Prozor neće opet pasti, u njemu još života ima

Prozor se nalazi na prometnici Jablanica – Uskoplje koja povezuje Hercegovinu s Bosnom. Omanji je to grad velike, gotovo drevne povijesti, smješten između planina Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m) te obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). U njemu je svoje središte našla župa pod zaštitom Srca Isusova koja postoji već 111 godina...

 

Iako je grad Prozor na relativno važnoj poveznici između Hercegovine i Bosne, zbog različitih povijesno-političkih, ali i zemljopisnih prilika, nekako se uvijek nalazio po strani, pogotovo za one koji dolaze iz Sarajeva. Tako i mi često prođemo kroz Jablanicu, ali rijetko nas put odatle povede ka 40 km udaljenom Prozoru. Čak i kada smo prolazili kroz Prozor, uvijek smo išli dalje, ostavljajući ovo mjesto i pisanje reportaže za neku bolju priliku.

Opća imenica

Grad je to koji dijeli svoje ime s općom imenicom kojom se označava otvor na nekoj od građevina. Prvi put se spominje 11. kolovoza 1366. kada je bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“ izdao povelju Vuku Hrvatiniću kojom mu daruje cijelu Plivu s gradom Sokolom.

Počeci naseljenog mjesta datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka, ali dokaza nema. To bi vjerojatno napravilo od Prozora jedno od najstarijih i u kontinuitetu naseljenih mjesta u BiH. Inače, prema nepisanom srednjovjekovnom pravilu, uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite. Jedna takva sačuvana je i iznad današnjeg Prozora. Tako je klica naselja nastala na oštrom nepristupačnom brijegu gdje se nalazila kula opasana zidinama. Nepristupačan je to teren bio, a upravo zato su Osmanlije Prozor osvajale šest godina. Dolaskom austrougarske vlasti u BiH izgrađuju se brojni putovi te Prozor postaje ponovno važnije prometno mjesto...

  

Proročka vizija osnivanja župe

Upravo je to razdoblje bilo početak naše priče o ovdašnjoj župi. Prvi sugovornik nam je bio župnik mons. Marko Tomić koji je ovdje tek tri mjeseca. Mons. Tomić u šali za sebe kaže kako nije nov, ali jest novi.

„Župa Prozor osnovana je 1906. Kako vidimo, vrlo brzo nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. Tada je prvi nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, tražio mogućnost da na ovom velikom  području locira jednu vjerničku zajednicu koja bi okupljala najviše onih koji su na periferijama šćitske župe. U samom mjestu Prozor bilo je vrlo malo katolika, ali budući da je bilo gradsko naselje, kako je počela industrijalizacija, on je uvidio da će to biti mjesto koje ima perspektivu širenja. Znao je da će, ako se tu sagradi crkva i formira župa, oko nje se  izgraditi i naselje jer vjernici imaju osim infrastrukture i mogućnost zapošljavanja. To je bila tada proročka vizija i od tih dana župa Prozor dobiva sve više na značenju jer se oko grada okupljaju ne samo sela koja se više ne iseljavaju, nego i svi oni koji su se morali preseliti zbog potapanja Rame. Oni koji su morali iseliti zbog gradnje brane i jezera počeli su se naseljavati po periferijama i tako 'popunjavati' župu te su ostali na prostoru Rame“, rekao nam je na početku mons. Tomić i ustvrdio da je s vremenom, od obične male tek uspostavljene župe, nastala jedna respektabilna i velika vjernička zajednica, bar kada je riječ o župama koje vode dijecezanski svećenici.

Prozorska župa je 1906. posvećena Presvetom Srcu Isusovu, komu je pod zaštitu stavljena i čitava Vrhbosanska nadbiskupija. Kako nam je otkrio naš sugovornik, u tome se vidi nekoliko duhovnih dimenzija. Prozor je skoro pa kraj nadbiskupije, jer Ramski dekanat graniči s Mostarsko-duvanjskom biskupijom, a čitava općina pripada Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Tako da danas proslava patrona u Prozoru, na granici, predstavlja duhovnu vezu ovdašnjeg puka s Vrhbosanskom nadbiskupijom i njezinim središtem u Sarajevu.

Pastoralni suradnici

Osim vlč. Tomića u Prozoru već dvije godine pastoralno djeluje župni vikar vlč. Stjepan Didak.

„Aktivno radim u pastoralu s ministrantima kojih ove godine ima mnogo više nego prethodnih. Smatram da to ima veze s činjenicom kako sam započeo predavati školski vjeronauk. Mislim da je potrebno da svećenici i časne sestre i dalje svjedoče u školama jer laici nisu dovoljni. S mladima posebno radimo: imamo susrete petkom poslije večernje sv. mise koju upravo mladi animiraju“, rekao je vlč. Didak i napomenuo povijesni uspjeh župe Prozor i Vrhbosanske nadbiskupije na nogometnom natjecanju momčadi Crkve u Hrvata gdje su osvojili treće mjesto. Već drugu godinu zaredom ovdašnji su mladi najbolji malonogometaši u nadbiskupiji. U povjerenju nam je rekao kako su momci toliko kvalitetni i vole nogomet da je on samo koordinator koji usmjerava pojedine igrače te da bi svatko mogao osvojiti prvo mjesto s ovako kvalitetnim dečkima.

Osim svećenika, u župi djeluju i tri sestre Služavke Malog Isusa koje je upravo osnovao sluga Božji Stadler: katehistica s. Marinela Zeko, s. Mirka Iličić koja vodi kućanstvo te s. Tatjana Batista.

Mnogo djece

Sestra Marinela je rekla kako sestre u ovoj župi imaju različita poslanja: vođenje vjeronauka u župi, liturgijsko pjevanje, rad s Prijateljima Malog Isusa.

„Hvala Bogu, u župskom vjeronauku djece ima dosta. Podijeljeni su u više skupina. Imamo krizmanika 119 i s njima posebno radimo u četiri skupine, kao i s prvopričesnicima. Župa ima Veliki mješoviti zbor, zatim Zbor mladih i Dječji zbor koji je brojan i ima više od 70 članova. Tu je i Društvo Prijatelja Malog Isusa koje je doista aktivno i brojno. Podržavaju svaku aktivnost kako u župi, tako i karizmi SMI-a. Ono što treba spomenuti jest da su privrženi sakramentalnom životu. S PMI-om obilazimo i bolesnike, a nadamo se da će od sljedeće godine to biti još aktivnije i bolje. Rad s mlađom populacijom odvija se upravo kroz vjeronauk u školi i pri župi, te kroz rad s krizmanicima, prvopričesnicima, ministrantima i srednjoškolcima u različitim sekcijama“, rekla nam je s. Marinela.

Kako nam je župnik napomenuo u Prozoru nema rada sa studentima jer su oni većinom u Mostaru, Zagrebu i Splitu. U šali je nadodao kako su prozorski studenti u Sarajevu samo šumari i teolozi.

Problemi današnjeg iseljavanja

Govoreći o političkim konotacijama ovoga kraja mons. Tomić je naglasio kako su Prozor i čitava Rama u bivšoj državi bili „označeni“ tako da su ljudi morali raditi vani.

„Radili su vani, najviše u Njemačkoj, samo očevi, dok su obitelji bile u Prozoru. Danas njihova djeca rade vani, ali ne dolaze, nego dođu po obitelj pa ih odvedu“, rekao je župnik i zapitao se je li to dobro i odmah dao odgovor.

„Dobro je da obitelji budu zajedno. Je li dobro što odlaze? Za obitelji da, ali za mjesto iz kojeg odlaze ne. Prema tome, ne može se dati jednoznačan odgovor. Uvijek je dobro da obitelji budu skupa, ali se mora misliti na ekleziju, onaj osjećaj za zajednicu. Činjenica da se jedna zajednica prazni i nestaje ne ovisi o drugomu, nego o svakom ponaosob. Ako ja to nisam, tko će drugi? Nažalost, danas ima župa koje životare upravo zbog tog odnosa prema zajednici“, naglasio je mons. Tomić je i naveo podatke o prošlogodišnjem blagoslovu kuća koje je ostavio prethodni župnik vlč. Stipo Knežević.

Prema tim podacima Prozor je još uvijek jedna o većih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prošle godine je blagoslovljeno 940 obitelji s ukupno 3 652 članova.

Župnik je napomenuo i da postoje oni koji odlaze, a zapravo se vraćaju u svoje obnovljene kuće u okolnim župama. Nažalost, većina koja odlazi, ide onima koji su već otišli van granica BiH što nas vraća na priču o tome da je lijepo kada su obitelji skupa, ali trpi zajednica. Tako, kada se sve zbroji 223 osobe je manje u odnosu na popis prethodnih godina.

„Prema maticama od prošle godine bilo je krštenih 51 – 23 dječaka i 28 djevojčica, prvopričesnika je 52 – 23 djevojčice i 29 dječaka. Vjenčanih je 19 parova, a umrlih 24 – 13 žena i 11 muškaraca“, istaknuo je župnik Marko te rekao da kada se pogledaju statistike to ne izgleda loše, međutim, one su varljive te se moraju u točno određenom obliku upotrebljavati. Činjenica je da za ovu godinu do danas ima samo krštenih 25, a umrlih 23. Opasnost postoji, ali situacija u Prozoru još uvijek nije alarmantna.

Vjerski život na župi

Vjerski život u župi je, prema riječima mons. Tomića, izuzetno dobar. Nedjeljom se slave četiri mise: tri u župnoj crkvi, a jedna na filijali Lug koja je udaljena 10-ak kilometara. Na filijali se misa slavi svake nedjelje, svakog prvog petka i svakog blagdana. Posebno je posjećena pobožnost prvog petka Srcu Isusovu te se tako osjetiti zajedništvo s ostatkom župe.

Euharistije su prilično posjećene, a pogotovo pobožnosti. Primjerice, svakog četvrtka se organizira klanjanje gdje se osjetno vidi da je ljudi više.

Na misi četvrtkom posebno se moli i spominju pokojni župljani. Jasno je kako se time odaje priznanje svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u životu župe, a adoracijom pred Presvetim i molitvom učvršćuje se vjernička povezanosti i čitava zajednica.

Posebna se pozornost među vjerničkim pukom posvećuje zornicama koje su čak posjećenije nego mise nedjeljom.

Vjere u Božju providnost ima

Nakon što nas je župnik upoznao s „osobnom kartom župe“, razgovarali smo s Brankom Ivančevićem, članom Župnog pastoralnog vijeća koji zajedno sa suprugom Ružicom ima šestero djece. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić krstio je malu Ritu, njegovo šesto dijete, 12. studenoga ove godine.

Kako nam je rekao, kada je čuo da ga svećenik zove u župni ured zbog Katoličkog tjednika, bio je uvjeren kako su došli „iz Sarajeva“ da utjeruju dugove. Zato je Branko, inače uposlenik Općine Prozor - Rama, najprije otišao na bankomat kako bi podigao novce te je potom stigao pred crkvu gdje ga je čekalo svojevrsno iznenađenje. Naime, umjesto „utjerivača dugova“ klasičnu „sačekušu“ napravila je novinarska ekipa s brojnim pitanjima tako da bi Branko sigurno bio sretniji da je radije samo platio pretplatu.

Za svoju obitelj kaže da nije toliko velika jer je upoznao nekoliko obitelji koje imaju više članova. Iako otvoren životu priznao nam je da se noću zna probuditi i zbog nesanice razmišljati o političkoj situaciji te se zapitati u kakvom svijetu ostavlja svoju djecu.

„Borimo se. Ja sam uvijek vjerovao u providnost Božju, ali kad vidim ova događanja... Krivo mi ponekad bude što nema više prkosa u narodu i da nas bude više“, rekao nam je.

Redakcija susreće dopisnika

U razgovor se uključio naš stari znanac, skoro pa kolega, Marinko Rumbočić, diplomirani teolog i član Pastoralnog vijeća, koji već 11 godina radi u Osnovnoj školi Marko Marulić koja se nalazi tik do župne škole.

„Osim gradske škole držim nastavu u područnoj gdje je ujedno i filijala ove župe. Ukupno u nastavnoj godini imamo oko 380 učenika i zanimljivo je da svi pohađaju vjeronauk. Osim mene, u školi predaje laikinja Željana Jozić i kapelan vlč. Didak“, rekao nam je Marinko te napomenuo da je nakon završetka fakulteta uz podršku tadašnjeg župnika postao dopisnik Katoličkog tjednika i kasnije portala nedjelja.ba iz Ramskog dekanata.

Stare snage opravdano kritiziraju

Razgovarali smo i s umirovljenim svećenikom i prošlogodišnjim zlatomisnikom vlč. Ivanom Bošnjakom, sinom župe Prozor, rođenom 1940. godine u mjestu Borovnica. U zasluženu svećeničku mirovinu, nakon pastoralnog djelovanja u osam župa, otišao je 2013., a posljednju službu župnika imao je u župi Sv. Ivana Krstitelja u Jelahu. Trenutno boravi u rodnoj mu Borovnici, a prema potrebi vrlo rado pomaže (ovisno o zdravlju) kako svećenicima u župi Prozor, tako i drugdje.

Bavi se pčelarstvom i živi u obiteljskoj kući. Kao dijete odrastao je na selu i kaže da mu seoski život odgovara, a sobu u Svećeničkom domu u Sarajevu bi doživio kao zatvor. Dokle god ga zdravlje bude služilo, boravit će u kući svojih roditelja. Misu ima u svojoj kući u improviziranoj kapelici, a s njim na euharistiju dođu susjedi. Nedjeljom prema potrebi pomaže i župniku.

Svjedok je velikih promjena u narodu ovdašnjega kraja. „Prije se odlazilo da bi se zarađivalo, a to se sve trošilo u Prozoru. Sada se odlazi na Zapad i tamo ostaje, a ovdje propadaju nove kuće i zarastaju imanja. Sve se promijenilo. Osnovica života je bila poljoprivreda, a ona sada, možemo reći i ne postoji. Ništa se ne proizvodi, a kada to govorimo onda je upravo u tome i iz toga su velike društvene promjene. Dok su ljudi radili poljoprivredu moralo se organizirati, bili su ovisni jedni o drugima. Unutar sela i komšiluka organiziralo se tijekom tjedna kad će se kod koga raditi; kada će biti kopači kada žetelice, orači i sve ostalo. Danas je nestala ta spona: ljudi su postali samostalni, ne komuniciraju, a često su prvi susjedi stranci“, rekao nam je vlč. Bošnjak napomenuvši da je to samo jedan od vidika uspoređivanja života prije i danas.

Prozorska ljepotica

Potom smo, kako i običavamo, razgledali crkvu. Važno je napomenuti da se nakon formiranja župe 1906., misa slavila na tržnici u nadstrešnici Vaga. Prva crkva, veličine 10 x 5 metara, sagrađena je od ćerpiča 1908. U isto je vrijeme podignuta i župna kuća, koja je uklonjena 2004. Druga župna crkva izgrađena je 1936. godine. U Drugom svjetskom ratu crkva je dosta stradala i jedno vrijeme služila kao skladište partizanskim vlastima, a u kuću su se uselili stanari. Nova župna crkva završena je 1968., jer je stara bila premala za naraslu župu, pa su za vrijeme mise mnogi bili izvan crkve.

Tijekom izgradnje nove crkve dodana je i jedna prostorija, točnije župna dvorana koja je navezana na sakristiju. Ona i danas služi kao vjeronaučna dvorana.

Kako nam je župnik rekao skoro svaka crkva je konstantno u procesu obnove, nadograđivanja te uljepšavanja, naravno ako ima potrebe. Također, većina crkava su muzeji vrijednosti i sjećanja koje „pričaju svoje priče“.

Jedna od posebnosti ove crkve je drveni križ iznad oltara na kojemu je raspet Krist i na kojemu se vidi Srce. Taj prizor zaista prvo plijeni pozornost kada se uđe unutra.

Zanimljiv i neobičan križni put napravio je prije nekih 40-ak godina posljednji Meštrovićev učenik, sada pokojni, Mirko Ostoja iz Splita – kako župnik reče, on je bio sestrić vrhbosanskog svećenika don Ante Bakovića.

Vitraje u crkvi uradio je akademski slikar Ante Mamuša. U povodu 100. obljetnice postojanja župe, 2006. uređeno je crkveno dvorište koje ljeti služi za brojna događanja.

Iako nijedna nevolja nije zaobišla Prozor, crkva nije bila mnogo oštećena u posljednjem ratu.

Duhovno jaka župa s budućnošću

Kao kršćani nikad ne smijemo biti zadovoljni jer se uvijek mora težiti ka boljem. Međutim, prozorska priča, usprkos određenim negativnim pojavama i dalje je pozitivna.

Župa Prozor je kroz povijest dala 20-ak svećenika od kojih je deset živih te 17 časnih sestara.

Danas se mogu pohvaliti da imaju pet bogoslova i jednog sjemeništarca. Veliki je to potencijal za mjesnu Crkvu.

Dodatni primjer za pozitivnu priču mogu se navesti 400-tinjak učenika samo u osnovnoj školi koji daju veliki impuls čitavoj župi. Jer kako župnik reče, tu su njihovi roditelji, tu su obnovljene i relativno nove kuće. Tu se zarađuje i troši novac. Stvara se višak vrijednosti i sve nekako ide naprijed kada ima djece i mladih. U crkvu se dolazi i drži se do vjere, tako da za pogled kroz prozor budućnosti: u gradu Prozoru i župi ne treba brinuti.

Kako je grad dobio ime?

Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok kojemu „otvori“ izgledaju kao prozori. Rijeka Prozorčica najprije je tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno ju proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.

Župi danas pripadaju naselja: Bare, Blace, Borovnica, Ćališi, Dobroša, Gmići, Lapsunj, Lug, Ometala, Paljike, Perići, Prozor, Šerovina, Šlimac i Tomići.

Stradanja u Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao „gospodare“. S početka rata ovdje su, kao i u drugim dijelovima Rame, bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. „Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve“ – bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. partizani zauzeli ovaj gradić. Ovjekovječena u jednom od partizanskih filmova, rečenica je ušla u popularnu kulturu što je dodatno uticalo na političku obojenost i odnos bivše države prema čitavom kraju. Važno je napomenuti kako od 1943. do 1951. u Prozoru nije bilo župnika pa su sve župne poslove obavljali uglavnom franjevci sa Šćita. Može se reći da je kraj Drugog svjetskog rata Prozor dočekao bez neoštećene kuće, a crkva, župski stan i matice bili su spaljeni.