srijeda, 4. siječnja 2017.

Dr. Božidar Nagy, postulator kauze: Petar Barbarić svojom svetošću na najbolji mogući način povezuje Hercegovinu i Bosnu


Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 18. ožujka kako je papa Franjo ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi Dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Petra Barbarića koji je rođen u Klobuku u Hercegovini 1874., a preminuo u Travniku u Bosni 15. travnja 1897. Sada se Petra Barbarića može zvati Časni Sluga Božji. Želeći eventualno saznati nadnevak proglašenja blaženim te nešto više iz života časnog sluge, razgovarali smo s paterom Božidarom Nagyjem, postulatorom kauze.
P. Nagy je rođen 1941. u Bedekovčini u Slavoniji. Gimnaziju je završio 1960. u Slavonskom Brodu, a 1961. stupa u Isusovački red. Studira na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje postiže licencijate iz filozofije i teologije. Dvogodišnju specijalizaciju iz katehetskog pastorala te doktorat iz teologije postigao je 1978. na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu disertacijom Ivan Merz čovjek vjere i odgojitelj za vjeru. Postulatorom kauze za kanonizaciju Ivana Merza imenovan je 1972. i tu službu vrši do danas. Više godina obavlja funkciju vicepostulatora sl. Božjega Petra Barbarića.

Poštovani dr. Nagy, papa Franjo ovlastio je 18. ožujka ove godine Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi Dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Petra Barbarića. Time je završen jedan dio procesa za beatifikaciju. Što dalje slijedi? Je li poznat nadnevak proglašenja blaženim?

Dobro ste ovo napomenuli da je ovim činom priznanja Petrovih herojskih krjeposti dovršen prvi dio, i to glavniji i važniji dio procesa za beatifikaciju sluge Božjega Petra Barbarića koji je trajao od 1938. pa sve do sada, tj. 77 godina! Od sada pa do beatifikacije Petar Barbarić nazivat će se ČASNI sluga Božji (latinski: venerabilis!) Ali još nisu ispunjeni svi uvjeti za beatifikaciju. Vodi se još jedan proces koji nije mogao započeti prije dok nije objavljen Dekret o herojskim krjepostima. A to je proces o čudesnom uslišanju po Petrovu zagovoru. Prema crkvenim propisima koji su u praksi već nekoliko stoljeća, za svaku beatifikaciju, a potom i kanonizaciju Crkva traži jedno čudesno uslišanje koje se dogodilo po zagovoru dotičnog kandidata za oltar, a čime i Bog potvrđuje da je on moćan u svojem zagovoru i da Bog također želi njegovu zemaljsku proslavu. U slučaju časnog sl. Božjega Petra čudo koje se dogodilo po njegovu zagovoru upravo je sada na proučavanju u Kongregaciji za kauze svetaca u Vatikanu. Dokumenti o čudesnom ozdravljenju prolaze kroz tri komisije: liječnička, teološka i kardinalska. Kada će ovo proučavanje biti dovršeno, teško je reći. Mi se nadamo ove godine. Stoga se i točan nadnevak beatifikacije ne može odrediti prije nego Papa Franjo potvrdi objavljivanje i toga drugog dekreta, tj. Dekreta o priznanju čudesnog uslišanja po zagovoru č. sl. B. Petra.

Mnogi će reći kako č. sl. Božji Petar Barbarić na najljepši mogući način povezuje Hercegovinu i Bosnu te dijecezanske, franjevačke i isusovačke svećenike. Kako to komentirate?

Časni sl. B. Petar u sebi, ne samo da povezuje dva dijela BiH-a i njezino svećenstvo, nego on ostvaruje ono najbolje čemu je usmjeren svaki pastoralni rad crkvenih službenika, a to je svetost. On je divan plod, ostvareni cilj kršćanskog odgojnog rada što ga je Crkva preko svojih svećenika i redovnika stoljećima vršila u hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine. Crkva i njezini službenici imaju samo jedan cilj: spasenje i posvećenje duša. Kršćanski narod ne postoji zbog dijecezanskih svećenika, redovnika franjevaca, isusovaca. Nego svi su oni kao službenici jedne Crkve samo u službi Božjeg naroda da ga vode prema cilju, prema vječnom spasenju i posvećenju. U slučaju č. sl. B. Petra to djelovanje Crkve preko njezinih službenika postiglo je puni uspjeh! I zato Petar, ne samo da povezuje, nego i jest uzor svima, pogotovo mladim pripravnicima za svećeništvo, kako dijecezanskog, tako i redovničkog klera.

Širi auditorij uvijek zanimaju čuda koja se dovode u vezu s jednom osobom za koju je pokrenut postupak beatifikacije. Časni sluga Božji je bio „svetac u narodu“ gotovo odmah poslije svoje smrti. Možete li o tomu nešto više reći?

Veliko štovanje č. sl. B. Petra i molitve upravljene njemu posebno su se povećale kad je njegovo tijelo s groblja preneseno u sjemenišnu crkvu u Travniku 1935. O tome se može čitati u njegovoj drugoj biografiji (Puntigam - Vanino) gdje se navode i značajnija uslišanja. Od te godine također i Glasnik Srca Isusova, sve dok je izlazio do 1945., redovito je objavljivao zahvalnice onih koji su se utjecali u Petrov zagovor i zadobivali uslišanja. Unatoč tomu što je bilo onemogućeno štovanje č. sl. B. Petra u javnosti za vrijeme komunističkog režima, narod je i dalje molio, išli su na njegov prazan grob na Bojnu u Travnik, a i privatno se mnogo molilo. I naravno da su se događala uslišanja. Od tih uslišanja izabrano je jedno veoma uvjerljivo koje se sada proučava na Kongregaciji za kauze svetaca u Vatikanu. Riječ je o ozdravljenju jednoga dječaka od cerebralne paralize i od atrofije mozga koje se dogodilo još prije više od 30 godina nakon što su se njegova obitelj i mnogi prijatelji pod vodstvom isusovca p. Josipa Kukuljana, koji je i dao inicijativu za to, molili sl. B. Petru za ozdravljenje toga dječaka. I čudo se dogodilo. Riječ je o jednom znanstveno neobjašnjivom izlječenju, kako su već potvrdili naši hrvatski liječnici.

Na web-stranici Mostarsko-duvanjske biskupije piše kako je časni sluga Božji Petar jedan od „najmirisnijih cvjetova Družbe Isusove na ovim prostorima u njezinu 450-godišnjem djelovanju, iako je bio formalno njezin član samo dva dana prije smrti položivši jednostavne isusovačke zavjete, ali je poprimio sav odgoj i obrazovanje od otaca isusovaca“. Kako to komentirate?

U činjenici da je č. sl. B. Petar Barbarić stigao pred cilj, tj. do skore beatifikacije, odnosno da mu je Crkva već priznala herojske krjeposti, treba uočiti dva momenta. On nije samo plod odgoja koji je primio kroz zauzeti rad svojih odgojitelja, najprije otaca franjevaca koji su vršili redovitu dušobrižničku službu dok je još bio kod kuće u Klobuku do svoje 15. godine, a onda u instituciji sjemeništa u Travniku kod otaca isusovaca. Treba imati na umu i njegovu osobnu suradnju s Božjom milošću koja mu je jednim dijelom dolazila preko tih vanjskih odgojnih čimbenika, ali i s druge strane koja je iznutra djelovala u njegovoj duši. Djelovanje Božje milosti u Petrovoj duši činilo ga je spremnim prihvatiti sve pozitivne poticaje koji su dolazili izvana i pokazivali mu put do svetosti; to je prvotni čimbenik u oblikovanju i nastajanju jednoga svetca. Kad proučavamo živote svetaca, vidjet ćemo da su oni uvijek dar Božje milosti onom vremenu, onom narodu u kojem su živjeli. Oni su spremno prihvaćali Božju milost koja ih je iznutra rasvjetljavala i vodila da su mogli ostvariti svetost života. Dakle, isusovački vanjski odgoj u Travničkom sjemeništu bio je samo sredstvo i povoljan ambijent gdje se djelovanje Božje milosti u Petrovoj duši razvilo do punine, do svetosti. Uostalom, bilo je puno đaka sjemeništaraca koji su zajedno s Petrom, a potom i kasnije, učili i bili odgajani u Travničkom sjemeništu dok je ono djelovalo pod vodstvom isusovaca. Ali ni jedan od njih nije postigao ono što je Petar ostvario surađujući savjesno s Božjom milošću koja ga je vodila prema svetosti!

Proces za proglašenje blaženim započeo je prije više od pola stoljeća, međutim morao je biti obustavljen, a njegovo tijelo je misteriozno nestalo. Možete li nam objasniti zašto je proces obustavljen?

Odgovorit ću najprije na jedno drugo pitanje koje niste postavili, ali na neki način zahtijeva odgovor prije nego izravno odgovorim na vaše pitanje. A to „nepostavljeno“ pitanje glasi: Zašto je proces č. sl. B. Petru započeo tek 1938., dakle 40 godina nakon njegove smrti? Treba imati na umu da je on uživao glas svetosti već za života, a pogotovo nakon smrti kad je objavljena njegova biografija 1900. koja je potom bila tih godina prevedena na nekoliko europskih jezika i koja ga je učinila veoma poznatim, posebice po europskim sjemeništima i bogoslovijama. A onda je s godinama malo pomalo pao u zaborav. Tomu je pridonio i Prvi svjetski rat, pa raspad Austro-Ugarske monarhije, a s tim u svezi i reorganizacije austrijske isusovačke provincije kojoj je pripadala uprava Travničkog sjemeništa itd. Također jedan razlog zašto proces nije bio odmah započeo bio je u tome što se tada još uvijek smatralo, a što je bilo krivo, da bi kandidat za oltar morao imati i neke izvanredne mistične darove, pa da je trebao učiniti neka „velika“ vanjska djela apostolata itd. A to je sve „nedostajalo“ kod č. sl. B. Petra koji je izvana gledajući, bio samo jedan običan sjemeništarac istina dobar, marljiv savjestan, ali ništa „izvanrednoga“. Osim toga, sve do 1935. nije bilo nekog ozbiljnijeg zahtjeva sa strane hrvatskih isusovaca da se nešto pokrene u slučaju njegova postupka beatifikacije.
Odlučan korak u tome smislu učinio je p. Anđelko Jurić, tadašnji provincijal novoosnovane hrvatske Provincije Družbe Isusove nakon Prvog svjetskoga rata. On se svojski zauzeo da se pokrene postupak za Petrovu beatifikaciju. Ishodio je sve potrebne dozvole u Rimu, dao je prenijeti Petrovo tijelo s groblja Bojne u crkvu Travničkog sjemeništa i onda je stvar krenula ozbiljno naprijed. Službeni biskupijski proces započeo je 1938. u Sarajevu i dovršen je 1943., dakle za nekoliko godina i još tijekom Drugog svjetskog rata uspjelo se dokumente procesa poslati u Rim na Kongregaciju za kauze svetaca. Ondje je spise procesa trebalo prevesti na talijanski, a njih je bilo veoma mnogo (više od 700 stranica). To je trajalo skoro deset godina. U međuvremenu je oko 1954. nestalo njegovo tijelo, veze s domovinom zbog komunističkog režima bile su prekinute tako da se u Kongregaciji za kauze svetaca s nastavkom Petrova procesa odlučilo pričekati neka bolja vremena koja smo mi, evo Bogu hvala, dočekali.

Zašto je jedan mladić koji je umro nekoliko godina prije početka 20. st. bio «prijetnja» režimu u SFRJ? Ima li to veze s njegovim starijim bratom franjevcem koji je ubijen 1945., s hrvatskim narodom i Katoličkom Crkvom općenito ili jednostavno s institucijom sjemeništa u Travniku? I što se dogodilo s tijelom časnog sluge Božjega?

Prema č. sl. B. Petru, makar je živio tako davno kad su komunističke ideje bile tek u povojima, primijenjen je isti kriterij kao i prema svemu što je u bivšoj SFRJ bilo hrvatsko i katoličko; zaustavljanje njegova postupka beatifikacije nema veze s ubojstvom njegova starijega brata fra Marka, širokobriješkog mučenika. Kada je komunistički režim osvojio vlast gdje god je nešto dolazilo do izražaja u smislu promicanja i očuvanja katoličke vjere u hrvatskom narodu, kao što je bilo i štovanje Petra Barbarića, to je trebalo biti obustavljeno, spriječeno, onemogućeno, itd. Budući da su još skoro desetak godina poslije rata vjernici potajice dolazili na grob Petra Barbarića na molitvu u kriptu nekadašnjeg sjemeništa (a za to su morali čak podmićivati i portire i čistačice da ih onamo puste), to je režimu počelo sve više smetati i napokon su komunisti odlučili ukloniti njegov lijes što su i učinili. U narodu su proširili lažnu vijest da je tijelo bačeno u Lašvu te da ga ondje više nema. Međutim, Bogu hvala, ipak nije bilo tako. Premda im je cilj bio stvarno uništiti Petrovo tijelo, to se nije dogodilo. Prema nekim dosta sigurnim informacijama, radnici koji su to trebali obaviti ipak su bili bogobojazni pa umjesto da su izvršili taj svetogrdni čin, oni su lijes s Petrovim tijelom samo zakopali u istom podrumu, malo dalje od mjesta gdje je inače stajalo. Kada je dio zgrade sjemeništa vraćen i kada se počelo s uređivanjem, tijelo je pronađeno. Od onda je i proces beatifikacije krenuo ozbiljno naprijed i sada je evo pred svojim završetkom.

Danas je gotovo nezaobilazno pitanje o načinu života koji hrvatske obitelji «tjera» da imaju mnogo manje djece nego prije. Čitajući o životu Petra Barbarića, može se saznati podatak kako je rođen u obitelji s devetero djece. Izgleda da su duhovni pozivi i, uvjetno rečeno, velike obitelji povezani?

Bez daljnjega da je brojnost djece u nekadašnjim obiteljima bio jedan, ali ne jedini, razlog češćih duhovnih zvanja. Ali ja bih tu dodao drugi daleko važniji razlog, a to je što je u tim obiteljima bio dobar kršćanski odgoj i posebice što se u tim obiteljima prakticirala zajednička obiteljska molitva. A upravo tu se stvara onaj plodni duhovni humus gdje niču duhovna zvanja. Svojedobno su u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu vršili jednu anketu među sjemeništarcima o povezanosti njihova zvanja s molitvom u obitelji. Većina je sjemeništaraca odgovorila da dolaze iz obitelji u kojima se obavljala zajednička obiteljska molitva roditelja s djecom.  

Možete li nam reći nešto iz života sluge Božjega što je manje poznato ili se skoro nikako ne zna u široj javnosti?

Nema nekih značajnijih podataka iz njegova života koji već nisu poznati preko njegovih biografija, a koje su do sada o njemu objavljene. Međutim, ipak ima dosta manjih detalja koji nam se sada otkrivaju iz akata njegova procesa beatifikacije i koji upotpunjuju njegovu sliku kao svetoga mladića. Konkretno riječ je o izjavama 25 svjedoka koje su dali o Petru tijekom biskupijskog procesa koji se vodio u Sarajevu od 1938. do 1943. To su sve svjedoci koji su ga poznavali, njegova rodbina, njegovi kolege iz sjemeništa i gimnazije. Prije godinu dana počeli smo objavljivati najzanimljivije dijelove tih svjedočanstava u Glasniku Srca Isusova i Marijina u svakom broju pa ih zainteresirani mogu ondje naći i dalje čitati kako budu objavljivani.

Kad bi Vas netko tko nema poveznica s Katoličkom Crkvom pitao tko je zapravo Petar Barbarić, što biste mu odgovorili?

Nekomu tko ne pripada Katoličkoj Crkvi trebalo bi malo truda i napora da se objasni u čemu se sastoji veličina toga mladića koji, gledajući izvana, nije učinio nikakva velika herojska djela, niti je za sobom ostavio mnoge spise. Ipak, treba napomenuti da su na njegov grob već odmah nakon njegove smrti počeli dolaziti i muslimani i pravoslovni tražiti njegov zagovor, što se spominje i u njegovim biografijama. Unutar naše kršćanske vjere mi imamo drukčije, Božje kriterije po kojima mjerimo i ocjenjujemo vrijednost jednog života i duhovnu veličinu jedne osobe koja je u svojem životu nastojala živjeti po Božjoj volji. U vezi s č. sl. B. Petrom i njegovom svetošću često se spominje jedna činjenica, a i ja bih je ovdje želio posebno istaknuti: č. sl. B. Petar Barbarić i sada već crkvena naučiteljica sv. Mala Terezija bili su suvremenici! Ona je od Petra bila samo godinu dana starija (rođena je 1873., a Petar 1874.). Ali umrli su iste godine, 1897., od iste bolesti (tuberkuloze pluća). Oboje su s 15 godina krenuli u Bogu posvećeni život: Petar u Travničko sjemenište, Terezija u karmelićanski samostan. Kod sv. Male Terezije još je uočljiviji taj jednostavni, samostanski život, bez ikakvih „velikih“ vanjskih djela, čak njezinu svetost većina njezinih susestara u samostanu nije uopće zamjećivala za vrijeme njezina života! A ipak nakon smrti zasjala je njezina svetost i dovela je, ne samo do oltara, nego je dobila i najveću čast koju jedan svetac može dobiti, a to je da je nakon kanonizacije proglašena crkvenom naučiteljicom, 34. po redu u dugoj, dvotisućljetnoj povijesti Katoličke Crkve. I završio bih s onom čuvenom Petrovom rečenicom koja se često spominje i jedna je od najvažnijih koje nam je Petar ostavio i kojom je izrazio kako je došao do svetosti: „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“ A taj put nije doveo Petra samo u nebo, nego i do prave svetosti koju mu se Crkva priprema javno priznati kad bude uskoro službeno proglašen blaženim, a nakon toga, nadamo se, i svetim.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 20 2015.

Nema komentara:

Objavi komentar