Dr. Ivo Lučić, član Hrvatskog instituta za povijest: Srebrenica uglavnom služi kao mjesto pogodno za pranje savjesti i stjecanje jeftinih političkih poena

Svake godine početkom srpnja u Bosni i Hercegovini se više nego inače govori o Srebrenici i masovnim ratnim zločinima – okarakteriziranim kao genocid – koji su se u tom gradu i oko njega dogodili u ljeto 1995. Tada je ubijeno oko 8 000 bošnjačkih muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te protjerano više od 25 000 ljudi s područja zaštićene enklave. Kako bismo dali svoj doprinos sjećanju na ovu veliku tragediju, razgovarali smo s dr. Ivom Lučićem, uposlenikom Hrvatskog instituta za povijest i profesorom koji predaje povijest dvadesetog stoljeća na fakultetu u Zagrebu i Mostaru.
 

Prof. dr. sc. Lučić je rođen u Ljubuškom u Hercegovini. Autor je više knjiga i znanstvenih članaka te sudionik brojnih znanstvenih konferencija. Dionikom je političkih i ratnih događanja tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a prisutan je u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti kao komentator aktualnih zbivanja.

S njim smo razgovarali o Srebrenici, što je ona danas Hrvatima, zločinima, Haaškom tribunalu... 

Poštovani dr. Lučić, što nam poručuje Srebrenica 20 godina poslije zločina koji je okarakteriziran kao genocid? Je li svijet naučio lekciju?

Srebrenica je mjesto strašnog zločina i velikog stradanja koje, kao i sva slična mjesta, šalje različite poruke ili možda je bolje reći iz kojih čitamo različite poruke. One se često radi lakšeg razumijevanja i prenošenja pretvaraju u parole tipa „neka se nikada ne ponovi“ ili „nikada ne zaboraviti“. Nemoguće je takvim kratkim i pojednostavljenim porukama izrazili svu patnju stradalih i svu bol njihovih bližnjih. Teško je i u nekoliko rečenica, kako to traži novinarska forma intervjua, izreći svu važnost Srebrenice kao simbola stradanja, ali i zločina u današnjoj Europi i svijetu. Mogu reći tek da osobno smatram kako je Srebrenica posljednji u nizu velikih zločina počinjenih u ime jugoslavenske, odnosno velikosrpske ideje i izveden od strane časnika bivše jugoslavenske komunističke vojske, školovanih u „najboljoj“ tradiciji te države i ideologije. Što se tiče svijeta, on nije „naučio lekciju“ što smo vidjeli i još uvijek gledamo i iz događaja u Ruandi, Sudanu, Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu, Ukrajini i diljem kugle zemaljske. Važnije je pitanje jesmo li mi ovdje u Bosni i Hercegovini naučili lekciju? A bojim se da je i na to pitanje odgovor niječan, što se lako može vidjeti iz tekstova na portalima, odnosno anonimnih komentara ispod njih koji kipte mržnjom i zlom. No, mislim da su još veći društveni problem nekontrolirani izljevi mržnje od etabliranih osoba: sveučilišnih profesora, akademika, čak i visokih državnih dužnosnika.

Srebrenica, grad po kojemu je Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime... Što je taj grad uz samu granicu sa Srbijom danas za Hrvate, a što za Europu i svijet?

U samoj Srebrenici već odavno nema Hrvata, kao što ih nema ni u mnogim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a nisam siguran da ih puno zna kako se Bosna Srebrena referira upravo na Srebrenicu. Zato je velikom broju Hrvata prva asocijacija na Srebrenicu - Vukovar, a druga Bleiburg. Radi se o istom „rukopisu“ zločina, o istoj bešćutnosti zločinaca i istoj ili vrlo sličnoj hipokriziji u pravdanju počinjenog – jugoslavenstvo, antifašizam, ugroženost. Nevjerojatna je i dijabolična upornost kojom ideološki potomci zločinaca brane ono što su njihovi politički ili ideološki predci učinili. Od toga da su svi pobijeni bili krivi, da se radilo tek o incidentima, pa do potpunog negiranja zločina. To je karakteristično za totalitarne mentalne sklopove lišene empatije i savjesti koji su prijetnja za svaku civiliziranu državu i društvo. Veliki broj Hrvata osjeća bol Srebrenice kao svoju jer joj je bliska i jer je razumije. Što se Europe i velikog dijela svijeta tiče, ne mogu se oteti dojmu kako im Srebrenica uglavnom služi kao mjesto pogodno za pranje savjesti i stjecanje vrlo jeftinih političkih poena – jeftinijih od života Srebreničana u ljeto 1995.

Genocid u Srebrenici je jedno od najvećih masovnih ubojstava u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Čak 8 000 ubijenih mislilo je da imaju spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, međutim izigrani su... Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

To je ono što sam već naznačio u odgovoru na prethodno pitanje – Srebrenica kao mjesto pogodno za pranje nečistih savjesti svih onih koji su taj zločin mogli spriječiti, a iz različitih razloga nisu. Odgovornost je na svima onima koji su imali moć doista zaštititi „zaštićenu zonu“ i spasiti tisuće ljudi, svima od New Yorka i Washingtona do Sarajeva i Tuzle. Jednako kao i u slučaju Bleiburga, gdje su hrvatski (i ne samo hrvatski) vojnici, predajući se „zapadnim saveznicima“, mislili da imaju pravo računati na standarde civiliziranog društva i na međunarodno pravo. Ipak, najveća je odgovornost na onima koji su zapovjedili i počinili zločin.

Što nakon distance od 20 godina možemo kazati - je li UN mogao i ako jest, zašto nije spasio Srebrenicu?

Činjenica je da UN nije spasio Srebrenicu, kao što je i činjenica kako je UN raspolagao snagom dostatnom za njezino spašavanje. Tu moć su imale i velesile koje su je i prije i kasnije više puta manifestirale u brojnim intervencijama diljem svijeta koje su provodile čak i ignorirajući nadležnost i odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Očito je kako za spas Srebrenice i Srebreničana nije bilo političke volje, kao što nije bilo političke volje za sprječavanje rata u bivšoj Jugoslaviji.  

Jesu li realne dosadašnje kazne koje je Haaški sud izrekao odgovornima za zločine u Srebrenici?

Dva su međunarodna suda okvalificirala zločin nad Bošnjacima u Srebrenici kao genocid, a ostalo je otvoreno i pitanje zločina nad Srbima u Srebrenici i njezinoj okolici, o kojima šira javnost ni danas ne zna punu istinu. Pravda treba biti dostupna svima, kao što moramo poštovati sve žrtve, pa i one koje nisu „naše“, to je jedini put koji vodi do pomirenja. Teško je zemaljskim mjerilima izmjeriti zlo počinjeno u Srebrenici pa je teško odvagati i kazne. Ipak, ostaje činjenica da oni koji su najodgovorniji, još uvijek nisu osuđeni.

Dok su hrvatskim generalima za „prekomjerno granatiranje“ Knina s minimalnim civilnim žrtvama prijetile velike kazne, čini se kako u Haagu imaju svoju posebnu viziju „pravde“ za pripadnike pojedinih naroda iz bivše SFRJ?

Nitko ozbiljan više ne vjeruje u objektivnost i pravičnost Tribunala u Haagu koji je instrument politike velikih sila i istog onoga UN-a koji nije ništa učinio da spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji, odnosno zločin u Srebrenici. Presude su bile i bit će odraz političkih snaga i moći, a ne utvrđenih činjenica i na njima utemeljene pravde.  

Kako vi gledate na činjenicu da su Mladić i Karadžić, kao najodgovorniji za Srebrenicu, još uvijek nakon toliko godina u sudnici, a čini se kako se ne nadzire epilog maratonskog suđenja? Možda se čeka smrt kao i u slučaju Slobodana Miloševića?

Mogu se složiti s vašom sumnjom kako se odugovlačenje toga i sličnih procesa ne događa bez neke jasne računice i pretpostavljenog cilja. U nedostatku kriterija i u odsustvu želje za ispunjenjem pravde najjednostavnije je do beskonačnosti odgađati proces i čekati da vrijeme učini svoje. Ne treba zanemariti ni vrlo konkretne materijalne i druge interese koje ima administracija Tribunala u Haagu. Oni žele da predstava što dulje traje. Sjetimo se samo Carle Del Ponte koja je kao glavna tužiteljica Tribunala bila balkanska politička i medijska zvijezda, dok danas nitko više ni ne zna za nju.  

Međunarodna zajednica 1995. nije bila sklona vojnom rješenju pitanja u Hrvatskoj te se predlagalo pregovaranja u nedogled s pobunjenim Srbima... Što mislite koliko je zločin u jednoj zaštićenoj enklavi utjecao na pokretanje oslobodilačke akcije Oluja u Hrvatskoj s obzirom da je i Bihać, kao zaštićena zona, bio ugrožen?

Nema nikakve sumnje da je Oluja prešutno podržana od svjetskih sila upravo zbog zločina počinjenog u Srebrenici i opasnosti od njegova ponavljanja u Bihaću. Sjećam se da smo nekoliko dana pred Oluju u Glavnom stožeru Hrvatske vojske dobili brzojav od generala Dudakovića da je Bihać pred padom i da može izdržati samo još nekoliko dana. Hrvatska se može pohvaliti da je jedna od rijetkih zemalja koja je uspjela spriječiti zločin genocida u svome susjedstvu. To je razlog više za slavlje i svečano obilježavanje Dana pobjede u Hrvatskoj, slavlje kojem se s punim pravom mogu pridružiti i građani Bihaća ne mareći za licemjerne prigovore Srbije i Srpske.   

Kako komentirate stalna podmetanja da su Hrvatska i pokojni dr. Franjo Tuđman bili agresori u BiH te da je samo prerana smrt spriječila sudski proces protiv prvog hrvatskog predsjednika?

Sami ste rekli da se radi o podmetanjima i krivotvorinama. Hrvatska je bila umiješana u rat u BiH, ali nije bila agresor. Konačno, bila je daleko manje umiješana u rat u BiH nego što je BiH bila umiješana u rat u Hrvatskoj. Ovom bih se prigodom ipak osvrnuo na hrvatsko-bošnjačke odnose koji su opterećeni različitim političkim interesima kao i ratnim sukobima iz 1993. Puno se lošeg dogodilo, ali se dogodilo i puno dobra, možda bi baš Bihać i Srebrenica, svaki na svoj način kao kontrapunkti, mogli biti mjesta susreta. Baš kao što je Bihać to i bio u ljeto te 1995. Zato, bez obzira na sve, mislim da legitimni predstavnici obaju, odnosno svih triju naroda, mogu naći rješenja i nadići neslaganja, a sve to u ime bolje i, nadam se, zajedničke budućnosti. Prvi preduvjet za to je empatija, priznanje svojih grijeha i propusta, priznanje identiteta i legitimnosti interesa drugih. Sve je to suprotno od totalitarnog nasljeđa jugoslavenske komunističke partije, nasljeđa koje je i te kako prisutno u nekim bosanskohercegovačkim strankama, odnosno u dijelovima društva.    

Čini se kako je Republika Hrvatska riješila nacionalno pitanje, članica je NATO-a, Europske unije... Problemi još uvijek postoje, ali kada se oni usporede sa situacijom u BiH, i ne izgledaju toliko veliki. Premda je teško predviđati, ipak što mislite da budućnost nosi za Hrvate u BiH?

Dopustite mi primijetiti da je pitanje krivo postavljeno: nema nacionalnog pitanja Republike Hrvatske, nego postoji hrvatsko nacionalno pitanje. A ono nije riješeno sve dotle dok nije riješen položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini jer smo mi jedan te isti narod, a sudbina dviju država u koje smo odijeljeni nerazdvojivo je povezana poviješću, geopolitičkim položajem, gospodarskim, prometnim i svim drugim interesima. Ja duboko vjerujem u snagu hrvatskog naroda, posebno njegova dijela u Bosni i Hercegovini, kao i u njegovu budućnost. Vjerujem i u mogućnost opstanka i razvoja Bosne i Hercegovine kao cjelovite države, što je opet usko povezano s mogućnošću hrvatsko-bošnjačke suradnje. Siguran sam da prije svega tom suradnjom, kao i suradnjom sa Srbima te zajedničkim naporom svih, može biti izgrađen europski put Bosne i Hercegovine.