Tomislavgrad, jezgra hrvatstva i katoličanstva u Duvanjskom polju

Kada redakcija Tjednika ide u podneblje u kojem nikada prije nije bila, obično se vrše

pripreme u vidu informiranja kako bi se nešto više saznalo o određenom gradu, selu ili čitavom kraju. Zanimajući se za Duvanjsko polje i župe koje su se tu smjestile, zaključili smo kako tamošnji žitelji nisu sigurni pripadaju li Hercegovini ili Bosni. Ovisno o terminologiji te preferenciji svakog pojedinog sugovornika, Tomislavgrad je čas u Bosni, čas u Hercegovini... Ni nakon cjelodnevnog boravka u tom gradu i župi sv. Mihovila Arkanđela-Duvno nedoumica nije otklonjena. Čini se kako je najpravedniji odgovor da čitav kraj predstavlja svojevrsno slovo "i" u nazivu države BiH.

Tomislavgrad je smješten u južnom dijelu Herceg-bosanske županije, uz samu granicu s Hrvatskom i dalmatinskim zaleđem. Čitav je prostor svojevrsna veza između Bosne, Dalmacije i Hercegovine te čvorište putova Mostar–Banja Luka i Split–Sarajevo. U crkveno-administrativnom smislu pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, Duvanjskom dekanatu i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.

Najveće umjetno jezero u Europi

Duvanjski kraj je zapravo prostor gdje se visoko planinsko područje jugozapadne BiH polako spušta k Jadranu. Polje je sa svih strana okruženo planinama: Ljubuša, Vran, Smiljevača, Gvozd, Grabovica, Tušnica, Jelovača... Većina njih su sasvim gole, bez mnogo raslinja, a posljedica je to stoljeća nekontrolirane sječe.

U kontekstu priče o smještanju Tomislavgrada u Bosnu ili Hercegovinu, može se reći da ako su ljudi nesigurni, priroda nije: prema rasporedu krša i zemlje te sušnim i kišovitim razdobljima može se zaključiti kako je taj grad ipak bliže Hercegovini no Bosni. Na kraju, zanimljivo, ali za našu priču manje bitno.

Još jedna posebnost. Govoreći o krajoliku, ne smije se zaboraviti kako se dvije trećine Buškog jezera nalazi na području općine Tomislavgrad. Ovo jezero površine 57,7 km2 jedno je od najvećih umjetnih jezera u Europi i služi kao akumulacija za hidroelektranu Orlovac.

Velik pastoralni tim

Putujući po župama diljem Crkve u Hrvata, primijetili smo posebnosti svakoga kraja. U određenom mjestu župnik je susretljiv, ali pastoralni suradnici te vjernici nisu, pa ih se ne može "nahvatati" za suradnju s novinarima. Drugamo je to obratno, vjernici žele surađivati, dok se župnici ne vole ni slikati, a razgovor se svede na unaprijed pripremljene tekstove, knjige ili monografije koje nam daruju.

I u tom pogledu Duvno je posebno jer je župnik fra Velimir Bagavac najavio i (uspio) okupio većinu svojih pastoralnih suradnika za razgovor s novinarima. Pastoralni djelatnici, svećenici, časne sestre, profesori vjeronauka, laici voditelji zborova bili su iznimno susretljivi te su nam predočili kako živi "duša grada". Iz njihove priče upoznali smo grad kao da u njemu živimo od rođenja.

Uhodan je to tim i nadaleko prepoznatljiv, a plodovi rada su vidljivi. Pohađanje katoličkog vjeronauka po školama je skoro stopostotno, dok je rad s oko 200 prvopričesnika  i krizmanika na zadovoljavajućoj razini. O tomu smo detaljno saznali kroz razgovor s laicima Blaženkom Krišto, Matejom Perić, Ivanom Sušilovićem te s. Zdravkom Širić.

Ni ostali segmenti pastoralnog života ne trpe. Svatko je zadužen za svoju domenu djelovanja kojeg pokušava raditi što najbolje zna i umije.

Da bi se pospješivalo zajedništvo pastoralne ekipe, nekoliko puta godišnje organiziraju se susreti osoblja. S obzirom na broj vjernika i udaljenost filijalnih crkava, da nema zajedništva i potpomaganja, rad ne bi bio ni moguć.

Devet misa nedjeljom

Kako nam je u razgovoru potvrđeno, tomislavgradska župa je središnja i najveća u Duvanjskom dekanatu. Iako korijenje kršćanstva i župa u Duvanjskom polju sežu skoro 1 500 godina u prošlost, današnja župa je službeno nastala 1828. podjelom drevne župe Duvno sa sjedištem u Seonici. Najprije su župnici stanovali u selu Mokronogama, pa se i župa tako nazivala. Od 1861. sjedište je u današnjem Tomislavgradu. Premda je grad tijekom vremena mijenjao imena, slavno ime župe, dekanata i biskupije njeguju sjećanje na drevno Duvno.
 

Teritoriju župe danas pripadaju: Tomislavgrad, Srđani, Oplećani, Vedašić, Letka, Sarajlije, Kuk, Luk, Mokronoge, Eminovo Selo, Buhovo, Blažuj, Kolo, Podgaj, Jošanica, Stipanjići, Kovači i Tubolja, i u njima živi oko 8 300 katolika u 2 520 obitelji, dok čitava općina ima oko 30 000 (19 000 stalnih) od kojih je oko 90% Hrvata-katolika.

Na župi djeluje 11 svećenika od kojih 9 imaju pastoralne ovlasti, jedan brat laik te tri časne sestre Školske sestre franjevke koje se brinu o samostanskoj zajednici i sudjeluju u pastoralu. Milosrdnice imaju na teritoriju župe svoj samostan u kojem također borave tri sestre: jedna djeluje na filijali i vodi zbor dok druge dvije rade u bolnici.

Nedjeljom i svetkovinama u župi se slavi 9 sv. misa: u župnoj crkvi pet, u filijalama po jedna te u staračkom domu također jedna. Na svim misama su crkve uglavnom popunjene te se može govoriti o nekih 45% dolaznosti na nedjeljna misna slavlja.

Biblijsko-molitvena zajednica

U župi se posebno njeguju pučke pobožnosti: u došašću su popularne mise zornice koje su dobro posjećene; u svibnju i listopadu slavi se sv. misa u svim crkvama u večernjim satima, a njoj prethodi molitva krunice. Od pobožnosti vjernici cijene križni put u korizmi te euharistijsko klanjanje četvrtkom. Blagoslov polja je iznimno posjećen, a skoro za svako selo se organizira posebno.

Osim župnika i laika u pastoralnom radu o svojem djelovanju u Tomislavgradu govorio je i naš stari znalac iz župe Konjic, kapelan fra Anthony Burnside. Njega je životni put od Australije do Međugorja odveo u franjevce. Pretežno radi s ministrantima kojih ima oko 30. U filijalnim crkvama ministranti su pomiješani, dok su u središnjoj župnoj crkvi samo dječaci kao ispomoć svećenicima oko oltara.

"Barem jedanput tjedno se susrećemo minimalno na sat vremena i tada imamo kratku katehezu. Također njegujemo dan zajedništva. Organiziramo izlete za aktivne. Djeca se vrlo rado odazivaju pozivima da budu ministranti", rekao nam je fra Anthony na izvrsnom hrvatskom jeziku koji mu naravno nije materinji.

U župi se redovito održavaju biblijsko-molitveno-meditativni susreti s čitanjem Božje riječi, nedjeljnih liturgijskih čitanja uz meditativnu glazbu, šutnju i razgovor. Biblijski susreti se kombiniraju s molitvom krunice, razmatranjima i drugim pobožnostima uz duhovno-crkvene pjesme u skladu s crkveno-liturgijskim vremenom. Trenutno ima 15 članova koji žele proširiti i produbiti svoje znanje o Bibliji.

Frama - pogodno tlo za duhovna zvanja

Budući da u ovako velikoj i duhovno aktivnoj župi jedna osoba ne može raditi mnogo posla, tako je pastoralni rad dodijeljen različitim svećenicima i laicima. O franjevačkoj mladeži u Tomislavgradu koja je osnovana 1995. govorili smo s fra Josipom Miočom, župnim vikarom i voditeljem Frame.

"Ove godine slavimo važan jubilej - 20 godina Frame. Za taj događaj se pripremamo. Imamo dokumentarni film, monografiju i nosač zvuka gdje će nam gostovati i neka od hrvatskih estradnih imena. Frama je zajednica mladih ljudi koji se nadahnjuju životom sv. Franje i evanđeljem Isusa Krista. U Tomislavgradu djeluje s usponima i padovima i danas mogu kazati kako imamo podjelu na 10 različitih sekcija (glazbena, medijska, radna...). Susrete organiziramo jednom tjedno. Djelujemo kao pokretač pozitivnih procesa u našem gradu. Imamo oko 120 srednjoškolaca 30 studenata i 20 koji se pripremaju u Framu. Nadamo se kako će broj rasti. Svakako, Frama je i odskočna daska za duhovna zvanja i većina bogoslova potekla je iz Frame", rekao nam je fra Josip napominjući kako tijekom godine Frama ne miruje, nego stalno širi pozitivnu sliku, odgaja dobre ljude koji će sutra preuzeti odgovorne funkcije u društvu i, što je vrlo važno, ostati u svojem gradu.

Nakon razgovora s pastoralnim osobljem župnik nam je otključao vrata crkve. Crkvu krase možda najveće i najvrjednije orgulje u BiH, skladan i jednostavan, ali istodobno i prelijep oltar te devet vitraja i lijep put križa te slika Isus prijatelj malenih.

Crkva ima oblik starohrvatske bazilike (Nin, Solin), samo puno većih dimenzija. Zidana je od domaćeg kamena izvađenog u kamenolomu Kologaj. Njezin vanjski izgled je doista monumentalan: tlocrtno je pravilnoga križa, a iznad križišta se izdiže prelijepa okrugla kupola. Duga je 38 metara, a cijela je građena od klesanog kamena. Zaštitnik spomen- bazilike, župne i samostanske crkve je sv. Nikola Tavelić. Zdanje koje vrijedi posjetiti i u njemu se pomoliti ako vas put dovede u Tomislavgrad.

 

Kršćanski korijeni duvanjskoga kraja

O povijesti čitavog kraja i o franjevačkom samostanu razgovarali smo s gvardijanom fra Antom Pranjićem. Kako nam je rekao, na Duvanjskom polju kontinuirano se živi od najstarijih vremena. Najstariji stanovnici bili su Delmati, pripadnici ilirskog plemena. Središte je tada bio grad Daelminium koji se nalazio na planini Libu, između Kongore i Borčana. Delmate su pokorili Rimljani početkom I. stoljeća poslije Krista te sagradili novi grad, rimski Daelminium, važno raskrižje putova. Nalazio se na mjestu današnje bazilike posvećene sv. Nikoli Taveliću. Vladavina Rimljana održala se sve do dolaska Hrvata početkom VII. stoljeća te je rimski Daelminium postao središte velike župe, zbog čega su stanovnici ovog kraja taj drevni grad prozvali Županjac.

Kršćanstvo se na duvanjskom području ukorijenilo vrlo rano. O tomu najbolje svjedoči postojanje Delminijske (Duvanjske) biskupije u drugoj polovici 6. stoljeća, kao i ostatci osam do sada pronađenih kasnoantičkih crkava u: Tomislavgradu (Karaula), Bogdašiću, Prisoju, Crvenicama, Borčanima, Vinici, Bukovoj Gori i Kovačima. Ime drevne biskupije sada živi u naslovu Mostarsko-duvanjske koja je nastala obnovom redovite crkvene hijerarhije u BiH.

Izgradnja samostana

Ono što je možda simbol grada - veličanstvena bazilika u Tomislavgradu, građena je u povodu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava za kojega se držalo da je 925. okrunjen na Duvanjskom polju. Podizanje bazilike trajalo je više od 15 godina (1924. – 1940.) pod vodstvom fra Mije Čuića. U pothvatu je sudjelovao čitav hrvatski narod. Fra Mijo je želio izgraditi veliku crkvu, ali je bio svjestan da siromašni duvanjski puk vlastitim sredstvima nikada ne bi uspio podići tako veličanstven hram. Trebalo je angažirati što širi krug prijatelja kako bi ideja  uspjela. Nije se boljeg povoda moglo naći od proslave 1000. obljetnice Tomislavove krunidbe. Najveći dokaz činjenici da je izgradnju potpomagao čitav hrvatski narod nalazi se u brojnim kamenima temeljcima iz mnogih krajeva gdje žive Hrvati, a koje nam je u klaustru pokazao fra Anto.

Gvardijan nam je objasnio kako je pred kraj izgradnje bazilike podignut i samostan koji je spojen s bazilikom u jedinstveno zdanje. Nažalost, oštećen je nekoliko godina kasnije u Drugom svjetskom ratu, a osnovna zaštita i obnova uslijedila je tek 1957.

Prije 15 godina krenulo je „dozidavanje“ te su sa stražnje strane „starog“ samostana nadograđena još tri krila, tako da sada ima oblik klasičnog samostanskoga zdanja s četiri krila između kojih se nalazi klaustar. Gradnja samostana još nije potpuno dovršena, a trajat će zacijelo još koju godinu.

Knjižnica i muzej

Obilazeći zdanje, saznali smo kako je 2006. uređena samostanska knjižnica. Do tada su knjige slagane u staroj knjižnici, ali je odavno postala pretijesna. Pravi posao ipak tek predstoji: katalogizacija knjiga i časopisa, obilježavanje (stavljanje signatura). Posao će trajati dugo, a konačni bi cilj trebao biti da se knjižnica otvori i za širu javnost. Ipak, veliki je dio posla već urađen jer su sada knjige i časopisi na jednome mjestu, poredani u za to prikladne i čvrste police.

S gvardijanom smo obišli galeriju te muzej koji se nalazi u kući pored samostana, a kojeg su duvanjski franjevci izgradili 1988. Unutar nje su se čuvali brojni arheološki i etnološki predmeti koji nisu bili dostupni javnosti. Gvardijan fra Anto je uz velike napore i pomoć ing. B. Petrica uredio  muzejski prostor na katu kuće i sa stručnim muzejskim radnicima iz Sarajeva odabrao i složio postav s pet muzejskih zbirki: arheološka, sakralna, etnološka, etnografska, afrička s dijelom  filatelije i numizmatike. Muzeju je dao naziv u čast duvanjskog franjevca fra Joze Križića.

Posebno je zanimljiva afrička zbirka i predmeti prikupljeni tijekom misionarskoga rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu. Raznolika kultura i tradicija te afričke države dugi niz godina zaokupljala je pozornost, kako običnih ljudi, tako i stručnjaka i znanstvenika iz svih krajeva svijeta. U arheološkoj zbirci izloženi su predmeti koji još od neolitika svjedoče boravak ljudi na ovom prostoru i njihovu djelatnost.

Razgledanje grada i njegov brend

Nakon razgovora s našim sugovornicima, obilaska crkve i samostana sa župnikom fra Velimirom krenuli smo „u grad“ i k trima filijalama.

U Tomislavgradu se nalazi brončani spomenik prvome hrvatskome kralju Tomislavu koji je ujedno i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Kod bazilike, koja dominira panoramom te je s vremenom postala i svojevrsni simbol grada i općine, nalazi se također i nekoliko kipova hrvatskih svetaca. U samom gradu smještena je Osnovna škola „Ivan Mažuranić“, Srednja strukovna škola te Opća gimnazija Marka Marulića. Gimnazija ima u prosjeku nešto više od 400 učenika iz cijele općine. Na autobusnom kolodvoru vidjeli smo spomenik hrvatskom radniku koji odlazi u inozemstvo na „privremeni rad“.

Razgovarali smo i o kulturi. Sliku grada bilo bi teško i zamisliti bez tomislavgradske izdavačke kuće Naša ognjišta koja osim brojnih knjiga izdaje i katolički istoimeni mjesečnik koji je s vremenom postao pravi brend Tomislavgrada.

Tomislavgrad je mjesto rođenja mnogih poznatih ljudi. Među njima su: slikar Virgilije Nevistić, hrvatski pisac Ivan Ančić, hrvatska pjesnikinja Mira Beljan, pjesnik i novinar Dubravko Brigić, pripovjedač, romanopisac, esejist Stjepan Čuić, general HV-a Miljenko Filipović, hrvatski filozof i fizičar Stipe Kutleša, nekadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra David Nevistić, hrvatski pisac Franjo Nevistić, košarkaš, član njemačke reprezentacije Stipo Papić, hrvatski rukometni vratar Vlado Šola, hajdučki harambaša u 17. stoljeću Mijat Tomić te brojni drugi...

Obitelj Crkva u malom

Kako sve ne bi ostalo na razini razgovora o građevinama, kupolama, filijalama, muzejima i  povijesti, fra Velimir se potrudio i da obiđemo i ono što on smatra najvažnijim: Crkvu u malome, obitelj Stanislava i Lidije Leutar koji imaju četvero djece, dok je peto „na putu“. Njihova kuća se nalazi u zaseoku Stipanići nedaleko od tamošnje filijalne crkve. Osim djece s njima žive Iva, Stanislavova majka, te njegova sestra Ankica koja je prije desetak godina oslijepila od dijabetesa. Riječ je o zaista reprezentativnoj katoličkoj obitelji koja njeguje svakodnevnu zajedničku molitvu i čitanje Biblije, a kako vidimo, supružnici su otvoreni životu. Stanislav je uposlenik carine i u vrijeme našeg dolaska nije bio doma, dok je njegova supruga nastavnica razredne nastave s nama vodila razgovor uz povremeno uključivanje djece Tomislava i Andre. 

"Hvaljen Isus", je uobičajen pozdrav kada netko "stran" dođe u kuću. Uz kolače smo vodili zanimljiv razgovor koji se nažalost uglavnom ticao problema iseljavanja i obitelji s malim brojem djece. Budući da je nastavnica u školi, Lidija iz prve ruke vidi i osjeti smanjenje broja djece po razredima. Čini se kako će dogodine prvi put u područnoj školi biti preskočena jedna generacija jer nema prvašića što povlači za sobom brojne probleme nastavnom osoblju u vidu smanjenja norme. O tom problemu govorila je i baka Iva koja je napomenula kako su prije očevi odlazili u Njemačku mučiti se da bi djeci izgradili, ne kuće, nego "vile i nebodere", a da bi sada njihova djeca koja su rođena u tim kućama odlazila vani, iako u Duvanjskom polju ima perspektive. Na kraju nam je Ankica, iako slijepa, na gitari odsvirala pjesmu Oči u oči, uz glasovnu pratnju svih ukućana.

Budućnost?

Jasno je kako Tomislavgrad ima povoljan zemljopisni položaj i više od 600 km2 nezagađenih pašnjaka, oranica i livada te bogatstvo vodnih potencijala. Mnoštvo manjih izvora, blizina zimskog centra Čajuša na Kupresu, pista za manje, turističke zrakoplove, obilna nalazišta mineralnih sirovina, visok stupanj iskoristivosti energije vjetra, granični prijelazi nude dobre temelje za gospodarski razvoj.

Nažalost unatoč dobrim preduvjetima mnogi ljudi, pa i cijele obitelji odlaze u Europsku uniju tražeći posao. Kao što smo vidjeli, župa je duhovno zdrava, djeca se još uvijek rađaju (ali ne kao prije), međutim loš trend odlaska ljudi trebalo bi što prije zaustaviti. Naravno, na tom planu Crkva čini dosta, ali bi se tim problemom trebale zabaviti i ostale općinske, županijske, entitetske vlasti...

Duvno, Tomislavgrad, Županj–potok, Županjac???

Tomislavgrad je kroz povijesna razdoblja mijenjao svoje nazive. U rimsko doba zvao se Delminium, (D'lmno – pašnjak, dalma – ovca). U vrijeme hrvatskih i bosanskih vladara zvao se Županjac; u tursko doba Županj-potok; za Austro-Ugarske opet Županjac. Godine 1925. je kralj Aleksandar I. Karađorđević obilježio 1000. obljetnicu stvaranja Hrvatskog Kraljevstva tako što je grad nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu. To ime se zadržalo do 1945. kada postaje Duvno, da bi na kraju, 1990.-ih bilo vraćeno ime Tomislavgrad. Grad svoj dan slavi 8. srpnja.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 18 iz 2015.