Jasno je da se svećenička služba ne može vršiti na individualan način. To ni u kom slučaju ne znači kako je pastoralna kreativnost i osobna specijalizacija u svećeničkom djelovanju isključena, nego da se naglasak treba staviti na zajedništvo. Svećenik, kao i svako drugo ljudsko biće, jest čovjek zajedništva i poslanje koje ostvaruje može dobro obavljati samo u suradnji s drugim svećenicima, svojim biskupom i župljanima.
Kako bi se promoviralo svećeničko zajedništvo, u
Vrhbosanskoj nadbiskupiji se redovito održavaju svećenički sabori na kojima se
govori o aktualnoj situaciji u mjesnoj Crkvi te se razmišlja o rješenju
eventualnih problema... Budući da jedan takav susret predstoji, za sugovornika
smo izabrali vlč. Iliju Orkića, nekadašnjega kancelara nadbiskupije.
Vlč. Orkić je rođen 1969. u župi Vidovice. Srednju
školu je završio u Zadru, a zbog rata studirao je teologiju u Bolu na otoku Braču.
Za svećenika je zaređen 1996. Bio je župnik u Jelaškama pa zatim u Srednjoj
Slatini kada je bio i dekan Doborskog dekanata. Potom je obavljao službu
kancelara Vrhbosanske nadbiskupije, a sada je župnik u Radunicama.
S njim smo razgovarali o potrebi zajedništva među
svećenicima, suradnji, nasljedovanju Krista, današnjoj percepciji svećenika...
Vlč. Ilija,
nalazimo se pred još jednim saborom svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Recite
nam je li svećeničko zajedništvo blagoslov ili samo potreba?
Hvala na postavljenom pitanju o svećeničkom
zajedništvu. Poimanje svećeništva je danas drukčije nego prije tridesetak
godina. Pitanje je li danas lakše biti svećenik nego onima prije pedesetak
godina, jesu li danas svećenici bolje povezani i ima li više zajedništva je
svakako zanimljivo. Primjećujem da nove generacije zaređenih svećenika malo
drukčije gledaju na zajedništvo i svećeničke odnose nego ranije. Iz kontakata
sa svećenica koji su u mirovini ili su u šestom - sedmom desetljeću života
zaključujem da je u njihovo vrijeme bilo drugih oblika druženja i zajedništva.
Slično i današnjem društvu u vremenu u kojem živimo, današnji – mlađi svećenici
su više u kontaktu, izmjenjuju više informacija, ali zbog brzog ritma života
često nemaju dovoljno vremena razgovarati o važnijim temama. Nije da ih to ne
zanima, nego jednostavno ne stignu zbog obveza i termina. Kad pogledamo koliko
je zadnjih desetak godina termina na razini nadbiskupije ili dekanata, na kojim
se svećenici trebaju pojaviti, stječe se dojam da smo često zajedno. Stariji
svećenici znaju reći: „E, nekad smo se družili po dva-tri dana, zajedno molili,
drugovali, razgovarali...“ Kao da su nekad svećenici bili puno bolji. Neki su
bili revniji, a neki ne. To je tu negdje: slični su svećenici po svetosti nekoć
i danas. Barem je to moj zaključak. Samo se o svećenicima nekoć manje znalo i
bili su manje eksponirani u javnosti. Mislim da smo slični. Naši svećenici su poprilično
zaljubljeni u svoj kraj i narod koji im je povjeren. Današnji svećenici i jesu
prilično povezani. Tako je u mnogim dekanatima i krajevima. Češće je do samog
karaktera pojedine osobe, nego do toga ima li zajedništva. Ima zajedništva. Ima
bezbroj pozitivnih primjera. A znam isto tako da ima i onih koji su više
introvertirani, tiši, slabije pokretni, pomalo rezervirani. Količina riječi
koje netko izgovori nije pokazatelj zajedništva. Može se izbrojati susrete, ali
dubinu zajedništva puno teže. Sjećam se jednog stiha A. Mateljana: „Čitajući
tvoje pjesme, mogu biti sam i biti sretan...!“ Različite su potrebe druženja i
razgovora.
Čini se
kad je kuća složna, onda se to uzima kao nešto normalno i Bogom dano te se
možda o tome i ne razmišlja mnogo, ali kada nastane nesloga, onda se svi
hvataju za glavu i pitaju gdje je krenulo po zlu. Recite nam, prema vašem
mišljenju, što treba činiti i raditi na putu izgrađivanja zajedništva u jednoj
biskupiji?
Kad bismo znali dijagnozu, bilo bi puno lakše
odrediti i terapiju. Problemi su slojeviti i kompliciraniji nego se može
sagledati. Ponovit ću da zajedništva ima, ali možda ne u dovoljnoj mjeri.
Ljubav može rasti i napredovati. Ništa mi nismo više nesložni nego drugdje.
Štoviše, budući da sam bio pet godina u centralnim institucijama naše
nadbiskupije, mogu reći da postoji dosta sloge i zajedništva među svećenicima i
krajevima. Najviše je do ljudi.
Mi imamo jedan realan problem koji nam je natovaren
na pleća: zadnji rat 1992. - 1995. i poratno vrijeme. Ljudi su protjerani sa
svojih ognjišta. Mnogi su pobijeni, nastradali, kuće porušene. Promišljam o
komunizmu kao sustavu koji se sam urušio. Sustav na krivim temeljima i srušio
se sam od sebe. A sa sobom povukao i ljude koje je krivo formirao. I još su
uvijek mnogi komunističkog duha na vlasti. To je jedna situacija. Problem je
što se ljudi u krajeve Bosne i Hercegovine realno nisu mogli vratiti kad su
htjeli u svoje domove. Tri godine nakon rata (1998.) su se još događali progoni
i razbijanje autobusa s povratnicima koji su došli posjetiti svoje kuće, napadi
na povratnike... I nitko za to nije odgovarao. Nije odgovarao onaj tko je
smislio zlo, ni tko ga je izvršio, ni oni koji su u drugoj ili trećoj fazi
doprinijeli svojim zakulisnim radnjama opstrukciju povratka. I još uvijek ima
radnji da se i to malo ljudi, koji se žele vratiti, ne vrati... U takvu
situaciju su gurnuti ljudi u BiH, u takvu situaciju su ušli svećenici da liječe
rane, promišljaju i proviđaju što je najbolje i najpametnije. Bio sam na
povratničkoj župi, osjetio teret povratka i obnove, opstrukciju povratka i
perfidnu politiku prema ljudima koji su u manjini. Na to valja nadodati i
ljudske slabosti, nesavršenosti svakog čovjeka... Nema nadljudi niti
„nadsvećenika“. Vrhbosanska nadbiskupija je ranjena. Pastiri, svećenici, sa
svojim nadbiskupom i pomoćnim biskupom su učinili puno. Teško da bi netko više
mogao uraditi. „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“, kaže
poslovica. Zaista bih mnogim svećenicima, a posebno našim biskupima „skinuo
kapu“ do poda. Namučili su se, trudili, često bili ostavljeni sami sebi. Samo Bog
zna koliko su muke imali i kakve napore činili. Naravno, i oni su samo ljudi. Čine
što mogu i kako najbolje znaju. Nekad nas jednostavno ne žele čuti niti
surađivati.
Bacimo oko na neke druge biskupije ili krajeve: nisu
imali rata niti egzodusa, ali mi se čini imaju manje zajedništva. Ne kažem da
je idealno. Puno je protivština koje nas pritišću i, nažalost, ima ih koji
odmažu zbog vlastitih interesa. Možda nam sinoda pomogne.
Čitajući
Bibliju i životopise svetaca, možemo zaključiti da su se mnogi u svojem
poslanju barem ponekad osjećali usamljeno. Recite nam koliko svećenički
susreti, seminari, kolokviji na različitim razinama u biskupiji mogu pomoći
određenom svećeniku da se ne osjeća zapostavljeno ili osamljeno?
Puno se toga piše, objavljuje, promovira. Susreta
ima i obično se može otići na njih. Sarajevo je pomalo privilegirano u tom.
Postoji i realna poteškoća: za otići na seminar ili kolokvij treba imati
zanimanja, vremena i novca. Sve troje je smanjeno kod ljudi, a ima puno
svećenika koji nemaju mogućnosti. Zanimanja za takve manifestacije je malo
manje; dok su financije ozbiljan čimbenik. Župe su različite, primanja su
različita. Moglo bi se nekako i pronaći sredstva, ali onda postoje druge
poteškoće. Na primjer: imamo župe gdje živi dvjestotinjak katolika. Ili tek
pedesetak. Oni jedva mogu izdržavati svećenika. A često i ne mogu brinuti o njegovoj
egzistenciji jer sami nemaju. Kod nekih svećenika prisutna je jedna doza
nezadovoljstva, pa pomalo i napuštenosti, zanemarenosti, a onda i osamljenosti.
I kad svećenik deset godina jedva sastavlja kraj s krajem, onda se jednostavno
odvikne od seminara, kolokvija, kazališnih predstava, likovnih izložbi.
Zanemare kulturna događanja, naviknu se na takav život. Znam svećenike koji
sami kuhaju, peglaju, pospremaju kuću. Žive u nekom selu ili gradu gdje nema
kazališta ni kina. A nije zgodno voziti sat vremena do tamo i isto toliko natrag.
Žive s vjernicima koji pokušavaju osigurati svoju osnovnu egzistenciju;
uglavnom starije osobe, a djeca njihova u bijelom svijetu. A postoje i svećenici
koji imaju izobilja dobara.
Kultura se u našem društvu slabo cijeni. I mi je
svećenici uglavnom slabo cijenimo i podržavamo. Nismo protiv kulture, nego
financije često ne dopuštaju. I malošto pogoduje kulturnom uzdizanju. Ali s
druge strane, puno je svećenika u većim gradovima kao što je Sarajevo, Tuzla,
Zenica, oni se puno više bave kulturom, seminarima. Tu je pedesetak profesora,
doktora teologije, koji prednjače u svemu. Oni nam popravljaju prosjek.
Istaknuo bih da ima puno
pozitivnih primjera svećeničke solidarnosti. I ljudske solidarnosti. Kad imam prigodu,
rado iznosim pozitivne primjere. Rado ih navodim u propovijedima ili u
razgovoru. Ljubav je dosjetljiva. Znam svećenika koji je kolegi u teškoj
situaciji pomogao u liječenju; drugi kolegu zamijeni u potrebi, treći je kupio
gume za automobil, nabavio kuhinju, organizirao da mu se kuća popravi nakon
poplave... A svatko u biti od nas ostaje sam. I to prihvaća. Za osamljenost ima
lijeka. Sviđa mi se misao koju zapisa Tomislav
Ivančić u križnom putu: „Utjeha nastaje onda kad počnemo tješiti druge.“ Tu
je trag izlaska iz krize.
Neki će
reći kako je redovničkim svećenicima mnogo "lakše" jer oni žive u
samostanima u zajednicama, a i na mnogim župama nisu sami u odnosu na one dijecezanske.
Ima li ta misao utemeljenja i možete li ju komentirati?
Rekao bih da nam je podjednako. Imamo više raspodjela
među svećenicima: redovnici – dijecezanci, profesori – župnici (župni vikari),
siromašnije – bogatije župe, svećenici u strukturama – svećenici na terenu,
svećenici s lošim primanjima – svećenici s dvije tisuće maraka mjesečno... Ima
toga još. Lakše je biti dobar kad te ne stišću poteškoće i problemi. Zgodno je
biti veseo i nasmiješen kad imaš sve osigurano i radiš samo svećeničke poslove.
Lakše je ne razmišljati kako platiti režije, nego štedjeti na impulsima
telefona i kupovati jeftino i ne imati dovoljno za redovit život. Nitko ne umire
od gladi, hvala Bogu. Ali kako ugrijati crkvu kad je jako studeno, kako imati
domaćicu ako ju ne možeš platiti. I dalje: kako pomoći roditeljima koji su u
potrebi, a nemate odakle? Jako je lijepo biti svećenik i baviti se samo
svećeničkim obvezama, a ne razmišljati o pranju rublja, kupmji nove stolarije,
plaćanju režija, otići ležerno na godišnji odmor. Većina župa koje drže
redovnici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ima više vjernika. Prema tome, i
financije su bolje. Odlučili su se za redovnički život. Čini mi se da su mnogi
naši redovnici prvotno htjeli postati župnici, a onda kasnije su rado
prihvatili redovnički život u samostanu. Malo prenaglašavam, da se dobro uoči.
Sigurno da i u samostanima ili redovničkim zajednicama ima poteškoća. I oni ih
nekad lakše, nekad teže nadvladavaju. Imamo petnaestak redovnika koji žive sami
na župama. I funkcioniraju. Imamo sjemeništa i bogoslovije koji praktično žive
kao redovnici. Mogu procijeniti da u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo prilično
dobru suradnju među klerom.
Kad sam polazio u sjemenište, imao sam sliku svećenika
na župi. Danas gledam drukčije i mogao bih živjeti i u samostanu. Barem se
nadam, premda je pokasno za eksperimente (smijeh). Pohvaljujem mnoge dobre
redovnike i sretan sam da sam u njihovoj blizini. Svakako da imamo što jedni od
drugih učiti, i Božji je blagoslov što smo jedni uz druge.
Prema
vašem mišljenju i osobnom iskustvu, kako se u današnjem društvu percipira i
gleda na svećenika?
Svećenici su jako potrebni ovom narodu. Oni su
blagoslov u kraju gdje žive. Čini se da su prije bili više poštovani i bili
ugledniji. Osobno gledajući, svećenik je poslan služiti, a ne utjerivati red i
biti „Sulejman Veličanstveni“. Pomalo mi je ofucan termin „begovski pastoral“.
Ishlapio je, ali ga se još koristi kao sinonim za ono pogrešno kad se svi
moraju ravnati kako župnik kaže i svi moraju njemu služiti jer je on kao
najpametniji. Imao sam prije neke svoje zablude: vjerovao sam da postoje
„zasluge“, jedna viša razina na koju se popnemo i manje smo ranjivi... a onda
sam se uvjerio da takve zasluge ne postoje. Pred Gospodinom svakako, ali pred
ljudima i pred sobom moramo uvijek rasti. I neprestano započinjati iz početka.
Ukoliko ovo sami prihvatimo, lako će nas društvo prepoznati kao pastire,
učitelje i vođe. Istina je kako su pojedinci nerealnih očekivanja od svećenika.
Ima i nepravednih osuđivanja i generaliziranja. Ipak, društvo prepoznaje trud
koji ulažemo, priznaje spremnost koju imamo. Naša je Bosna i Hercegovina
poprilično ojađena, ali nije jadna. Bila bi jadna da nema svećenika koji
izgaraju za svoj narod. Dok se borimo za ove ljude, unatoč svim slabostima i
nesavršenostima, pokazujemo svoju vjeru i bivamo svjedoci. A svijet danas treba
svjedoke. I ljude koji donose nadu. Svijet nas treba. Jer preko nas Krist
djeluje. Naravno, ukoliko smo otvoreni i spremni sebi umirati. A to zaista nije
lako.
Pokušajte samo zamisliti ovo: izuzeti iz jedne manje
sredine među katolicima župnika i njegovo djelovanje, probati oduzeti sve ono
što on radi i pokušava napraviti – što ostane? Na primjer u Bežlji, Bijelom Brdu,
Bijeljini, Borovici, Bukovici, Ceru, Čardaku... (da ne nabrajam ostalih
pedesetak mjesta!)... Svećenici su tamo zaista otac i majka. Izgaraju za svoj
narod.
Može li
i kako svećenik u današnjem vremenu nasljedovati Krista?
O, pa da. Svakako. To nam je prvotno i najvažnije.
Krist je jedina istinska i neiscrpna snaga. „Da nije Gospodin za nas bio, kad
se ljudi digoše protiv nas, žive bi nas progutali...“
Isusa Gospodina slijediti – to je poziv i izazov.
Zanimljiv, velik i sladak posao. Gospodin daje snagu. Ljudska je utjeha slaba.
A bez te utjehe, kad se snaga izgubi ili budemo povrijeđeni, bilo bi nemoguće
izdržati. Nasljedovati Krista u ljubavi prema siromasima, u naviještanju Boga
milosrdnog oca; nasljedovati Krista je tako odvažno dok drugi smišljaju
strategiju i prekrajaju granice, mi ih s Kristom nadilazimo. A povezano je
nasljedovanje s umiranjem sebi. Lijepo i bolno iskustvo. Isplati se. Svjedočim
za to. Isplati se slijediti i učiti od Isusa. Mada se i sam ponekad izgubim.
Ipak poput sv. Pavla mogu reći: „Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ga
ljube.“
Iz vašeg
odgovora može se izvući pitanje je li svećenik danas manje mistična, a više
praktična osoba, rekli bismo "menadžer" u pastoralu?
Važan je i taj dio – menadžer! Organizator! No, bez
tijesne povezanosti s Kristom, javlja se mnoštvo praznina, razočaranja i
upitnika. Bez osobne molitve i vremena šutnje čovjek ishlapi, izgubi se, ode u
neku krajnost. Upravo nasljedovanje Krista očituje i pokazuje koliko smo spremni
na akciju. Sve se zajedno prožima: diakonija, koinonija, liturgija, kerigma.
Nedovoljno je samo propovijedati bez blizine prema ljudima, bez prihvaćanja
njihovih slabosti. Bez služenja smo „cimbal koji zveči“. Bez osluškivanja pulsa
zajednice radimo gafove koji svima škode i nigdje ne vode. Tužno je iskustvo da
jedan svećenik ima super ideje, odlično ih provodi, nalazi suradnike, a onda
despotski uvodi zabrane, mijenja svaki čas termine misa, kori javno gdje treba
tješiti. Čini se da su to kao neki hirovi, pa ono silno dobro koje su prije
napravili zasjenjuju. U najmanju ruku – netaktičnost. Svećenik ne mora biti
dobar „vicmaher“, ne mora znati ni jedan instrument svirati, ne mora biti
najljepši u župi i imati sve informacije. No, bez milosrđa prema povjerenom
stadu i bez razboritosti, koja se filtrira u osobnom susretu s Gospodinom, sve
postaje upitno i kontraproduktivno. Jer mjerom kojom mjerimo mjerit će nam se.
A ne daj Bože da smo mi kriterij dobrote. „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“
Postoji
li "recept" za zdravo svećeništvo, zajedništvo i osobni duhovni život
ili je to sve individualno od čovjeka do čovjeka i od biskupije do biskupije?
Recept je ono što Isus na posljednjoj večeri ostavi
u testamentu: služenje i ljubav bratska. Na večeri ustanovljenja euharistije
Isus naglašava učenicima važnost ljubavi, a zatim uzima posudu s vodom i od
jednog do drugog pere noge u znak služenja. Čak je i Judi oprao noge. Petar se buni, pametuje, ali i uči. Promijenio se
i poslije je vođa, ohrabruje braću. Isus je oprao noge dobrima i onim malo
manje dobrima. I nama je ovo uzor: služiti i dobrima i manje dobrima. Jedan
kolega u razgovoru kaže ovako: „Tek sam nedavno shvatio da su i oni
problematični u mojoj župi moji vjernici. I za njih treba skrbiti i o njima
brinuti. A ne samo o dobrima.“ Pa i među
nama svećenicima vrijedi ovo pravilo: braća su mi svi svećenici, čak i oni koji
mi nisu bliski ili mi nisu dragi. Obvezuje me zajedništvo po svetom redu.
Svećenici u Bosni u Hercegovini kroz povijest su
srasli s narodom. Franjevce zovu ujacima. Isto tako i nas biskupijske svećenike
vjernici vole kao članove obitelji jer s njima prolazimo kroz životne tegobe. I
s njima svećenici pate, raduju se, pjevaju i odgajaju ih. A tko je patio, nauči
praštati i ljubiti. Možda kao malo gdje naši svećenici se posjećuju, idu jedni
drugima na sijelo, zajedno putuju, planiraju, igraju nogomet. Povezani su jedni
s drugima. Kako bi jedan svećenik rekao nakon što su se vratili s prvenstva
svećenika u nogometu: „Ma mi smo normalni, znamo se i našaliti i razgovarati,
naljutiti se i odljutiti. A još nismo bili prvi na listi, malo nam fali.“
Na duhovnom planu još možemo rasti i napredovati. Ipak
smo malkice i neukrotivi i tvrdi. Poput Petra i drugih apostola. Upravo
Gospodin zato uzima „slabe i prezrene da postiti mudre i umne“.
Prvobitno objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 15 iz 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar