Povijest Betlehema kao naseljenog mjesta

Kada čujemo riječ Betlehem zasigurno odmah pomislimo na Božić, jaslice i malog Isusa. Rođenje od prije 2 000 godina promijenio je sudbinu čovječanstva, ispunjavajući davna proročanstva. U ovom ćemo se tekstu baviti poviješću samog mjesta prije i poslije najbitnijeg događaja u povijesti ljudskog roda.

Prema etimologiji riječi Betlehem znači „kuća kruha“, a biblijski mu je sinonim Efrata, što znači „plodan“. To je grad na području današnje Palestinske samouprave s više od 25 000 stanovnika. Nalazi se deset kilometara južno od Jeruzalema. U njemu živi jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu, koja zbog iseljavanja danas ima sve manje članova. Prema vjerovanju, tu je rođen i David koji je okrunjen za kralja Izraela. Betlehem bi bio potpuno nepoznato mjesto, kao i tisuće gradova i sela u Svetoj zemlji koji su nastali, doživjeli vrhunac i nestali, da se u njemu nije ispunila Objava.

Prije rođenja Krista

Betlehem se spominje najranije oko 1350. godine prije Krista u pisama jednog od egipatskih upravitelja Palestine faraonu Amenhotepu III. (Amenofis III.). Mjesto je opisano kao važna točka za odmor putnika iz Sirije i Palestine koji idu ka Egiptu. U pismu stoji kako je to granični grad i predstraža koja gleda prema pustinji.

Filistejci su postigli vojnu nadmoć nad najvećim dijelom te zemlje oko 1200. pr. Kr. Imali su  garnizon u Betlehemu jer je to bila jaka strateška točka.

Stari zavjet spominje Betlehem kada su Jakov, sin Abrahamov, i njegova obitelj putovali u grad Hebron (Post 35,16-19). Tamo je njegova supruga Rahela umrla rađajući Benjamina, a on ju je pokopao pokraj Betlehemske ceste, što danas predstavlja važno hodočasničko mjesto Židova.

U to je vrijeme Betlehem je bio mali zidani grad na brdu u sjevernom dijelu današnjeg grada. Ime Efrata znači „plodonosno“, „plodan“ i upućuje na poljoprivredni život, ali i duhovni. Izrael se 930. pr. Kr. razdijelio na dva dijela, pri čemu je Betlehem pripao Južnom kraljevstvu (Judi) koje su 701. pr. Kr. pokorili Asirci.

Nabukodonosor je 597. pr. Kr. osvojio Južno kraljevstvo i Jeruzalem, tako da je sljedećih 10 godina Betlehem bio pod njegovom vlašću, da bi nakon pobune većina Židova bila deportirana u Babilon (današnji Irak).

Za Betlehem 332. dolazi „promjena gospodara“ jer je Aleksandar Veliki svladao Perzijsko carstvo (koje je porazilo Babilon) i preuzeo čitavu Palestinu. Njegovom smrću 323. pr. Kr. Palestina pripada jednom od četiri kraljevstva koje su nastala podjelom Aleksandrova Carstva: najprije Ptolomejevu Egiptu, a onda Seleukidskoj državi.

Potom dolaze Makabejci koji su oko 160. oslobodili Izrael od seleukidske vlasti. Tako je stvorena Hasmonejska dinastija koja je vladala Judejom od 164. pr. Kr. do 63. pr. Kr. Rivalstvom između dvojice nasljednika započinje građanski rat koji je završen rimskom okupacijom.

Rođenje Kristovo

Nakon dolaska Rimljanja nižu se, većini obrazovanih ljudi, relativno poznati događaji.

Za vrijeme cara Augusta zapovjeđeno je popisivanje stanovništva. Josip i trudna Marija krenuli su na put iz njihova Nazareta u Betlehem, gdje je bio popis stanovništva za njih, jer je Josip bio iz roda Davidova. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su naposljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama. I tu se Isus rodio.

Herod je 37. pr. Kr. proglašen kraljem Izraela, a 6. godine poslije Krista Palestina je bila uključena u carsku provinciju Sirije. Herodovo kraljevstvo podijeljeno je između tri sina. Poncije Pilat postaje prokurator Judeje. Isus je kršten na Jordanu te počinje svoje javno djelovanje koje završava razapinjanjem i uskrsnućem.

Događaji poslije Uskrsnuća

U Palestini su nakon Isusova uskrsnuća (a i prije) izbijale brojne pobune Židova koje su završile rušenjem drugog Hrama i Jeruzalema 70. godine. Rimski car Hadrijan slomio je židovski otpor, protjerao ih sve, a 135. mjesto Isusova rođenja pretvorio u pogansko svetište.
Od Hadrijana do vladavine Konstantina, većinsko stanovništvo štovalo je Adonisa u spilji gdje se rodio Isus. Palestina je, prema tome i Betlehem, službeno bila poganska, kao i cijelo Rimsko Carstvo do 313. godine kada je Konstantin proglasio kršćanstvo državnom religijom. Potom je njegova majka Helena posjetila Svetu zemlju, naredila je izgradnju crkava na svetim mjestima te su započela hodočašća koja traju i danas.

Godine 325. jeruzalemski biskup Sv. Makarije iskoristio je priliku upoznati cara Konstantina sa zanemarenim svetim mjestima u svojoj dijecezi. Tako je car naredio izgradnju monumentalnih crkava kako bi se obilježila tri glavna događaja Isusova života: rođenje, raspeće i uskrsnuće. Kršćanske tradicije bile su tako jasne i duboko ukorijenjene da nije bilo problema u lociranju ispravnog mjesta. Spilja je bila središte sheme za crkvu i rad je započeo 326.

Krajem 4. st. Betlehem je postao vrlo važno središte samostanskog načina života. Već 384. tamo dolazi Sv. Jeronim iz Rima s grupom hodočasnika da nastavi raditi u ozračju samostanskog života. Posvetio se ogromnoj zadaći koju mu je povjerio papa Sv. Damaz, pregledati sve stare latinske prijevode Biblije i prevesti ju na pučki jezik. Tako je na temelju izvornih hebrejskih i grčkih tekstova nastala Vulgata.

Dvije rimske dame plemenitog porijekla, Sv. Paula i njezina kći preselili su se u Betlehem 386. kako bi vodili asketski život zajedno sa Sv. Jeronimom. Utemeljili su najraniju samostansku zajednicu u tom gradu, koja s nekim prekidima traje do danas.

Podjela Rimskog Carstva

Kad je Rimsko Carstvo podijeljeno 395. na Istočno i Zapadno, Palestina je pripala Bizantu tj. istočnom Carstvu. Život u Betlehemu je bujao, grad je napredovao, njegovo se stanovništvo povećalo širenjem crkava i samostana u samom gradu i okolnim područjima. Godine 527. Justinijan postaje car. Pod njegovom je vlašću Palestina bila prosperitetna.

Nakon toga, pobunili su se Samarijanci godine 529., pljačkali su i uništavali Betlehem i njegove glavne crkve.

Nekoliko desetljeća kasnije (614.) u Betlehem su provalili Perzijanci. Prema usmenoj tradiciji, oni nisu uzrokovali nikakvu štetu Crkvi Rođenja jer su vidjeli slike trojice kraljeva odjevenih kao Perzijanci, koji su darovali Krista po njegovu rođenju.

Nedugo nakon ulaska u Jeruzalem, godine 637., muslimanski kalif Umar ibn al-Khattab posjetio je Betlehem. Odnosi između dinastije i crkvenih vlasti bili su prijateljski, a pismeni sporazum bio je odobren patrijarhu Sofroniousu. Tolerantnu politiku, zbog plaćanja poreza i ubiranja prihoda od hodočasnika održavali su Umarovi nasljednici sve do 1009.

U to je vrijeme fanatični kalif, Al-Hakim, onaj koji je uništio crkvu Svetog groba, proglasio je pravi progon kršćana. Međutim, Betlehem je još jednom bio pošteđen jer je Al-Hakim želio nastaviti primati novce koje su plaćali hodočasnici.

Dolazak križara

Križarskim osvajanjem Palestine godine 1099. započelo je novo poglavlje u povijesti Betlehema.

Križari su zapravo bili odgovor na 1071. pokrenuto seldžučko zauzimanje Jeruzalema i protjerivanje kršćana kao i obeščašćivanje crkava i zabranu hodočašća.

Kršćani su rekonstruirali grad i učinili ga utvrđenom postajom.

Dvanaesto stoljeće otvorilo je Betlehem europskim društvenim i crkvenim ljudima. Hodočasnici iz svake kršćanske zemlje mogli su posjetiti sveta mjesta.

U 1100., križarski kralj Baldwin uspio je u nakani da papa Paskal II. uspostavi biskupiju u Betlehemu.
Godine 1187. Saladin Ayyubit osvojio je Betlehem. Premda je Crkva Rođenja bila neoštećena, odnosi sa Zapadom bili su naglo prekinuti, a biskupi su bili prisiljeni napustiti grad. Međutim, zbog dvaju ugovora Betlehem je bio u kršćanskim rukama od 1229. do 1244. godine.

Godine 1250. dinastija Ayyubid zamijenjena je u Egiptu s Mamlucima. Fanatični sultan Rukna ed-Din Beibara naredio je 1263. demontiranje kule i zidova Betlehema, a kršćani su protjerani.
U sljedećem stoljeću zapadni su utjecaji pojačani. Franjevci su osnovali u Betlehemu kustodiju. Franjevački kustos, Giovanni, dobio je od sultana Kajtbeja suglasnost da obnovi krov Crkve Rođenja. Godine 1342. papa Klement VI. službeno je ustanovio Franjevačku kustodiju u Svetoj zemlji.

Srednji vijek i moderno doba

S turskom okupacijom 1517. počelo je razdoblje sukoba između franjevaca i Grka za posjedovanje svetišta. Pod turskim režimom pitanje vlasništva i prava na svetim mjestima poprimilo je sve više političku, pa čak i međunarodnu dimenziju. Međutim, između 17. i 18. st. Betlehem je bio na rubu modernog doba. Dugi i neprekinuti kontakt lokalnih ljudi s putnicima iz zapadnog kršćanstva unaprijedio je njihovo gospodarsko stanje.

Palestina je bila pod egipatskom vladavinom deset godina, počevši od 1831. do 1841. kada je Betlehem ponovno bio pod Turcima. Posljedica toga bila je nezaposlenost, ugnjetavanje, prisilna vojna služba i teški porezi nametnuti stanovnicima. Ova opresivna situacija prisilila je stanovnike Betlehema na iseljavanje.

Turska vladavina završila je 1917., a Palestina je potpala pod britanski mandat. U to vrijeme grad je imao oko 8 000 stanovnika, a kad su se Britanci povukli 1948. bilo je 11 696 duša.

Ubrzo su počeli ratovi između Arapa i Židova, a potonji su osvojili veći dio Palestine i 1948. proglasili svoju državu Izrael. Grad Betlehem ostao je slobodan i izvan Izraela.

Krajem 1948. istočni dio Palestine i Transjordanija proglašeni su Kraljevinom Jordan. Drugi rat između Arapa i Izraelaca izbio se 1967., a Židovi su zauzeli ostatak Palestine.

Betlehem je ostao pod izraelskom okupacijom do 22. prosinca 1995. kada ga je preuzela palestinska vlast, sukladno sporazumu iz Osla 1993. Međutim, provedba sporazuma je zapela i na snazi je svojevrsni rat bez rata.

Izraelska vojska je 2002. opkolila palestinske militante u Crkvi Rođenja i držala ih 39 dana. Iste godine počela je i gradnja velikog zida koja je odvajala Betlehem od Jeruzalema.

Nažalost, današnjim kršćanima u Betlehemu je izuzetno teško jer su ugroženi s dvije strane. Tu su Židovi koji drže pod okupacijom Zapadnu obalu, sprečavajući ekonomski i duhovni oporavak te radikalni muslimani koji na različite načine ugrožavaju kršćane. Kada se sve uzme u obzir, nije ni čudo što se iseljavaju.

Ipak, oni koji su posjetili Betlehem i tamošnju kršćansku zajednicu mogu reći kako je u njemu, usprkos svemu, svaki dan Božić.