I Hrvati su branili Sarajevo! Koliko
god to nekomu danas izgledalo možda nestvarno, ili koliko god to određeni
krugovi moći željeli negirati: činjenica je da su i Hrvati sudjelovali u obrani
glavnog grada BiH od napada Vojske RS-a. Tako pada u vodu teza o Hrvatu kao
antidržavnom elementu, ratnom šverceru, dezerteru ili jednostavno pobjegulji
koja godinama (ne)izravno kruži medijskom slikom Sarajeva.
Osnivanje HVO-a Sarajevo
Zatečeni (i zatočeni) u gradu na
početku rata 1992., sarajevski katolici-Hrvati su prema osobnom opredjeljenju
odlučili, samoorganizirajući se kroz jedinice Hrvatskog vijeća obrane, braniti
i obraniti grad kako se ne bi događalo etničko čišćenje kao u naseljima koje je
držala Vojska RS-a. Naravno, nisu svi Hrvati koji su branili Sarajevo bili
pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, no veliki broj njih jest, a 109 njih su poginuli
noseći odoru HVO-a. Upravo zato ti ljudi zaslužuju spomenik!
Želje su većine obitelji
poginulih da on bude na lokaciji u Novom Sarajevu, pored crkve Presvetog
Trojstva gdje se svakog 29. svibnja, kao podsjetnik na nadnevak osnivanja,
polažu vijenci i pale svijeće te slavi misa za poginule. Ne samo da je najviše
poginulih iz te općine, nego je i nedaleko od crkve u prostorijama Osnovne
škole Malta organiziran prvi susret
za formiranje sarajevskog HVO-a. Tako se lokacija sama „nametnula“...
Smetaju li Hrvati?
Kako bismo ispitali dokle se
došlo s realizacijom i gdje „šteka“, kontaktirali smo Koordinaciju različitih
udruga koja okupljaju nekadašnje sarajevske bojovnike HVO-a i njihove obitelji.
Oni su nas uputili na Radmilu Cenčić,
predsjednicu Udruge obitelji
poginulih i preminulih branitelja HVO-a koja je inače supruga palog branitelja,
to jest zapovjednika bojne Ivana Cenčića
koji je poginuo u siječnju 1993.
Dok se različite
udruge brinu o demobiliziranim i ranjenim bojovnicima HVO-a Udruga koja okuplja
obitelji poginulih radi za njihove interese te ima najveće moralno pravo govoriti
o spomeniku.
S predsjednicom
Udruge razgovarali smo u njezinu domu, nedaleko od crkve Presvetog Trojstva i
škole gdje je osnovan sarajevski HVO. Udruga je registrirana 2014. i ima 53
člana. Nacionalni sastav je raznolik, kao što je bio i sarajevski HVO.
„Nažalost,
izgradnja spomenika se oduljila. Nemamo potpore ni od Hrvata. Mi smo u siječnju
prošle godine poslali dopis u Predsjedništvo BiH dr. Čoviću da nas primi kako bismo razgovarali o izgradnji, međutim,
nismo dobili odgovor. Ove godine smo u ožujku također poslali jedan dopis na
koji nije došao odgovor. Obilazili smo različite urede, od gradonačelnika dok
je bio Ivo Komšić do načelnika različitih
općina. Slali smo dopise različitim institucijama pa i HKD Napretku, međutim nitko
se ne oglašava“, rekla nam je Radmila i ustvrdila kako misli da je glavni
razlog činjenica što se spomenik pravi Hrvatima.
Spomenula je
jednu anketu koja je bila urađena prije nekoliko godina među Sarajlijama i
doslovce 100 % su odgovori bili negativni u smislu: „Što će ustaše ovdje, neka
idu u Herceg-Bosnu i tomu slično.“ Nažalost, takva je percepcija i medijsko
blaćenje HVO-a u bošnjačkim medijima, a spomenik bi bio izravno opovrgavanje tih
laži...
Dva Hrvata, tri stranke
Svojevremeno je
hrvatski književnik Antun Gustav Matoš (1873.
– 1914.) dobro detektirao korijen problema i većine nedaća koje su mučile Hrvate
onomad, ali i danas. Naravno, riječ je o razjedinjenosti, pa i u najbitnijim
stvarima u kojima one ne bi trebale postojati.
Osim negativne percepcije koju
HVO ima u Sarajevu jedna od „kočnica“ za konačno dobivanje lokacije i izgradnju
spomenika palim bojovnicima je i činjenica da u Sarajevu danas postoje „dva
HVO-a“.
„HVO je u Sarajevu osnovan 1992.
u svibnju mjesecu. Moj pokojni suprug je bio među prvima koji se priključili.
Osnivač je bio Marinko Pejić, ali je
on već u kolovozu 1992. otišao iz Sarajeva i čitav rat je proveo u Zagrebu kao
profesor. Kada se vratio formirao je 'drugu komponentu' HVO-a. Ima određeni
broj ljudi koji se njemu priklonio“, rekla nam je Radmila i istaknula kako je i
to dio problema u vezi s izgradnjom spomenika.
„On nema pravo o bilo čemu što je
vezano za spomenik odlučivati jer udruga kojoj sam ja predsjednica je jedina
legitimna udruga u Kantonu Sarajevu koja je priznata na razini Federacije BiH“,
ustvrdila je Radmila i naglasila da ako žele pomoći obiteljima mogu pomoći, ali
samo pod uvjetima obitelji poginulih branitelja.
„Oni žele stećak, mi to ne
želimo. Na našem spomeniku treba biti šahovnica koja je znak hrvatskog naroda,
obilježje hrvatskog naroda, pod kojim je većina branitelja i poginula. Oni žele
stećak s ljiljanima“, istaknula je i rekla kako su iz njezine Udruge odustali
od katoličkog križa na spomeniku jer među poginulima ima i muslimana i
pravoslavaca.
„Ako stavimo križ morat ćemo i
polumjesec te pravoslavni križ. Najbolje je da na spomeniku bude samo obilježje
hrvatskog naroda te amblem HVO-a“, sumirala je i rezignirano istaknula kako,
nakon toliko vremena, misli da ne postoji šanse za realizaciju izgradnje
spomenika.
Kao prilog tomu dodala je smanjivanje
sredstava za Udrugu obitelji poginulih branitelja HVO-a Sarajevo. Od početnih 2
000 KM, donaciju koju su od Kantona dobivali tijekom godina, nakon jednog
smanjivanja na 1 500 maraka, sada tijekom 2018. nisu dobili ništa.
Na kraju nam je rekla da je HVO bio
nešto što je tijekom rata davalo potporu i sigurnost, a danas se to sve gubi...
Svi su zakazali...
Osnivanje HVO-a u Sarajevu
prvenstveno je bio izraz volje i potrebe Hrvata da brane glavni grad i ostanu
svoji na svome. Bila je to časna namjera samoorganiziranja Hrvata u Sarajevu
koja je iznenadila mnoge. Bez obzira na današnje postojanje „dva HVO-a“ to jest
hrvatske nesloge, jasno je da ni vlasti u glavnom gradu nisu položile ispit.
Katolički tjednik nije dobio
odgovor iz ureda gradonačelnika na upit u kojemu između ostaloga stoji: „Kakav
je stav Gradske uprave o izgradnji spomenika poginulim vojnicima HVO-a u
Sarajevu?“ Iako su prema zakonu dužni odgovoriti, na našu adresu nije stigao
odgovor ni nakon deset dana čekanja.
Poginuli pripadnici HVO-a zaslužili
su da im grad oda počast, a nažalost, kako smo vidjeli oni najuporniji, članovi
obitelji poginulih, polako gube nadu...
Ratni put sarajevskog HVO-a
Sarajevski HVO borio se od svog
osnutka u svibnju 1992. protiv VRS-a i imao je zamjetne podvige pogotovo, primjerice,
u Pofalićkoj bitci i bitkama za Otes,
Hrasno brdo i Stup. Uvijek treba naglasiti kako su branili grad koji su
osjećali i danas osjećaju svojim. U sastavu HVO-a bilo je mnogo nehrvata: najviše Bošnjaka,
Srba kao i ostalih...
Prve sukobe Armije BiH i HVO-a u
Srednjoj Bosni sarajevski HVO mirno je dočekao. Međutim 6. studenoga 1993.,
specijalne jedinice Armije RBiH upale su u baze HVO-a i izvršili razoružanje i
prisilno podčinjavanje zapovjednoj strukturi ARBiH. Poslije toga HVO je bio „ugrađen“
u jedinice Prvog korpusa kao Hrvatska brigada Kralj Tvrtko. Kroz nju je prema procjenama prošlo skoro 5 000
ljudi. Drugi izvori kažu da je realnije govoriti o brojci od oko 3 000 vojaka
od kojih je više od 100 položilo svoje živote.
Koordinacija za spomenik
Članovi koordinacije koji su
pokrenuli inicijativu za podizanje spomenika obuhvaćaju različite organizacije:
Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO-a. Kantona/Županije
Sarajevo; Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata Grada −
Kantona/Županije Sarajevo; Udruga nositelja najviših ratnih odličja HVO-a
Kantona/Županije Sarajevo; Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja HVO-a
u Domovinskom ratu Kantona/Županije Sarajevo; Udruga umirovljenika i demobiliziranih
branitelja HVO-a Kantona Sarajevo sa svim Općinskim Udrugama HVO-a, Centar − Stari
Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža-Hadžići, Vogošća i Ilijaš.
Nema komentara:
Objavi komentar