Natalija Kanački, dr. med. i članica udruge U ime obitelji: Obiteljska politika mora biti prioritet svake vlade i treba imati jasno zacrtane nacionalne smjernice

Uoči Drugoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji je upriličen u Trsatu, biskupi Hrvatske biskupske konferencije potaknuti zabrinjavajućim demografskim pokazateljima uputili su apel crkvenoj javnosti, državnim, društvenim, gospodarskim čimbenicima kao i svim ljudima dobre volje. S obzirom da se Hrvatska već desetljećima suočava s teškom demografskom krizom, razgovarali smo s Natalijom Kanački, članicom udruge U ime obitelji. 
 

 

Natalija Kanački je rođena 1968. u Zagrebu gdje je završila srednju školu i medicinski fakultet. Nakon odrađenog staža radila je u humanitarnoj organizaciji International Rescue Committee te od 1995. u Istražnom zatvoru u Zagrebu. Udovica je više od 10 godina i majka dvoje djece, kćeri (17) i sina (15).

Danas radi kao voditeljica razvoja lijekova u farmaceutskoj kompaniji Fidifarm te je aktivna članica udruge U ime obitelji koja okuplja pojedince, obitelji, građanske udruge te vjerske udruge, zajednice i pokrete i sve one koji koje promiču općeljudske vrijednost: brak i obitelj.

Hrvatski biskupi su s 50. plenarnog zasjedanja poslali apel svima koji mogu imati utjecaja na boljitak hrvatskih obitelji. Recite nam je li situacija u Hrvatskoj u vezi s obitelji toliko dramatična da je potrebno i na taj način animirati javnost?

Činjenica je da Hrvatska pripada skupini zemalja u EU-u s najlošijom demografskom slikom. Od 1990. u Hrvatskoj postoji trend da imamo više umrlih nego rođenih stanovnika. Svake godine izgubimo jedan gradić od 10 000 stanovnika. Na mali natalitet sigurno utječu teški egzistencijalni problemi kao visoka nezaposlenost i teško rješivo stambeno pitanje. Hrvatski su biskupi ispravno uočili te zabrinjavajuće trendove na koje država uopće ne reagira mjerama za demografsku obnovu. Stoga je apel biskupa iznimno važan jer doprinosi razumijevanju ove teške situacije. No, kada biskupi upućuju apel, mi znamo da oni i mole za tu nakanu što nam je također važno i ohrabrujuće.

Svjesni smo kako Hrvatska već desetljećima proživljava demografsku krizu koja je u posljednje vrijeme pogoršana ulaskom u EU. Međutim, Hrvatska nije izolirana u tom problemu koji muči skoro sve zemlje na Zapadu. Postavlja se pitanje što činiti dalje?

Prema demografskim podatcima, posljednjih 20-ak godina bilježimo veliko iseljavanje uglavnom mlađeg i visokoobrazovanog pučanstva, a u zadnje vrijeme bilježimo i porast iseljavanja, ne samo pojedinaca, već i cjelokupnih obitelji. Začuđujuće je kako alarmantni demografski podatci nisu doprli do ove Vlade koja gotovo ravnodušno promatra egzodus Hrvata. Stalno čujemo mlaka opravdanja o nezaposlenosti, nepovoljnim kreditima, skupoći života i dr., kao da oni nemaju utjecaja i odgovornost za ono što nam se događa u društvu.

Ispravna obiteljska politika mora postati prioritet svake vlade. Obiteljska politika mora imati jasno zacrtane smjernice koje neće ovisiti o promjenama vlasti zato što to treba biti nacionalna, a ne politička strategija. Ona mora biti utemeljena na konsenzusu stranaka, ustanova civilnoga društva i Crkve te nakon toga biti implementirana u sve segmente odgoja, obrazovanja, politike zapošljavanja te planiranja gospodarstva. Kvalitetna i dugoročna demografska, pronatalitetna, obiteljska i protuiseljenička strategija preduvjet je, ne samo opstanka hrvatskog naroda, već i gospodarskog prosperiteta. Nažalost, od osamostaljenja nijedna vlast nije donijela jasne demografske strategije jer se čimbenici političkog društva skrbe za vlast, moć i održanje bipolarnog političkog sustava, a ne za nacionalne strategije koje će nadživjeti sve vlasti.

Čujemo da je temeljni poziv i izazov obitelji danas biti u službi života. Što bi to konkretno značilo u hrvatskom društvu?

Hrvatsko društvo trenutno se suočava s velikim krizama – gospodarskim, demografskim, s velikom nezaposlenošću te zabrinjavajuće rastućim trendom iseljavanja. No, velika borba događa se i na moralno-etičkom planu jer se priklanjamo trendovima individualizacije i relativizacije koji nisu skloni očuvanju tradicionalnih vrijednosti, kao niti očuvanju institucija koje su tijekom stoljeća imale važnu ulogu u očuvanju opstojnosti nacionalnog identiteta, vjere i obitelji - a to su Crkva, obitelj i brak. Mnoge obiteljske vrijednosti danas su ometane brojnim kulturnim, društvenim i političkim čimbenicima koji se suprotstavljaju samoj ideji obitelji koja je nositeljica života. Obitelj služi svakom njezinu članu od začeća pa do smrti. Tu su međuljudski odnosi najbogatiji. To je najbolje i najsigurnije mjesto za podizanje djece te skrb o bolesnima ili starima. U njoj smo otvoreni biti „ono što jesmo“ bez skrivanja, straha ili glume. Temelji koje dobijemo u obitelji opremaju nas za puninu života u obitelji, na poslu i u društvu.

Udruga čiji ste član često organizira tribine kojima su teme obitelji i njezini problemi. Recite nam koliko te tribine imaju utjecaja na popravljanje situacije te jesu li dosta posjećene?

Udruga U ime obitelji  (UIO) osnovana je na spontanom okupljanju brojnih građana sa željom da zaštitimo obiteljske vrijednosti te okružja u kojima naše obitelji žive i djeluju. Iako nas neki doživljavaju samo kao referendumsku inicijativu, UIO je posvećena i držanju tribina i radionica s temama koje su važne za osnaživanje braka i obitelji. Pripremamo brojne projekte s kojima želimo ući u što više mjesta i župa u kojima bi pozitivno djelovali na jačanje obitelji. Trenutno radimo na umrežavanju, tj. stvaranju podružnica što bi trebalo osnažiti naš zajednički cilj, a to je osnaživanje braka i obitelji, posvješćivanje kontroliranog utjecaja medija te posvješćivanje uloge i odgovornosti  političkih predstavnika građana. Za jesen pripremamo veliku međunarodnu konferenciju o pravnoj zaštiti obitelji. Na njoj je sudjelovanje potvrdilo nekoliko vodećih obiteljskih udruga iz susjednih zemalja, te ćemo uz priznate stručnjake tražiti konkretne mjere za pomoć obiteljskoj politici.

U Hrvatskoj je na prvom narodnom referendum 67% građana glasovalo da u Ustav uđe definicija braka kao jednog muškarca i jedne žene. To je snažno utjecalo na zaštitu obitelji u RH, ali je imalo i snažan međunarodni odjek te su mnoge slične udruge iz Europe i SAD-a zainteresirane za naš rad. Izgleda da smo donijeli svjetlo i nadu u području očuvanja braka i obitelji. Naša je udruga sve snažnija i brojnija te da postaje značajan čimbenik u zagovaranju obiteljskih vrijednosti u Hrvatskoj te vjerujem da će plodovi našeg rada sve više rasti.

Što, prema Vašem mišljenju, danas najviše, uvjetno rečeno, kvari hrvatske obitelji?

Prema mojem mišljenju, za kvarenje obitelji najbitnija je jedna negativna klima koja se preko medija i struktura vlasti uvukla u svakodnevni život. Posebno bih istaknula opasnost televizije. Ne samo da su vijesti pristrane i demagoške, televizija često dominira dnevnom sobom, ne biraju se programi, oduzima nam dragocjeno obiteljsko vrijeme. Ona je najznačajniji medij koji oblikuje naše stavove na neispravan način dezinformacijom i ideološkom pristranošću.

U medijima i društvu ne ističu se dovoljno pozitivni aspekti obiteljskog života, već se potpuno suprotno – obitelj želi predstaviti kao jedna staromodna institucija koja nije potrebna te koja može imati najrazličitije oblike. S druge strane, kvarenje hrvatskih obitelji dolazi i iznutra, iz samih obitelji. Individualizacija je možda najznačajniji čimbenik obiteljskog suživota: karijera postaje jednako važna kod obaju spolova te tradicionalan koncept obitelji mnogim bračnim parovima postaje prepreka profesionalnom usavršavanju te ga napuštaju polako i neprimjetno.

Supružnici koji stavljaju druge stvari ispred obitelji ne mogu o tome podučavati niti svoju djecu. Stoga stasaju generacije koje ne znaju točno što je obiteljski život.

Ne treba biti stručnjak kako bi se uvidjela kriza braka i obitelji u modernom društvu općenito... Recite nam kakvi su danas najčešći problemi obitelji u Hrvata?

Mnoge obitelji suočavaju se s različitim poteškoćama – neimaština, dugačko radno vrijeme, rad nedjeljom, predug boravak djece u vrtićima. Ukoliko ne postoji potpuna odanost i posvećenje obitelji, te stavljanje nekih osobnih interesa (karijere, tzv. slobodnog vremena i sl.) supružnika ispred obiteljskih, neminovno dolazi do nerazumijevanja i otuđivanja u braku.

Globalizacija je snažno utjecala na shvaćanje rada što je u obiteljima stvorilo nove odnose i vrijednosti. Promijenio se osoban odnos prema radu - želimo biti obrazovaniji, stručniji, ispunjeniji profesionalnim životom. To nužno utječe na obiteljsko vrijeme, ali i na troškove obitelji na obrazovanje i usavršavanje djece.

Činjenica je da ne možemo pobjeći od globalnih trendova niti ih zaustaviti, potrebno je omogućiti na tržištu rada pogodnosti za obitelji, a posebno za majke koje žele imati djecu. Potrebno je prilagoditi radno vrijeme, omogućiti rad na pola radnog vremena i sl. Najbolji su primjeri za to Danska, Norveška i Švedska u kojima obitelji s više djece imaju brojne privilegije – te države imaju najpovoljnije demografske trendove u EU-u. Također, veliki je problem za mnoge obitelji i rad nedjeljom, stoga jedna od mjera za zaštitu i prosperitet obitelji mora biti ukidanje rada nedjeljom, osim za hitne službe.

Brojni socioekonomski čimbenici, učestale rastave i kasni ponovni brakovi, te odgađanje rađanja uzroci su smanjenja broja djece u obitelji. Prihvatljiv je i život para bez djece. Žene su postigle slobodu i emancipaciju, ali i mogućnost odgađanja rađanja na dob kada je plodnost umanjena. Sve to izaziva krize i probleme u obiteljima.

Obitelji s manje djece su česte u društvima koja su postigla blagostanje. Tu se stvara jedan svojevrsni paradoks jer upravo oni koji imaju materijalna dobra ne žele mnogo djece, a s druge strane mnogi parovi se ne usuđuju ući u brak jer prema njima, nemaju dovoljno sredstava za podizanje djece... Može se reći kako današnji čovjek ne želi djecu dok nešto ne stekne, a kad to stekne, onda opet ne želi djecu jer ima blagostanje i bez potomaka. Kako to komentirate?

Otuđenjem od Boga i tradicionalnih vrijednosti čovjek je smisao života koji proizlazi iz obitelji, prijateljstva te vjere zamijenio materijalnim dobrima. Smisao života tada postaje „imati“, a ne „biti“. Također, doima se da su ljudi sve manje spremni na odricanje radi nekog boljitka, radi budućnosti. Mnogi mladi bračni parovi radije izabiru podstanarstvo negoli suživot s roditeljima ne razumijevajući da su jedni drugima na dobro i korist, a također mogli bi uštedjeti nešto novca za stjecanje vlastite imovine u budućnosti.

Osvrnula bih se kratko i na pitanje plodnosti među bračnim parovima. Bez obzira na društvene promjene, i dalje su optimalni uvjeti za postizanje trudnoće i rađanja za žene između 20. i 30. godine te do 40. godine u muškarca. U Hrvatskoj je neplodnost u porastu te je slična kao i u zapadnim zemljama, između 15 i 17 %. Budući bi bračni parovi svakako te podatke trebali uzeti u obzir kod planiranja obitelji da se ne dogodi da stvore sve materijalne uvjete, a izgube plodnost i mogućnost da imaju djecu. Pozitivno je što su u Hrvatskoj brak i obitelj još uvijek visoko na ljestvici vrijednosti, dakle postoje temelji za provođenje dobre obiteljske politike.

Nekoć je postojala velika razlika između gradske i seoske sredine. Može li se danas govoriti o razlici između obitelji u ruralnim i urbanim sredinama, barem kada je riječ o svetosti braka i obitelji?

Iako su se razlike između obitelji u gradskim i seoskim sredinama smanjile, smatram da one još uvijek postoje. Prema istraživanjima s KBF-a u Zagrebu, upravo je u velikim gradovima najznačajniji porast broja muškaraca ateista. To uvelike utječe na formaciju obitelji. U manjim je gradovima drukčiji obiteljski život nego u velikima. Veličina grada doprinosi otuđenosti, individualnosti – grad ima svoj tempo koji melje i ne daje nam da predahnemo. Radna vremena su šarolika, puno se radi prekovremeno, djeca su više i dulje u vrtićima... sve to stvara dodatno breme. U ruralnim su sredinama ljudi još uvijek više usmjereni jedni na druge, često se poznaju generacijama te su isprepleteni rodbinskim vezama. To sve doprinosi osjećaju povezanosti među obiteljima, što je dobro za zdravlje obitelji. S druge strane, u ruralnim sredinama žene imaju manje prilika za obrazovanje te stjecanje posla izvan kuće, što bi se moglo poboljšati stručnim predavanjima, usavršavanjima te poticanju malog poduzetništva u koje se mogu uključiti i žene.

Prema određenim istraživanjima o pobačaju, dosta žena je protiv te grozne pojave, međutim s druge strane najčešći korisnici tih medicinskih „usluga“ su već udane žene koje već imaju djecu. Kako to komentirate?

Danas postoji globalna relativizacija života. Pokušava nas se uvjeriti da embrij nije ljudsko biće, već da ljudsko biće nastaje kasnije. Kada je to kasnije, razlikuju se i pobornici pobačaja. No, činjenica je da život ne može početi 10. ili 12. tjedna od začeća, on je već počeo oplodnjom i prolazi svoj razvoj unutar maternice. Rječnik čovjeka 21. stoljeća postaje sve bogatiji industrijskim i tehničkim riječima, no činjenica je da je sve siromašniji riječima koje definiraju odnos prema Bogu, drugoj osobi ili prema sebi samome, npr. svetost, čednost, stid...

Stoga je danas neprihvatljivo govoriti o svetosti života od začeća do prirodne smrti jer nam to nije u rječniku, no ako život nije svet, onda s njime možemo činiti što hoćemo.

Iskreno, ne znam kako bih komentirala pojavu da žene koje imaju djecu pobace svoje začeto dijete, a ima iskustvo trudnoće, rađanja, dojenja... Nemam suda, samo žalost što te majke nisu razumjele svetost života, što nisu našle potporu u svojem suprugu, što su krivo mislile da ne mogu prehraniti još jedno ili dvoje djece. Zato moramo od malena naše sinove i kćeri učiti o svetosti života, te da djeca nisu ''problem'', da ih ne smijemo gledati kao ''trošak'', već kao radost i dar. No, ako zaboravimo na Božju providnost, da se On zaista brine o našim potrebama – možemo učiniti svašta, pa i pobaciti vlastito dijete.

Majka Tereza uvijek je otvoreno i hrabro govorila protiv pobačaja: „Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele…” te: „Da bismo mogli vidjeti Isusa u drugima, potrebno nam je čisto srce...“ To je to. Nemamo čisto srce.

Mediji su prije mjesec i pol prenijeli kratku vijest kako je Europski parlament izglasovao Izvješće M. Tarabella kojim se potiče pobačaj... Može li se uopće komentirati ovakva praksa i nazivati ju napretkom kako to stoji u izvješću?

Nema napretka u državama koje ozakonjuju pobačaj. Sjetimo se samo koja je država prva ozakonila pobačaj – SSSR, oko 1930. Taj isti režim koji je ozakonio pobačaj poslije je ozakonio i milijunske smrti svojeg vlastitog naroda u Sibiru, u gulazima. Tu se otvara i pitanje – što je to napredak?  Ako je „pravo na svoj život i svoje tijelo“ iznad svih drugih prava, moramo se podsjetiti da začeto dijete nije karcinom, nego poseban život koji u toj fazi razvoja treba svoju majku. Začeto dijete je tuđi život i tuđe tijelo.

Veliku odgovornost za pobačaje ne snose samo zakoni, već i mi sami, posebno odgoj i obrazovanje u školama. Obitelji i škole su mjesta gdje se na ispravan način mora govoriti o životu i smrti. Zato postoji tolika borba za različite odgoje u kurikulumima obrazovanja jer dječji mozak vrlo lako usvaja nametnute vrijednosti.

Prema vašim saznanjima koja imate, možete li usporediti situaciju katoličke obitelji u Hrvatskoj i one u BiH?

Ne baratam brojkama, no u mojem neposrednom susjedstvu živi mnoštvo katolika iz BiH, te sam od njih puno naučila o njihovim obiteljima u BiH, načinu života, vjeri i tradicijama. Mnogi od njih su iskreni i duboki vjernici koji su uspjeli očuvati svoju vjeru i naciju u multinacionalnom i multivjerskom okružju. Smatram da je ipak puno lakše katoličkim obiteljima u Hrvatskoj, ovdje smo u većini, pa je lakše odgajati djecu te pronaći supružnika među katolicima. S druge strane, mislim da je ovdje i puno više „religioznih katolika“ koji svoju vjeru samo deklarativno poštuju, ali ju ne žive. Vjernike su oduvijek životne poteškoće okretale prema Bogu i vjeri. Stoga su mnoge katoličke obitelji iz BiH još uvijek čvrsto vezane uz vjeru i Crkvu.

Znamo da su razvodi poseban problem za analize, međutim što učiniti kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga, a tada najviše trpe djeca. Koji su savjeti za rješenje?

Brak je svet, kao i život – to je najdublji odnos između dvaju ljudskih bića. Duboko vjerujem da su muž i žena jedno dok ih smrt ne rastavi. Svaki brak i svaka obitelj svoja su životna priča. Problem mnogih brakova danas je što ne njeguju obiteljski vjerski život, ne odlaze nedjeljom u crkvu, ne mole se zajedno Bogu. Kada bi to činili od početka braka, izbjegli bi mnoge nevolje. Ono što sam sigurna je da ne treba žuriti s odlukama, da braku uvijek treba dati šansu – koliko, ovisi o okolnostima, ali i našoj spremnosti na trpljenje i odricanje. I ono najvažnije – pomirenje. Mora se uvijek uzeti u obzir da je razvod bolan, vjerojatno najviše upravo djeci. Djeca nose traume rastave braka duboko u odraslu dob. Svako dijete želi imati i oca i majku. Smatram dužnošću roditelja da pokušaju spasiti brak, da traže duhovnu pomoć, idu na bračno savjetovanje, da si daju vremena za tako velike i bolne odluke. Razvodi braka su vrlo često ružni, traumatični jer izvlače na površinu laži, pretjerivanja, spletke, manipulira se djecom... Teško je danas imati skladan brak, no treba učiti djecu i mlade da je brak lijep, ali da će doći i teški dani kada ne smiju odustati. Treba ih učiti da u braku postaju jedno tijelo, ali i jedna duša.

A duša i tijelo bole kada ih se osakati rastavom. O tako važnoj i velikoj stvari - o braku -  danas djecu ne uči gotovo nitko. Udruga U ime obitelji priprema projekte koji imaju za cilj osvijestiti težinu razvoda braka, te pokušati pozvati supružnike da razmisle barem još jednom – jer razvod boli.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 17 iz 2015.