Tomislavgrad, jezgra hrvatstva i katoličanstva u Duvanjskom polju

Kada redakcija Tjednika ide u podneblje u kojem nikada prije nije bila, obično se vrše

pripreme u vidu informiranja kako bi se nešto više saznalo o određenom gradu, selu ili čitavom kraju. Zanimajući se za Duvanjsko polje i župe koje su se tu smjestile, zaključili smo kako tamošnji žitelji nisu sigurni pripadaju li Hercegovini ili Bosni. Ovisno o terminologiji te preferenciji svakog pojedinog sugovornika, Tomislavgrad je čas u Bosni, čas u Hercegovini... Ni nakon cjelodnevnog boravka u tom gradu i župi sv. Mihovila Arkanđela-Duvno nedoumica nije otklonjena. Čini se kako je najpravedniji odgovor da čitav kraj predstavlja svojevrsno slovo "i" u nazivu države BiH.

Tomislavgrad je smješten u južnom dijelu Herceg-bosanske županije, uz samu granicu s Hrvatskom i dalmatinskim zaleđem. Čitav je prostor svojevrsna veza između Bosne, Dalmacije i Hercegovine te čvorište putova Mostar–Banja Luka i Split–Sarajevo. U crkveno-administrativnom smislu pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, Duvanjskom dekanatu i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.

Najveće umjetno jezero u Europi

Duvanjski kraj je zapravo prostor gdje se visoko planinsko područje jugozapadne BiH polako spušta k Jadranu. Polje je sa svih strana okruženo planinama: Ljubuša, Vran, Smiljevača, Gvozd, Grabovica, Tušnica, Jelovača... Većina njih su sasvim gole, bez mnogo raslinja, a posljedica je to stoljeća nekontrolirane sječe.

U kontekstu priče o smještanju Tomislavgrada u Bosnu ili Hercegovinu, može se reći da ako su ljudi nesigurni, priroda nije: prema rasporedu krša i zemlje te sušnim i kišovitim razdobljima može se zaključiti kako je taj grad ipak bliže Hercegovini no Bosni. Na kraju, zanimljivo, ali za našu priču manje bitno.

Još jedna posebnost. Govoreći o krajoliku, ne smije se zaboraviti kako se dvije trećine Buškog jezera nalazi na području općine Tomislavgrad. Ovo jezero površine 57,7 km2 jedno je od najvećih umjetnih jezera u Europi i služi kao akumulacija za hidroelektranu Orlovac.

Velik pastoralni tim

Putujući po župama diljem Crkve u Hrvata, primijetili smo posebnosti svakoga kraja. U određenom mjestu župnik je susretljiv, ali pastoralni suradnici te vjernici nisu, pa ih se ne može "nahvatati" za suradnju s novinarima. Drugamo je to obratno, vjernici žele surađivati, dok se župnici ne vole ni slikati, a razgovor se svede na unaprijed pripremljene tekstove, knjige ili monografije koje nam daruju.

I u tom pogledu Duvno je posebno jer je župnik fra Velimir Bagavac najavio i (uspio) okupio većinu svojih pastoralnih suradnika za razgovor s novinarima. Pastoralni djelatnici, svećenici, časne sestre, profesori vjeronauka, laici voditelji zborova bili su iznimno susretljivi te su nam predočili kako živi "duša grada". Iz njihove priče upoznali smo grad kao da u njemu živimo od rođenja.

Uhodan je to tim i nadaleko prepoznatljiv, a plodovi rada su vidljivi. Pohađanje katoličkog vjeronauka po školama je skoro stopostotno, dok je rad s oko 200 prvopričesnika  i krizmanika na zadovoljavajućoj razini. O tomu smo detaljno saznali kroz razgovor s laicima Blaženkom Krišto, Matejom Perić, Ivanom Sušilovićem te s. Zdravkom Širić.

Ni ostali segmenti pastoralnog života ne trpe. Svatko je zadužen za svoju domenu djelovanja kojeg pokušava raditi što najbolje zna i umije.

Da bi se pospješivalo zajedništvo pastoralne ekipe, nekoliko puta godišnje organiziraju se susreti osoblja. S obzirom na broj vjernika i udaljenost filijalnih crkava, da nema zajedništva i potpomaganja, rad ne bi bio ni moguć.

Devet misa nedjeljom

Kako nam je u razgovoru potvrđeno, tomislavgradska župa je središnja i najveća u Duvanjskom dekanatu. Iako korijenje kršćanstva i župa u Duvanjskom polju sežu skoro 1 500 godina u prošlost, današnja župa je službeno nastala 1828. podjelom drevne župe Duvno sa sjedištem u Seonici. Najprije su župnici stanovali u selu Mokronogama, pa se i župa tako nazivala. Od 1861. sjedište je u današnjem Tomislavgradu. Premda je grad tijekom vremena mijenjao imena, slavno ime župe, dekanata i biskupije njeguju sjećanje na drevno Duvno.
 

Teritoriju župe danas pripadaju: Tomislavgrad, Srđani, Oplećani, Vedašić, Letka, Sarajlije, Kuk, Luk, Mokronoge, Eminovo Selo, Buhovo, Blažuj, Kolo, Podgaj, Jošanica, Stipanjići, Kovači i Tubolja, i u njima živi oko 8 300 katolika u 2 520 obitelji, dok čitava općina ima oko 30 000 (19 000 stalnih) od kojih je oko 90% Hrvata-katolika.

Na župi djeluje 11 svećenika od kojih 9 imaju pastoralne ovlasti, jedan brat laik te tri časne sestre Školske sestre franjevke koje se brinu o samostanskoj zajednici i sudjeluju u pastoralu. Milosrdnice imaju na teritoriju župe svoj samostan u kojem također borave tri sestre: jedna djeluje na filijali i vodi zbor dok druge dvije rade u bolnici.

Nedjeljom i svetkovinama u župi se slavi 9 sv. misa: u župnoj crkvi pet, u filijalama po jedna te u staračkom domu također jedna. Na svim misama su crkve uglavnom popunjene te se može govoriti o nekih 45% dolaznosti na nedjeljna misna slavlja.

Biblijsko-molitvena zajednica

U župi se posebno njeguju pučke pobožnosti: u došašću su popularne mise zornice koje su dobro posjećene; u svibnju i listopadu slavi se sv. misa u svim crkvama u večernjim satima, a njoj prethodi molitva krunice. Od pobožnosti vjernici cijene križni put u korizmi te euharistijsko klanjanje četvrtkom. Blagoslov polja je iznimno posjećen, a skoro za svako selo se organizira posebno.

Osim župnika i laika u pastoralnom radu o svojem djelovanju u Tomislavgradu govorio je i naš stari znalac iz župe Konjic, kapelan fra Anthony Burnside. Njega je životni put od Australije do Međugorja odveo u franjevce. Pretežno radi s ministrantima kojih ima oko 30. U filijalnim crkvama ministranti su pomiješani, dok su u središnjoj župnoj crkvi samo dječaci kao ispomoć svećenicima oko oltara.

"Barem jedanput tjedno se susrećemo minimalno na sat vremena i tada imamo kratku katehezu. Također njegujemo dan zajedništva. Organiziramo izlete za aktivne. Djeca se vrlo rado odazivaju pozivima da budu ministranti", rekao nam je fra Anthony na izvrsnom hrvatskom jeziku koji mu naravno nije materinji.

U župi se redovito održavaju biblijsko-molitveno-meditativni susreti s čitanjem Božje riječi, nedjeljnih liturgijskih čitanja uz meditativnu glazbu, šutnju i razgovor. Biblijski susreti se kombiniraju s molitvom krunice, razmatranjima i drugim pobožnostima uz duhovno-crkvene pjesme u skladu s crkveno-liturgijskim vremenom. Trenutno ima 15 članova koji žele proširiti i produbiti svoje znanje o Bibliji.

Frama - pogodno tlo za duhovna zvanja

Budući da u ovako velikoj i duhovno aktivnoj župi jedna osoba ne može raditi mnogo posla, tako je pastoralni rad dodijeljen različitim svećenicima i laicima. O franjevačkoj mladeži u Tomislavgradu koja je osnovana 1995. govorili smo s fra Josipom Miočom, župnim vikarom i voditeljem Frame.

"Ove godine slavimo važan jubilej - 20 godina Frame. Za taj događaj se pripremamo. Imamo dokumentarni film, monografiju i nosač zvuka gdje će nam gostovati i neka od hrvatskih estradnih imena. Frama je zajednica mladih ljudi koji se nadahnjuju životom sv. Franje i evanđeljem Isusa Krista. U Tomislavgradu djeluje s usponima i padovima i danas mogu kazati kako imamo podjelu na 10 različitih sekcija (glazbena, medijska, radna...). Susrete organiziramo jednom tjedno. Djelujemo kao pokretač pozitivnih procesa u našem gradu. Imamo oko 120 srednjoškolaca 30 studenata i 20 koji se pripremaju u Framu. Nadamo se kako će broj rasti. Svakako, Frama je i odskočna daska za duhovna zvanja i većina bogoslova potekla je iz Frame", rekao nam je fra Josip napominjući kako tijekom godine Frama ne miruje, nego stalno širi pozitivnu sliku, odgaja dobre ljude koji će sutra preuzeti odgovorne funkcije u društvu i, što je vrlo važno, ostati u svojem gradu.

Nakon razgovora s pastoralnim osobljem župnik nam je otključao vrata crkve. Crkvu krase možda najveće i najvrjednije orgulje u BiH, skladan i jednostavan, ali istodobno i prelijep oltar te devet vitraja i lijep put križa te slika Isus prijatelj malenih.

Crkva ima oblik starohrvatske bazilike (Nin, Solin), samo puno većih dimenzija. Zidana je od domaćeg kamena izvađenog u kamenolomu Kologaj. Njezin vanjski izgled je doista monumentalan: tlocrtno je pravilnoga križa, a iznad križišta se izdiže prelijepa okrugla kupola. Duga je 38 metara, a cijela je građena od klesanog kamena. Zaštitnik spomen- bazilike, župne i samostanske crkve je sv. Nikola Tavelić. Zdanje koje vrijedi posjetiti i u njemu se pomoliti ako vas put dovede u Tomislavgrad.

 

Kršćanski korijeni duvanjskoga kraja

O povijesti čitavog kraja i o franjevačkom samostanu razgovarali smo s gvardijanom fra Antom Pranjićem. Kako nam je rekao, na Duvanjskom polju kontinuirano se živi od najstarijih vremena. Najstariji stanovnici bili su Delmati, pripadnici ilirskog plemena. Središte je tada bio grad Daelminium koji se nalazio na planini Libu, između Kongore i Borčana. Delmate su pokorili Rimljani početkom I. stoljeća poslije Krista te sagradili novi grad, rimski Daelminium, važno raskrižje putova. Nalazio se na mjestu današnje bazilike posvećene sv. Nikoli Taveliću. Vladavina Rimljana održala se sve do dolaska Hrvata početkom VII. stoljeća te je rimski Daelminium postao središte velike župe, zbog čega su stanovnici ovog kraja taj drevni grad prozvali Županjac.

Kršćanstvo se na duvanjskom području ukorijenilo vrlo rano. O tomu najbolje svjedoči postojanje Delminijske (Duvanjske) biskupije u drugoj polovici 6. stoljeća, kao i ostatci osam do sada pronađenih kasnoantičkih crkava u: Tomislavgradu (Karaula), Bogdašiću, Prisoju, Crvenicama, Borčanima, Vinici, Bukovoj Gori i Kovačima. Ime drevne biskupije sada živi u naslovu Mostarsko-duvanjske koja je nastala obnovom redovite crkvene hijerarhije u BiH.

Izgradnja samostana

Ono što je možda simbol grada - veličanstvena bazilika u Tomislavgradu, građena je u povodu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava za kojega se držalo da je 925. okrunjen na Duvanjskom polju. Podizanje bazilike trajalo je više od 15 godina (1924. – 1940.) pod vodstvom fra Mije Čuića. U pothvatu je sudjelovao čitav hrvatski narod. Fra Mijo je želio izgraditi veliku crkvu, ali je bio svjestan da siromašni duvanjski puk vlastitim sredstvima nikada ne bi uspio podići tako veličanstven hram. Trebalo je angažirati što širi krug prijatelja kako bi ideja  uspjela. Nije se boljeg povoda moglo naći od proslave 1000. obljetnice Tomislavove krunidbe. Najveći dokaz činjenici da je izgradnju potpomagao čitav hrvatski narod nalazi se u brojnim kamenima temeljcima iz mnogih krajeva gdje žive Hrvati, a koje nam je u klaustru pokazao fra Anto.

Gvardijan nam je objasnio kako je pred kraj izgradnje bazilike podignut i samostan koji je spojen s bazilikom u jedinstveno zdanje. Nažalost, oštećen je nekoliko godina kasnije u Drugom svjetskom ratu, a osnovna zaštita i obnova uslijedila je tek 1957.

Prije 15 godina krenulo je „dozidavanje“ te su sa stražnje strane „starog“ samostana nadograđena još tri krila, tako da sada ima oblik klasičnog samostanskoga zdanja s četiri krila između kojih se nalazi klaustar. Gradnja samostana još nije potpuno dovršena, a trajat će zacijelo još koju godinu.

Knjižnica i muzej

Obilazeći zdanje, saznali smo kako je 2006. uređena samostanska knjižnica. Do tada su knjige slagane u staroj knjižnici, ali je odavno postala pretijesna. Pravi posao ipak tek predstoji: katalogizacija knjiga i časopisa, obilježavanje (stavljanje signatura). Posao će trajati dugo, a konačni bi cilj trebao biti da se knjižnica otvori i za širu javnost. Ipak, veliki je dio posla već urađen jer su sada knjige i časopisi na jednome mjestu, poredani u za to prikladne i čvrste police.

S gvardijanom smo obišli galeriju te muzej koji se nalazi u kući pored samostana, a kojeg su duvanjski franjevci izgradili 1988. Unutar nje su se čuvali brojni arheološki i etnološki predmeti koji nisu bili dostupni javnosti. Gvardijan fra Anto je uz velike napore i pomoć ing. B. Petrica uredio  muzejski prostor na katu kuće i sa stručnim muzejskim radnicima iz Sarajeva odabrao i složio postav s pet muzejskih zbirki: arheološka, sakralna, etnološka, etnografska, afrička s dijelom  filatelije i numizmatike. Muzeju je dao naziv u čast duvanjskog franjevca fra Joze Križića.

Posebno je zanimljiva afrička zbirka i predmeti prikupljeni tijekom misionarskoga rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu. Raznolika kultura i tradicija te afričke države dugi niz godina zaokupljala je pozornost, kako običnih ljudi, tako i stručnjaka i znanstvenika iz svih krajeva svijeta. U arheološkoj zbirci izloženi su predmeti koji još od neolitika svjedoče boravak ljudi na ovom prostoru i njihovu djelatnost.

Razgledanje grada i njegov brend

Nakon razgovora s našim sugovornicima, obilaska crkve i samostana sa župnikom fra Velimirom krenuli smo „u grad“ i k trima filijalama.

U Tomislavgradu se nalazi brončani spomenik prvome hrvatskome kralju Tomislavu koji je ujedno i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Kod bazilike, koja dominira panoramom te je s vremenom postala i svojevrsni simbol grada i općine, nalazi se također i nekoliko kipova hrvatskih svetaca. U samom gradu smještena je Osnovna škola „Ivan Mažuranić“, Srednja strukovna škola te Opća gimnazija Marka Marulića. Gimnazija ima u prosjeku nešto više od 400 učenika iz cijele općine. Na autobusnom kolodvoru vidjeli smo spomenik hrvatskom radniku koji odlazi u inozemstvo na „privremeni rad“.

Razgovarali smo i o kulturi. Sliku grada bilo bi teško i zamisliti bez tomislavgradske izdavačke kuće Naša ognjišta koja osim brojnih knjiga izdaje i katolički istoimeni mjesečnik koji je s vremenom postao pravi brend Tomislavgrada.

Tomislavgrad je mjesto rođenja mnogih poznatih ljudi. Među njima su: slikar Virgilije Nevistić, hrvatski pisac Ivan Ančić, hrvatska pjesnikinja Mira Beljan, pjesnik i novinar Dubravko Brigić, pripovjedač, romanopisac, esejist Stjepan Čuić, general HV-a Miljenko Filipović, hrvatski filozof i fizičar Stipe Kutleša, nekadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra David Nevistić, hrvatski pisac Franjo Nevistić, košarkaš, član njemačke reprezentacije Stipo Papić, hrvatski rukometni vratar Vlado Šola, hajdučki harambaša u 17. stoljeću Mijat Tomić te brojni drugi...

Obitelj Crkva u malom

Kako sve ne bi ostalo na razini razgovora o građevinama, kupolama, filijalama, muzejima i  povijesti, fra Velimir se potrudio i da obiđemo i ono što on smatra najvažnijim: Crkvu u malome, obitelj Stanislava i Lidije Leutar koji imaju četvero djece, dok je peto „na putu“. Njihova kuća se nalazi u zaseoku Stipanići nedaleko od tamošnje filijalne crkve. Osim djece s njima žive Iva, Stanislavova majka, te njegova sestra Ankica koja je prije desetak godina oslijepila od dijabetesa. Riječ je o zaista reprezentativnoj katoličkoj obitelji koja njeguje svakodnevnu zajedničku molitvu i čitanje Biblije, a kako vidimo, supružnici su otvoreni životu. Stanislav je uposlenik carine i u vrijeme našeg dolaska nije bio doma, dok je njegova supruga nastavnica razredne nastave s nama vodila razgovor uz povremeno uključivanje djece Tomislava i Andre. 

"Hvaljen Isus", je uobičajen pozdrav kada netko "stran" dođe u kuću. Uz kolače smo vodili zanimljiv razgovor koji se nažalost uglavnom ticao problema iseljavanja i obitelji s malim brojem djece. Budući da je nastavnica u školi, Lidija iz prve ruke vidi i osjeti smanjenje broja djece po razredima. Čini se kako će dogodine prvi put u područnoj školi biti preskočena jedna generacija jer nema prvašića što povlači za sobom brojne probleme nastavnom osoblju u vidu smanjenja norme. O tom problemu govorila je i baka Iva koja je napomenula kako su prije očevi odlazili u Njemačku mučiti se da bi djeci izgradili, ne kuće, nego "vile i nebodere", a da bi sada njihova djeca koja su rođena u tim kućama odlazila vani, iako u Duvanjskom polju ima perspektive. Na kraju nam je Ankica, iako slijepa, na gitari odsvirala pjesmu Oči u oči, uz glasovnu pratnju svih ukućana.

Budućnost?

Jasno je kako Tomislavgrad ima povoljan zemljopisni položaj i više od 600 km2 nezagađenih pašnjaka, oranica i livada te bogatstvo vodnih potencijala. Mnoštvo manjih izvora, blizina zimskog centra Čajuša na Kupresu, pista za manje, turističke zrakoplove, obilna nalazišta mineralnih sirovina, visok stupanj iskoristivosti energije vjetra, granični prijelazi nude dobre temelje za gospodarski razvoj.

Nažalost unatoč dobrim preduvjetima mnogi ljudi, pa i cijele obitelji odlaze u Europsku uniju tražeći posao. Kao što smo vidjeli, župa je duhovno zdrava, djeca se još uvijek rađaju (ali ne kao prije), međutim loš trend odlaska ljudi trebalo bi što prije zaustaviti. Naravno, na tom planu Crkva čini dosta, ali bi se tim problemom trebale zabaviti i ostale općinske, županijske, entitetske vlasti...

Duvno, Tomislavgrad, Županj–potok, Županjac???

Tomislavgrad je kroz povijesna razdoblja mijenjao svoje nazive. U rimsko doba zvao se Delminium, (D'lmno – pašnjak, dalma – ovca). U vrijeme hrvatskih i bosanskih vladara zvao se Županjac; u tursko doba Županj-potok; za Austro-Ugarske opet Županjac. Godine 1925. je kralj Aleksandar I. Karađorđević obilježio 1000. obljetnicu stvaranja Hrvatskog Kraljevstva tako što je grad nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu. To ime se zadržalo do 1945. kada postaje Duvno, da bi na kraju, 1990.-ih bilo vraćeno ime Tomislavgrad. Grad svoj dan slavi 8. srpnja.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 18 iz 2015.

Natalija Kanački, dr. med. i članica udruge U ime obitelji: Obiteljska politika mora biti prioritet svake vlade i treba imati jasno zacrtane nacionalne smjernice

Uoči Drugoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji je upriličen u Trsatu, biskupi Hrvatske biskupske konferencije potaknuti zabrinjavajućim demografskim pokazateljima uputili su apel crkvenoj javnosti, državnim, društvenim, gospodarskim čimbenicima kao i svim ljudima dobre volje. S obzirom da se Hrvatska već desetljećima suočava s teškom demografskom krizom, razgovarali smo s Natalijom Kanački, članicom udruge U ime obitelji. 
 

 

Natalija Kanački je rođena 1968. u Zagrebu gdje je završila srednju školu i medicinski fakultet. Nakon odrađenog staža radila je u humanitarnoj organizaciji International Rescue Committee te od 1995. u Istražnom zatvoru u Zagrebu. Udovica je više od 10 godina i majka dvoje djece, kćeri (17) i sina (15).

Danas radi kao voditeljica razvoja lijekova u farmaceutskoj kompaniji Fidifarm te je aktivna članica udruge U ime obitelji koja okuplja pojedince, obitelji, građanske udruge te vjerske udruge, zajednice i pokrete i sve one koji koje promiču općeljudske vrijednost: brak i obitelj.

Hrvatski biskupi su s 50. plenarnog zasjedanja poslali apel svima koji mogu imati utjecaja na boljitak hrvatskih obitelji. Recite nam je li situacija u Hrvatskoj u vezi s obitelji toliko dramatična da je potrebno i na taj način animirati javnost?

Činjenica je da Hrvatska pripada skupini zemalja u EU-u s najlošijom demografskom slikom. Od 1990. u Hrvatskoj postoji trend da imamo više umrlih nego rođenih stanovnika. Svake godine izgubimo jedan gradić od 10 000 stanovnika. Na mali natalitet sigurno utječu teški egzistencijalni problemi kao visoka nezaposlenost i teško rješivo stambeno pitanje. Hrvatski su biskupi ispravno uočili te zabrinjavajuće trendove na koje država uopće ne reagira mjerama za demografsku obnovu. Stoga je apel biskupa iznimno važan jer doprinosi razumijevanju ove teške situacije. No, kada biskupi upućuju apel, mi znamo da oni i mole za tu nakanu što nam je također važno i ohrabrujuće.

Svjesni smo kako Hrvatska već desetljećima proživljava demografsku krizu koja je u posljednje vrijeme pogoršana ulaskom u EU. Međutim, Hrvatska nije izolirana u tom problemu koji muči skoro sve zemlje na Zapadu. Postavlja se pitanje što činiti dalje?

Prema demografskim podatcima, posljednjih 20-ak godina bilježimo veliko iseljavanje uglavnom mlađeg i visokoobrazovanog pučanstva, a u zadnje vrijeme bilježimo i porast iseljavanja, ne samo pojedinaca, već i cjelokupnih obitelji. Začuđujuće je kako alarmantni demografski podatci nisu doprli do ove Vlade koja gotovo ravnodušno promatra egzodus Hrvata. Stalno čujemo mlaka opravdanja o nezaposlenosti, nepovoljnim kreditima, skupoći života i dr., kao da oni nemaju utjecaja i odgovornost za ono što nam se događa u društvu.

Ispravna obiteljska politika mora postati prioritet svake vlade. Obiteljska politika mora imati jasno zacrtane smjernice koje neće ovisiti o promjenama vlasti zato što to treba biti nacionalna, a ne politička strategija. Ona mora biti utemeljena na konsenzusu stranaka, ustanova civilnoga društva i Crkve te nakon toga biti implementirana u sve segmente odgoja, obrazovanja, politike zapošljavanja te planiranja gospodarstva. Kvalitetna i dugoročna demografska, pronatalitetna, obiteljska i protuiseljenička strategija preduvjet je, ne samo opstanka hrvatskog naroda, već i gospodarskog prosperiteta. Nažalost, od osamostaljenja nijedna vlast nije donijela jasne demografske strategije jer se čimbenici političkog društva skrbe za vlast, moć i održanje bipolarnog političkog sustava, a ne za nacionalne strategije koje će nadživjeti sve vlasti.

Čujemo da je temeljni poziv i izazov obitelji danas biti u službi života. Što bi to konkretno značilo u hrvatskom društvu?

Hrvatsko društvo trenutno se suočava s velikim krizama – gospodarskim, demografskim, s velikom nezaposlenošću te zabrinjavajuće rastućim trendom iseljavanja. No, velika borba događa se i na moralno-etičkom planu jer se priklanjamo trendovima individualizacije i relativizacije koji nisu skloni očuvanju tradicionalnih vrijednosti, kao niti očuvanju institucija koje su tijekom stoljeća imale važnu ulogu u očuvanju opstojnosti nacionalnog identiteta, vjere i obitelji - a to su Crkva, obitelj i brak. Mnoge obiteljske vrijednosti danas su ometane brojnim kulturnim, društvenim i političkim čimbenicima koji se suprotstavljaju samoj ideji obitelji koja je nositeljica života. Obitelj služi svakom njezinu članu od začeća pa do smrti. Tu su međuljudski odnosi najbogatiji. To je najbolje i najsigurnije mjesto za podizanje djece te skrb o bolesnima ili starima. U njoj smo otvoreni biti „ono što jesmo“ bez skrivanja, straha ili glume. Temelji koje dobijemo u obitelji opremaju nas za puninu života u obitelji, na poslu i u društvu.

Udruga čiji ste član često organizira tribine kojima su teme obitelji i njezini problemi. Recite nam koliko te tribine imaju utjecaja na popravljanje situacije te jesu li dosta posjećene?

Udruga U ime obitelji  (UIO) osnovana je na spontanom okupljanju brojnih građana sa željom da zaštitimo obiteljske vrijednosti te okružja u kojima naše obitelji žive i djeluju. Iako nas neki doživljavaju samo kao referendumsku inicijativu, UIO je posvećena i držanju tribina i radionica s temama koje su važne za osnaživanje braka i obitelji. Pripremamo brojne projekte s kojima želimo ući u što više mjesta i župa u kojima bi pozitivno djelovali na jačanje obitelji. Trenutno radimo na umrežavanju, tj. stvaranju podružnica što bi trebalo osnažiti naš zajednički cilj, a to je osnaživanje braka i obitelji, posvješćivanje kontroliranog utjecaja medija te posvješćivanje uloge i odgovornosti  političkih predstavnika građana. Za jesen pripremamo veliku međunarodnu konferenciju o pravnoj zaštiti obitelji. Na njoj je sudjelovanje potvrdilo nekoliko vodećih obiteljskih udruga iz susjednih zemalja, te ćemo uz priznate stručnjake tražiti konkretne mjere za pomoć obiteljskoj politici.

U Hrvatskoj je na prvom narodnom referendum 67% građana glasovalo da u Ustav uđe definicija braka kao jednog muškarca i jedne žene. To je snažno utjecalo na zaštitu obitelji u RH, ali je imalo i snažan međunarodni odjek te su mnoge slične udruge iz Europe i SAD-a zainteresirane za naš rad. Izgleda da smo donijeli svjetlo i nadu u području očuvanja braka i obitelji. Naša je udruga sve snažnija i brojnija te da postaje značajan čimbenik u zagovaranju obiteljskih vrijednosti u Hrvatskoj te vjerujem da će plodovi našeg rada sve više rasti.

Što, prema Vašem mišljenju, danas najviše, uvjetno rečeno, kvari hrvatske obitelji?

Prema mojem mišljenju, za kvarenje obitelji najbitnija je jedna negativna klima koja se preko medija i struktura vlasti uvukla u svakodnevni život. Posebno bih istaknula opasnost televizije. Ne samo da su vijesti pristrane i demagoške, televizija često dominira dnevnom sobom, ne biraju se programi, oduzima nam dragocjeno obiteljsko vrijeme. Ona je najznačajniji medij koji oblikuje naše stavove na neispravan način dezinformacijom i ideološkom pristranošću.

U medijima i društvu ne ističu se dovoljno pozitivni aspekti obiteljskog života, već se potpuno suprotno – obitelj želi predstaviti kao jedna staromodna institucija koja nije potrebna te koja može imati najrazličitije oblike. S druge strane, kvarenje hrvatskih obitelji dolazi i iznutra, iz samih obitelji. Individualizacija je možda najznačajniji čimbenik obiteljskog suživota: karijera postaje jednako važna kod obaju spolova te tradicionalan koncept obitelji mnogim bračnim parovima postaje prepreka profesionalnom usavršavanju te ga napuštaju polako i neprimjetno.

Supružnici koji stavljaju druge stvari ispred obitelji ne mogu o tome podučavati niti svoju djecu. Stoga stasaju generacije koje ne znaju točno što je obiteljski život.

Ne treba biti stručnjak kako bi se uvidjela kriza braka i obitelji u modernom društvu općenito... Recite nam kakvi su danas najčešći problemi obitelji u Hrvata?

Mnoge obitelji suočavaju se s različitim poteškoćama – neimaština, dugačko radno vrijeme, rad nedjeljom, predug boravak djece u vrtićima. Ukoliko ne postoji potpuna odanost i posvećenje obitelji, te stavljanje nekih osobnih interesa (karijere, tzv. slobodnog vremena i sl.) supružnika ispred obiteljskih, neminovno dolazi do nerazumijevanja i otuđivanja u braku.

Globalizacija je snažno utjecala na shvaćanje rada što je u obiteljima stvorilo nove odnose i vrijednosti. Promijenio se osoban odnos prema radu - želimo biti obrazovaniji, stručniji, ispunjeniji profesionalnim životom. To nužno utječe na obiteljsko vrijeme, ali i na troškove obitelji na obrazovanje i usavršavanje djece.

Činjenica je da ne možemo pobjeći od globalnih trendova niti ih zaustaviti, potrebno je omogućiti na tržištu rada pogodnosti za obitelji, a posebno za majke koje žele imati djecu. Potrebno je prilagoditi radno vrijeme, omogućiti rad na pola radnog vremena i sl. Najbolji su primjeri za to Danska, Norveška i Švedska u kojima obitelji s više djece imaju brojne privilegije – te države imaju najpovoljnije demografske trendove u EU-u. Također, veliki je problem za mnoge obitelji i rad nedjeljom, stoga jedna od mjera za zaštitu i prosperitet obitelji mora biti ukidanje rada nedjeljom, osim za hitne službe.

Brojni socioekonomski čimbenici, učestale rastave i kasni ponovni brakovi, te odgađanje rađanja uzroci su smanjenja broja djece u obitelji. Prihvatljiv je i život para bez djece. Žene su postigle slobodu i emancipaciju, ali i mogućnost odgađanja rađanja na dob kada je plodnost umanjena. Sve to izaziva krize i probleme u obiteljima.

Obitelji s manje djece su česte u društvima koja su postigla blagostanje. Tu se stvara jedan svojevrsni paradoks jer upravo oni koji imaju materijalna dobra ne žele mnogo djece, a s druge strane mnogi parovi se ne usuđuju ući u brak jer prema njima, nemaju dovoljno sredstava za podizanje djece... Može se reći kako današnji čovjek ne želi djecu dok nešto ne stekne, a kad to stekne, onda opet ne želi djecu jer ima blagostanje i bez potomaka. Kako to komentirate?

Otuđenjem od Boga i tradicionalnih vrijednosti čovjek je smisao života koji proizlazi iz obitelji, prijateljstva te vjere zamijenio materijalnim dobrima. Smisao života tada postaje „imati“, a ne „biti“. Također, doima se da su ljudi sve manje spremni na odricanje radi nekog boljitka, radi budućnosti. Mnogi mladi bračni parovi radije izabiru podstanarstvo negoli suživot s roditeljima ne razumijevajući da su jedni drugima na dobro i korist, a također mogli bi uštedjeti nešto novca za stjecanje vlastite imovine u budućnosti.

Osvrnula bih se kratko i na pitanje plodnosti među bračnim parovima. Bez obzira na društvene promjene, i dalje su optimalni uvjeti za postizanje trudnoće i rađanja za žene između 20. i 30. godine te do 40. godine u muškarca. U Hrvatskoj je neplodnost u porastu te je slična kao i u zapadnim zemljama, između 15 i 17 %. Budući bi bračni parovi svakako te podatke trebali uzeti u obzir kod planiranja obitelji da se ne dogodi da stvore sve materijalne uvjete, a izgube plodnost i mogućnost da imaju djecu. Pozitivno je što su u Hrvatskoj brak i obitelj još uvijek visoko na ljestvici vrijednosti, dakle postoje temelji za provođenje dobre obiteljske politike.

Nekoć je postojala velika razlika između gradske i seoske sredine. Može li se danas govoriti o razlici između obitelji u ruralnim i urbanim sredinama, barem kada je riječ o svetosti braka i obitelji?

Iako su se razlike između obitelji u gradskim i seoskim sredinama smanjile, smatram da one još uvijek postoje. Prema istraživanjima s KBF-a u Zagrebu, upravo je u velikim gradovima najznačajniji porast broja muškaraca ateista. To uvelike utječe na formaciju obitelji. U manjim je gradovima drukčiji obiteljski život nego u velikima. Veličina grada doprinosi otuđenosti, individualnosti – grad ima svoj tempo koji melje i ne daje nam da predahnemo. Radna vremena su šarolika, puno se radi prekovremeno, djeca su više i dulje u vrtićima... sve to stvara dodatno breme. U ruralnim su sredinama ljudi još uvijek više usmjereni jedni na druge, često se poznaju generacijama te su isprepleteni rodbinskim vezama. To sve doprinosi osjećaju povezanosti među obiteljima, što je dobro za zdravlje obitelji. S druge strane, u ruralnim sredinama žene imaju manje prilika za obrazovanje te stjecanje posla izvan kuće, što bi se moglo poboljšati stručnim predavanjima, usavršavanjima te poticanju malog poduzetništva u koje se mogu uključiti i žene.

Prema određenim istraživanjima o pobačaju, dosta žena je protiv te grozne pojave, međutim s druge strane najčešći korisnici tih medicinskih „usluga“ su već udane žene koje već imaju djecu. Kako to komentirate?

Danas postoji globalna relativizacija života. Pokušava nas se uvjeriti da embrij nije ljudsko biće, već da ljudsko biće nastaje kasnije. Kada je to kasnije, razlikuju se i pobornici pobačaja. No, činjenica je da život ne može početi 10. ili 12. tjedna od začeća, on je već počeo oplodnjom i prolazi svoj razvoj unutar maternice. Rječnik čovjeka 21. stoljeća postaje sve bogatiji industrijskim i tehničkim riječima, no činjenica je da je sve siromašniji riječima koje definiraju odnos prema Bogu, drugoj osobi ili prema sebi samome, npr. svetost, čednost, stid...

Stoga je danas neprihvatljivo govoriti o svetosti života od začeća do prirodne smrti jer nam to nije u rječniku, no ako život nije svet, onda s njime možemo činiti što hoćemo.

Iskreno, ne znam kako bih komentirala pojavu da žene koje imaju djecu pobace svoje začeto dijete, a ima iskustvo trudnoće, rađanja, dojenja... Nemam suda, samo žalost što te majke nisu razumjele svetost života, što nisu našle potporu u svojem suprugu, što su krivo mislile da ne mogu prehraniti još jedno ili dvoje djece. Zato moramo od malena naše sinove i kćeri učiti o svetosti života, te da djeca nisu ''problem'', da ih ne smijemo gledati kao ''trošak'', već kao radost i dar. No, ako zaboravimo na Božju providnost, da se On zaista brine o našim potrebama – možemo učiniti svašta, pa i pobaciti vlastito dijete.

Majka Tereza uvijek je otvoreno i hrabro govorila protiv pobačaja: „Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele…” te: „Da bismo mogli vidjeti Isusa u drugima, potrebno nam je čisto srce...“ To je to. Nemamo čisto srce.

Mediji su prije mjesec i pol prenijeli kratku vijest kako je Europski parlament izglasovao Izvješće M. Tarabella kojim se potiče pobačaj... Može li se uopće komentirati ovakva praksa i nazivati ju napretkom kako to stoji u izvješću?

Nema napretka u državama koje ozakonjuju pobačaj. Sjetimo se samo koja je država prva ozakonila pobačaj – SSSR, oko 1930. Taj isti režim koji je ozakonio pobačaj poslije je ozakonio i milijunske smrti svojeg vlastitog naroda u Sibiru, u gulazima. Tu se otvara i pitanje – što je to napredak?  Ako je „pravo na svoj život i svoje tijelo“ iznad svih drugih prava, moramo se podsjetiti da začeto dijete nije karcinom, nego poseban život koji u toj fazi razvoja treba svoju majku. Začeto dijete je tuđi život i tuđe tijelo.

Veliku odgovornost za pobačaje ne snose samo zakoni, već i mi sami, posebno odgoj i obrazovanje u školama. Obitelji i škole su mjesta gdje se na ispravan način mora govoriti o životu i smrti. Zato postoji tolika borba za različite odgoje u kurikulumima obrazovanja jer dječji mozak vrlo lako usvaja nametnute vrijednosti.

Prema vašim saznanjima koja imate, možete li usporediti situaciju katoličke obitelji u Hrvatskoj i one u BiH?

Ne baratam brojkama, no u mojem neposrednom susjedstvu živi mnoštvo katolika iz BiH, te sam od njih puno naučila o njihovim obiteljima u BiH, načinu života, vjeri i tradicijama. Mnogi od njih su iskreni i duboki vjernici koji su uspjeli očuvati svoju vjeru i naciju u multinacionalnom i multivjerskom okružju. Smatram da je ipak puno lakše katoličkim obiteljima u Hrvatskoj, ovdje smo u većini, pa je lakše odgajati djecu te pronaći supružnika među katolicima. S druge strane, mislim da je ovdje i puno više „religioznih katolika“ koji svoju vjeru samo deklarativno poštuju, ali ju ne žive. Vjernike su oduvijek životne poteškoće okretale prema Bogu i vjeri. Stoga su mnoge katoličke obitelji iz BiH još uvijek čvrsto vezane uz vjeru i Crkvu.

Znamo da su razvodi poseban problem za analize, međutim što učiniti kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga, a tada najviše trpe djeca. Koji su savjeti za rješenje?

Brak je svet, kao i život – to je najdublji odnos između dvaju ljudskih bića. Duboko vjerujem da su muž i žena jedno dok ih smrt ne rastavi. Svaki brak i svaka obitelj svoja su životna priča. Problem mnogih brakova danas je što ne njeguju obiteljski vjerski život, ne odlaze nedjeljom u crkvu, ne mole se zajedno Bogu. Kada bi to činili od početka braka, izbjegli bi mnoge nevolje. Ono što sam sigurna je da ne treba žuriti s odlukama, da braku uvijek treba dati šansu – koliko, ovisi o okolnostima, ali i našoj spremnosti na trpljenje i odricanje. I ono najvažnije – pomirenje. Mora se uvijek uzeti u obzir da je razvod bolan, vjerojatno najviše upravo djeci. Djeca nose traume rastave braka duboko u odraslu dob. Svako dijete želi imati i oca i majku. Smatram dužnošću roditelja da pokušaju spasiti brak, da traže duhovnu pomoć, idu na bračno savjetovanje, da si daju vremena za tako velike i bolne odluke. Razvodi braka su vrlo često ružni, traumatični jer izvlače na površinu laži, pretjerivanja, spletke, manipulira se djecom... Teško je danas imati skladan brak, no treba učiti djecu i mlade da je brak lijep, ali da će doći i teški dani kada ne smiju odustati. Treba ih učiti da u braku postaju jedno tijelo, ali i jedna duša.

A duša i tijelo bole kada ih se osakati rastavom. O tako važnoj i velikoj stvari - o braku -  danas djecu ne uči gotovo nitko. Udruga U ime obitelji priprema projekte koji imaju za cilj osvijestiti težinu razvoda braka, te pokušati pozvati supružnike da razmisle barem još jednom – jer razvod boli.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 17 iz 2015.