenom nestati. Na pogrješkama koje su komunisti učinili u Jugoslaviji pokušajmo nešto naučiti. Budemo li „grlili“ Bosnu i Hercegovinu onim žarom kako su komunisti „grlili“ Jugoslaviju, bojim se da ćemo je ugušiti od te silne ljubavi. A takvih tendencija itekako ima... razmislimo o njima!