Kraljice Mira u Hrasnom, evo nas k Tebi, spas da nađemo svijetu i sebi

Hrasno se nalazi u krševitom neumskom zaleđu u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji na središtu zračne linije Mostar - Dubrovnik. Smješteno je na nadmorskoj visini od oko 250 metara i okruženo je brdima među kojima su najpoznatija: Žaba na jugozapadu i Budisavina na sjeveru. Ima malo obradive zemlje i uglavnom je pokriveno niskom šumom graba, jasena, kljena i hrasta, a s obzirom na klimatske uvjete, predstavlja idealno područje za uzgoj duhana. Već stoljećima se nalaze na granici između svjetova, država te različitih kultura. Nažalost, ljudi iz tog kraja, što zbog ratova i politike te potrage za boljim životom, raseljeni su po cijelome svijetu...

 

Iako se u župu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije i svetište Kraljice Mira može doći iz čakpet pravaca, nijedan put nije lagan niti ugodan. Ceste su uglavnom loše, oštećene i vijugave, a na većini dionica se jedva mimoiđu dva automobila. Put krivuda, penje se i spušta na manje ili veće
prijevoje, polja, dolinice, a poslovično se lako izgubiti ili pogrešno skrenuti...

Pet pravaca k svetištu

Iz Neuma se u Hrasno može doći preko 30 km dugačke asfaltirane ceste, a od Stoca vodi 25 km prometnica koja izbija na visoravan Hrasna. Ni pravac iz središta biskupije, Trebinja, ne treba zaboraviti. Odatle se može, prateći korito Trebišnjice, doći preko Ravnoga te izići na put Neum – Hrasno, a dalje do svetišta. Iz Dubrovnika se, osim preko Neuma, može stići preko Slanoga, Zavale i Ravnoga do Hutova...

Budući da smo u ovo svetište dolazili iz pravca Mostara idući magistralom k moru, bilo je logično krenuti jedinom preostalom rutom koju nismo nabrojali, onom preko Svitave. U Hrasno se skreće sedam kilometara južno od Čapljine i četiri kilometra istočno od Metkovića u selu Krupa-Dračevo. Na desetom kilometru od tog sela nalazi se raskrižje za Svitavu i Hrasno. Iako u Svitavi postoji područna crkva koja pripada župi Hrasno, svoj put smo nastavili dalje prema svetištu i središtu vjerskog života.

Nakon sedam kilometara užasno lošeg, po rubovima okrnjenog i nebrojno puta krpljenog puta, na raskrižju Čapljina – Neum - Stolac skrenuli smo k pravcu Neuma i za stotinjak metara bili na našem odredištu. Kasnije smo saznali kako taj put uopće nije pravljen za „civile“, nego za potrebe radnika lokalne hidrocentrale.

Iako sve možda izgleda komplicirano, kada se zapamte samo dva mjesta prema kojima treba skrenuti, čitav put izgleda mnogo lakši. U pomoć priskače i Kraljica Mira koja s Gradine, brdašca visokog 50-ak metara, uz koji se penje put križa, upada u oči bez obzira s koje strane dolazite. Kip Marije kao da maše rukama govoreći: „Dođite k meni.“

Baka Sofija i policija u svetištu

Nakon ulaska u ograđeno svetište zamijetili smo prostrano crkveno dvorište zasađeno zelenilom i sadnicama te policijski auto s dvojicom policajaca koji su netom izišli iz župnog ureda. Vrlo nas je zanimalo jesu li policajci tu došli privatno ili poslovno, a to ćemo kasnije saznati.

Čitav kompleks izgleda kao duhovno utočište negdje na dalmatinskim otocima. Kamen u zemlji i na brdu, ugrađen u crkvu, u križni put te stazice i prateće objekte, podsjeća nas kako smo došli u kraški kraj mediteranske klime. Da ovo mjesto bije boj i s vodom, pokazala nam je i čatrnja te nekoliko velikih plastičnih cisterni razbacanih oko kuće. Hodajući od Gradine prema župnom uredu, vidjeli smo kako je teren urađen kaskadno s lijepim kamenim stazicama. Ispred župnog ureda sjedila je baka Sofija Pavlović, rođena Kuzman, majka don Antuna Pavlovića, župnika i čuvara svetišta. Ranije u telefonskom razgovoru smo zaključili kako u župnom uredu djeluje starija osoba, ali nismo znali da je to župnikova majka.

Nakon kršćanskog pozdrava „Hvaljen Isus“, koji je, kako smo kasnije saznali, u ovom kraju iznimno uvriježen i sačuvan, vidjeli smo da je baka Sofija, iako 1921. godište, još uvijek pokretna i relativno zdrava. U razgovoru s njom, dok se nije pojavio župnik, otkrila nam je kako ona živi sa sinom u župnom stanu. Također ima i drugog sina i snahu koja joj dođe pomoći u poslu, a radost joj donose i unuci. Rekla nam je kako je divno imati obitelj i unuke, ali i sina svećenika.

„Rat i etničko čišćenje“ su počeli 1976.

Naš razgovor je „prekinuo“ don Antun koji nam je odmah, na prvu, u nekoliko rečenica približio stanje ovoga kraja. Naše „čavrljanje“ se iz dvorišta premjestilo unutar zdanja.

„U župi, prema posljednjem popisu za blagoslov kuća, ima 574 vjernika i ne može biti više, nego samo manje. To je trend smanjivanja broja stanovnika kojemu se ne vidi kraja. Ljudi odlaze i manje se djece rađa. Primjerice, prošle smo godine imali šest krštenja, ali netko dođe iz Neuma krstiti dijete ovdje i ode... stoga je broj i manji. Ljudi uglavnom odlaze u Neum, a Dubrovnik, Čapljina i Metković su puni ljudi iz naših krajeva. Uvijek se odavde iseljavalo, ali ja kažem kako je sve ubrzano 1976. ukidanjem uskotračne pruge“, saznali smo na početku razgovora od don Antuna.

Prema njegovim riječima, tada je u župi Hrasno „krenuo rat“ i iseljavanje. Budući da je tračnica prolazila od Čapljine prema Dubrovniku, mnoštvo je ljudi radilo oko željeznice i imali su sigurnost. Osim toga postojala je mogućnost brzog plasmana povrća koje su proizvodili u ovom kraju.

„Ja sam kao sjemeništarac išao Ćirom u Dubrovnik i vidio sam što je ta tračnica značila za ovaj kraj. Recimo, u to vrijeme ukidanja tračnice u susjednoj župi izgrađena je škola za 800 đaka, a danas ih ima devet. To je slika čitavog kraja. Mnogi kažu kako sada imamo đaka u Neumu jer tada nije ni bila osnovana općina Neum. Tada ja kažem kako u Neumu nema ni polovica tog broja đaka“, istaknuo je župnik i naglasio da je iseljavanje počelo 1976., a konačno je 1992. pokazala kakav se plan krio iza toga. Unatoč obećanjima kako će biti izgrađena nova, modernija tračnica, to nikada nije učinjeno. Tako je kraj koji je 1903. u Hrasnom mogao kupiti voznu kartu za Beč, ostao bez žile kucavice i postao skoro kao slijepo crijevo, na marginama politike i većih društvenih zbivanja.

„Trebalo je ovaj prostor isprazniti kako bi se 'riješila' čitava obala Neretve, a Luka Ploče bi bila u vojnom smislu na dlanu. To bi se i ostvarilo da srpska vojska nije zaustavljena na Stolovima“, komentirao je prve mjesece rata upravitelj svetišta u Hrasnom. 

Razgovarajući o kvaliteti cesta, iseljavanju mladih, zapostavljanju ovoga kraja u prošlom režimu, župnik je naglasio kako je čuo određene poznate hrvatske političare koji su poslije Daytona govorili da nova i bolja cesta kroz Hrasno nije hrvatski interes. On smatra kako se mnogi boje naseljavanja Bošnjaka u Neumu, ali ne kao vlasnika imovine, što već normalno postoji, nego kao budućih glasača na izborima. Nova cesta bez prelaska granice s Hrvatskom to bi zasigurno ubrzala. Ne vidimo drugog razloga.

Ostali su samo samci

Unatoč iseljavanju izgleda da je do 1992. bilo vjernika u župi, ali je rat sve dodatno pokrenuo stoga su ostali samo „starčad“ i samci. Djeca posjete svoje roditelje, a selo im služi kao špajz. Zanimalo nas je što to znači, a župnik nam je objasnio kako ovdje napune prtljažnike i vrate se u svoja mjesta prebivališta - gradove.

Kako smo saznali, osjetan je i problem starih momaka. „Prošle godine sam brojao i u više od polovice kuća ne mogu uopće govoriti o obiteljima, nego su to kuće u kojima 'samo netko ima' - jedno ili dvoje. Stari momci u šali znaju reći da ih ne kritiziram jer oni čine i pola župe. Stoga imam status quo“, ističe u šali župnik te naglašava kako im govori nek' se žene i idu gdje žele.

Mnoštvo filijalnih crkava i grobalja

Don Antun smatra kako jedino u Svitavi može reći da ima jaku župnu bazu, u svim ostalim selima je „tanko“. „Oni se dole bave poljoprivredom, ali nažalost nemaju mogućnost plasmana proizvoda. Jednostavno ih uvozni lobi sruši. U Čapljini npr. na tržnici čim se pojavi neka cijena na kojoj bi se moglo zaraditi, uvozni lobi doveze robu i cijena padne“, komentirao je težak položaj Hrvata-katolika u Hrasnom, pogotovu onih koji se bave poljoprivredom. Ovaj kraj je u prošlosti bio bogat i brojnim grlima stoke, pa se žargonski znalo reći Hrasno-masno, ali danas to nije slučaj. Stoka se uzgaja, ali ne kao prije.

Župa ima skoro 30 grobalja, a don Antun je tu tri godine i na mnoga još nijednom nije otišao. Može se reći kako je 18 aktivnih gdje se vrše pokapanja, molitve i slave mise. Hrasno ima nekoliko filijalnih crkava i kapelica. „Najjača“ je ona u Svitavi gdje ima 70 obitelji s oko 300 vjernika. Potom slijede filijale u Gornjem Hrasnom, Dašnici, Bajlovcima Kolojanju i Brštanici. Nedjeljom župnik slavi tri mise koje su pravilno raspoređene po filijalama i nedjeljama u mjesecu kako bi starom svijetu lakše bilo doći. Poštuje se i dan župnog zajedništva kada se misa slavi u središnjoj crkvi i svetištu, a ne po filijalama.

Pred kraj razgovora zanimalo nas je što su policajci s početka priče radili u svetištu. Nažalost, župni ured je opljačkan jer je „netko“ shvatio da je svetište prazno. Župnik kaže kako se zna da su počinitelji izvjesni Sanel iz Zenice te njegov pomagač iz Nove Bile. U posljednje vrijeme čitav kraj muku muči s lopovima koji dolaze „na ljetovanje“ u Neum. Ne znamo jesu li pljačkaši od zanata ili nužde kako bi mogli još koji dan vidjeti more. Ukradena je i Gospina kruna s kipa, valjda je lopov mislio da ima veliku vrijednost. Župnik nam je ispričao i originalnu prijevaru za ukrasti 500 eura što su „uvezeni“ lopovi uspjeli počiniti nad jednom župljankom, ali je nećemo širiti dalje.

Također je naglasio kako bi zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju trebalo pojačati policijske ophodnje kroz čitav kraj i staviti policijsku rampu. Ne kako bi se sprječavao protok ljudi i roba, već da bi se zabranio ulazak svih sumnjivih osoba koje na more idu samo s jednim ciljem, a to je pljačkanje.

Mlado svetište, stara župa

Poslije razgovora u župnom uredu razgledali smo čitav kompleks. Iako je svetište relativno mlado, župa je stara više od 250 godina, nastala 1761. Hrasno je tada imalo oko 670 vjernika, a obuhvaćalo je sela od Doljana kraj Metkovića do Poplata i Kruševa. Zanimljivo je spomenuti kako je 1921. uspostavljena župa Gornje Hrasno pa je skoro odmah ukinuta, a 1936. je opet uspostavljena te je dokinuta ratnim zbivanjem 1942. kada su župnika ubili četnici te se mlada župa silom prilika prisjedinila sa starijom. Unatoč brojnim odvajanjima pojedinih dijelova župe kako bi se osnovale one nove, Hrasno je ipak teritorijalno ostalo jedna od  najvećih župa u regiji. Na jednom dijelu njezin promjer iznosi 40 km.

Crkva Bezgrješnog začeća BDM-a je izgrađena 1935., prema nacrtima inženjera Miroslava Lossea, i nekoliko puta je obnavljana. Uspostavljanjem svetišta 8. svibnja 1977. postupno su izgrađeni/nadograđivani mnogi elementi svetišta koje sada vidimo: Gospin kip u bronci na Gradini; križni put kojeg su darovali iseljenici; vanjski oltar; svečani ulazni slavoluk; kulturno sakralna galerija Kraljice Mira; Lurdska špilja; Jankov grob (Janko je bio mladić-vojnik koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu, a bio je član tada ugledne hrvatske obitelji iz stolačke župe); svećenička grobnica za duhovna zvanja s teritorija župe; pomoćna ambulanta, suvenirnica te Zavičajni muzej, spomenik poginulim braniteljima i umrloj djeci u posljednja dva rata, i bista don Stjepanu Batinoviću (1912. - 1981.). Don Dumo je bio dugogodišnji župnik u Hrasnom, urednik časopisa Dumo i njegov narod te bismo mogli reći glavni pokretač za utemeljenje svetišta Kraljice Mira u Hrasnom.

Važno je napomenuti kako se don Dumo, između ostalog, mnogo brinuo za duhovna zvanja u župi kojih je inače za 250 godina bilo 56, od kojih je danas 34 živućih, 15 svećenika te 19 časnih sestara. Na razini župe, krajem osmog mjeseca obilježava se i dan duhovnih zvanja.

Crkva kao galerija

Nakon razgledanja čitavog kompleksa obišli smo i unutrašnjost crkve. Mala je to i obična bogomolja koja izvana privlači pozornost zanimljivim rješenjem triju zvona na zvoniku srednje visine. Iznutra bi bila obična, ali je ukrašena, možda i previše, raznim umjetničkim djelima. Župnik u šali kaže da crkva izgleda kao galerija te da postoji namjera izmještanja svih „nepotrebnih“ i manje vrijednih slika.

Najvrjednija slika je ona stara Gospina, dimenzija 196 x 145 cm iz venecijanske škole s kraja 17. i početka 18. st., koja se nalazi odmah desno od ulaza. Ne zna se kako je završila u Hrasnom, ali se smatra kako su je tu donijeli misionari isusovci te da je vjerojatno dar tadašnjeg Pape.

Crkvu krasi i prelijepi kameni oltar iz 1936., izgrađen na Korčuli od tamošnjeg kamena. Bio je to dar jednog župljanina iz Los Angelesa i koštao je 700 tadašnjih dolara. Bilo bi zanimljivo izračunati koliko je to sadašnjih eura ili maraka, ali zasigurno nije malo. Krstionica i ambon su također lijepi i darovani su također iz Los Angelesa, međutim njihov položaj nije dobro određen te ih je lako zamijeniti. Oboje je napravljeno u radionici u Čapljini, a izgradio ih je župljanin rođen u Doljanima kod Jablanice. U planu je izgradnja vitraja.

Hoće li se Hercegovina raseliti?

Nakon okrjepe, soka i hladne vode iz čatrnje razgovarali smo kratko u opuštenoj atmosferi o nekim bitnim segmentima vjere u Hercegovini. Župnik kaže kako je ovdje jaka vjera u narodu, međutim ne postoji više ona stara poslovica: „Hercegovina sve naseli, al' se ne raseli.“ Nažalost, raseljavanje traje i dalje... 

Kopkalo nas je i to kako je hrasničko svetište Kraljice Mira relativno nepoznato i bez vreve hodočasnika jer za vrijeme našeg posjeta samo je jedna obitelj došla na Gradinu. Nema tu velikih novčanih ulaganja u infrastrukturu i hotele, iako je svetište četiri godine starije od jednog drugog mjesta molitve zapadnije u Hercegovini, koje posjete milijuni vjernika tijekom godine. Uz smijeh nam don Antun odgovara kako svetišta i trebaju biti tiha i mirna kako bi se vjernici mogli sabrati sa svojim mislima.

U duhu te rečenice napuštamo Hrasno i krećemo k Hutovu...

Zanimljivost
S obzirom na svoj položaj, veličinu, mnoštvo zaseoka, kapelica, grobalja i krivudavih cesta, zanimljivo je spomenuti kako Hrasno graniči s više od polovice župa Trebinjske biskupije, točnije njih osam. Budući da čitava biskupija ima samo 15 župa, ovo je zasigurno jedinstven slučaj u Crkvi u Hrvata, a možda i šire.