Ministranti su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi na oltaru
Vjerojatno će većina
vjernika potvrditi da je oltar siromašan bez ministranata koji asistiraju i
pomažu svećeniku te liturgiji daju živost koju nosi to rano životno doba. Ta
činjenica posebno dolazi do izražaja u manjim i raseljenim župama gdje nema
mnogo vjernika pa se nedostatak ministranata posebno uočava. Osim što pomažu
župniku i animiraju misna slavlja, vrijeme ministriranja je često i prva
stepenica k duhovnom zvanju. Mnogi svećenici će reći kako su prvi put
ministrirajući osjetili poziv u odabiru svojega životnog puta...
Tragom toga razmišljanja
sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Dudašeku, svećeniku Varaždinske
biskupije, koji je iznimno aktivan u radu s ministrantima i mladima. Rođen je 1974.
u Pitomači. Nakon srednje škole upisao je KBF u Zagrebu gdje je i diplomirao 1998.
Za svećenika ga je 1999. u Varaždinu zaredio, sada pokojni, biskup Marko Culej.
Nakon ređenja bio
je župni vikar u Đurđevcu i u župi sv. Nikole u Varaždinu te župnik u
Ferdinandovcu i povjerenik za ministrante za Podravinu. Danas pastoralno
djeluje u župi sv. Mihaela ark. u
Sračincu kod Varaždina koja ima 6 300 vjernika. Uz službu župnika obavlja
funkciju predstojnika Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske
biskupije te je član Vijeća za zvanja pri HBK-u. S njim smo općenito razgovarali
o ministrantima, ministriranju, duhovnom pozivu i susretima mladih koji pomažu
svećeniku na oltaru...
Poštovani vlč. Dudašek, sliku ministrantske
službe možemo naći u Svetom pismu. Primjerice, u Ivanovu evanđelju svjedočimo prizoru
u kojem Isusu pomaže i poslužuje ga jedan mladić. Recite nam u čemu je važnost
ministranta?
Da, slika mladića
koji Isusu daje kruhove i ribe koje, umnožene, Isus po apostolima dijeli
mnoštvu, zgodna je slika koja bi mogla opisati naše ministrante. Kao što je on
bio nezamjetljiv, ali aktivno prisutan i u pravom trenutku čini pravu stvar, to
isto možemo reći i za ministrante. Oni su tiha i aktivno prisutna vidljiva
pomoć svećeniku u njegovoj službi. Oni su uvijek tu da svojom prisutnošću budu
pomoć, utjeha, ali i radost i veselje, ne samo svećeniku, već i cijeloj
vjerničkoj zajednici. Oni su i zajednica nade jer djeca su budućnost župe i
naroda, ali i nade da će uvijek biti onih koji će se odazvati na poziv
Gospodina koji zove u sveta duhovna zvanja. Oni su zajednica nade za buduće
svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje ili pak zauzete vjernike laike u
Kristovoj Crkvi.
Kada biste morali objasniti nekome tko nije
katolik tko je ministrant, što biste kazali?
Možda se najbolji opis što je ministrant nekome tko nije vjernik nalazi u
samom imenu „ministrant“. Ime je to koje proizlazi iz latinske riječi koja
znači služiti. To su dječaci, mladići, djevojčice ili djevojke koji žele svoje
mladenačke snage staviti u službu Bogu pomažući svećeniku u bogoslužju. To su
mlade duše koje žele nesebično služiti Bogu, bolje upoznati Boga i ugraditi ga
u svoje živote preko pomaganja svećeniku u njegovoj službi, i tako ujedno rasti
kao vjernici i ljudi u svim vjerničkim i ljudskim vrlinama.
Tko danas može biti ministrant i postoje li
kriteriji za tu časnu djelatnost pomaganja svećenicima na oltaru?
Oduvijek su ministranti bili „elita“ mladića ili djevojaka neke župe. Jedan
dio ministranata se uvijek sam prijavljuje svećeniku jer su oduševljeni tom
službom, a jedan dio svećenik sam odabire između onih koji su redoviti na
misama i po svojem ponašanju odražavaju živu vjeru koja je prisutna u njihovim
srcima. Od njih se traži i očekuje da to budu pošteni, marljivi, iskreni i pobožni
dječaci i djevojčice koji svojim ponašanjem neće druge odbiti od Crkve i Boga,
već, dapače, koji će svojim ponašanjem biti mali župni misionari.
Svaka (nad)biskupija, prema svojim
mogućnostima, barem jednom godišnje organizira susret ministranata. Recite nam
koliko su takvi susreti plodonosni u pastoralnom radu?
Susreti ministranata su od neprocjenjive važnosti za jednu vjerničku zajednicu,
bilo župnu, dekanatsku ili biskupijsku. Tek u takvu zajedništvu ministranti
spoznaju koliko su posebni i potrebni u Crkvi, i da u svojem služenju nisu
sami, izolirani u svojim župama. Shvaćaju da Bog poziva u svim vjerničkim
zajednicama dječake i djevojčice da mu služe kao ministranti. Ta istina ih čini
radosnima i ponosnim. Naša biskupija, uz dekanatske susrete, svake godine
održava susret svih ministranata i ministrantica u Ludbregu, i to u četvrtak
prije svete nedjelje. To je svojevrsni godišnji Kongres ministranta Varaždinske
biskupije. Tu se obrađuje kateheza, radi se po skupinama, klanja se
Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a vrhunac je euharistijsko slavlje. Ministranti
najviše doživljavaju to radosno zajedništvo koje ih nosi u njihovu služenju, pa
nakon svakog takvog susreta poraste broj ministranata po našim župama, a i onih
koji se odlučuju za sveta duhovna zvanja. Svaki susret uvijek završava brojnim
pitanjima: Kada ćemo se opet naći? To dovoljno govori o važnosti takvih
susreta.
Neki će reći kako je ministriranje
prvi korak, od mnogih, k duhovnom zvanju. Slažete li se s tom tvrdnjom?
Podatci iz sjemeništa i bogoslovija govore da je vrlo visok postotak
svećeničkih kandidata došao iz župnih ili redovničkih ministrantskih zajednica.
To nam daje za pravo proglasiti te župne zajednice „regrutacijskim mjestima“ za
nova duhovna zvanja. I ja sam nekoć bio ministrant u svojoj rodnoj župi dugi
niz godina. Veliki broj dječaka je pristupio ministrantskoj zajednici sa željom
i ciljem: biti svećenik.
Zato je potrebno u tim zajednicama posebno njegovati
molitvu za duhovna zvanja, i veliki dio katehetske građe posvetiti duhovnim
zvanjima, a uz to svaki svećenik, redovnik ili redovnica treba u toj zajednici
dati živi primjer radosna služenja Bogu jer njihov primjer najviše vrijedi i
ima najviše utjecaja na odluku mladića i djevojaka da učine svoje prve korake
prema odluci da svoje živote provedu u svetim duhovnim zvanjima.
U određenim
biskupijama i župama Crkve u Hrvata praksa je da ministranti mogu biti i
dječaci i djevojčice, dok kod drugih izričito samo dječaci. Recite nam kakva je
situacija u svezi s tim pitanjem u biskupiji u koju ste inkardinirani i kakav
je Vaš osobni stav o tome?
Nekoć je bilo nezamislivo da djevojčice ili djevojke budu ministrantice,
ali se ta tradicija vremenom promijenila pa većina župa ima i ministrante i
ministrantice. U Varaždinskoj biskupiji je dopušteno ministriranje i dječacima
i djevojčicama, odnosno djevojkama i mladićima. Svaki župnik sam donosi odluku
glede tog pitanja. Uvijek se daje prednost dječacima jer najveći broj sjemeništaraca
i bogoslova dolazi iz zajednice ministranata, a nasuprot tomu znam za samo jedan
slučaj da je ministrantica postala časna sestra. Razlog je i što su djevojčice
odlučnije, postojanije pa vremenom „istisnu“ dječake koji se počinju povlačiti
i sve prepuštati djevojčicama. Moj osobni stav je da je dobro da ministriraju i
dječaci i djevojčice, iako dajem malu prednost dječacima. Tu treba poštivati i
tradiciju župe. U mješovitim ministrantskim zajednicama treba voditi osobitu
brigu da u svim obvezama i dječaci i djevojčice sudjeluju ravnopravno i među
njima treba gajiti osjećaje ravnopravnosti i zajedništva. Stvarati od njih
zajednicu istih, a ne različitih.
Veoma ste
aktivni u radu s ministrantima i mladima. Recite nam što biste preporučili onim
župnicima koji baš nemaju uspjeha u radu s mladima... Jednostavnim rječnikom,
mladi im "pobjegoše"... Kako zapravo aktivirati mlade da budu bliži Crkvi?
Ne postoji čudotvorni „recept“ kojim bi se postiglo da svi mladi ostanu u
Crkvi kao aktivni, radosni i praktični vjernici. Često smo mi svećenici
nestrpljivi, pa bismo uz sijanje mi odmah i želi, ali to tako ne ide. Ne treba očajavati
kad vidimo da mladi „odu“ iz Crkve. U njih je posijano Božje sjeme, a na nama
je da budemo ljudi molitve da to sjeme jednom u njima donese obilati rod jer ne
ovisi sve o nama. Tu činjenicu trebamo dobro shvatiti. Važno je da u svojem
djelovanju sami budemo ljudi molitve, Božji ljudi, i da mlade naučimo moliti. U
cjelokupnom radu se treba osloniti na Boga i mlade vezati uz Boga, a ne uz
čovjeka. Mladima trebamo dati Boga, a ne prvenstveno sebe ili najmodernija
tehnička dostignuća. Važno je mlade i slušati. Važno ih je čuti da bi se s
njima moglo dobro surađivati. Treba se ponekad prepustiti vodstvu Duha Svetoga
koji preko njih zbori. Nemaju svi karizmu za rad s mladima, ali to ne treba
biti nedostatak, dovoljno je samo da se bude uz mlade, da ih se uvažava,
poštuje i najvažnije, da ih se voli. To oni dobro osjećaju i to je jedini
provjereni recept da ih se zadrži u Crkvi.
Prema Vašem
dosadašnjem pastoralnom iskustvu, možete li nam reći kako sami ministranti
gledaju na svoju ministrantsku službu?
Samim ministrantima biti ministrant znači najprije jedna ozbiljna
odgovornost koja proizlazi iz osjećaja časti i ponosa jer nisu svi pozvani u tu
službu. Nemaju svi čast biti na oltaru ili biti uz svećenika u njegovoj službi.
Na svoju službu gledaju s ponosom i radošću jer se osjećaju izabranima, pozvanima
i posebnima. Vidim da kada im se dadnu službe i obveze, oni ih radosno i
odgovorno prihvaćaju, i mogu slobodno reći da u njihovu ponosu, radosti i
zauzetosti oko izvršavanja svojih ministrantskih obveza vidim onu istu radost,
ponos i odgovornost koja je prisutna i u nas svećenika. Kao da su male kopije
svećenika, a veliki dio ministranata se tako i osjeća i tako prihvaća svoju
ministrantsku službu.
Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 16 iz 2015.
Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 16 iz 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar